REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3667/2025-9.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Boženka Mostarčić i Maro Ogresta, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petar Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 26. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 16. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplatiti iznos od 141,54 EUR sa zateznim kamatama od 22. studenog 2006. do isplate, po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 269,91 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 21. studenog 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012110285 kojim mu je tuženik odobrio kredit za kupnju vozila u iznosu od 23.084,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita uz rok otplate od 60 mjeseci i kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,10% godišnje. Dalje navodi da je člankom 11.3. Ugovora o kreditu ugovoreno da će tužitelj tuženiku platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita te da je navedenu naknadu u iznosu od 1.066,44 HRK (141,54 EUR) platio 22. studenog 2006. Tužitelj tvrdi da je ugovorna odredba iz čl. 11.3. Ugovora nepoštena i ništetna jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ističe da mu u banci nisu objasnili zbog čega plaća naknadu u tom iznosu, odnosno koji su to troškovi koji banci nastaju prilikom obrade i odobrenja kredita, tvrdi da predmetna ugovorna odredba nije jasna, lako razumljiva i uočljiva, navodi da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu koji je pripremila banka, ističe da nije mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe niti je o istoj mogao pregovarati s bankom te da banka nije dokazala stvarne i objektivne troškove koje je imala u vezi s obradom kredita. Slijedom svega navedenog, tužitelj traži da mu tuženik isplati iznos od 141,54 EUR sa zateznim kamatama od 22. studenog 2006. do isplate te da mu nadoknadi parnični trošak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, smatra da je tužitelj mogao znati da je sporna ugovorna odredba nepoštena najkasnije 2014. kada je presuda donesena u postupku povodom kolektivne tužbe za kredite u CHF postala djelomično pravomoćna, navodi kako sudionici obveznih odnosa slobodno uređuju svoja prava i obveze, odnosno da sud ne može utvrditi volju ugovornih strana koja je bila različita od one koja je jasno navedena u samom ugovoru, ističe da odredbama Zakona o obveznim odnosima nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, tvrdi da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora naknada za obradu kredita bila redoviti trošak kreditiranja te da je naplata naknade regulirana tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017., međutim, taj se propis ne može primijeniti na kredit koji je predmet ovog spora. Tuženik osporava da bi ugovorna odredba iz čl. 11.3. bila ništetna, tvrdi da ista ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu između ugovornih strana, ističe da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni iznos koji je bio fiksan i na to je tužitelj pristao. Tuženik ističe da nije bio dužan navoditi što točno naknada predstavlja te da činjenica da se o nekoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne znači automatski da je nastala značajna neravnoteža među ugovornim stranama. Navodi da je predmetna odredba sastavljena na jasan i razumljiv način i da je tužitelj prije sklapanja ugovora od službenika banke mogao zatražiti dodatne informacije i pojašnjenja vezano za spornu odredbu ugovora. Smatra da je vrijednost predmeta spora previsoko naznačena. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i da tužitelju naložiti da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Tuženik ne prigovara samoj visini tužbenog zahtjeva, odnosno ne osporava iznos koji je tužitelju naplaćen na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje ZPP) na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Nije sporno da su stranke ugovorile kredit za kupnju vozila i da je tuženik prilikom isplate kredita temeljem čl. 11.3. Ugovora o kreditu tužitelju naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.066,44 HRK, odnosno 141,54 EUR. Među strankama je sporno je li predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna, odnosno je li ista protivna prisilnim propisima, jesu li o njoj stranke pojedinačno pregovarale i je li ista prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Također, sporno je od kada teče rok zastare, odnosno je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu.

5. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit ugovorio radi kupnje osobnog vozila koje koristi isključivo za osobne potrebe, da je prije sklapanja predmetnog ugovora zatražio ponude od više banaka, da je najpovoljnija bila tuženikova ponuda za kredit u CHF, da mu je predmetna naknada naplaćena iz iznosa kredita, da o naknadi nije mogao pregovarati s bankom jer je predmetna ugovorna odredba već bila sadržana u ugovoru koji je sastavila banka, da mu nitko u banci nije objasnio zbog čega mora platiti naknadu, odnosno koji troškovi se tom naknadom pokrivaju, a sam nije tražio dodatna pojašnjenja. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

6. Imajući u vidu sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, može se zaključiti da je riječ o standardiziranom, odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja. S obzirom na navedeno sud je zaključio da se o ugovornoj odredbi iz čl. 11.3. nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije niti mogao pregovarati o spornoj naknadi.

7. Ugovaranje obveze korisnika kredita da iz iznosa kredita podmiri kreditoru jednokratne troškove obrade bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj o istoj mogao pojedinačno pregovarati, ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje ZZP). Sukladno čl. 87. st. 1. ZZP takva ugovorna odredba je ništetna. Tuženik nije dokazao da bi se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u prema čl. 81. st. 4. ZZP.

8. S obzirom na to da ništetnost ugovorne odredbe iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, isti je djelomično ništetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te u tom dijelu nema pravni učinak. Sukladno odredbi čl. 323. u vezi sa čl. 324. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Među strankama nije sporna visina potraživanja odnosno iznos koji je tužitelju naplaćen na ime predmetne naknade.

9. Sukladno čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru kakve banke uobičajeno sklapaju u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

10. Vezano za prigovor zastare valja ukazati na mišljenje koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe, kao prethodno pitanje, utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

11. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Tuženikov prigovor vrijednosti predmeta spora nije osnovan budući da naznačena vrijednost predmeta spora odgovara iznosu naplaćene naknade, odnosno vrijednosti zahtjeva za isplatu.

12. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr 7/1), trošak sastava podneska od 2. rujna 2025. (Tbr. 8/1 u vezi sa Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 5. studenog 2025. i 26. veljače 2026. (Tbr. 9/1 u vezi sa Tbr. 7/1) u iznosu od 50,00 EUR za svaku od navedenih radnji, što uvećano za porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46) iznosi ukupno 250,00 EUR. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR.

U Zagrebu 16. ožujka 2026.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnicima

2. Tuženiku po punomoćnici