REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6443/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 27. siječnja 2026., u nazočnosti tužiteljice i zamjenice njenog punomoćnika te zamjenice punomoćnice tuženika, 17. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE Ugovora o kreditu broj 90118778999 od 8. rujna 2006., zaključenog između tužiteljice ČG, kao korisnika kredita, i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora, koja glasi "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 179,70 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 12. rujna 2006. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 307,79 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je, kao korisnica kredita, zaključila s tuženikom 9. rujna 2006. Ugovor o kreditu broj 90118778999, kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.128,70 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca. Člankom 11.3. predmetnog Ugovora, pod nazivom ZAVRŠNE ODREDBE, nametnuta joj je obveza plaćanja naknade u visini od 1,00% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužiteljica bila primorana pristati, odnosno platiti je kako bi mogla dobiti traženi kredit. U tužbi se navodi i da joj je na ime navedene naknade, prilikom isplate kredita, tuženik naplatio iznos od 179,70 EUR te da se radi o ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu i koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika, kao trgovca, a o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo te isti, kao takav, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, sve sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, stavkom 2. kojeg članka je propisano i da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, pa zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. O navedenoj odredbi ugovora, tvrdi tužiteljica, uopće se nije pojedinačno pregovaralo, već je ista umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da nju tuženik uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe, već joj je sve bilo ponuđeno po principu "uzmi ili ostavi", tako da je dobila na potpis unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik joj nije prezentirao ni koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita, odnosno nije prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja joj je naplaćena te joj je tom odredbom, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, zbog čega predmetna ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku, odnosno trgovca, kao druge ugovorne strane, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, kao i načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog, tužiteljica je zatražila da sud spornu ugovornu odredbu o tzv. ulaznoj naknadi utvrdi ništetnom i naloži tuženiku da joj isplati iznos naplaćen po toj osnovi od 179,70 EUR i to sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate iste, tj. 12. rujna 2006. pa do isplate, a zatražila je i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, istaknuo prigovor zastare te je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer se radi o sporu za isplatu iznosa od 179,70 EUR, dok je tužiteljica u tužbi naznačila kao vrijednost predmeta spora iznos od 1.506,93 EUR. Naveo je da je tužiteljici isplaćen iznos kredita od 29.128,70 CHF, te je priznao da joj je naplaćena sporna naknada u iznosu od 179,70 EUR, koji iznos je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primila tužiteljica, s obzirom na što tužiteljica ne može govoriti da joj je nastala znatna šteta, a niti može govoriti da je došlo do bilo kakve neravnoteže u pravima ugovornih strana. Uvjeti kredita, pa tako i sporna odredba o naknadi, su jasni, nedvosmisleni i transparentni jer se radi o točno određenoj naknadi s kojom je tužiteljica bila upoznata u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a koju je naknadu je odmah i platila. Do dana podnošenja tužbe, tužiteljica istu nije potraživala, a niti je smatrala da bi plaćanjem te naknade bila oštećena, odnosno da je platila nešto bez osnove. Nadalje, tvrdi da sporna odredba nije nejasna, odnosno neodređena s obzirom da je tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora znala da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristala te je iznos naknade bio poznat tužiteljici u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a smatra i da u istom nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja, jer to nije bila obveza tuženika. Predmetna odredba unesena je u Ugovor na uočljivom mjestu te u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već se radi o valjanoj i zakonom određenoj pravnoj osnovi te su takve odredbe standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Obrazložio je prigovor zastare navodeći da je sporna naknada za obradu kredita naplaćena 2006., a tužba podnesena 2024., pa je očito da je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari, a kako je kondemnatorni dio u zastari, tužiteljica, smatra tuženik, nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Tuženik je prigovorio da bi tužiteljica bila potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te se pozvao na odredbu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj se ništetnost više ne može isticati. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužiteljici da mu naknadi troškove parničnog postupka. Naknadno je podredno učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva i datum naplate sporne naknade, tj. da je ista naplaćena 11. rujna 2006.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9011878999 od 8. rujna 2006. (dalje: Ugovor), solemnizaciju i knjigovodstvenu karticu, te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Osnovano je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.506,93 EUR, jer iako je tužiteljica, pored zahtjeva za isplatu iznosa od 179,70 EUR, postavila i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, s obzirom da zbog te ništetnosti potražuje navedeni iznos, radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a sukladno čl. 35. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), jer isti u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev, stoga nije bilo potrebno odlučivati o prigovoru tuženika, već je mjerodavna vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevu za isplatu, odnosno iznos od 179,70 EUR (tako i VSRH u odluci Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011.).

6. Među strankama nije sporno da su 9. rujna 2006. sklopile Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 29.128,70 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora (čl. 1.), iz kojeg proizlazi i da je isti sklopljen radi kupnje vozila te da je odredbom čl. 11.3. istog ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade, prije ili istovremeno s korištenjem kredita, u visini od 1,00% od iznosa kredita, sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

7. Nije sporno niti da je tužiteljici prilikom isplate kredita, 11. rujna 2006., naplaćena naknada u iznosu od 179,70 EUR, dok je sporno je li sporna ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te pripada li tužiteljici posljedično pravo na povrat navedenog iznosa naplaćenog na ime tzv. ulazne naknade, a sporno je i je li tražbina tužiteljice zastarjela.

8. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud kao logičan i neposredno uvjerljiv prihvatio u cijelosti, proizlazi da je predmetni kredit podigla radi kupnje osobnog vozila koje joj je bilo potrebno za privatne svrhe, s tim da u vrijeme podizanja kredita nije imala u vlasništvu obrt, već ga je imala ranije. Kada je odabrala vozilo u autokući, tamo su je uputili kod tuženika, a kada je došla kod tuženika ugovor o kreditu je već bio pripremljen na obrascu te nije bilo pregovaranja o bilo kojoj ugovornoj odredbi, pa tako ni o spornoj. Iskazala je da je tu odredbu o naknadi za obradu kredita vidjela prije potpisivanja Ugovora, a kada je pitala zašto tu naknadu mora platiti, rečeno joj je da u protivnom ne može realizirati kredit, pa je pristala. Dodala je i da joj pritom nije rečeno zašto se ta naknada naplaćuje i na koje se troškove odnosi, a visina joj je bila donekle jasna, jer se radilo o postotku od iznosa kredita.

9. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da je tužiteljica prilikom njegova sklapanja imala svojstvo potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a koja okolnost proizlazi iz činjenice da je tužiteljica Ugovor sklopila kao fizička osoba, u svrhu kupnje vozila te da tuženik nije dokazao da bi ona isto koristila u poslovne svrhe, već suprotno proizlazi iz njenog iskaza. Utvrđeno je i da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed popunjenom obrascu ugovora, da tužiteljici prilikom dogovaranja kredita uopće nije spomenuta sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, kao i da ista u Ugovoru, u smislu visine, nije do kraja bila određena, već je samo navedeno da se naplaćuje u postotku od iznosa kredita (1%), kao i da se naplaćuje prije ili istovremeno s isplatom kredita. Utvrđeno je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, pa tako niti o spornoj, što tuženik niti ne osporava, odnosno ne dokazuje da bi djelatnik tuženika postupio drugačije nego što to proizlazi iz iskaza tužiteljice, tj. objasnio tužiteljici o kakvoj naknadi se radi i zašto se ista naplaćuje te koje troškove pokriva.

10. Nadalje, nije sporno da se utvrđenja suda iz postupka povodom kolektivne tužbe potrošača-korisnika kredita, koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i pod poslovnim brojem P-1401/2012 izravno ne primjenjuju na ovaj postupak, jer se u tom postupku nije utvrđivala ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, stoga je u ovom postupku trebalo utvrđivati radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi.

11. Zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti sporne odredbe nije zastario, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

12. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, a isto propisuje i odredba čl. 324. st. 1. ZOO.

13. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužiteljice na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, manje je jasna u dijelu visine te naknade, jer je navedeno samo u postotku koliko ista iznosi, a pritom nije naveden tečaj po kojem se vrši naplata naknade, s obzirom da je obveza vezana za CHF (valutna klauzula). Za dodati je i da tužiteljica nije upoznata s tom obvezom prilikom dogovaranja kredita, već tek kada je došla potpisati isti. Osim toga, u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno na što se, odnosno koje troškove, ta naknada odnosi, niti je to tužiteljici objasnio djelatnik tuženika prilikom potpisivanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kojom je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od nespornih 179,70 EUR, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, imajući u vidu visinu iznosa i način ugovaranja sporne odredbe. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik ne dokazuje da korespondiraju s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužiteljici. Još je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

14. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužiteljici, kao potrošaču, plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je, stoga, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa je ista, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćene naknade, i okolnosti sklapanja Ugovora (izostanak pregovora), ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi i odlučio kao pod točkom I izreke.

15. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana naplate predmetne naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo iz razloga što je tužiteljica tek u ovom postupku zatražila da sud spornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena ta naknada, utvrdi ništetnom. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužiteljice usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke, što pak ne čini preuranjenom tužbu u dijelu restitucijskog zahtjeva, jer nema zapreke da se ta dva tužbena zahtjeva prihvate istodobno.

16. Slijedom navedenog, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos naplaćene naknade od 179,70 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim od dana kada je tužiteljici ista naplaćena, tj., kako je to i zatraženo, od 12. rujna 2006. do dana isplate. Ovo stoga što je tuženik bio nepošten, jer je znao i morao znati da naplaćivanje tako visokog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi i da je zbog izostanka mogućnosti pregovaranja o toj odredbi, kao i izostanka potpunog informiranja tužiteljice o njoj, ta ugovorna odredba ništetna.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

18. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (25 bodova), trošak sastava podneska od 10. veljače 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (25 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 14. svibnja 2025. i 27. siječnja 2026., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x25 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (12,5 bodova), te trošak PDV-a u iznosu od 56,25 EUR, kao i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od po 13,27 EUR. Nije joj priznat trošak zastupanja na ročištu od 13. listopada 2025., koje je odgođeno zbog bolesti tužiteljice, jer se radi o trošku nastalom zbog slučaja koji se dogodio tužiteljici, pa joj, sukladno čl. 156. ZPP, ne pripada pravo na naknadu tog troška.

19. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 307,79 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

20. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 17. ožujka 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika