REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-683/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NKG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Mladenu Obradoviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tužene Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Toniju Smrčku, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj: P-461/2024-7 od 25. ožujka 2025. na sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tužene djelomično se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: P-461/2024-7 od 25. ožujka 2025. potvrđuje;

- pod točkom I izreke, pod točkom II izreke te pod točkom IV izreke - u dijelu kojim je tuženoj naloženo tužiteljici naknaditi trošak postupka u iznosu od 276,54 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja (25. ožujka 2025.) do isplate.

II Žalba tužene djelomično se uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: P-461/2024-7 od 25. ožujka 2025. preinačava pod točkom III izreke i pod točkom IV izreke - u dijelu kojim je tuženoj naloženo tužiteljici naknaditi trošak postupka iznad iznosa od 276,54 EUR odnosno za daljnji iznos od 829,64 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, i u tom dijelu sudi:

1/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice da se tuženoj naloži isplatiti tužiteljici na ime troška izdavanja potvrde iznos od 0,85 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

2/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška iznad iznosa od 276,54 EUR odnosno za daljnji iznos od 829,64 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

III Zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 066-53261146 od 18. 2019. sklopljenog između tužiteljice NKG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu a koja glasi: „Prije isplate kredita odbija se od iznosa kredita jednokratna naknada na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva što iznosi 1.00% (jedan posto) iznosa kredita, maksimalni iznos 900,00 HRK (devetsto kuna). Korisnik kredita ovlašćuje Banku da u svakom trenutku bez ikakvog daljnjeg pitanja ili suglasnosti s njegove strane može teretiti partiju kredita za sve troškove koji bi mogli nastati kod kontrole, vođenja i naplate kredita.”

II Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 82,02 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 19. lipnja 2019. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan l. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos troška izdavanja potvrde u iznosu od 0,85 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 4. studenog 2022. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan l . siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.106,18 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan l. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, a s više postavljenim zahtjevom do zatraženih 1.356,18 eura troškova, tužiteljica se odbija."

2. Protiv ove presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. toč.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) predlažući uvažiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i obveže tužiteljicu na naknadu troškova parničnog postupka tuženoj, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Potražuje naknadu troška žalbenog postupka.

3. Sa žalbom je postupljeno na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično neosnovana i djelomično osnovana.

5. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti akcesorne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 066-53261146. sklopljenog 18. lipnja 2019. između tužiteljice kao korisnice kredita i tužene kao kreditora u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbija se od iznosa kredita jednokratna naknada na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva što iznosi 1.00% (jedan posto) iznosa kredita, maksimalni iznos 900,00 HRK (devetsto kuna). Korisnik kredita ovlašćuje Banku da u svakom trenutku bez ikakvog daljnjeg pitanja ili suglasnosti s njegove strane može teretiti partiju kredita za sve troškove koji bi mogli nastati kod kontrole, vođenja i naplate kredita” te s tim u vezi restitucijski zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati iznos od 82,02 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja tj. od 19. lipnja 2019. do isplate, kao i da joj isplati iznos od 0,85 EUR s pripadajućom zateznom kamatom počev od 4. studenog 2022. do isplate na ime troška izdavanja potvrde Zagrebačke banke.

6. U ovom postupku nije sporno da je između tužene kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita 18. lipnja 2019. sklopljen Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužena kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 15.000,00 kuna, na rok otplate u trajanju od 36 mjeseci. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada, tzv. ulazna naknada u visini od 1.00% iznosa kredita, maksimalni iznos 900,00 HRK.

7. Sporno je, je li navedeni dio ugovorne odredbe članka 5. Ugovora o kreditu ništetan i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa od 82,02 EUR koji je tužena od nje naplatila temeljem navedene odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO), također sporno je da li tužiteljica ima svojstvo potrošača, da li je za navedeno potraživanje nastupila zastara te je sporan tijek zakonske zatezne kamate. Također sporna je osnovanost zahtjeva tužiteljice da joj tužena isplati iznos od 0,85 EUR na ime troška izdavanja potvrde Zagrebačke banke.

8. Prvostupanjski sud je odlučujući o ovom spornim pitanjima i posljedično osnovanosti tužbenog zahtjeva nakon ocjene provedenih dokaza kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužiteljice zaključujući u bitnom; da je tužiteljica kao diplomirani pravnik odnosno sudac zaključila ugovor o nenamjenskom kreditu radi stjecanja sredstava koja su joj bila potrebna za financiranje soboslikarskih radova u svojem stanu, dakle da je kredit koristila izvan svoje profesionalne djelatnosti te da je nastupala kao potrošač u smislu čl. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 19/22.,59/23.), da je iz iskaza tužiteljice i načina i teksta sadržaja ugovora o kreditu utvrđeno da se o elementima ugovora nije pojedinačno pregovaralo; da je predmetni ugovor sastavio tuženik te da je tuženik stjecatelj bez osnove koji tužiteljici kao korisniku kredita nije pružio potpunu obavijest o svim potrebnim elementima bitnim za donošenje valjane odluke a ta je okolnost bitna radi ravnopravnosti stranaka u ugovaranju i za donošenje valjane odluke temeljene na cjelovitoj obavijesti radi čega je ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom sporne odredbe ugovora o kreditu, pa je posljedično tomu tuženiku naložio platiti tužiteljici utuženi iznos od 82,02 EUR jer je visina tako naplaćene jednokratne naknade utvrđena iz dokumentacije u spisu, uvećano za zakonsku zateznu kamatu od dana kada je taj iznos naplaćen odnosno od kada je tužiteljica primila umanjen iznos kredita. Pri tome je kao neosnovan odbio tuženikov prigovor zastare zaključujući da se potraživanje tužiteljice temelji na stjecanju bez osnove, pa kako je ugovor zaključen 2019. godine, a tužba podnesena u studenom 2022. to nije protekao petogodišnji zastare prema ZOO. Nadalje, a vezano za tužiteljičino potraživanje iznosa od 0,85 EUR na ime troška izdavanja potvrde Zagrebačke banke prvostupanjski sud zaključuje da je potvrda koju je tužiteljici izdala Zagrebačka banka, povezana je s neprihvatljivim ustezanjem iznosa obrade kreditnog zahtjeva, kao i prihvatljivom dokumentom kojim stranka ugovora želi imati u posjedu, pa da time predstavlja dio pravne cjeline koju tužba opisuje, te je posljedično prihvatio kao osnovan i taj dio potraživanja tužiteljice slijedom čega je tuženiku naložio isplatiti tužiteljici iznos od 0,85 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršenog plaćanja troška za izdavanje navedene potvrde.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razlog navedenih u žalbi tužene i po službenog dužnosti nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Međutim, prvostupanjski je sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP na koje osnovano ukazuje tužena u žalbi jer unatoč uputi iz ranije ukidnog rješenja, prvostupanjski sud ni u novoj odluci nije naveo potpune i jasne razloge o odlučnim činjenicama (o ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu, o prigovoru tužene da je sporna odredba jasna, razumljiva, uočljiva i da nije prouzročila neravnotežu u odnosima stranaka te da nije nepoštena, o tijeku kamata, o osnovanosti zahtjevu za isplatu troška pribave potvrde), a koje je povrede ovaj sud otklonio na temelju ovlaštenja iz čl. 373.a st.1. i 3. ZPP jer je bitne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

11. Iz iskaza tužiteljice kojeg je sud prvog stupnja pravilno ocijenio i sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu nenamjenski kredit te da je sredstva iz kredita tužiteljica utrošila za financiranje soboslikarskih radova u stanu kojeg koristi za vlastito stanovanje, dakle, da je predmetni pravni posao sklopila izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti pa stoga, suprotno žalbenim navodima tužene tužiteljica ima status potrošača sukladno čl. 6. toč. 16. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj:41/14., 110/15. i 14/19. -dalje ZZP/14) koji se s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu primjenjuje u konkretnom slučaju.

12. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi kako tužiteljica sa tuženom nije pojedinačno pregovarala o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatila ponudu koja joj se nudila u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženici, pa se radi upravo se o unaprijed formuliranom ugovoru o kreditu.

13. Prema odredbi čl. 49. st. 1. ZZP/14, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 55. st. 1. ZZP/14 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

14. Navodi tužene koje je isticala u tijeku postupka, a ponavlja i u žalbi, da je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva i uočljiva pa da stoga nije dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena, nisu osnovani. To stoga što nije sporno da je predmetna ugovorna odredba o pogledu visine tužiteljičine obveze jasno i razumljivo sastavljena, nalazi se na drugoj od ukupno pet stranica Ugovora o kreditu te je uočljiva, kao i da je tužiteljica postupajući s pažnjom prosječnog potrošača mogla precizno procijeniti visinu obveze koja iz toga za nju proizlazi (1,00% od iznosa kredita) čime je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz čl. 53. ZZP/14. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužiteljici doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju proizlaze iz toga te da, u okviru toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi. Tužiteljici kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te jednokratne naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.) radi čega tužiteljica nije bila u mogućnosti provjeriti postoji li eventualno preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju s obzirom da se u istoj odredbi dalje navodi da se korisnik kredita obvezuje snositi pored troškova javnobilježničke pristojbe i nagrade, i „sve ostale troškove vezane uz zaključenje ovog ugovora…“.

14.1. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 53. ZZP/14 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

14.2. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos ugovorene jednokratne naknade. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

14.3. Neovisno o tome što je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredita ("Narodne novine" broj 15/14.) izrijekom dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, i po ocjeni ovog suda odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena sporna naknada je nepoštena i ništetna, jer iako je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade te je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Te je informacije tužiteljici bio dužna dati tužena, a takve su informacije izostale.

14.4. Kako je u konkretnom postupku utvrđeno da tužiteljici nije bilo obrazloženo koji stvarni troškovi za nju nastaju plaćanjem naknade, takva odredba za nju (uslijed ne pružanja informacija na što se ona zapravo odnosi i kakva joj je svrha te zašto ju mora platiti ) nije bila razumljiva niti je tužiteljica mogla shvatiti njezine posljedice.

14.5. Navedeno je u širem smislu povezano sa načelom transparentnosti koje pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći (u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 N i drugi od 20. rujna 2017., t.45., presuda suda C-26/13., K i Káslerné U od 30. travnja 2014., t. 75.).

14.6. I iz presude Suda Europske unije C-565/21 proizlazi da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, te shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom.

14.7. Tužena u ovom postupku nije dokazala da je tužiteljici pružila potrebne informacije o tome na što se konkretno odnosi ta ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća, a izostanak tih informacija nije otklonjen niti solemnizacijom ugovora jer se njome ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom, pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tužene da su tužiteljici službenik banke a potom i javni bilježnik protumačili sve odredbe Ugovora o kreditu pa tako i spornu odredbu.

15. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

15.1. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije uopće moglo pregovarati (tužena suprotno nije dokazala), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

16. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene jednokratne naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) pri čemu sama tužiteljica tvrdi da je morala platiti predmetnu naknadu i nije mogla pregovarati s bankom o visini te naknade jer je postupanje banke bilo po principu „uzmi ili ostavi“, slijedom čega proizlazi da bez plaćanja predmetne jednokratne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor.

16.1. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

16.2. Pri tome sama činjenica da je predmetna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi tuženice da je jasno i transparentno prikazala trošak svoje usluge neosnovani.

17. Ovdje valja navesti i kako odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena predmetna jednokratna naknada ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti (presuda Suda EU broj C 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. kojom je utvrđen točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ).

17.1. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17.2. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3. rujna 2020. Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

18. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja, da se o odredbi o plaćanju predmetne naknade nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa te naknade) te je tuženica nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavala tužiteljici ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, to se takva sporna odredba Ugovora ukazuje nepoštenom prema tužiteljici, kao korisnici kredita i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženu i posljedično tomu, ništetnom u smislu odredbi čl. 55. st.1 ZZP/14 te čl. 322. st 1. ZOO. Temeljem navedenih odredbi ništetan je i dio članka 5. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita ovlašćuje Banku da u svakom trenutku bez ikakvog daljnjeg pitanja ili suglasnosti s njegove strane može teretiti partiju kredita za sve troškove koji bi mogli nastati kod kontrole, vođenja i naplate kredita.“ budući se takvim ugovaranjem dovodi korisnika kredita u neravnopravan položaj jer se isti odriče prava da ga banka obavijesti o svakom trošku kojeg u budućnosti ima banka, a koji može teretiti njegovu kreditnu partiju bez da korisnik kredita za isto zna ili da za isto da suglasnost.

19. Stajalište tuženice o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen, nije osnovano. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravu i obvezama tužiteljice kao korisnice kredita u odnosu na tuženu, ne može podvesti pod tezu tuženice- da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja- pa je izneseni prigovor tuženice potpuno neutemeljen jer je pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđene ništetne ugovorne odredbe naplaćeno, opstojno.

20. Dakle, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Stoga je na temelju čl. 1111. ZOO ocijenjen osnovanim i zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 82,02 EUR, čija je visina utvrđena iz potvrde o prometu po računu tužiteljice budući da tuženik nije isplatio tužiteljici ugovoren iznos kredita od 15.000,00 kuna već iznos od 14.382,00 kuna dakle 618,00 kuna manje od iznosa koji je ugovoren kreditom a koji odgovara protuvrijednosti d 82,02 EUR. Tužiteljici na navedeni iznos pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od dana plaćanja te naknade sukladno čl.1115. ZOO jer je tužena, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe budući je istu nametnula tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, bila nepošten stjecatelj.

21. Tuženica neosnovano osporava tijek zatezne kamate u razdoblju od 1. svibnja do 18. listopada 2020. pozivajući se na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 83/20.), budući su prema čl. 1. Zakona o interventnim mjerama tim Zakonom propisane posebne interventne mjere samo u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, tako da se Zakon o interventnim mjerama ne odnosi na tijek zateznih kamata u ovoj pravnoj stvari.

22. Nadalje, tuženica neosnovano u žalbi ustraje i u prigovoru zastare. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

23. Neosnovan je međutim tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tužena isplati iznos od 0,85 EUR s pripadajućom zateznom kamatom počev od 4. studenog 2022. do isplate, a na ime troška izdavanja potvrde. Naime, taj je iznos tužiteljica platila Zagrebačkoj banci za izdavanje potvrde o prometu po računu radi dokaza tvrdnje da joj je tužena umjesto ugovorenog iznosa od 15.000,00 kuna isplatila 14,382,00 kuna odnosno da je prije isplate kredita odbila od ugovorenog iznosa kredita jednokratnu naknadu na ime obrade troškova kreditnog zahtjeva. Budući nije sporno da je iznos od 0,85 EUR odnosno 6,40 kuna tužiteljica 3. studenog 2022. uplatila Zagrebačkoj banci, dakle, da tužena navedeni iznos nije stekla ni po kojoj osnovi, to ga nije u obvezi niti vratiti tužiteljici po pravilima o stjecanju bez osnove (čl.1111.ZOO). Osim toga, tuženica nije u obvezi naknaditi navedeni utuženi iznos tužiteljici niti po pravilima koji reguliraju naknadu štete budući da tužiteljica u ovom postupku u odnosu na navedeni trošak nije dokazala protupravno postupanje tuženice kao jedno od osnovnih pretpostavki za naknadu štete jer tužiteljica ničim nije dokazala da je od tuženice zatražila izdavanje potvrde o naplati jednokratne naknade te da joj je tužena istu odbila izdati. Stoga je tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovan.

24. O trošku postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st.5. u vezi s čl. 155. ZPP jer tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

24.1. Iako je tužiteljica u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora od 1.409,25 EUR kojoj je vrijednosti tužena već u odgovoru na tužbu prigovorila, prvostupanjski sud o tom prigovoru nije odlučio sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP, međutim ovaj je sud odlučujući o trošku postupka imao u vidu da se deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu odnosno isplatu ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud u odlukama poslovni broj Rev 1811/2016 od 29. rujna 2020., Rev 1605/2017 od 2. veljače 2021. te Rev 1927/2017 od 18. siječnja 2022.). Dakle, vrijednost predmeta konkretnog spora iznosi 82,87 EUR.

24.2. Stoga je kao opravdan i potreban tužiteljici priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku pri sastavu podneska od 26. ožujka 2024. te za zastupanje na raspravama 9. travnja 2024., 18. travnja 2024. i 27. veljače 2025. za svaku radnju po 25 bodova prema Tbr. 8.1. i 9.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. - dalje: Odvjetnička tarifa), ukupno 100 bodova što uvećano za vrijednost boda 2,00 EUR (Tbr.54) i PDV 25% (Tbr.46.) iznosi 250,00 EUR. Navedenom je iznosu valjalo pribrojiti trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu (prema vrijednosti predmeta spora) u iznosu od po 13,27 EUR. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava podneska od 18. prosinca 2024. koji sadržajno predstavlja požurnicu, tužiteljici nije priznat jer se ne radi o trošku koji je potreban u smislu čl. 155. ZPP.

24.3. Dakle, tužiteljici je priznat trošak u ukupnom iznosu od 276,54 EUR dok je u preostalom dijelu do prvostupanjskom presudom priznatog iznosa od 1.106,18 EUR odnosno za daljnji iznos od 829,64 EUR njezin zahtjev za naknadu troška odbijen kao neosnovan, kao i zahtjev tuženika u cijelosti.

25. Slijedom izloženog, na temelju odredbe čl. 373.a st.1. i 3. ZPP djelomično je odbijena i djelomično uvažena žalba tužene te je odlučeno kao u izreci ove presude.

26. Zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je primjenom čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP budući je tuženica sa žalbom uspjela samo u neznatnom dijelu glavne stvari i djelomično u pogledu troškova postupka.

Pula - Pola, 16. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković