Poslovni broj: P-262/2025-14

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici po sutkinji toga suda Zorani Matešić kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu prvotužitelja GR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i drugotužiteljice HR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje oboje zastupa punomoćnik Josip Klafurić, odvjetnik u Velikoj Gorici, protiv tuženice SR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o prodaji, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 27. siječnja 2026. u nazočnosti prvo i drugo tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja, tuženice osobno i punomoćnice tuženice, u smislu odredbe čl. 335. stavak 4. ZPP, 16. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev prvotužitelja GR, OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotužiteljice HR, OIB: [osobni identifikacijski broj], koji glasi:

"Utvrđuje se djelomično ništetnim Ugovor o prodaji od 1. srpnja 1993.g. sklopljen između ĆR, G, iz [adresa], kao prodavatelja, i SR iz [adresa], kao kupca, i to ništetnim samo u dijelu koji se odnosi na prodaju 1/3 idealnog dijela nekretnine opisane kao: obiteljska kuća u [adresa], veličine 7x10 m, koja je izgrađena na čkbr. [katastarska čestica], Kuća i dvor H u ogradi 99 čhv ili 356 m2, sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a sadašnje oznake: kčbr. [katastarska čestica], UL. KARDINALA ALOJZIJA STEPINCA površine 338 m2; IZGRAĐENO ZEMLJIŠTE površine 15 m2, IZGRAĐENO ZEMLJIŠTE površine 25 m2, DVORIŠTE površine 216 m2, STAMBENA ZGRADA, UL. KARDINALA ALOJZIJA STEPINCA 18 površine 82 m2, sveukupne površine 338 m2, upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], i to samo u odnosu na kupca-tuženu SR (S) OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], pa se nalaže zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda Velika Gorica izvršiti brisanje uknjižbe prava suvlasništva u 1/3 idealnog dijela navedene nekretnine sa imena tužene SR (S) OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], pa se nalaže uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja prije uknjižbe navedenog dijela ugovora o prodaji od 1.7.1993.g., i ponovnog upisa prava suvlasništva na ime prodavatelja ĆR, G, iz [adresa], u 1/3 idealnog dijela navedene nekretnine.

Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima prouzročeni parnični trošak.“

II. Nalaže se prvotužitelju GR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i drugotužiteljici HR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tuženici SR, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknade trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 16. ožujka 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice za isplatu iznosa od 150,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 16. ožujka 2026. do isplate kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode da su s tuženicom u rodbinskim odnosima, tj. drugotužiteljica i tuženica su sestre, dok je prvotužitelj suprug od drugotužiteljice i da su svi oni upisani kao suvlasnici, svaki u 1/3 idealnog dijela i to temeljem Ugovora o prodaji od 1. srpnja 1993. Ističu da su tužitelji bili pokrenuli parnični postupak protiv ovdje tuženice radi utvrđenja i promjene suvlasničkih udjela temeljem znatnih ulaganja tužitelja, a čime su u bitnom promijenili identitet same nekretnine, međutim, njihov tužbeni zahtjev je pravomoćno odbijen, a parnica se vodila kod naslovnog suda pod poslovnim brojem P-466/2018. Posebice navode da je u tom parničnom postupku, na raspravi održanoj 20. siječnja 2020. saslušan između ostalog svjedok VR, a koji je na tom ročištu izjavio kako je upravo on potpisao tuženicu na ugovoru o prodaji od 1. srpnja 1993., iako nije imao punomoć od tuženice za potpisivanje ugovora. Isto tako, i sama tuženica, u navedenom parničnom postupku, na raspravi održanoj 5. srpnja 2022. u svom iskazu je navela kako nije bila prisutna prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora iz razloga što je u to vrijeme radila u Švicarskoj, kao i to da je tužitelji nisu ni obavijestili o kupnji predmetne nekretnine. Iz navedenog proizlazi kako tuženica nije bila prisutna kad se sklapao i potpisivao Ugovor o prodaji od 1. srpnja 1993., već je tuženicu kao kupca potpisao VR, bez potrebnih ovlaštenja.

1.1. Ističu da tuženica nije prodavatelju isplatila svoj dio kupoprodajne cijene, a ni prodavatelj nije uveo tuženicu u posjed te nekretnine, tj. tuženica se u vrijeme sklapanja tog pravnog posla nalazila na radu u Švicarskoj i nije imala uopće saznanja da su tužitelji kupili navedenu nekretninu. Predlažu prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu ističe prigovor vrijednosti predmeta spora, kao prenisko određen, za utvrđenje ništetnosti, jer naznačena vrijednost spora , kako je to naznačio tužitelj, bi značilo da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, kao i to da se spor o nekretninama ne smatra spor male vrijednosti.

2.1. Nadalje, tuženica u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, te ističe prigovor zloporabe procesnih ovlasti radi očitog obijesnog parničenja. Nije sporno da je tuženica u rodbinskom odnosu sa tužiteljima, te nije sporno da je tuženica suvlasnica 1/3 nekretnine u [adresa]. Također nije sporno niti da se pred naslovnim sudom vodio parnični postupak poslovni broj P-466/2018, između istih parničnih stranaka, vezano za istu nekretninu, koji postupak su ovdje tužitelj i njegova supruga pravomoćno izgubili.

2.2. Ističe da, prema odredbi članka 73. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991, 73/1991, dalje ZOO), ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pismena forma smatra se pravovaljanim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u cijelosti ili u pretežnom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog kojega je forma propisana očito ne proizlazi što drugo. Dakle, budući da u konkretnom slučaju tužitelji ne osporavaju da kupoprodajna cijena iz Ugovora o prodaji od 1. srpnja 1993. isplaćena i da im je predan nesmetan posjed nekretnine, to je predmetni ugovor izvršen u pretežnom dijelu pa činjenica na koju ukazuju tužitelji da tuženica nije vlastoručno potpisala taj ugovor u smislu odredbe članka 72. ZOO -a nije od utjecaja.

2.3. Osporava navod tužitelja da tuženica nije uvedena u posjed nekretnine, te ističe da su ti navodi kontradiktorni prvenstveno činjenici da tuženica na istoj adresi ima prebivalište i da u toj nekretnini boravi od njezinog stjecanja, kao i svim do sada iznesenim navodima upravo samog tuženika u brojnim parničnim i izvanparničnim postupcima, koji su se vodili i koji se vode pred naslovnim sudom između istih stranaka. Osporava navod tužitelja da tuženica uopće nije imala saznanja o kupovini nekretnine, s obzirom da je ista u cijelosti platila trećinu ugovorene kupoprodajne cijene, te se u nekretninu u stan u prizemlju, uselila zajedno sa majkom i bratom o kojima je vodila brigu. Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu razvidno je da je tuženica upisana kao punopravni suvlasnik 1/3 idealnog dijela nekretnine, upisane u k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica], broj DL 25, [adresa], ukupne površine 338 m2, 3. suvlasnički dio 1/3, posljednjih 32 godine, te se taj status nije mijenjao. Posebice ističe da nisu ispunjenje obveze iz kupoprodajnog ugovora, tuženica se ne bi niti mogla uknjižiti kao punopravni suvlasnik. U konačnici, s obzirom da tuženica ima valjani pravni temelj, te pošten i istinit posjed 1/3 predmetne nekretnine (stana u prizemlju kuće) tijekom posljednje 32 godine, nedvojbeno je da ista već primjenom pravila o stjecanju prava vlasništva dosjelošću, protekom navedenog vremenskog razdoblja, stekla pravo vlasništva te 1/3 nekretnine prije više od 20 godina.

2.4. Tuženica predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan, kao i da se naloži tužiteljima da joj naknade troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom i čitanjem u Ugovor o prodaji od 1. srpnja 1993. (list 3-4 spisa), zemljišnoknjižni izvadak 2756 k. o. [katastarska općina], u cjelokupni spis ovog suda poslovni broj P-466/2018 koji prileži ovom spisu, izveden je dokaz saslušanjem prvotužitelja i drugotužiteljice, te tuženice kao stranaka u postupku (list 47-51 spisa).

3.1. Sud je raspravnim rješenjem na ročištu održanom 27. siječnja 2026. odbio tužiteljev dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka VR na okolnost je li on potpisao predmetni ugovor, te na sve one okolnosti što se tiču sklapanja i potpisa tog ugovora iz razloga što između stranaka nije niti sporno da tuženica nije potpisala predmetni ugovor, te je sud odbio prijedlog tužitelja da se službenim putem zatraži od policijske postaje [adresa] uvjerenje o prebivalištu za tuženicu, te je li ista državljanka Republike Hrvatske s obzirom na to da je bez navedenih dokaza činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno, te su takvi dokazni prijedlozi smatraju nepotrebnima i usmjerenima prema odugovlačenju postupka, odnosno predloženi dokazi nisu u skladu s odredbom članka 10. ZPP.

3.2. Sud nije izveo dokaz grafološkim vještačenjem iz razloga što su tužitelji na ročištu održanom 27. siječnja 2026. (poleđina 47 spisa) odustali od izvođenja istog s obzirom da je tuženica učinila nespornim da ona nije potpisala predmetni ugovor 1. srpnja 1993., a ovaj sud smatra da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno na temelju dokaza koji su izvedeni u ovom postupku.

4. Odredbom članka 40. stavak 1. ZPP propisano je da ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota. Stavkom 2. istog članka propisano je da u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, dok je stavkom 3. istog članka propisano da ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

4.1. Tužitelj je u tužbi naznačio da je vrijednost predmeta spora 1.000,00 eura, dok se tužbeni zahtjev odnosi na djelomičnu ništetnost ugovora o kupoprodaji od 1. srpnja 1993. Tuženica je u odgovoru na tužbu (list 19 spisa) prigovorila naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao prenisko određenoj za djelomično utvrđenje ništetnosti ugovora navodeći pritom da se ne radi o sporu male vrijednosti. Stoga je sud raspravnim rješenjem od 27. siječnja 2026. (poleđina lista 47 spisa) utvrdio da je vrijednost predmeta spora 1.330,00 eura. Naime, ovaj sud je utvrdio da se tužbeni zahtjev odnosi na djelomičnu ništetnost ugovora o prodaji od 1. srpnja 1993. odnosno u konkretnom slučaju predmet spora je djelomična valjanost ugovora kao takva, time nenovčana tražbina pa se vrijednost takvog spora određuje prema tome kakav učinak na prava i obveze stranaka u pogledu njihove imovine ima odluka o tom zahtjevu, a uzimajući u obzir dugogodišnju praksu da se vrijednost predmeta spora kod deklaratornih tužbi određivala u vrijednosti od 1.327,01 eura kao minimalni iznos za platni razred naknade troškova odvjetnika u rasponu od 1.327,01 do 13.272,00 eura, a vodeći se pritom činjenicom da troškovi postupka prema praksi Europskog suda za ljudska prava izraženim u brojnim odlukama tog suda (primjerice Černius i Rinkevičius protiv Litve, Čolić protiv Hrvatske ) ne smiju predstavljati prekomjeran teret za stranku i to takav da odvraćaju od pristupa sudu, pa time i krše temeljno ljudsko pravo na pošteno suđenje, ovaj sud zaključuje da je vrijednost predmeta spora u okolnostima konkretnog slučaja od 1.330,00 eura primjerena novčanom ekvivalentu prava i obveza proizašlih za obje strane u vezi predmeta ovog spora.

5. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu sa člankom 8. ZPP ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev prvotužitelja i drugotužiteljice u cijelosti neosnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o prodaji od 1. srpnja 1993. i to u dijelu koji se odnosi na prodaju 1/3 idealnog dijela nekretnine tuženici i ponovnog upisa suvlasništva u 1/3 na prodavatelja UR.

7. Razloge ništetnosti tužitelji temelje na tvrdnjama da je predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnine u ime tuženice potpisala osoba koja nije imala valjanu punomoć tuženice, da tuženica nije bila osobno prisutna kod potpisivanja ugovora o kupoprodaji nekretnine, da nije prodavatelju isplatila kupoprodajnu cijenu za svoj dio nekretnine, te da ju prodavatelj nije uveo u posjed predmetne nekretnine.

8. Između stranaka nije sporno da je tuženica upisana kao suvlasnica idealnog dijela 1/3 dijela predmetne nekretnine u zemljišnoknjižnom ulošku broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] temeljem Ugovora o prodaji od 1. srpnja 1993. i da su tuženicu upravo tužitelji upisali u zemljišne knjige kao suvlasnicu u 1/3 idealnog dijela temeljem navedenog Ugovora o prodaji od 1. srpnja 1993. Nadalje, tijekom postupka na ročištu 27. siječnja 2026. postalo je nesporno da tuženica nije potpisala Ugovor o prodaji 1. srpnja 1993., kao i to da tuženica nije osobno za svoj dio predmetne nekretnine dala novce UR, prodavatelju.

8.1. Isto tako između stranaka nije sporno da kad se sklapao predmetni Ugovor o prodaji 1. srpnja 1993. sa prodavateljem UR, da su osobno tom sklapanju Ugovora o prodaji bili prisutni prvotužitelj GR i drugotužiteljica HR. Nadalje, nije sporno da se tuženica zajedno s majkom i bratom o kojima je vodila brigu uselila u prizemlje predmetne nekretnine.

9. U ovom postupku valjalo je primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj, . 53/1991, 73/1991 dalje ZOO) i Zakon o osnovnim vlasničkim odnosima (Narodne novine broj 53/91 dalje ZOVO) s obzirom da je nekretnina koja je predmet ovog postupka kupljena 1. srpnja 1993.

10. Uvidom u spis poslovni broj P-466/2028 koji je priklopljen na ovaj spis utvrđeno je da je navedeni postupak pravomoćno okončan kao i da je tužbeni zahtjev ovdje tužitelja pravomoćno odbijen. Naime, tužitelji su predmetni postupak vodili protiv tuženice te su tužbenim zahtjevom tražili da se utvrdi da je došlo do promjene suvlasničkih omjera odnosno da je došlo do povećanja suvlasničkih udjela svakog od tužitelja ĆR i HR u omjeru od 2/5 idealnog dijela nekretnine u odnosu na tuženicu SR, za predmetnu nekretninu u [adresa]. Svoj zahtjev tužitelji su temeljili na tvrdnjama da su suvlasnički udio stekli dogradnjom, adaptacijom, i uređenjem nekretnine.

11. Uvidom u Ugovor o prodaji od 1. srpnja 1993. (list 3-4 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen 1. srpnja 1993. između prodavatelja ZR i GR, HR i SR kao kupaca, da je navedeni ugovor ovjeren i da je plaćen porez na promet nekretnina. Iz članka III. predmetnog ugovora utvrđeno je da je prodavatelj UR ovlastio kupce da se na osnovi ovjerenog ugovora mogu bez svakog daljnjeg pitanja i odobrenja izvršiti prijenos vlasništva na navedenim nekretninama u zemljišnim knjigama na svoje ime.

12. Prvotužitelj GR saslušan kao stranka u bitnom je iskazao da su predmetnu nekretninu 1. srpnja 1993. kupili on i njegova supruga HR, te su on i njegova supruga u posjed uveli tuženicu i to kada su sklopili ugovor 1. srpnja 1993. Posebice ističe da tuženica nije bila prisutna kad su sklapali ugovor s prodavatel jem UR. Prilikom sklapanja ugovora o prodaji i kupnje predmetne nekretnine bio je prisutan on, njegova supruga i VR, te se VR (koji je bio njihov podstanar) tad potpisao u ime tuženice, kao i to da je tuženica s obzirom da je radila u inozemstvu htjela da se kupi neka nekretnina. Prije nego što su potpisali ugovor o prodaji s prodavateljem, VR je njemu i supruzi rekao da će on potpisati predmetni ugovor za SR, jer se on se nije htio potpisati za tuženicu na ugovor o prodaji i koliko se sjeća niti njegova supruga. Nakon toga on je rekao VR da ide s njima kod prodavatelja UR kako bi u ime SR , ovdje tuženice, potpisao predmetni ugovor o prodaji, jer je tuženica tad bila u Švicarskoj, i onda su svi skupa otišli kod prodavatelja ZR i potpisali ugovor koji je već bio ranije sastavljen. Tada kada su kupovali predmetnu nekretninu on i njegova supruga su se nalazili na godišnjem odmoru u Hrvatskoj jer su radili u Njemačkoj. Posebice naglašava da su u trenutku kupnje predmetne nekretnine oni s tuženicom bili u dobrim odnosima. Predmetnu kuću su kupili s novcem koji je pripadao njemu i njegovoj supruzi, ne sjeća se da bi mu tuženica dala novce za predmetnu nekretninu, a koliko se on sjeća misli da ista nije dala novce niti njegovoj supruzi. On je inače puno ulagao u tu kuću tijekom godina međutim za to mu tuženica nikada nije davala novce. Tuženicu su upisali kao vlasnicu u 1/3 dijela predmetne nekretnine iz razloga što je njegova supruga htjela da njezina sestra ima nešto u svom vlasništvu. Godine 1993., u mjesecu studenom, tuženica je u predmetnu nekretninu dovela brata i svoju majku, odnosno majku njegove supruge i brata od njegove supruge i to ih je dovela u "bauštelu" kuće jer se tad kuća još uvijek uređivala. Oni su bili u donjem dijelu kuće, a taj dio kuće je koristila i tuženica. Ista je njih tamo samo dovela i nakon toga otišla u Švicarsku raditi. On je 1993. uvodio grijanje u predmetnu kuću i to s novcima od njega i njegove žene, s time da navodi da on tuženicu nije pitao za novce da mu da za grijanje, niti mu je ista to dala. 1996. mijenjali su krov i nadogradili potkrovlje s time da im tuženica za to nije dala novce. On i supruga su 1993. samo povremeno dolazili u kuću jer su radili u Njemačkoj. Godine 2019. on i supruga su se trajno preselili u tu kuću kada su otišli u mirovinu i to na gornji kat i u potkrovlje koje su izgradili, a tuženica se nalazi u donjem dijelu kuće. Tuženica je sve njima radila iza leđa , tj. u kuću je dovodila arhitekte i htjela raditi elaborat i to bez njihovog znanja i to dok su oni boravili u [adresa] i misli da je te arhitekte dovodila 2017. Adaptacija kuće trajala je od 1993. i zadnji radovi bili su dovršeni negdje 1997. On koliko se sjeća misli da se tuženica 1997. doselila trajno u kuću i tada su bili živi još uvijek njezina majka i brat, te je ona brinula o njima, s time da navodi da s obzirom da se vratila "a tko bi drugi se brinuo o njima nego ona" jer su oni i dalje radili u Njemačkoj. Predmetnu nekretninu on je platio 120.000,00 DEM. On se ne sjeća da bi tuženica ikakve novce davala njemu ili njegovoj supruzi dok je bila radila u Njemačkoj. Oni su kupili predmetnu nekretninu samo iz razloga što je tuženica inzistirala na kupnji. Posebice ističe da su on i supruga prvo dali kaparu za predmetnu nekretninu i potpisali su ugovor s prodavateljem, a nakon toga su otišli u Njemačku, te su podigli ostatak novca, te su ga naknadno dali prodavatelju. Oni su obavijestili tuženicu da su kupili predmetnu nekretninu, ne sjeća se točno kada, ali misli da je to bilo odmah nakon što su zaključili ugovor ali zna da je nakon toga tuženica odmah "odletila" u BiH po brata i po majku i dovela ih u predmetnu nekretninu. Ističe da u vremenu potpisivanja tog ugovora tuženica je bila na radu u Švicarskoj. On se ne može sjetiti je li isti dan kada je kupio predmetnu nekretninu nazvao tuženicu s obzirom na protek vremena. On ne zna je li on uveo tuženicu u posjed nekretnine isti dan kad je sklopio ugovor s prodavateljem UR jer je sve oko toga radio odvjetnik, on je samo potpisao ugovor, a detalja se ne sjeća. On misli da je tuženica u 11 mjesecu 1993. došla u nekretninu, tj. kada je dovela majku i brata. Što se tiče adrese tuženice na samom Ugovoru o prodaji on i supruga su tada odvjetniku rekli neka u ugovor o prodaji stavi njihovu adresu [adresa], jer ista nije imala prebivalište. Što se tiče domovnice on je osobno napravio tuženici domovnicu 1993. te zna da je ista posjeduje, međutim ne sjeća se je li joj domovnicu napravio prije sklapanja tog ugovora ili nakon sklapanja tog ugovora, ističe da ne zna točno kada joj je radio ali zna da joj je radio „preko veze“, jer se domovnica nije mogla steći na legalan način, pa je on na ilegalan način za istu stekao domovnicu. Tuženica je inače za predmetnu nekretninu plaćala režije kada se vratila iz Švica rske 1997., a prije toga su oni plaćali. On protiv tuženice radi naplate dijela kupoprodajne cijene, troškova adaptacije, računa, nije poduzimao nikakve pravne radnje, niti je to od iste tražio.

13. Drugotužiteljica saslušana kao stranka u postupku u bitnom je iskazala da su predmetnu nekretninu kupili ona i suprug iz razloga kako bi njezina sestra koja je tada radila u Švicarskoj dobila hrvatsko državljanstvo i kako bi dovela njihovu mamu i brata u Hrvatsku jer je u Bosni i Hercegovini bilo ratno stanje. O njezinoj majci i bratu brinuo se podstanar VR sa svojom suprugom. Inače nju je sestra molila da oni kupe predmetnu nekretninu. Tuženica je tad rekla da će pomoći oko kupnje predmetne nekretnine jer je i ona imala neke novce koje je njoj dala, i ona je onda te novce stavila na štednu knjižicu na svoje ime. Ona se ne sjeća koliko je to novaca bilo. Međutim, ta štedna knjižica je završila kod njene sestre i ona je više nikad nije vidjela . Posebice ističe da je štedna knjižica bila na njezino ime i sa te štedne knjižice nitko ne može dizati novce, niti je njezina sestra ovdje tuženica mogla s te štedne knjižice s njezinog imena dići novce. Oni su predmetnu nekretninu platili 120.000,00 DEM i koliko se ona sjeća zna da joj je sestra dala novce, i onda je ona te novce stavila na štednu knjižicu na svoje ime, iz koje nisu mogli dići novce neke druge osobe, uključujući i njezinu sestru ovdje tuženicu, ali ta štedna knjižica je njoj nestala. Ona misli da je štednu knjižicu uzela njezina sestra jer nema tko drugi biti. Ona je tu štednu knjižicu držala na adresi KR, tj. na adresi kupljene nekretnine. Ona je novce na štednu knjižicu stavila neposredno prije nego što se ta predmetna nekretnina kupila, s time da navodi da su oni svi skupa stanovali u prizemlju te kuće, a u koju su dolazili ona i suprug svaki vikend do Božića. VR je inače bio podstanar od nje i njezinog supruga, tj. isti je bio na adresi [adresa] stanu od nje i supruga, a ne u predmetnoj nekretnini. Ključeve od predmetne kuće koja je predmet ugovora o prodaji imao je i podstanar VR jer je dolazio u tu kuću njezinoj majci davati inzulin. Ona ne zna je li njezina sestra imala ključeve od te kuće, s time da navodi da ona ne zna jesu li oni svoje ključeve nosili u Njemačku jer su majka i brat živjeli u toj kući, jer za to nije bilo potrebe. Ona navodi da ona ne zna kada je točno tuženica došla u predmetnu kuću s obzirom na protek vremena. Ne zna da li je to bio osmi mjesec 1993. ili je to bio 11 mjesec 1993. kada je tuženica u kuću dovela njihovu majku i brata. Razlog zašto su oni tuženicu upisali u zemljišne knjige bio je taj jer je upravo ona molila svoga supruga, ovdje prvotužitelja, da ju upiše jer se radi o njezinoj sestri, s kojom je ona tada bila jako dobra i htjela je da ista bude osigurana ukoliko se njoj i suprugu nešto dogodi da nešto ima svoje. Ona navodi kada su plaćali 120.000,00 DEM da je to plaćao njezin suprug, a da se ona nalazila u blizini, te navodi da je 120.000,00 DEM platio u gotovini na ruke prodavatelju. Navodi da su taj iznos u gotovini isplatili prodavatelju u toj kući koju su kupili. Koliko se sjeća ranije je suprug dao nekakvu kaparu za predmetnu nekretninu ali ona nije bila prisutna pa ne zna o kojem iznosu se radi. Navodi da se predmetni ugovor za nekretninu napravio prije, a da su odvjetnik i VR došli u predmetnu nekretninu, gdje su onda potpisali ugovor i gdje su prodavatelju onda platili cijenu za predmetnu nekretninu. Predmetnu nekretninu između ostalog su kupovali jer je bila namjera da se u predmetnu nekretninu smjesti majka i brat, ali da je više bila namjera da se osigura tuženica i to sve iz razloga jer tuženica nije imala hrvatsko državljanstvo, a ona joj je htjela pomoći. Prebivalište su tada naveli za tuženicu [adresa], tuženica tada nije imala hrvatsko državljanstvo i ona misli da je ista stekla državljanstvo temeljem toga što su je oni prijavili za prebivalište na njihovoj adresi [adresa]. Kada su oni kupili predmetnu nekretninu tuženica se nalazila na radu u Švicarskoj, a predmetnu nekretninu za kupnju im je našao podstanar VR koji im je tada savjetovao da imaju kat gore i dolje i unutarnje stepenice što bi za njih bilo jako dobro "pod stare dane". Naime, bila je namjera da kad oni jednog dana odu u mirovinu, a ukoliko majka više ne bude živa da sestra živi na gornjem katu, a da oni žive na donjem katu. Njezina sestra nije vidjela prethodno tu nekretninu jer su istu oni pronašli preko podstanara VR. Ona nema pojma kako je podstanar VR "preletio" da na ugovor stavi potpis njezine sestre. Ona nema pojma da bi njezina sestra, ovdje tuženica, poznavala VR i misli da je istog vidjela dva puta u životu, s time da navodi da podstanar VR i njegova supruga su brinuli o njihovoj majci i bratu, s tim da je podstanar VR živio besplatno u njihovom stanu iz razloga što se brinuo o njihovoj majci i bratu. Tuženica je dala novce prije nego što se kupila predmetna nekretnina, ne može točno reći o kojem iznosu se radi, misli da je bilo oko 20.000,00 DEM, međutim ne može reći točan iznos. Naime, tuženica je prvo stavljala novce u jednu kutijicu kao namjeru za kupnju kuće, međutim tada joj je upravo ona rekla da ne može to tako stavljati u kutijicu i da bi bilo bolje da otvori knjižicu i onda je tuženica njoj dala te novce i ona je tada otvorila štednu knjižicu u Tomislavgradu i stavila novce na svoje ime. Ona je po dopuštenju tuženice odnijela novce u banku, otvorila štednu knjižicu na svoje ime i na nju položila novac, jer tako je bio dogovor između nje i njezine sestre da novac bude na njezinom imenu i koliko se sjeća ona je novac položila u Sarajevsku banku. Sama je odnijela taj novac u banku i taj novac koji je ona položila mogla je podići samo ona, nitko drugi nije imao punomoć. Ona taj novac s knjižice nikad nije digla. Inače ona i njezin suprug su htjeli osigurati tuženicu da ista jednog dana ne ostane na cesti, te da ima nešto svoje.

14. Tuženica saslušana kao stranka u postupku u bitnom je iskazala da je predmetna nekretnina kupljena 1993. te da prilikom sklapanja ugovora o prodaji ona nije bila prisutna iz razloga jer je u to vrijeme radila u Švicarskoj. Ona navodi da je predmetnu nekretninu prije same kupnje vidjela, jer su čak vidjeli neke dvije-tri nekretnine prije toga, dok se nisu odlučili za kupnju ove nekretnine. Misli da je predmetna nekretnina bila oglašena u novinama, ona nema saznanja o tome da je podstanar VR njima preporučio tu nekretninu, ona navodi da je nju potpisao VR, međutim da je nisu obavijestili o danu zaključenja predmetnog ugovora za predmetnu nekretninu. Ona je tužiteljima dala novce za predmetnu nekretninu. Naime, ona je kod tužitelja ostavila svojih 72.000,00 DEM jer je ona na crno radila u Njemačkoj , pa nije mogla imati svoj račun, a oni su njoj nakon nekih godinu dana vratili 20.000,00 DEM, a navodi da je 52.000,00 DEM ostalo kod tužitelja na knjižici s time da ona misli da je bila otvorena na tužitelja, a ne na tužiteljicu. Ona je tužiteljima za svoj dio sveukupno isplatila 130.000,00 DEM i to u razdoblju i prije kupnje nekretnine i nakon, s time da navodi da je ona tužiteljima davala i za adaptaciju kuće, s time da misli da taj iznos koji je ona njima isplatila dovoljan za 1/3 dijela predmetne nekretnine. Oni su u vrijeme kupnje predmetne nekretnine bili u dobrim odnosima, sada više nisu u dobrim odnosima. Ona je plaćala režije za predmetnu kuću od 1997. do 2017., čak je plaćala račune za plin za njihov stan u [adresa]. U predmetnu nekretninu za koju je zaključen ugovor o prodaji ona je došla kada je bila u 9 mjesecu 1993. na godišnjem odmoru, a nakon toga došla je u 11 mjesecu 1993. kada je dovela majku i brata u predmetnu nekretninu i s njima je ostala nekih tri tjedna i potom se vratila u Švicarsku. Prije nego što su njezin brat i majka ušli u predmetnu nekretninu isti su bili tri tjedna kod tete jer se predmetna nekretnina krečila i uređivala. Ona je dala novce i koliko zna krečenje je platio prvotužitelj. U Švicarskoj je ona radila kao konobar, te je imala dobru plaću, a u Njemačkoj je bila kuharica, te je u to vrijeme imala čak bolju plaću od oba tužitelja, te ističe da je u to vrijeme imala drugi posao, tj. čistila je. Ona je u Njemačkoj radila na crno pa nije mogla imati svoj račun, te je svoje novce od zarade davala svojoj sestri na ruke kako bi ista novce stavila na knjižicu, ali kad se kupila predmetna nekretnina ona je već radila u Švicarskoj u kojoj je bila prijavljena i u kojoj nije radila na crno, te je ona novac za predmetnu nekretninu, tj. za njezinu kupnju dala svojoj sestri. Ona navodi da je njezina sestra u banci otvorila knjižicu na ime njezine majke i na to ime položila novac, te je onda ona nakon toga mogla dizati novce s te knjižice i koristiti ga, te nije točno da je ona uzela ikakvu knjižicu. Kad je ona došla iz Švicarske igrom slučaja je uzela knjižicu koja je glasila na mamimo ime jer je i ona otvorila na majčino ime knjižicu i kada je došla u banku shvatila je da se radi o drugoj knjižici, da je njena sestra otvorila knjižicu na majku, da ona ne može podići novac, te se ona nije bavila s time jer je morala ići u Švicarsku. Inače ona je htjela roditeljima kupiti stan u [adresa] i da je to napravila bila bi puno sretnija nego da je kupila predmetnu nekretninu u [adresa]. Ona je inače tužiteljima slala novac na njihov tekući račun putem banke i to im je slala od 1990. za kupnju nekretnine i o tome ima dokaze. Inače protiv nje tužitelji nisu nikad podnosili tužbe radi isplate kupovine i troškova adaptacije ili plaćanja računa.

15.1. Iskaz prvotužitelja GR sud je prihvatio u dijelu u kojem je iskazao da tuženica nije bila prisutna kad su sklapali ugovor s prodavateljem UR, da je prilikom sklapanja ugovora o prodaji i kupnje predmetne nekretnine bio prisutan on, njegova supruga i VR, te se VR tad potpisao u ime tuženice jer se prvotužitelj i njegova supruga nisu htjeli potpisati za tuženicu na ugovor o prodaji. Također sud prihvaća njegov iskaz u dijelu u kojem je naveo da je tužen ica, s obzirom da je radila u inozemstvu htjela da se kupi neka nekretnina. Sud je prihvatio iskaz prvotužitelja i u dijelu u kojem je iskazao da je tuženica u vrijeme potpisivanja ugovora bila u Švicarskoj, te da su on, njegova supruga i VR otišli kod prodavatelja ZR i potpisali ugovor koji je već bio ranije sastavljen i da su ugovor potpisali dok su bili na godišnjem odmoru u Hrvatskoj jer su radili u Njemačkoj. Sud cijeni istinitim i iskaz prvotužitelja u dijelu u kojem je naveo da su u trenutku kupnje predmetne nekretnine s tuženicom bili u dobrim odnosima.

15.2. Iskaz drugotužiteljice sud je prihvatio u dijelu u kojem je navela da je tuženica rekla da će pomoći oko kupnje predmetne nekretnine jer je i ona imala neke novce koje je dala drugotužiteljici, a drugotužiteljica ih je stavila na štednu knjižicu na svoje ime, te u dijelu u kojem je iskazala da je tuženica dala novce prije nego što se kupila predmetna nekretnina, a da ih je skupljala na način da je stavljala novce u jednu kutijicu kao namjeru za kupnju kuće.

15.3. U ostalom dijelu sud iskaze prvotužitelja i drugotužiteljice ne prihvaća te ih cijeni usmjerenima na postizanje uspjeha u ovom postupku, ali i nevjerodostojnima i nelogičnima budući da nije životno logično da bi tužitelji dopustili da se tuženica uknjiži kao suvlasnica u 1/3 te nekretnine da nije uložila novac u njezinu kupnju.

15.4. Iskaz tuženice sud je prihvatio u dijelu iskaza da je predmetna nekretnina kupljena 1993. te da prilikom sklapanja ugovora o prodaji ona nije bila prisutna iz razloga jer je u to vrijeme radila u Švicarskoj, kao i da je predmetnu nekretninu prije same kupnje vidjela, jer su čak vidjeli neke dvije-tri nekretnine prije toga dok se nisu odlučili za kupnju ove nekretnine, te da ju je na ugovor o prodaji potpisao VR. U ostalom dijelu iskaz tuženice sud nije posebno cijenio jer nije od utjecaja na utvrđenje odlučnih činjenica.

16. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da su prvotužitelj GR i drugotužiteljica HR, te tuženica SR zajednički kupili predmetnu nekretninu, te da su prvotužitelj i njegova supruga, ovdje drugotužiteljica HR, nakon što su oni sklopili ugovor s prodavateljem 1. srpnja 1993. tuženicu uveli u posjed, te da je tuženica duže od 32 godine u odnosu na dan podnošenja predmetne tužbe sudu bila upisana kao suvlasnik u 1/3 dijela i da je posjednik predmetne nekretnine. To uostalom proizlazi i iz iskaza prvotužitelja GR danog na ročištu 27. siječnja 2026. (list 47 spisa) kada je isti naveo da su on, njegova supruga, sestra tuženice, ovdje drugotužiteljica, istu nakon sklapanja ugovora o prodaji uveli u posjed.

17. Odredbom članka 103. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj, . 53/1991, 73/1991 dalje ZOO) propisano je da je ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17.1. Nadalje, odredbom članka 105. stavak 1. ZOO propisano je da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, dok je stavkom 2. istog članka propisano da će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

18. Odredbom članka 454. stavak 1. ZOO propisano je da se ugovorom o prodaji obvezuje prodavalac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja odnosno pravo vlasništva, a kupac se obvezuje da prodavaocu plati cijenu. Nadalje, odredbom članka 455. ZOO-a propisano je da ugovor o prodaji nekretnina koje društvene pravne osobe stavljaju u pravni promet u okviru svojega redovnog poslovanja mora biti sklopljen u pismenoj formi.

19. Uvidom u predmetni ugovor o prodaji nekretnine sud je utvrdio da isti sadrži sve bitne sastojke koje po zakonu treba sadržavati, te da je sklopljen u pisanom obliku i ovjeren. Napominje se da tvrdnja tužitelja da tuženica nije dala novac prodavatelju sama po sebi taj ugovor o prodaji ne čini djelomično ništetnim , jer kupac ne mora osobno predati novac prodavatelju, a u okolnostima konkretnog slučaja proizlazi da je postojao usmeni dogovor između tužitelja i tuženice s obzirom da su tada bili u dobrim odnosima da isti kupe predmetnu nekretninu i daju novac prodavatelju. Dakle, pitanje tko je dao novac za predmetnu nekretninu nije od odlučnog značaja za valjanost predmetnog ugovora, a uostalom ni tko je uveo tuženicu u posjed, jer je nesporno da je tuženica u posjedu svog suvlasničkog dijela nekretnine već 32 godine.

19.1. Dalje, s obzirom na to da je tuženica dopustila da ju tužitelji upišu u zemljišne knjige i takvo stanje održava kroz 32 godine, sud zaključuje da je naknadno odobrila predmetni ugovor o prodaji nekretnine, a u skladu s odredbom članka 88. stavak 1. ZOO., a vezano uz navode tužitelja da je predmetni ugovor u ime tuženice potpisala osoba koja nije imala valjanu punomoć.

19.2. Osim toga, sud zaključuje da predmetni ugovor nije protivan ni moralu društva jer iz iskaza stranaka proizlazi da je bila zajednička namjera stranaka da zajednički kupe predmetnu nekretninu, a zbog činjenice što je tuženica u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila na radu u Švicarskoj, to što je ugovor o prodaji u njezino ime potpisao VR, u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja postupanje protivno moralu društva, posljedica čega bi bila djelomična ništetnost ugovora kako to pokušavaju prikazati tužitelji.

19.3. Naime, iz iskaza drugotužiteljice HR proizlazi da je tuženica rekla da će pomoći oko kupnje predmetne nekretnine jer je i ona imala neke novce koje je dala drugotužiteljici, a drugotužiteljica ih je stavila na štednu knjižicu na svoje ime.

19.4. Iz iskaza prvotužitelja GR proizlazi da je, prije nego što su potpisali ugovor o prodaji s prodavateljem, VR njemu i drugotužiteljici rekao da će on potpisati predmetni ugovor za tuženicu, a to iz razloga što se prvotužitelj i drugotužiteljica nisu htjeli potpisati za tuženicu na ugovor o prodaji. Također, da je on nakon toga rekao VR da ide s njima kod prodavatelja UR kako bi u ime SR, ovdje tuženice, potpisao predmetni ugovor o prodaji, jer je tuženica tad bila u Švicarskoj i onda su svi skupa otišli kod prodavatelja ZR i potpisali ugovor koji je već bio ranije sastavljen. Nekretninu su kupili dok su bili na godišnjem odmoru u Hrvatskoj jer su radili u Njemačkoj. Posebno je naglasio da su u trenutku kupnje predmetne nekretnine tužitelji s tuženicom bili u dobrim odnosima.

19.5. Iz iskaza tuženice proizlazi da je nekretnina kupljena 1993. te da prilikom sklapanja ugovora o prodaji ona nije bila prisutna iz razloga jer je u to vrijeme radila u Švicarskoj, ali da je predmetnu nekretninu prije same kupnje vidjela, jer su čak vidjeli neke dvije-tri nekretnine prije toga dok se nisu odlučili za kupnju ove nekretnine. Također da je tužiteljima dala novce za predmetnu nekretninu, odnosno da im je ostavila svojih 72.000,00 DEM jer je ona na crno radila u Njemačkoj pa nije mogla imati svoj račun, da oni su njoj nakon nekih godinu dana vratili 20.000,00 DEM, dok je 52.000,00 DEM ostalo kod tužitelja na knjižici, s time da ona misli da je bila otvorena na prvotužitelja, a ne na drugotužiteljicu. Također je navela da su u vrijeme kupoprodaje bili u dobrim odnosima.

19.6. Slijedom navedenog, dovodeći u vezu navedena utvrđenja i citirane zakonske odredbe sa iskazima stranaka u ovome postupku, ovaj sud je utvrdio da predmetni ugovor u smislu odredbe članka 105. stavak 1. ZOO-a nije djelomično ništetan jer nije protivan Ustavu Republike Hrvatske i prisilnim propisima, ni moralu društva dok razlozi na koje se pozivaju tužitelji nemaju za posljedicu ništetnost ugovora o prodaji nekretnine.

20. Slijedom svega navedenog valjalo odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev prvotužitelja i drugotužiteljice i odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a. S obzirom da je tuženica u cijelosti uspjela u sporu valjalo je istoj priznati trošak parničnog postupka prema određenoj vrijednosti predmeta spora od 1.330,00 eura, priloženom troškovniku i to sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023. – dalje u tekstu: Tarifa). Stoga je tuženici priznat trošak sastava odgovora na tužbu od 18. srpnja 2025. prema Tbr. 8/1 Tarife u iznosu od 100 bodova, sastav podneska od 27. kolovoza 2025. i 20. siječnja 2026. u iznosu od 100 bodova za svako prema Tbr. 8/1 Tarife, pristup na ročište od 27. siječnja 2026. prema Tbr. 9/1 Tarife u iznosu od 100 bodova, odnosno ukupno 400 bodova. Cijeneći da je vrijednost jednog boda 2,00 eura tuženici je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 800,00 eura, a koji uvećan za trošak poreza na dodanu vrijednost od 200,00 eura ukupno iznosi 1.000,00 eura, te je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

22. Tuženici nije priznat zatraženi trošak za sudsku pristojbu na odgovor na tužbu u iznosu od 150,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 16. ožujka 2026. do isplate iz razloga što istoj navedeni trošak tuženici još nije nastao , te je odlučno kao pod točkom III. izreke ove presude.

23. Odluka o kamatama na dosuđeni parnični trošak temelji se na odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a.

24. Tužiteljima nisu priznati zatraženi troškovi parničnog postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a iz razloga što isti nisu uspjeli u postupku.

Velika Gorica, 16. ožujka 2026.

Sutkinja:

Zorana Matešić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.