REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Splitu
Gundulićeva 27,
21000, Split
Poslovni broj: Pn-476/2020-33
U I M E R E P U B LI K E H R V A T S K E P R E S U D A
i
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Splitu po sucu Tihani Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja SI OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], S [adresa] K, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Deanu Biliću, odvjetniku u Kaštel Kambelovcu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 28. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zz tužene, na ročištu za objavu presude 16. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
i
r i j e š i o j e
I Tužba se smatra povučenom za iznos od 2.043,80 eura.
II Odbija se tužbeni zahtjev:
„I Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana na ime naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 26.893,13 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 6. listopada 2020. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 30. prosinca 2023. u visini stope zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka zajedno sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate po stopi po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“
III Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 7.100,00 eura.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 6. listopada2020. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 321.884,00 kuna. Tužba se činjenično u bitnom temelji na tome da je tužitelj vlasnik dvosobnog stana na II. katu, desno od ulaza, južno krilo zgrade označene kao čest. zgr. [katastarska čestica] upisno u ZU 9082 etaža 2 KO [katastarska općina] na adresi [adresa], površine 72,75 m2, da u navedenom stanu na stanuje zaštićeni najmoprimac KI, pa kako je zaštitćeni najmoprimac u razdoblju od svibnja 2017. pa do utuženja plaćao zaštićenu najamninu to tužitelj sukladno stavu Europskog suda za ljudska prava ( Statileo protiv RH) potražuje razliku između tržišne i zaštićene najamnine.
2. Tužena je u odgovoru na tužbu predložila odbijanje tužbenog zahtjeva i pritom navela kako da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva jer da je tužitelj vlasništvo stekao na temelju ugovora o darovanju od 27. rujna 2012. time da je nesporno da darovateljica nije bila u posjedu stana (jer u vrijeme sklapanja ugovora isti nesporno koristi zaštićeni najmoprimac), a ugovor o darovanju nije sastavljen u formi javnobilježničkog akta sukladno čl. 53. st. 1. t. 2. Zakona o javnom bilježništvu, radi čega je isti ništetan. Osim što tužena osporava osporava tužitelju aktivnu legitimaciju, ističe i prigovor zastare u smislu odredbe članka 373. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.
2.1. U svakom slučaju ističe da tužitelju, pod uvjetom da je aktivno legitimiran a što se poriče, ne pripada naknada u visini razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine koju bi ostvario iznajmljivanjem stana da mu prekomjerno ograničenje njegovog prava na stanu nije nametnuto Zakonom o najmu stanova. Naime, u svim presudama Europskog suda za ljudska prava protiv Republike Hrvatske sud je isticao da svaka država pa tako i RH ima pravo ograničiti pravo vlasništva, međutim, do određene granice. Drugim riječima, Republici Hrvatskoj se stavilo na teret da je Zakonom o najmu stanova prekomjerno ograničeno pravo vlasništva i to u tolikoj mjeri da vlasnici stanova od svojih stanova u kojima su zaštićeni najmoprimci ne ostvaruju ni minimalnu korist koja bi im bila dostatna za održavanje nekretnine. Europski sud za ljudska prava dopušta ograničenje prava vlasništva do određene mjere dakle do te mjere da vlasnici stanova imaju određenu korist od predmetnih stanova odnosno da ostvaruju korist koja ne smije biti manja od nužnih troškova održavanja te nekretnine. Ukoliko bi se i prihvatilo neutemeljeno tužbeno traženje da se tužitelju dosudi iznos razlike između tržišne i zaštićene najamnine onda da bi se također trebalo korigirati te iznose sukladno Zakonu o porezu na dohodak (NN 115/16, 106/18 i 121/19) obzirom da se radi o dohotku od imovine koji bi predstavljao razliku između najamnine i izdataka u visini od 30% na koji bi trebalo platiti porez na dohodak po stopi od 12% na način na koji je to istaknuto u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. 13 P-1583/19-18 od 28. veljače 2020.
3. Podneskom od 30. kolovoza 2021. tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu te u odnosu na prigovore tužene te istaknuo kako je u čl. 51. Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv RH i Odluke Ustavnog suda RH ( Narodne novine br 36/2024. - dalje Zakon o izvršenju u skupini predmeta Statileo) izričito propisano kako se prava na naknadu isključuju samo osobe koje su nekretninu stekle nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova i to isključivo naplatnim pravim poslom, a što ovdje nije slučaj.
3.1. Nadalje, a u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelj navodi kako je on vlasnik stana, a što je dokazao i izvatkom iz zemljišnih knjiga. Međutim, sve i kada ne bi bio vlasnik stana, odnosno ako bi ugovor o darovanju bio ništetan, aktivnu legitimaciju za vođenje ovog postupka da ima i temeljem Ugovora o ustupu potraživanja sklopljenog sa ranijom vlasnicom stana AI.
3.2. Još navodi i to kako suprotno navodima tuženika stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova nije otpao osnovu tužbenog traženja. Naime, sustav zaštićenog najma, uveden Zakonom o najmu stanova kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014.). Zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu. Vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo. Stoga je nesporno da potraživanje tužitelja prema tuženiku osnovano i to u visini koju navodi tužitelj.
4. Tužitelj je nakon provedenog očevida te izrade pisanog nalaza i mišljenja te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj uredio tužbeni zahtjev podneskom od 4. srpnja 2024. na način da na ime naknade štete potražuje ukupan iznos od 28.936,39 eura sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, kao i naknadu parničnog troška.
4.1. Na ročištu od 28. siječnja 2026. tužitelj je, a s obzirom na to da je tuženik pristao da se kao nespornao prihvati mjesečna najamnina u iznosu od 655,93 eura (ovo neovisno o pravnoj osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva) konačno uredio tužbeni zahtjev te sada na ime naknade štete potražuje ukupan iznos od 26.893,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, kao i naknadu parničnog troška.
4.2. S obzirom da je tužitelj na ročištu od 28. siječnja 2026. tužbeni zahtjev povukao za iznos od 2.178,00 eura, a na što je tuženik pristao, odlučeno je kao u točki I. izreke.
5. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem izvatka iz zemljišne knjige za čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 9082 KO [katastarska općina], presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pst-87/12 od 23. travnja 2012., zahtjeva za mirno rješenje spora od 7. svibnja 2020., odgovora na zahtjev od 11. rujna 2020., ugovora o darovanju od 27. rujna 2012., dopune ugovora o darovanju od 15. travnja 2015., povijesnog zk izvatka za čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 9082 Ko [katastarska općina], ugovora o ustupu potraživanja (cesiji), dopisa Grada Splita od 25. listopada 2024., dopisa Porezne uprave od 27. siječnja 2025., te je izveden dokaz uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka građevinske struke.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva prouzročenog institutom zaštićenog najma na stanu u [adresa], površine 72,75 m2, položenog na II. katu, desno od ulaza, južno krilo zgrade označene kao čest. zgr. [katastarska čestica] upisno u ZU 9082 etaža 2 KO [katastarska općina], u kojem, na temelju Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom sklopljenog s pravnom prednicom tužitelja, stanuje zaštićeni najmoprimac KI te plaća zaštićenu najamninu koja je u utuženom razdoblju iznosila 218,00 kuna mjesečno (period 2017.-1. rujna 2018.), 479,00 kuna mjesečno (period 1. rujna 2018. do 1. rujna 2019.), 740,00 kuna mjesečno (period od 1. rujna 2019. pa nadalje).
7. Čitanjem presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pst-87/12 sud je utvrdio kako je istom nadomješten ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između GI, kao najmodavca i KI, kao najmoprimca.
7.1. Čitanjem zemljišnoknjižnog izvatka za nekretninu 4274/zgr ZU 9082 KO [katastarska općina], sud je utvrdio da bi tužitelj bio upisan na 2. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-2) dvosoban stan na drugom katu, desno od ulaza, južno krilo zgrade.
7.2. Čitanjem povijesnog izvatka za predmetnu nekretninu sud je utvrdio kako je uknjižba vlasništva na ime tužitelja izvršena temeljem Ugovora o darovanju od 27. rujna 2012. te Dopune ugovora o darovanju od 15. travnja 2015.
7.3. Čitanjem Ugovora o darovanju (list 33-36 spisa) sud je utvrdio kako istim GI daruje tužitelju predmetni stan te da je na ugovoru od strane javnog bilježnika izvršena ovjera potpisa darovateljice. Također, sud je utvrdio kako u istom nema odredbe o uvođenju obdarenika u posjed stana.
7.4. Čitanjem Dopune ugovora o darovanju od 15. travnja 2015. (list 37-39 spisa) sud je utvrdio kako su istim stranke dopunile ugovor o darovanju na način da darovateljica odmah uvodi obdarenika u posjed darovanog stana. Na navedenoj dopuni ugovora potpis darovateljice ovjeren je strane javnog bilježnika.
7.5. Čitanjem Ugovora o ustupu potraživanja (list 69 spisa) sud je utvrdio kako istim AI (ovdje je za napomenuti kako nije bilo sporno da su GI i AI ista osoba, a što je i vidljivo po OIB [osobni identifikacijski broj]u) ustupa tužitelju potraživanje koje ima prema tuženiku s osnova naknade štete odnosno pravične novčane naknade za ograničenje njenih vlasničkih prava na stanu označenom kao dvosoban stan na II. katu, desno od ulaza, južno krilo zgrade, označene kao čest. zem. [katastarska čestica] upisano u ZU 9082 etaža 2 KO [katastarska općina] na adresi [adresa], površine 72,75 m2 u utuženom razdoblju te za ubuduće, uvećano za zakonsku zateznu kamatu. Za ustupljenu tražbinu nije ugovorena nikakva naknada. Također je utvrđeno kako je ugovor datiran na 7. ožujka 2020. te da na istom potpisi stranaka nisu ovjereni po javnom bilježniku.
8. Kao sporno u postupku valja raspraviti pitanje aktivne legitimacije tužitelja, zatim je li utemeljen zahtjev tužitelja na isplatu razlike tržišne najamnine za predmetni stan i zaštićene najamnine koju je u utuženom razdoblju plaćao zaštićeni najmoprimac te da li je nastupila zastara prava.
9. S ranije navedenim u vezi najprije je potrebno ukazati na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-548/2021-2 od 13. siječnja 2026. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje prema Republika Hrvatska ne odgovara vlasniku stana za naknadu štete zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva povezanog s institutom zaštićenog najma uvedenim Zakonom o najmu stanova, ako je isti vlasništvo stana stekao na temelju ugovora o darovanju kad je u stanu već stanovao zaštićeni najmoprimac koji ostvaruje pravo na zaštićenu najamninu.
9.1. Naime, u navedenom predmetu koji je u bitnom iste činjenične i pravne osnove, jer je i u tom predmetu kao i ovom konkretnom darovanje učinjeno nakon stupanja na snagu Zakon o najmu stanova ("Narodne novine", broj: 91/96, dalje: ZNS) kojim je uveden sustav zaštićenog najma, Vrhovni sud je prihvatio revizijske navode da su tužitelji stjecanjem vlasništva na predmetnom stanu na temelju ugovora o darovanju samim tim stjecanjem pristali primati zaštićenu najamninu. To stoga što su tužitelji u trenutku stjecanja prava vlasništva znali da je stan u režimu zaštićenog najma te da u istom stanuje zaštićeni najmoprimac i na to su i pristali tj. pristali su primati najamninu manju od tržišne. Nadalje, da tužitelji nisu ničim dokazali da su mogli razumno očekivati da će se sustav zaštićenog najma ukinuti u kratkom roku od zaključenja ugovora o darovanju, posebice imajući u vidu činjenicu da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova stupio na snagu tek u kolovozu 2018.
10. Slijedom navedenoga, kada bi se prihvatili navodi tužitelja da bi, kao vlasnik stana bio aktivno legitimiran na podnošenje ove tužbe, a s obzirom na utvrđene činjenice da je predmetni stan stekao darovanjem u rujnu 2012. godine, da je tada bio na snazi Zakon o najmu stanova te da mu je moralo biti poznato kako u stanu živi zaštićeni najmoprimac (darovateljica je majka tužitelja, a tužitelj ni ne tvrdi da bi mu ta činjenica u trenutku sklapanja ugovora bila nepoznata) njegov tužbeni zahtjev za isplatom naknade štete zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva, valjalo bi odbiti.
11. Tužena je u odgovoru na tužbu istaknula kako bi predmetni Ugovor o darovanju zajedno sa Dopunom tog ugovor bio ništetan zbog nedostatka forme propisane odredbom članka 482. st. 2. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) Naime, isti nije sklopljeni u formi javnobilježničkog akata, a s obzirom da je u vrijeme njegovog sklapanja u predmetnom stanu živio zaštićeni najmoprimac, da nije moglo doći do prave predaje u posjed.
12. S obzirom da na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 327. Zakona o obveznim odnosima), sud kao prethodno pitanje utvrđuje jesu li ugovorne odredbe ništetne, bez obzira na nepostojanje deklaratornog zahtjeva.
13. Tužitelj nije osporio navedene prigovore već je dostavio Ugovor o ustupu tražbine kojim AI tužitelju ustupa potraživanje koje ima prema tuženiku s osnova naknade štete odnosno pravične naknade za ograničenje njenih vlasničkih prava na predmetnom stanu za period od travnja 2017. do travnja 2020. i ubuduće sve uvećano za zakonsku zateznu kamatu.
14. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da predmetni ugovor o darovanju nije sklopljen u formi javnobilježničkog akata, da je u trenutku njegovog sklapanja, kao i u utuženom razdoblju, u posjedu stana bio zaštićeni najmoprimac, kao i to da tužitelj tijekom postupka nije ni tvrdio da bi stupio u posjed predmetnog stana, dakle da do prave predaje u posjed nije došlo, isti ugovor je zbog nedostatka forme propisane odredbom čl. 482. st. 2. ZOO-a ništetan pa tužitelj, po toj osnovi ne bio aktivno legitimiran na podnošenje tužbe.
14.1. Nastavno na izneseno za ukazati je kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u više odluka iznio pravno shvaćanje prema kojem je odredba čl. 482. st. 2. ZOO prisilne naravi i ne trpi nikakve iznimke zbog čega je ugovor o darovanju bez prave predaje u posjed, a koji nije sklopljen u obliku propisnim čl. 482. st. 2. ZOO ništetan (Rev 3196/2019-3 od 21. ožujka 2024., Rev 412/2017-2 od 4. ožujka 2020. i dr.)
14.2. Pritom je za navesti da se pod pojmom prave predaje podrazumijeva realna predaja stvari u neposredni posjed stjecatelja, a ne „fiktivna“ predaja stvari, odnosno za valjanost takvog ugovora o darovanju nije dovoljna tradicija samo na osnovi očitovanja, a što su stranke ugovora o darovanju učinile sklapanjem Dopune tom ugovoru.
15. Ostaje još za raspraviti je li tužitelj, kao primatelj potraživanja koje je predmet ovog spora, aktivno legitimiran na podnošenje tužbe, a ovo s obzirom na dostavljeni Ugovor o ustupu potraživanja.
16. Analizirajući izvedene dokaze, ovaj sud je stava kako je predmetni ugovor o ustupu potraživanja sklopljen iz nedopuštene pobude. Naime, činjenicu postojanja predmetnog ugovor tužitelj prvi put spominje u podnesku od 30. kolovoza 2021. i to nakon što je zaprimio tuženikov odgovor na tužbu u kojem je istaknut prigovor ništetnosti ugovora o darovanju (samim time nedostatka aktivne legitimacije) te prigovor zastare. Prema shvaćanju ovog suda predmetni ugovor o ustupu je antedatiran na 7. ožujka 2020., a sve kako bi se, za potrebe postupka prikazalo da je cesija učinjena prije podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora (7. svibnja 2020.). Takvo stajalište utemeljeno je na činjenici da tužitelj niti u zahtjevu za mirno rješenje spora, niti kasnije u tužbi ne spominje postojanje ugovora o cesiji, iako je, ako bi se prihvatili navodi tužitelja, ona tada već izvršena, naprotiv kao pravnu osnovu tužitelj navodi vlasništvo nad predmetnim stanom. Nakon zaprimanja odgovora na tužbu, tužitelj je mogao pretpostaviti kako će sud ugovor o darovanju utvrditi ništetnim, čime će izgubiti aktivnu legitimaciju, a s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3219/2019 od 13. prosinca 2023. također je bilo za pretpostaviti da će u slučaju podnošenja nove tužbe za isto vremensko razdoblje (ovaj put od strane GI) u slučaju isticanja prigovora zastare tužbeni zahtjev biti odbijen.
16.1. Pobude iz kojih je ugovor sklopljen u pravilu ne utječe na valjanost ugovora, ali nedopuštena pobuda pod određenim pretpostavkama dovodi do nevaljalosti ugovora i to ako je bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao i morao znati, dok se kod ugovor bez naknade znanje druge suugovorne strane ne zahtijeva (čl. 273. st. 1., 2. i 3. ZOO). Dakle, posljedica zaključenja besplatnog ugovora, kada je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku suugovaratelja da ga zaključe, jest takva da je ugovor među strankama bez pravnog učinka. Pobuda je nedopuštena ako je protivna Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. U ovom konkretnom slučaju to bi bilo sklapanje Ugovora o ustupu te antedatiranje istog sa ciljem priskrbljivanja aktivne legitimacije u parničnom postupku, što je nemoralno, a posljedica toga je da takav ugovor nepostojeći (nikada nije ni nastao).
16.2. S obzirom na izneseno sud drži da je Ugovor o ustupu tražbine sklopljen iz pobude koja je nedopuštena jer je protivna moralu društva, a time isti nikada nije ni nastao.
17. Slijedom navedenog, a kako Ugovor o ustupu potraživanja nema pravnog učinka među strankama jer isti nikada nije ni nastao, to tužitelj niti po toj osnovi nije aktivno legitimiran za podnošenje ove tužbe te je odlučeno kao u točki II izreke.
18. Odluka o parničnom trošku donesena je u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a i u skladu sa Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23).
19. Tako je tuženiku priznat trošak sastava odgovora na tužbu 500 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), te trošak zastupanja na ročištima od 21. rujna 2022., 11. travnja 2023., 5. srpnja 2024., 7. listopada 2024., 19. ožujka 2025., te 28. siječnja 2026. za svako ročište u iznosu od po 500 bodova te trošak zastupanja na ročištu od 17. rujna 2025. u iznosu od 50 bodova, što sveukupno iznosi odnosno ukupno 3550 bodova, što pri vrijednosti boda od 2,00 eura daje iznos od 7.100,00 eura.
19.1. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđeni parnični trošak je izostala jer ista nije bila zatražena u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
20. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u točki III izreke.
U Splitu, 16. ožujka 2026.
Sudac
Tihana Lovrić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- tužitelju po punomoćniku
- tuženiku po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel
- u spis