REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1708/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Rastiji, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Elektronik centar trgovina d.o.o., iz Zagreba, Kopernikova 5, OIB: 83632578347, zastupanog po punomoćniku Alanu Čuriku, odvjetniku iz Osijeka, radi ispunjenja ugovorne obveze, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-710/2025-5 od 7. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-710/2025-5 od 7. studenog 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku da Elektronik centar trgovina d.o.o. da tužitelju PC, izda valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva tužitelja na nekretnini koja u naravi predstavlja poslovni prostor u prizemlju i podrumu površine 128,50 čm, koji posebni dio je neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, a koji poslovni prostor predstavlja 1. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-1), nekretnine u naravi [adresa], površine 604 m2, od čega dvorište, površine 369 m2, stambena zgrada, [adresa], površine 235 m2, izgrađene na kčbr. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], za k. o. [katastarska općina], u roku od 15 dana, a koju ispravu će u protivnom zamijeniti ova presuda.

II. Nalaže se tuženiku Elektronik centar trgovina d.o.o. da tužitelju PC naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.521,84 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 7. studenog 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Tu presudu u cijelosti žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. toč.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP). U žalbi, u bitnom, navodi da između utvrđenja prvostupanjskog suda da je DC kao zakonski zastupnik tuženika potpisala Ugovor o nagodbi i samog sadržaja tog Ugovora postoji proturječnost čime je počinjena bitna povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Ukazuje da je DC Ugovor o nagodbi potpisala i ovjerila kao fizička osoba, a ne kao zakonski zastupnik tuženika, budući da pravni prednik tuženika u zaglavlju Ugovora nije naveden kao ugovorna strana niti je u ovjeri javnog bilježnika bilo navedeno da DC potpisuje i ovjerava dokument kao zakonski zastupnik-direktor pravne osobe, a pri tome uz potpis nema niti žiga pravne osobe, pa da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je Ugovor zaključen u ime tuženika. Dalje, navodi da sud prvog stupnja pogrešno utvrđuje (toč. 19. obrazloženja) da tužitelj i DC nisu dijelili imovinu tuženika, već da se upravo tuženik obvezao raspolagati svojom imovinom. Ističe da je iz provedenih dokaza utvrđeno da se radilo o diobi bračne imovine te da su DC i PC imovinu koju su stekli za vrijeme trajanja njihovog braka mogli su podijeliti jedino na način da podijele poslovne udjele u trgovačkom društvu, ali nikako ne mogu međusobno dijeliti imovinu društva. Navodi da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 309. u vezi čl. 18. st. 5. i čl. 152. ZOO. Ustraje kod prigovora zastare i ponavlja da je čl. 4. Ugovora o nagodbi ništetan (jer je u suprotnosti sa odredbama Zakona o trgovačkim društvima) jer bi opisanim besplatnim prijenosom vrijedne imovine tuženik kao trgovačko društvo bio oštećen za imovinu velike vrijednosti. Navodi da je sud prvog stupnja trebao odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz primjenu čl. 3. st. 3. ZPP jer se radi o raspolaganju stranaka koje je u suprotnosti s prisilnim propisima. Ističe da se u konkretnom radi o sporu između bivšeg člana uprave PC i pravne osobe tuženika a za koji je stvarno i mjesno nadležan Trgovački sud u Osijeku pa da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 3. ZPP. Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove a podredno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj je u odgovoru na žalbu tuženika osporio sve žalbene navode tuženika te je predložio odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu.

4. Žalba tuženik nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa tako ni one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tužitelj u žalbi.

6. Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.3. ZPP koja da je počinjena time što je sud prvog stupnja odlučivao o sporu u kojem je s obzirom na predmet spora morao odlučivati trgovački sud na čijem se području nalazi sjedište tuženika upisano u sudskom registru, a sve u svezi čl. 34. b st.1. toč.3. i 4. ZPP.

6.1. Naime, odredbom čl. 33. ZPP propisano je da u parničnom postupku sudovi u Republici Hrvatskoj sude u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom, dok je čl. 34.b propisana nadležnost trgovačkih sudova. Prema odredbi č. 15.st.1. i 2. ZPP sud ocjenjuje po službenoj dužnosti odmah poslije primitka tužbe je li nadležan i u kojem je sastavu nadležan, a to ocjenjivanje nadležnosti obavlja se na temelju navoda u tužbi i na temelju činjenica koje su sudu poznate. Prema odredbi čl. 17.st.1. ZPP sud se može po službenoj dužnosti oglasiti stvarno nenadležnim najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari. Prema čl. 17. st.2. toga Zakona, u povodu prigovora tuženika o stvarnoj nenadležnosti sud se može oglasiti stvarno nenadležnim samo ako je tuženik taj prigovor podnio najkasnije do upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari.

6.2. U ovom predmetu tuženik nije istaknuo prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog suda, pa o ovom prigovoru sud nije mogao ni odlučivati, a niti se općinski sud po službenoj dužnosti oglasio stvarno nenadležnim. Prema tome, kako tuženik nije prigovorio stvarnoj nadležnosti općinskog suda za suđenje u ovoj pravnoj stvari, ne može taj prigovor isticati tek u žalbi. Stoga nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju u žalbi neosnovano ukazuje tuženik.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik izda valjanu tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], dvorište i stambena zgrada u [adresa], E- 1, suvlasnički dio s neodređenim omjerom koji se sastoji od poslovnog prostora u prizemlju i podrumu od 128,50 m2 (u nastavku: nekretnina u Zagrebu, u Tratinskoj 20) a sve temeljem Ugovora o nagodbi koji je zaključen i ovjeren kod javnog bilježnika dana 30. srpnja 2010. te Sporazuma od 7. studenog 2011.

8. Po provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- da je tuženik pravni sljednik Electronic centar prometa d.o.o. koji je pravni sljednik Electronic centra d.o.o.;

- da su tužitelj i DC bivši bračni drugovi te su nakon razvoda braka imali svaki 50% udjela u društvu prednika tuženika;

- da su tužitelj i DC **.**.2010. zaključili Ugovor o nagodbi te su svoje potpise ovjerili kod Javnog bilježnika Mandice Popović u Osijeku 30. srpnja 2010., a da je na samom kraju Ugovora navedeno da ga potpisuju tužitelj i DC

DC kao članovi uprave tuženika;

- da se u vrijeme sklapanja Ugovora o nagodbi između tužitelja i DC vodio postupak kod Općinskog suda u Osijeku pod brojem III-P-2261/06 kao i postupak pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske povodom revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj XXXIV-P1658/09;

- da je Ugovorom o nagodbi u članku 1. ugovoreno da će tuženik izvršiti uknjižbu prava vlasništva na nekretnini u Zagrebu, u Tratinskoj 19 (u presudi omaškom navedeno [adresa]) na ime tužitelja, dok će DC u ime tuženika izvršiti povlačenje tužbe i odricanje od tužbenog zahtjeva u predmetu Općinskog suda u Osijeku broj P-2261/2006.; da se člankom 2. tužitelj obvezao svoju polovicu nekretnine u Osijeku, Jagerova 14, darovnim ugovorom prenijeti na DC; da se člankom 3. tužitelj obvezao sa DC zaključiti ugovor o prijenosu 50% poslovnog udjela koje ima u društvu tuženika na DC, bez naknade, te ujedno odustati od revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj P- 1658/2009; da je člankom 4. tuženik preuzeo obvezu isplate duga SC u iznosu od 374.587,20 kuna za poslovni prostor u Zagrebu, u Tratinskoj 20 te je ugovoreno da će se isplata izvršiti pod uvjetom da SC dostavi potrebnu dokumentaciju za uknjižbu tuženika u zemljišne knjige; da je stavkom 2. članka 4. ugovoreno da su se DC i PC kao članovi uprave tuženika sporazumno dogovorili da će navedeni poslovni prostor sve vrijeme neometano i bez naknade koristiti tužitelj, a da će mu tuženik dati sva potrebna odobrenja za upis prava vlasništva na njegovo ime; da je člankom 5. ugovoreno da će se vlasništvo vozila Jeep grand Cherokee (OS693HP) i Jaguar, s imena tuženika prenijeti na ime tužitelja; da su se člankom 6. ugovorne strane obvezale povući sve ostale sudske postupke uz plaćanje svatko svojih troškova, te da će u roku od 28 dana od dana zaključenja ugovora posebnim pravnim poslovima realizirati odredbe ovog ugovora, a ako se ne izvrši obveza zaključenja posebnih pravnih poslova, smatrat će se da ugovor nije ni zaključen;

- da su istog dana tužitelj i DC sklopili Aneks Ugovora o nagodbi kojim su dodatno regulirali svoje međusobne odnose iz prethodno sklopljenog Ugovora o nagodbi, a koji se odnose na raspolaganje nekretninom u Osijeku, Jagerova 14;

- da su tužitelj, tuženik te odvjetnici Sonja Kostić i Željko Švedl dana 7. studenog 2011. zaključili Sporazum kojim su regulirali svoje međusobne odnose oko zastupanja u predmetima Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-11969/10 i Ps-384/10 te je člankom II. Sporazuma utvrđeno da je između ovdje tužitelja i DC kao direktora tuženika, 27. srpnja 2010. sklopljen Ugovor o nagodbi i Aneks tom ugovoru u kojem je u odredbi članka 4. utvrđena obveza društva Electronic center d.o.o. Osijek prema ovdje tužitelju. U stavku 2. članka 2. navedenog Sporazuma je ugovoreno da tuženik, a vezano za spomenute parnične predmete, preuzima obvezu isplate iznosa utvrđenog u Ugovoru o nagodbi, dok će svaki iznos preko toga snositi tužitelj;

- da je taj Sporazum potpisao tuženik zastupan po zakonskoj zastupnici DC te je ovjeren pečatom društva tuženika;

- da je tuženik upisan kao vlasnik predmetne nekretnine u Zagrebu, u Tratinskoj 20, dana 6. travnja 2016. kada je opravdana predbilježba upisa prava vlasništva;

- da je iz ovlaštenja za zastupanje i odobrenje sklopljenog pravnog posla od 25. veljače 2013. tuženik dozvolio tužitelju da se u zemljišnim knjigama upiše kao vlasnik nekretnine u Zagrebu, u Tratinskoj 19 na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnine od 16. listopada 2006.;

- da su Sporazumom zaključenim **.**.2016. SC i tuženik izvršili prijeboj međusobnih novčanih tražbina, a nakon kojeg prijeboja je tuženik ostao u obvezi isplatiti SC na dan 20. srpnja 2016. iznos od 652.704,37 kuna a člankom 4. Sporazuma ugovorne strane su dodatno utvrdile da je tuženik SC isplatio daljnji iznos od 375.000,00 kuna, te da je u konačnici ostala obveza tuženika prema SC u iznosu 286.241,47 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 20. listopada 2016. do isplate;

-da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je dug SC iz čl.4. Ugovora o nagodbi i čl.2. Sporazuma u iznosu od 374 i nešto tisuća kuna podmirio tuženik, dok je razliku preko tog iznosa podmirio tužitelj osobno;

- da je iz iskaza tužitelja i DC utvrđeno da su predmetni Ugovor o nagodbi sklopili kao jedan u nizu ugovora kako bi riješili svoje međusobne imovinsko pravne odnose i podijelili bračnu stečevinu;

- da je tužitelj prema Ugovoru o nagodbi prenio svoj udio u vlasništvu tuženika na DC kao i poslovni prostor u Osijeku iz kojega je firma poslovala, a da je DC na tužitelja prenijela poslovni prostor u Tratinskoj 19, kao i vozila tuženika.

9. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje kako su predmetni Ugovor o nagodbi sklopili tužitelj i DC koji u vrijeme sklapanja Ugovora bili članovi tuženika ovlašteni za zastupanje istog, te su tim Ugovorom ugovorili određena prava i obveze kako u svoje ime, tako i u ime tuženika jer to proizlazi iz samog teksta Ugovora o nagodbi kao i Sporazuma od 7. studenog 2011. kojim je tuženik potvrdio da je u Ugovoru o nagodbi preuzeo obvezu iz članka 4. prema tužitelju, kao i iz iskaza DC koja je potvrdila da je tada kao jedina osoba ovlaštena za zastupanje tuženika potpisala navedeni Sporazum. Nadalje, takvo utvrđenje, da su tužitelj i DC sklopili Ugovor o nagodbi u svoje ime kao i u ime tuženika, da proizlazi i iz činjenice da je tuženik izvršio sve obveze prema tužitelju iz čl.1. i 5. Ugovora o nagodbi na način da je nekretninu u Zagrebu, u Tratinskoj 19 kao automobile prenio na ime tužitelja, osim obveze iz članka 4. Ugovora o nagodbi. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da je Ugovor o nagodbi i Sporazum koji je sklopljen u ime i za račun tužitelja, tuženika i DC odgovarao pravoj volji svih ugovornih strana s ciljem rješavanje međusobno spornih pravnih odnosa sukladno čl. 150. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08. -dalje ZOO) jer je time svaka od ugovornih strana preuzela određenu obvezu od povlačenja tužbe, odustajanja od revizije i svih ostalih postupaka, preuzimanja duga, do obveze prijenosa prava vlasništva i plaćanja troškova postupaka, pa kako je tuženik člankom 4. Ugovora o nagodbi preuzeo obvezu prijenosa prava vlasništva na nekretnini u Zagrebu, u Tratinskoj 20 u korist tužitelja sukladno čl. 309. u vezi čl.18. st. 5. i čl. 152. ZOO prvostupanjski sud zaključuje kako je isti dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje sukladno čl. 9. i čl. 4. ZOO, pa je posljedično tomu prihvatio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude.

9.1. Pri tome je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare navodeći kako je tuženik svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini upisao tek 6. travnja 2016. (opravdavanjem predbilježbe prava vlasništva), a da je tužitelj podneskom od 26. siječnja 2018., kada je preinačio tužbu, tražio od suda da obveže tuženika da mu izda ispravu podobnu za upis prava vlasništva, pa da posljedično tome nije protekao zastarni rok od 5 godina budući da tužitelj od tuženika nije ni mogao tražiti izdavanje tabularne isprave prije nego što se ovaj upisao u zemljišne knjige, sve sukladno čl. 215. st.1. ZOO.

9.2. Također, neosnovanim je ocijenio i tuženikov prigovor ništetnosti odredbe članka 4. Ugovora o nagodbi navodeći kako je istina da je imovina tuženika kao pravne osobe odvojena od imovine članova društva i da bračni drugovi ne mogu dijeliti bračnu stečevinu na način da dijele imovinu društva, međutim da je predmetnim Ugovorom o nagodbi obvezu prenošenja nekretnine u Zagrebu, u Tratinskoj 20 s imena tuženika na ime tužitelja, preuzeo tuženik, kao što je preuzeo i obvezu da na tužitelja prenese prava vlasništva nekretnine u Zagrebu, u Tratinskoj 19 i automobila Jaguar i Jeep grand Cherokee, a koju je obvezu tuženik ispunio, a da pri tome nije dovodio u pitanje tko je preuzeo tu obvezu pa je s tim u vezi ocijenio neosnovanim navode tuženika da bi udovoljenje traženju tužitelja značilo umanjenje imovine tuženika i eventualno predstavljalo kazneno djelo.

10. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba čl. 8. ZPP. Tuženik drugačijom interpretacijom dijela činjenične građe i drugačijom ocjenom dijela izvedenih dokaza nije doveo u pitanje pravilnost navedenih činjeničnih utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda, niti je doveo u pitanje pravilnu primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda.

11. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, a protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno zaključio da je tuženik sklapanjem Sporazuma od 7. studenog 2011., koji je potpisala tada jedina zakonska zastupnica i jedina osoba ovlaštena za zastupanje društva DC sukladno čl. 18. st.5. ZOO i koji je ovjeren pečatom društva, izričito i nedvojbeno preuzeo obvezu iz članka 4. Ugovora o nagodbi od 27. srpnja 2010. koji su prethodno sklopili tužitelj i DC kojim su ugovorili određena prava i obveze kako za sebe tako i za društvo prednika tuženika čiji su tada bili članovi. Naime, navedenom odredbom Ugovora o nagodbi predviđena je obveza davanja svih potrebnih odobrenja i suglasnosti radi upisa prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini u [adresa]. Stoga okolnost da tuženik nije bio izvorna stranka Ugovora o nagodbi od 27. srpnja 2010. nije odlučna, jer je sklapanjem Sporazuma od 7. studenog 2011. navedenu obvezu valjalo preuzeo.

11.1. Slijedom navedenog, neosnovani su žalbeni navodi tuženika prema kojima ga odredbe Ugovora o nagodbi ne bi obvezivale iz razloga što je taj ugovor DC potpisala ako fizička osoba te da tuženik nije bio njegova stranka. Odlučna je, naime, činjenica da je tuženik naknadnim pravnim poslom, putem svog zakonskog zastupnika i uz ovjeru pečatom društva, pristao preuzeti predmetnu obvezu, što je svojim iskazom potvrdila i DC, čime je ista postala obvezujuća i za njega.

12. U pravu je tuženik kada navodi da su tužitelj i DC sklapanjem Ugovora o nagodbi rješavali svoje imovinsko pravne odnose s osnova bračne stečevine. Međutim, tuženik je naknadno sklapanjem Sporazuma u svoje ime preuzeo obvezu prema tužitelju koja je ugovorena u čl.4. Ugovora o nagodbi koja je prethodno ugovorena između tužitelja i DC tada kao članova i direktora društva tuženika, a sama eventualna pobuda za sklapanje ugovora ne utječe na njegovu valjanost sukladno čl. 273. st.1. ZOO.

13. Neosnovano žalitelj i u žalbi ustraje u prigovoru ništetnosti odredbe čl. 4. Ugovora o nagodbi navodeći da je Zakonom o trgovačkim društvima propisano da članovi uprave moraju voditi brigu o poslovanju i imovini trgovačkih društava u kojima obavljaju dužnost zakonskih zastupnika te da bi opisanim besplatnim prijenosom vrijedne imovine trgovačkog društva na tužitelja tuženik bio oštećen za veliku vrijednost.

13.1. Naime, sama okolnost da određeni pravni posao dovodi do smanjenja imovine trgovačkog društva ili da je izvršen besplatni prijenos ne čini takav posao automatski ništetnim u smislu odredaba ZOO jer takav pravni posao nije protivan Ustavu, prisilnim propisima ni moralu društva (čl. 322. st.1.), a niti oslobađa društvo preuzete obveze, jer odgovornost prema trećoj osobi ne ovisi o eventualnoj nepovoljnosti pravnog posla za vlastitu imovinu.

13.2. Sklapanje pravnog posla protivno interesima društva može predstavljati pitanje odgovornosti zakonskog zastupnika za štetu prema društvu sukladno odredbama čl. 430. i čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne Novine“ broj: 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23., 136/24. - dalje: ZTD), a eventualno i pitanje njegove kaznene odgovornosti. Međutim, takva okolnost sama po sebi ne utječe na valjanost pravnog posla sklopljenog s tužiteljem koji je u vrijeme sklapanja Sporazuma, kojim je tuženik preuzeo obvezu prijenosa nekretnine na tužitelja, u odnosu na tužitelja bio treća osoba, jer u to vrijeme tužitelj više nije bio član uprave tuženika. Stoga tuženik ne može izbjeći izvršenje preuzete obveze pozivanjem na nepovoljnost pravnog posla za vlastitu imovinu i eventualnu odštetnu ili kaznenu odgovornost zakonskog zastupnika tuženika.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sud prvog stupnja trebao odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz primjenu čl. 3. st. 3. ZPP jer da se radi o raspolaganju stranaka koje je u suprotnosti s prisilnim propisima navesti je da važeći propisi ne sadrže odredbu kojom bi pravnoj osobi bilo zabranjeno besplatno raspolagati svojom imovinom. Naprotiv, sukladno načelu autonomije volje stranaka iz ZOO, sudionici u obveznim odnosima slobodni su uređivati svoje odnose te sklapati pravne poslove, uključujući i one bez naknade ako nisu protivni Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva. Stoga, sama činjenica da je tuženik preuzeo obvezu prenijeti u vlasništvo tužitelja nekretninu bez naknade ne znači da je takav pravni posao nedopušten ili ništetan te se suprotno žalbenim navodima tuženika, u konkretnom slučaju ne radi o nedopuštenom raspolaganju stranaka iz odredbe čl. 3. st.3. ZPP.

15. Protivno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud otklonio i tuženikov prigovor zastare kod kojeg tuženik neosnovano ustraje i u žalbi. Naime, kako je tuženik svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini upisao 6. travnja 2016. (opravdavanjem predbilježbe prava vlasništva), tek tada je tužitelj mogao od tuženika zahtijevati ispunjenje ugovorne obveze odnosno izdavanje tabularne isprave za uknjižbu prava vlasništva, pa kako je tužitelj izdavanje tabularne isprave zatražio podneskom od 26. siječnja 2018., kada je preinačio tužbu, to za takav njegov zahtjev nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 215. st.1. ZOO budući da tužitelj od tuženika nije ni mogao tražiti izdavanje tabularne isprave prije nego što se ovaj upisao u zemljišne knjige, stoga je žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

16. Prema odredbi čl.4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, dok je prema odredbi čl. 9. ZOO sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

16.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno primijenio citirane materijalno pravne odredbe kada je tuženiku naložio ispuniti preuzetu ugovornu obvezu odnosno kada je prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude.

17. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda žalbom pobija, to je valjalo odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu –točki I. izreke kao i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke koju žalitelj pobija samo u kontekstu pobijanja odluke o glavnoj stvari jer ne pobija ni kriterij dosuđenja ni način obračuna niti visinu pojedinih troškova, a imajući pri tom u vidu da sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti.

18. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio analognom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP s obzirom da sa žalbom nije uspio.

Pula - Pola, 16. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković