REPUBLIKA HRVATSKA

Upravni sud u Osijeku

Osijek, Vukovarska cesta 31

Us I-1366/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Eugenu Jakopoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja EURO ŽIR ERVIN d.o.o., [adresa], OIB: 29956633108, kojeg zastupa opunomoćenik Slavko Baotić, odvjetnik u Županji, Veliki kraj 55, protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Osijek, Službe za nadzor zapošljavanja i upućivanja, Hrvatske Republike 21, Osijek, OIB: 33706439962, kojeg zastupa RE, službena osoba, radi suzbijanja neprijavljenog rada, 16. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Osijek, Službe za nadzor zapošljavanja i upućivanja, KLASA: UP/I -116-01/24- 02/196, URBROJ: 443-02-01-11/-24-01 od 16. prosinca 2024.

II. Predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak u kojemu je prvostupanjsko tijelo obvezno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju odluke.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu 2.000,00 EUR (dvije tisuće eura) i to sve u roku od 60 (šezdeset) dana, računajući od dostave pravomoćne odluke o troškovima spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-116-01/24-02/196, URBROJ: 443- 02-01-11/-24-01 od 16. prosinca 2024. u točki 1. izreke nalaže se poslodavcu, ovdje tužitelju, da Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje za radnike: GE, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], AE, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], ŽE, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], IE, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], EE, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], DE, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], podnese prijave na obvezno mirovinsko osiguranje, na puno radno vrijeme, počevši od 1. listopada 2024., koji je zapisnikom KLASA: 116-01/24-02/998, URBROJ: 443-02-01-11/24-05 od 29. studenog 2024. utvrđen kao početak njihovog rada za poslodavca, zaključno s 31. listopada 2024. Točkom 2. izreke osporavanog rješenja nalaže se poslodavcu da uplati iznos od 2.650,00 EUR za svakog neprijavljenog radnika iz točke 1. ovog rješenja (odnosno ukupni iznos 15.900,00 EUR) u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske na specificirani broj računa. Prema točki 3. izreke rješenja, poslodavac je nalog iz točke 1. i 2. ovog rješenja dužan izvršiti u roku od tri dana od dana dostave rješenja. Nadalje, točkom 4. izreke rješenja utvrđuje se da je radnik GE, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], prijavljen na obvezno mirovinsko osiguranje na puno radno vrijeme kod poslodavca ILIĆ-ŠUMARSTVO d.o.o. za izvoz drvnog sortimenta iz šuma, OIB: 91598151728 te da se točka 1. za tog radnika neće izvršiti. Točkom 5. izreke rješenja utvrđuje se da je radnik AE, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], u razdoblju od 23. travnja 2024. do 31. listopada 2024. bio mirovinski osiguran u nepunom radnom vremenu (20 sati tjedno) kod poslodavca TE, vlasnika obrta za ugostiteljstvo [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], te da će se točka 1. ovog rješenja za tog radnika izvršiti do punog radnog vremena (20 sati tjedno). Sukladno točki 6. izreke rješenja, ukoliko poslodavac u roku iz točke 3. ovog rješenja ne izvrši nalog iz točke 2. ovog rješenja, provest će se ovrha radi naplate novčanog iznosa od 15.900,00 EUR.

2. Tužitelj u tužbi primarno izlaže sadržaj osporenog rješenja. Zatim ističe kako mu nije omogućena redovna pravna zaštita i ulaganje žalbe po donesenom rješenju, a osim toga, da je upravna odluka izvršna odmah, što će tužitelju stvoriti nezamislivu poslovnu štetu. Tužitelj smatra nejasnim zašto se utvrđuje obveza plaćanja i prijavljivanja u mirovinski sustav kada su radnici sklopili ugovor o djelu, a ne ugovor o radu (određeno ili neodređeno vrijeme). Pojašnjava da je ugovor o djelu sklopljen uredno prije nego je zaposlenik počeo raditi, što je i prezentirano kod nadzora te da su plaćene sve obveze koje prate ugovor o djelu. Također smatra nejasnim kako se radno - pravni status mogao tumačiti kao rad po ugovoru o radu kada je jasno navedeno da se radi o ugovoru o djelu. Navodi da su ovi ugovori u prilogu i da su imena radnika identična kao u rješenju. Napominje kako bi se moglo posumnjati u zakonitost ovog radno - pravnog odnosa i prijave nadležnim tijelima da tužitelj nije imao niti jednog radnika. Dodaje da su u prilogu i ugovori o radu koji nemaju veze s ovim sporom, a kojim se dokazuje da je i ova vrsta rada uredno i zakonski prijavljena tamo gdje je rad trajao duže, a ne kratkotrajno. Nadalje, kako se u društvu javila privremena potreba za radnicima koji bi radili po par sati dnevno i ne stalno, s njima je sklopljen ugovor o djelu.

2.1. Posebno navodi da veći broj radnika iz izreke rješenja ima osiguran radni odnos kod trećih osoba izvan društva tužitelja pa je i nemoguće da ista osoba bude dva puta prijavljena u mirovinskom sustavu. Tako daje primjer da ugovaratelj AE iz [adresa] ima ugovor o djelu, a puni radni status po ugovoru o radu i sva osiguranja ima u Slastičarnici u Županji, što se tako navodi i u samoj izreci osporavanog rješenja. Posebno nejasnim smatra zašto su obveze prema svim radnicima isto određene, kada je osporavanim rješenjem utvrđeno da konkretni radnik radi u drugom nekom društvu i razlika satnice bi teoretska bila obveza tužitelja, a ne puni iznos od 2.650,00 eura. Tvrdi da bi izvršenjem osporavanog rješenja, zbog svoje skromne poslovnosti, zasigurno bio blokiran u Financijskoj agenciji, a onda po proteku rokova, da bi se za njega pokrenuo i postupak stečaja, sve iz razloga što nije u mogućnosti platiti naloženi iznos. Da se radi o manjem trgovačkom društvu, ukazuje na temeljni kapital, kao i obujam poslovanja. Ukazuje na to da mu se nameću velike obveze koje lako mogu dovesti do gašenja trgovačkog društva, zbog čega će i sve navedene osobe ostati bez svojih dodatnih primanja. Mišljenja je da bi mogla biti riječ o prikrivanju rada i plaćanju obveza da svi pobrojani nemaju na drugom mjestu svoj osigurani status. Osim toga, da je htio potpuno sakriti rad, navodi da je to mogao bez ikakvih problema jer se poslovni odnos radnika i njega odvijao u šumi kod skupljanja žira i da zasigurno nitko ne bi mogao pronaći radnike koji u tom slučaju ne bi bili prijavljeni. Tužitelj ističe da je ozbiljan poslovni subjekt na hrvatskom tržištu koji obavlja povremene poslove skupljanja šumskog žira i da su upravo ugovori o djelu radno - pravna forma koja je najbliža odredbama Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23., 64/23.) Predlaže da Sud poništi osporavano rješenje, uz naknadu troška upravnog spora tužitelju. Zbog mogućeg izvršenja konačnog upravnog akta predlaže određivanje privremene mjera odgode izvršenja osporavanog rješenja tuženika do pravomoćnosti ove upravne odluke.

3. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno izlaže sadržaj tužbe. Zatim pojašnjava da je inspektor rada 28. listopada 2024. uputio pisani poziv za dostavu radno-pravne dokumentacije. Ističe kako je izvršenim uvidom u naknadno dostavljenu dokumentaciju, inspekcijskim nadzorom utvrđeno da je predmetni poslodavac 1. listopada 2024. s radnicima navedenim u izreci osporavanog rješenja sklopio ugovore o djelu za obavljanje poslova sakupljanja žira hrasta do 31. listopada 2024. Navodi da je inspekcijskim nadzorom utvrđeno da predmetni ugovori o djelu sadržajno prikrivaju ugovor o radu i imaju sve elemente radnog odnosa koji karakteriziraju radni odnos, a koji se prema članku 10. i članku 14. Zakona o radu zasniva sklapanjem ugovora o radu, a ne ugovora o djelu.

3.1. Objašnjava kako je kod ugovora o djelu objekt činidbe izvršenje određenog djela, i to ne u funkciji rada, nego je odlučan rezultat rada. Zatim, da izvođač djela obavlja posao samostalno, bez nadzora naručitelja, dok se kod ugovora o radu radnik podvrgava radnom vremenu, uvjetima rada i radnoj disciplini . Osim toga, da za obavljanje registrirane djelatnosti poslodavac ne zaključuje ugovor o djelu , već ugovor o radu. Dakle, da se kod ugovora o djelu radi o ugovoru građanskog prava na temelju kojeg izvođač radi za naručitelja samostalno i neovisno o naručitelju djela, to jest , radi za drugoga, ali ne u službi drugoga, radi za svoj račun i na svoj rizik, radi u korisnome, a ne u propisanome radnom vremenu, pri čemu može raditi osobno, a i ne mora te odgovara za mane svog djela prema načelima građanskoga , a ne radnoga prava, u pravilu radi u vlastitim prostorijama, a samo iznimno u prostoru poslodavca. Smatra kako se može reći da kod ugovora o djelu izvođač prodaje svoje djelo odnosno rezultat rada, a nasuprot tomu, kod ugovora o radu radnik radi nesamostalno, radi uvijek i isključivo osobno te po uputama i pod nadzorom poslodavca, u njegovo ime i za njegov račun stavljajući mu na raspolaganje i to u propisanom ili ugovorenom radnom vremenu, svoju radnu snagu. Stoga smatra kako kod ugovora o radu radnik u radnom odnosu poslodavcu prodaje svoj rad. Po mišljenju tuženika inspektor rada je tijekom inspekcijskog nadzora nedvojbeno utvrdio da su radnici navedeni u izreci osporavanog rješenja u razdoblju od 1. listopada 2024. do 31. listopada 2024. obavljali poslove koji predstavljaju bitan i osnovni dio proizvodnog procesa iz registrirane djelatnosti poslodavca kao i da su navedene poslove obavljali u ime i za račun poslodavca stavljajući mu na raspolaganje svoju radnu snagu. Smatra da u prilog navedenom govori i činjenica da je za obavljanje istih poslova poslodavac s drugim radnicima sklopio ugovore o radu. Iz svega navedenog, zaključuje kako je radno-pravni status radnika iz izreke osporavanog rješenja morao biti reguliran sklapanjem ugovora o radu, a ne ugovora o djelu , čemu u prilog govori i članak 10. stavak 2. Zakona o radu. Dakle, po stavu tuženika, uvijek kada radnik obavlja određene poslove za poslodavca riječ je o radnom odnosu koji se regulira sklapanjem ugovora o radu, pri čemu je potpuno irelevantno kako su same ugovorne strane taj ugovorni odnos nazvale. Osporava navod tužitelja o tome da je nemoguće da ista osoba bude dva puta prijavljena u mirovinskom sustavu, pri tome navodeći da veći broj radnika iz pobijanog rješenja ima osigurani radni odnos kod trećih osoba. Poziva se na članak 18. a Zakona o radu i ističe kako je tužitelj imao mogućnost s radnicima koji rade u punom radnom vremenu kod drugoga poslodavca sklopiti ugovor o radu i na taj način iskoristiti institut dodatnog rada radnika. Ističe kako je utvrđeno da su tijekom inspekcijskog nadzora kod tužitelja radnici navedeni u izreci osporavanog rješenja radili bez prijave na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada, s prvim danom početka rada 1. listopada 2024., o čemu je sastavljen zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 29. studenog 2024.

3.2. Poziva se na članak 9. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/09., 110/21., - dalje: ZUP). Ističe kako je u skladu s odredbom članka 61. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“ br. 115/18., 117/21., 67/23., 155/23.) proveo dokazivanje prikladnim sredstvima. Navodi da je tužitelju pružena mogućnost izjašnjavanja o svim činjenicama i okolnostima važnim za rješavanje upravne stvari, a da je tu mogućnost tužitelj iskoristio na način da je dostavio dokumentaciju navedenu u odgovoru na tužbu. Uzimajući u obzir namjeru zakonodavca da sankcionira neprijavljeni rad, kao i da u konkretnom slučaju tuženik nije donio rješenje po slobodnoj ocjeni već po službenoj dužnosti, predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

4. Sud je u ovom sporu održao raspravu 27. veljače 2026. kako bi strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine" br. 36/24., - dalje: ZUS), prije donošenja presude, bila pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Rasprava je održana u prisutnosti opunomoćenika tužitelja. U skladu s člankom 91. stavkom 3. ZUS-a, rasprava je održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

4.1. Opunomoćenik tužitelja na raspravi je u cijelosti ostao kod svih navoda iz tužbe, priležećih podnesaka, kao i kod tužbenog zahtjeva. Protivi se navodima iz odgovora na tužbu. Dodatno navodi kako je u konkretnom slučaju bitno za naglasiti da su osobe koje su radile po pravnoj osnovi ugovora o djelu radile taj posao na način da su bile plaćene po količini skupljenog žira. Također, da je taj posao izrazito specifičan uslijed činjenice da se može obavljati jedino kad je za to pogodno vrijeme u smislu samog proizvoda, u smislu odobrenja Hrvatskih šuma, ali i u smislu vremenskih prilika odnosno neprilika. Dodatno naglašava kako ugovori o djelu podrazumijevaju punu implementaciju načela samostalnosti u radu, što znači da su radnici mogli po slobodnom izboru bez neposrednog nadzora druge ugovorne strane skupljati žir u vremenu kad su to htjeli. Nasuprot tome, da za klasične ugovore o radu vrijedi načelo subordinacije odnosno načelo podređenosti gdje je poslodavac taj koji vrši neposredan nadzor i u pravilu sve uvjete rada. Također, kod postojanja ugovora o radu nužno je da isti sadrži i različite odredbe poput godišnjeg odmora, dnevnog odmora, bolovanja i različitih drugih prava radnika. Zaključno napominje da je uvijek kod ugovora o radu jasno naznačeno mjesto rada, dok se kod ugovora o djelu, ali i u konkretnom slučaju, radi o tome da je mjesto rada prepušteno „izvođaču rada“ jer isti bira na kojem će mjestu vršiti sakupljanje žira. Sukladno registriranim djelatnostima napominje da se radi o sporednoj, a ne glavnoj djelatnosti tužitelja. Napominje da su s nekim osobama sklapani ugovori o radu iz razloga što isti rade za poslodavce na puno radno vrijeme i obavljaju i druge djelatnosti, a ne samo skupljanje žira. Opunomoćenik tužitelja ostaje kod svih navoda te predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva i traži trošak prema odvjetničkoj tarifi u iznosu od 2.000,00 EUR, a što se odnosi na sastav tužbe 1.000,00 EUR i zastupanja na tom ročištu 1.000,00 EUR.

4.2. Na raspravi je Sud u skladu s člankom 93. stavkom 2. ZUS-a odbio kao nepotreban za rješavanje ove upravne stvari u ovom trenutku dokazni prijedlog saslušanja direktora i po potrebi svih radnika koji su navedeni u izreci rješenja, a kako je to navedeno u tužbi (list spisa 2), kao i dokazni prijedlog pribave podataka o radno pravnim statusima radnika nabrojanih u izreci rješenja. O potrebi za navedeno će procjenjivati prvostupanjsko tijelo u ponovljenom postupku. Izvođenje tih dokaznih prijedloga bilo bi u suprotnosti s načelom učinkovitosti iz članka 8. ZUS-a jer bi se tako odugovlačio spor uz stvaranje nepotrebnih troškova pa ih je valjalo odbiti. Nadalje, s obzirom na to da je na raspravi 27. veljače 2026. opunomoćenik tužitelja povukao dokazni prijedlog za uvidom u temeljni kapital društva te u dokumentaciju koja dokazuje financijsko poslovanje, navedeni dokazni prijedlozi nisu se proveli.

5. Tijekom dokaznoga postupka Sud je izveo dokaze čitanjem materijalne dokumentacije u spisu i spisu upravnog postupka.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Iz dokumentacije u spisu upravnog postupka proizlazi da je tuženik 25. listopada 2024. sastavio zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru poslovanja tužitelja (KLASA: 116-01/24-02/998, URBROJ: 443-02-01-11/-24-01, dalje: Zapisnik I), koji je sastavljen ispred poslovnih prostorija tužitelja u [adresa]. Dolaskom na navedenu adresu, inspektor rada utvrdio je da je riječ o obiteljskoj kući na čijem pročelju, niti bilo kojem drugom vidljivom dijelu, nije bila istaknuta tvrtka predmetnog trgovačkog društva. Također je navedeno da su u trenutku inspekcijskog nadzora ulazna vrata predmetne obiteljske kuće bila zaključana te da je neposrednim opažanjem inspektora rada utvrđeno kako se u unutrašnjosti toga prostora ne obavlja nikakva djelatnost, niti je zatečena bilo koja osoba.

8. Nadalje, tuženik je u svojim poslovnim prostorijama 29. studenog 2024. sastavio zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru poslovanja tužitelja (KLASA: 116-01/24- 02/998, URBROJ: 443-02-01-11/-24-05, dalje: Zapisnik II). Predmet nadzora bio je primjena zakona i drugih propisa koji uređuju odnose između poslodavaca i radnika.

8.1. Tijekom inspekcijskog nadzora pribavljeni su podaci o tužitelju na internetskim stranicama sudskog registra, iz čega je, između ostalog, utvrđeno da je osoba ovlaštena za zastupanje ŠE. Također, inspektor rada izvršio je uvid u sklopljene ugovore o radu s radnicima CE, ČE, REC, NE, KE, PE i ME, kao i dostavljene prijave nadležnom tijelu obveznog mirovinskog osiguranja za navedene radnike.

8.2. Pored navedenog, tijekom inspekcijskog nadzora izvršen je i uvid u sklopljene ugovore o djelu između tužitelja i radnika navedenih u izreci osporavanog rješenja, kao i u izvješće Hrvatskog zavoda za mirovinskog osiguranje pribavljeno po službenoj dužnosti. Uvidom u spomenuto izvješće utvrđeni su statusi navedenih radnika. Tako je za JE, IE, EE i DE utvrđeno kako su nezaposleni, dok je za FE utvrđeno da je zaposlen kod drugog poslodavca na puno radno vrijeme od 1. ožujka 2021., a za AE da je zaposlen kod drugog poslodavca na nepuno radno vrijeme od 20 sati tjedno u razdoblju od 23. travnja 2024. do 31. listopada 2024.

9. Inspekcijskim nadzorom je na okolnost sklapanja ugovora o djelu s R, ĐE, JE, IE, EE i DE za razdoblje od 1. listopada 2024. do 31. listopada 2024. utvrđeno da predmetni ugovori o djelu sadržajno prikrivaju ugovor o radu i imaju sve elemente radnog odnosa koji karakteriziraju radni odnos, a koji se prema članku 10. i članku 14. Zakona o radu zasniva sklapanjem ugovora o radu, a ne ugovora o djelu. Također, utvrđeno je da su imenovani radnici u razdoblju od 1. listopada 2024. do 31. listopada 2024. obavljali poslove koji predstavljaju bitan i osnovni dio proizvodnog procesa iz registrirane djelatnosti poslodavca kao i da su navedene poslove obavljali u ime i za račun poslodavca stavljajući mu na raspolaganje svoju radnu snagu.

10. Slijedom navedenoga, u provedenom inspekcijskom nadzoru utvrđeno je da je tužitelj s BE, ĆE, JE, IE, EE i SE sklopio ugovore o djelu protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a čime se ujedno zaobilazi primjena propisa po osnovi rada te da takvi ugovori imaju obilježje prividnog ili fiktivnog pravnog posla. Slijedom iznijetog, tuženik smatra da je nadzirani poslodavac s navedenim radnicima bio dužan sklopiti ugovor o radu, odnosno ukoliko ugovor o radu nije sklopljen u pisanom obliku izdati im pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu prije poče tka njihova rada. Nadalje, da nadzirani poslodavac nije radnike LE, ZE, JE, IE, EE i DE u propisanom roku, odnosno najkasnije prije početka njihova rada rada prijavio nadležnom tijelu obveznog mirovinskog osiguranja te nadležnom tijelu obveznog zdravstvenog osiguranja u roku od osam dana od dana nastanka okolnosti na osnovi kojih se s tječe status osigurane osobe.

11. Sukladno članku 3. stavku 1. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada ("Narodne novine" br. 151/22.), neprijavljeni rad definira se u užem i širem smislu. Prema stavku 2. istog članka neprijavljeni rad u užem smislu je rad koji s obzirom na narav i vrstu rada i ovlasti poslodavca ima obilježje radnog odnosa, a nije zakonito ugovoren ili nema valjanu pravnu osnovu odnosno za koji nije uspostavljena odgovarajuća prijava na obvezna osiguranja u skladu s posebnim propisima te u smislu ovoga Zakona obuhvaća sljedeće pojavne oblike: 1. obavljanje rada bez prijave na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada, s prvim danom početka rada odnosno na odgovarajuće radno vrijeme ili 2. obavljanje rada bez sklopljenog ugovora o radu u pisanom obliku ili bez pisane potvrde o sklopljenom ugovoru o radu ili 3. obavljanje rada na temelju drugih sklopljenih obvezno pravnih ugovora između poslodavca i fizičke osobe kada takav rad s obzirom na svoju narav i vrstu te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos ili 4. zapoš ljavanje državljanina treće zemlje protivno odredbama propisa kojim se uređuju uvjeti ulaska, kretanja, boravka i rada stranaca koji su državljani trećih zemalja. Sukladno stavku 4. toga članka neprijavljeni rad je zabranjen.

12. Člankom 7. stavkom 2. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada propisano je da će nadležni inspektor u roku od osam dana od dana utvrđenja postojanja neprijavljenog rada iz članka 3. stavka 2. točke 1. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada rješenjem naložiti poslodavcu podnošenje prijave na obvezno mirovinsko osiguranje počevši od dana koji je zapisnikom utvrđen kao početak rada radnika odnosno koji je u skladu s člankom 6. toga Zakona pretpostavljeni dan početka rada i uplatu iznosa od 2650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, sukladno naputku o načinu uplaćivanja prihoda proračuna, obveznih doprinosa te prihoda za financiranje drugih javnih potreba.

13. Prema članku 8. stavku 3. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada, nadležno tijelo ovlašteno za utvrđivanje prava na mirovinsko osiguranje neće donositi rješenje iz stavka 1. ovoga članka odnosno neće postupiti po podnesenoj prijavi koju je poslodavac podnio u skladu s člankom 7. stavkom 4. ovoga Zakona za razdoblje u kojemu je radnik već prijavljen na obvezno osiguranje

14. Predmet ovoga upravnog spora je inspekcijski nadzor radi suzbijanja neprijavljenog rada. Odluka tuženika temelji se na shvaćanju da je tužitelj umjesto sklapanja ugovora o djelu trebao sklopiti ugovore o radu i prijaviti radnike u propisanom roku nadležnom tijelu obveznog mirovinskoga osiguranja.

15. Naime, u dokumentaciji u spisu sadržani su predmetni ugovori o djelu (ukupno šest ugovora o djelu), sklopljeni 1. listopada 2024. između tužitelja kao naručitelja i FE, AE, JE, IE, EE i DE, kao izvršitelja, radi usluge sakupljanja žira hrasta. Prema navedenim ugovorima o djelu, izvršitelji se obvezuju djelo - poslove predati - izvršiti najkasnije do 31. listopada 2024. Nadalje, za navedene poslove ugovoreno je da će naručitelj platiti izvršitelju iznos od 5,00 EUR po satu. Ugovore su izvršitelji vlastoručno potpisali, dok je tužitelj na iste tužitelj stavio svoj štambilj.

16. Unatoč danom obrazloženju tuženika o obilježjima i razlikama između ugovora o djelu i ugovora o radu, koje samo po sebi, izvan okolnosti konkretnog slučaja, nisu netočne, ostaje nejasno zašto se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi tužitelja o pravnoj prirodi sklopljenih ugovora. Naime, tužitelj je istaknuo kako su u konkretnom slučaju osobe koje su radile po pravnoj osnovi ugovora o djelu radile taj posao na način da su bile plaćene po količini skupljenog žira , da je taj posao izrazito specifičan jer se može obavljati jedino kad je za to pogodno vrijeme u smislu samog proizvoda, u smislu odobrenja Hrvatskih šuma, ali i u smislu vremenskih prilika , zatim kako ugovori o djelu podrazumijevaju punu implementaciju načela samostalnosti u radu, što znači da su radnici mogli po slobodnom izboru bez neposrednog nadzora druge ugovorne strane skupljati žir u vremenu kad su to htjeli, a da je uvijek kod ugovora o radu jasno naznačeno mjesto rada, dok se kod ugovora o djelu, ali i u konkretnom slučaju, radi o tome da je mjesto rada prepušteno „izvođaču rada“ jer isti bira na kojem će mjestu vršiti sakupljanje žira.

17. U pogledu razlikovanja potrebe sklapanja ugovora o djelu od ugovora o radu, Sud upućuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem:

Revr 760/2015-3 od 10. travnja 2018., u kojoj se navodi da: „U konkretnom slučaju iz predmetnih ugovora o djelu (koje je tužitelj redovito sklapao), uza svu njihovu brojnost i činjenicu što su sklapani kroz više godina iz mjeseca u mjesec, ne može se zaključiti, u smislu odredbe čl. 13. st. 2. ZR-a (i odredbe čl. 8. st. 2. ZR-a/09), da je volja ugovornih stranaka bila da se izvršavanjem obveza iz ugovora o djelu zasnu je radni odnos i da su ispunjeni uvjeti iz te odredbe prema kojima bi se imalo smatrati da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Da bi se određeni ugovori za obavljanje posla (ovdje ugovori o djelu) mogli smatrati ugovorom o radu morale bi se ispuniti sve pretpostavke iz navedene odredbe čl. 13. st. 2. pročišćenog teksta ZR (i čl. 8. st. 2. ZR/09): moralo bi biti riječ o određenoj naravi i vrsti ugovorenog rada s ovlastima radnika i poslodavca u vezi takvog rada zbog kojeg se inače sklapaju ugovori o radu. To što je tužitelj za razdoblja rada po sklopljenim ugovorima do lazio kod tuženika obavljati ugovoreni posao, imao svoje mjesto rada, osobe tuženika koje su mu bile nadređene, pa i to što je tuženik kao poslodavac na istim poslovima s istim obvezama imao i radnike s kojima je sklopio ugovor o radu i koji su imali sva prava zajamčena ugovorom o radu, ne dokazuje nešto suprotno shvaćanju da se uistinu radi o ugovorima o djelu, jer navedene okolnosti (glede ovlasti tužitelja i tuženika) mogu biti i obilježja rada po ugovorima o djelu u raznim modalitetima njihova ispunjenja i nisu vezane samo za ugovore o radu“. Podudarno pravno shvaćanje izraženo je i u nizu drugih presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerice broj Rev-2172/2019, Rev-2549/2018, Rev-2802/2019, Rev 377/2019.

18. U povodu presude Revr 760/2015 podnesena je ustavna tužba koja je odbijena Odlukom Ustavnog suda U-III/2841/2018 od 10. srpnja 2019. U njoj se navodi sljedeće: „Uvidom u obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud ocjenjuje da su nadležni sudovi u osporenim odlukama iznijeli dostatne i relevantne razloge za ocjenu zbog čega smatraju da u konkretnom slučaju prednost u primjeni rješavanja spora između podnositelja i tuženika ima ZOO pa obrazloženja osporenih presuda ne upućuju na zaključak o arbitrarnosti u materijalnopravnom smislu.“

19. Slijedom navedenog, ovaj Sud smatra kako je bilo potrebno uzeti u obzir pravu volju ugovornih strana prilikom ocjene radi li se o prikrivanju radnog odnosa te pri tome ispitati jesu li ispunjene sve pretpostavke za sklapanje ugovora o radu, odnosno je li riječ o određenoj naravi i vrsti ugovorenog rada s ovlastima radnika i poslodavca u vezi takvog rada zbog kojeg se inače sklapaju ugovori o radu. Stoga postoji sumnja u pravilnost utvrđenja tuženika da se za sakupljanje žireva moralo nužno sklopiti ugovore o radu, a ne ugovore od djelu, kako je to učinio tužitelj. Sud smatra kako se navedeno nije nikako moglo zaključiti samo na temelju materijalne dokumentacije, bez utvrđivanja i analiziranja volje ugovornih stranaka i uvažavanja specifičnosti obavljanja posla skupljanja žira. Shodno tome, Sud ocjenjuje kako činjenično stanje u postupku nije pravilno ni potpuno utvrđeno.

20. Stoga je Sud osporavano rješenje tuženika ocijenio nezakonitim i odlučio kao u točki I. izreke presude u skladu s odredbom članka 117. stavka 1. ZUS -a, te vratio predmet na ponovni postupak kao u točki II. izreke presude, a u kojemu će se otkloniti navedeni nedostatci, pridržavajući se pravnih shvaćanja ovoga Suda, kako to propisuje odredba članka 151. stavak 2. ZUS-a.

21. U ponovljenom postupku će se u svrhu pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja dati pojašnjenje o obvezi sklapanja ugovora o radu i mogućnosti sklapanja ugovora o djelu, o čemu ovisi zaključak o postojanju neprijavljenog rada, a sve uzimajući u obzir gore navedene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ispitat će se prava volja ugovornih strana i relevantno materijalno pravo rukovodeći se potrebom istraživanja zajedničke namjere ugovaratelja. U tom smislu, javnopravnom tijelu na raspolaganju stoji instrument saslušanja svjedoka, odnosno stranaka ugovornih odnosa.

21.1. Slijedom navedenog, Sud nije sam riješio stvar, već je odlučio vratiti predmet na ponovni postupak radi potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja na koje će se primijeniti relevantne odredbe materijalnog prava.

22. U pogledu zatraženih troškova upravnog spora od strane tužitelja, Sud je donio odluku primjenom odredbi članka 147. ZUS-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovom upravnom sporu, stoga mu pripadaju i troškovi spora.

22.1. S obzirom na to da se vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom, to se sukladno Tbr. 27. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23., 107/25. - dalje: Tarifa) i sukladno postavljenom zahtjevu priznaje nagrada od 500 bodova za sastavljanje tužbe i 500 bodova za zastupanje na raspravi održanoj 27. veljače 2026. prema Tbr. 27. točki 2. Tarife, što iznosi ukupno 1000 bodova. Prema Tbr. 54 vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, što računanjem (1000 bodova x 2,00 EUR) sveukupno iznosi 2.000,00 EUR koji se priznaju tužitelju. Slijedom iznijetog, u pogledu troškova Sud je donio odluku kao u točki III. izreke presude.

Osijek, 16. ožujka 2026.

SUDAC

Eugen Jakopović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Žalba nije dopuštena protiv točaka I. i II. izreke presude, jer je pojedinačna odluka javnopravnog tijela poništena i predmet prvi put vraćen na ponovni postupak (članak 127. ZUS-a u vezi s člankom 126. ZUS-a).

Protiv točke III. ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 128. ZUS-a u vezi s člankom 148. stavkom 5. i 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku