REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Turinina 3, Zagreb

Poslovni broj: P-1888/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu tog suda Paulini Buča kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mario Perica, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 9. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Maria Perice te punomoćnika tuženika UT, odvjetničke vježbenice u zamjeni za punomoćnika Hrvoja Matića, dana 16. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. st. (2) Ugovora o kreditu „Troškovi“, broj ugovora 246-58/2007, sklopljenog dana 03.12.2007. godine između tužitelja VT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Addiko Bank dioničko društvo, Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.576,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.01.2008. do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eur s zateznom kamatom koja teče od 16. ožujka 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da s prednikom tuženika, Hypo Alpe Adria Bank d.d., sklopio Ugovor o kreditu dana 03.12.2007. godine, broj ugovora 246-58/2007, na iznos od 288.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 30 godina od stavljanja kredita u otplatu. Tužitelj je sklopio predmetni Ugovor o kreditu kao potrošač, za kupnju stana. Tuženik je tipskim ugovorom o kojem se nije pregovaralo, člankom 5. st. (2) Ugovora o kreditu-„Troškovi“, ugovorio s tužiteljem obvezu tužitelja platiti Tuženiku jednokratne troškove obrade kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita. Navedena odredba članka 5. st. (2) Ugovora o kreditu „-„Troškovi“, u dijelu koji se odnosi na obvezu plaćanja jednokratnog troška obrade kredita u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita je ništetna jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, već se radilo o standardnim ugovornim odredbama tuženika o kojima se ne pregovara, a koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu Tužitelja kao potrošača što je već u prethodnim identičnim slučajevima potvrđeno pravomoćnim odlukama hrvatskih sudova. Da su navedene odredbe o takozvanoj ulaznoj naknadi ništetne utvrdili su i hrvatski sudovi pravomoćnim odlukama primjerice odluka Gž -1368/21, ŽS Zagreb i Gž-2996/21 ŽS Zagreb. Tužitelj se u tužbi poziva na odluke Suda EU, u predmetu C-224/19 CY protiv Caixabank SA (C-224/19).

2.1.Obzirom da je banka tuženika nametnula tužitelju ugovornu obvezu plaćanja takozvane ulazne naknade koja prema priloženim dokazima od strane tužitelja uopće ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je stvorilo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevima dobre vjere, predmetne odredbe su ništetne i zbog tog razloga. Teret dokaza o tome da naplaćeni iznosi za takozvane ulazne naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama od strane tuženika, je na tuženiku.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Prigovara statusu tužitelja kao potrošača navodeći da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom budući je ista jasna, razumljiva odnosno odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tužitelj je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50% (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Također, iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Također, iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Nadalje, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nesporno je da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovo rnih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem sporne naknade, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojao tuženikov propust. Tužitelj samo paušalno navodi da je ta odredba suprotna Zakonu o zaštiti potrošača jer je unaprijed formulirana od strane tuženika. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. Također, tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Predmetnim je ugovorom odobren i isplaćen iznos 288.500,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu 1,50 %. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik ističe kako su neosnovani navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna. Takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji niti danas. Osim toga, i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita.

2.1.Tuženik ističe prigovor zastare, prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zakonske zatezne kamate od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate. Sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju mu je tuženik naplatio na temelju odredbe čl. 5.st.2. Ugovora o kreditu broj 246-58/2007.

3.1 Nije sporno da je na ime te jednokratne naknade tuženik naplatio tužitelju iznos od 2.576,00 eur.

3.2.Sporno je da li je ugovorna odredba po kojoj je određeno da je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan tuženiku platiti lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika. Sporno je i da li je o njoj tužitelj mogao pregovarati sa tuženikom ili ga je tuženikom davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj te je li primjenom sporne ugovorne odredbe i naplatom iznosa od 2.576,00 eur tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Nadalje sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača te tijek zakonskih zateznih kamata.

3.1. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: presliku Ugovora o kreditu broj 246- 58/2007, izveo je dokaz saslušanjem tužitelja, te pročitao preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 155/23. i 146/25.; dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno proizlazi kako slijedi:

- iz ugovora o kreditu broj 246-58/2007, proizlazi da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 03.12.2007. godine u iznosu od 288.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 30 godina od stavljanja kredita u otplatu, i to za kupnju stana i parkirnog mjesta.

-da je čl. 5. st. (2) Ugovora o kreditu „Troškovi“, ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.

6. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj odlučio kupiti stan u [adresa] na adresi [adresa]. Investitor zgrade mu je preporučio Addiko banku za dizanje kredita radi kupnje stana. U banci su mu ponudili kredit u CHF koji je tad bio najpovoljniji te su mu rekli da je V stabilan. U banci su napravili ugovor, on ga je ga pročitao i potpisao. Ugovor je već bio pripremljen, o odredbama ugovora nisu pregovarali nego je bilo po principu uzmi ili ostavi. Nitko u banci mu nije objasnio što znači ulazna naknada niti za što se ona plaća već je platio budući da je to tako bilo u ugovoru. Rate su kontinuirano rasle, još uvijek otplaćuje taj kredit koji je konvertirao. Stan koji je kupio nije koristio u poslovne svrhe. U predmetnoj nekretnini žena i dijete imaju prebivalište, a on na tom stanu ima boravište. Navodi da je pročitao odredbu čl. 5. ugovora o kreditu, ali ne sjeća te odredbe. Nije mogao izračunati koliko iznosi jedan i pol posto od iznosa kredita. Zaposlenik banke mu nije uopće objasnio i spomenuo da će biti naplaćena ulazna naknada niti mu je objasnio svrhu te naknade.

6.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio kao uvjerljiv, životan i logičan.

7. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO-a je propisano da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan.

7.1. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

7.2. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. - dalje: ZZP/03) propisano je između ostalog da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

7.3. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. propisano je da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, te je stavkom 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

8. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade što tuženik nije dokazao, naime tužitelj je imao samo mogućnost prihvatiti takav ugovor, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita.

9. Iako je odredba čl. 5.st.2. Ugovora transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora zna visinu te naknade, ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.1. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

9.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da niti informativni leci ni sama ugovorna odredba članka 5.st.2. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na teme lju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

9.4. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora stoga je očito da je tuženik na tužitelja čl. 5.st.2. Ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima što utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 5.st.2 Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obz irom da je na temelju takve formulacije tužitelj mogao znati samo kolika je naknada u postotku , ali nije mogao ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan naknadu platiti. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužitelju kao prosječnom potrošaču, proizlazi da naknada nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužitelju.

9.5. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njihove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju nerazumljiva. Dakle, tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao da je dužan platiti naknadu. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja-potrošača.

9.6 Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Kako je odredba ugovora o naknadama od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9.7. Budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo. S obzirom da je tužitelju na temelju čl. 5. st.2. Ugovora naplaćena naknada u iznosu od 2.576,00 eur to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 5. stavak 2. Ugovora, temeljem članka 81. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, čl. 3-4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) te je sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan čl. 5. st. 2 Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 1,50 %.

9.8.Kako je odredba ugovora ništetna u dijelu u kojem je ugovorena ulazna naknada, kako je to ranije obrazloženo, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

10. U odnosu na prigovor zastare i tijeka zateznih kamata valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari točkom I izreke presude utvrđena ništetnost odredbe o naknadi, kada je zastara ponovno počela teći po pitanju naknade, to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetne odredbe ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u točki II izreke presude temeljem odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115., čl. 29. ZOO-a i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22).

11. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP - a i na odredbi čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to

-trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eur,

-trošak sastava podnesak od 16.veljače 2026. u iznosu od 200,00 eur,

-trošak sastava podnesak od 4.veljače 2026. u iznosu od 200,00 eur,

-trošak zastupanje na ročištu 3.veljače 2026. u iznosu od 200,00 eur,

-trošak zastupanje na ročištu 9.ožujka 2026. u iznosu od 200,00 eur,

sve uvećano za 25% PDV-a, što iznosi ukupno 1.250,00 eur

11.1.Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesak od 23. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eur budući se isti sadržajno ne odnosi na ovaj predmet spora.

12. Slijedom navedenog tužitelju je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 1.250,00 eur. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22). Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III izreke presude.

U Zagrebu, 16. ožujka 2026.

Sudac:

Paulina Buča

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.