Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], SG

Poslovni broj: P-86/2025-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužiteljice UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima iz OD Božić & suradnici d.o.o.,odvjetnici u Zagrebu protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima iz OD Kožul i Petrinović, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 3.veljače 2026. u nazočnosti tužiteljice uz punomoćnika tužiteljice, dana 16.ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetan čl.6. Ugovora o kreditu broj: 146-306/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20.rujna 2006. koji je potvrdila javna bilježnica Jasenka Crnčec iz Čakovca, broj: OU-1482/06, a kojeg su sklopili tužiteljica i tuženik i koji glasi:

Ugovorne strane su suglasne da će se korisniku kredita ako se pridržava svih odredbi ovog ugovora 1.3.2007.godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za „ kredit za mlade“. Nakon promjene kamatne stope ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

II.Utvrđuje se da je ništetan čl.2. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj: 146- 306/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18.studenog 2011. koji je potvrdila javna bilježnica Jasenka Crnčec iz Čakovca, 24.studenog 2011., broj: OU- 11207/11, a kojeg su sklopili tužiteljica i tuženik i kojim se mijenja čl.3. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „ na glavnicu kredita se obračunavaju kamate od 5,45 % dekurzivno godišnje. Kamatna stopa je promjenjiva. Promjena kamatnih stopa vrši se sukladno aktu banke metodologija promjene kamatne stope u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria Bank d.d. donesena temeljem odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria Banka d.d.

III. Nalaže se tuženiku, ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 da tužiteljici UG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od od 70.644,75 HRK, odnosno 9.376,07 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, koja je određena od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom na svaki pojedini iznos kako slijedi:

-na iznos od 48,14 EUR od 31.3.2007., pa do isplate,

-na iznos od 48,14 EUR od 30.04.2007. pa do isplate,

-na iznos od 48,14 EUR od 31.05.2007. pa do isplate,

-na iznos od 48,14 EUR od 30.06.2007. pa do isplate,

-na iznos od 48,14 EUR od 31.07.2007. pa do isplate,

-na iznos od 48,14 EUR od 31.08.2007. pa do isplate,

-na iznos od 75,41 EUR od 30.09.2007. pa do isplate,

-na iznos od 75,41 EUR od 31.10.2007. pa do isplate,

-na iznos od 75,41 EUR od 30.11.2007. pa do isplate,

-na iznos od 75,41 EUR od 31.12.2007. pa do isplate,

-na iznos od 75,41 EUR od 31.01.2008. pa do isplate,

-na iznos od 75,41 EUR od 29.02.2008. pa do isplate,

-na iznos od 144,56 EUR od 31.03.2008. pa do isplate,

-na iznos od 144,56 EUR od 30.04.2008. pa do isplate,

-na iznos od 144,56 EUR od 31.05.2008. pa do isplate,

-na iznos od 144,56 EUR od 30.06.2008. pa do isplate,

-na iznos od 144,56 EUR od 31.07.2008. pa do isplate,

-na iznos od 144,56 EUR od 31.08.2008. pa do isplate,

-na iznos od 144,56 EUR od 30.09.2008. pa do isplate,

-na iznos od 144,56 EUR od 31.10.2008. pa do isplate,

-na iznos od 144,56 EUR od 30.11.2008. pa do isplate,

-na iznos od 159,40 EUR od 31.12.2008. pa do isplate,

-na iznos od 159,40 EUR od 31.01.2009. pa do isplate

-na iznos od 159,40 EUR od 28.02.2009. pa do isplate

-na iznos od 159,40 EUR od 31.03.2009. pa do isplate

-na iznos od 159,40 EUR od 30.04.2009. pa do isplate

-na iznos od 159,40 EUR od 31.05.2009. pa do isplate

-na iznos od 159,40 EUR od 30.06.2009. pa do isplate

-na iznos od 159,40 EUR od 31.07.2009. pa do isplate

-na iznos od 159,40 EUR od 31.08.2009. pa do isplate

-na iznos od 159,40 EUR od 30.09.2009. pa do isplate

-na iznos od 159,40 EUR od 31.10.2009. pa do isplate

-na iznos od 159,40 EUR od 30.11.2009. pa do isplate,

-na iznos od 159,40 EUR od 31.12.2009. pa do isplate,

-na iznos od 159,40 EUR od 31.1.2010. pa do isplate,

-na iznos od 159,40 EUR od 28.02.2010. pa do isplate,

-na iznos od 159,40 EUR od 31.03.2010. pa do isplate,

-na iznos od 159,40 EUR od 30.04.2010. pa do isplate,

-na iznos od 159,40 EUR od 31.05.2010. pa do isplate,

-na iznos od 159,40 EUR od 30.06.2010. pa do isplate,

-na iznos od 159,40 EUR od 31.07.2010. pa do isplate,

-na iznos od 159,40 EUR od 31.08.2010. pa do isplate,

-na iznos od 159,40 EUR od 30.09.2010. pa do isplate,

-na iznos od 159,40 EUR od 31.10.2010. pa do isplate,

-na iznos od 159,40 EUR od 30.11.2010. pa do isplate,

-na iznos od 142,61 EUR od 31.12.2010. pa do isplate,

-na iznos od 142,61 EUR od 31.01.2011. pa do isplate

-na iznos od 142,61 EUR od 28.02.2011. pa do isplate

-na iznos od 142,61 EUR od 31.03.2011. pa do isplate

-na iznos od 142,61 EUR od 30.04.2011. pa do isplate

-na iznos od 142,61 EUR od 31.05.2011. pa do isplate

-na iznos od 142,61 EUR od 30.06.2011. pa do isplate

-na iznos od 142,61 EUR od 31.07.2011. pa do isplate

-na iznos od 142,61 EUR od 31.08.2011. pa do isplate

-na iznos od 142,61 EUR od 30.09.2011. pa do isplate

-na iznos od 110,35 EUR od 31.10.2011. pa do isplate,

-na iznos od 111,16 EUR od 31.05.2012. pa do isplate,

-na iznos od 111,16 EUR od 30.06.2012. pa do isplate

-na iznos od 111,16 EUR od 31.07.2012. pa do isplate,

-na iznos od 111,16 EUR od 31.08.2012. pa do isplate,

-na iznos od 95,44 EUR od 30.09.2012. pa do isplate,

-na iznos od 95,44 EUR od 31.10.2012. pa do isplate,

-na iznos od 95,44 EUR od 30.11.2012. pa do isplate,

-na iznos od 95,44 EUR od 31.12.2012. pa do isplate,

-na iznos od 95,44 EUR od 31.01.2013. pa do isplate,

-na iznos od 95,44 EUR od 28.02.2013. pa do isplate,

-na iznos od 95,44 EUR od 31.03.2013. pa do isplate,

-na iznos od 95,44 EUR od 30.04.2013. pa do isplate,

-na iznos od 95,44 EUR od 31.05.2013. pa do isplate,

-na iznos od 95,44 EUR od 30.06.2013. pa do isplate,

-na iznos od 95,44 EUR od 31.07.2013. pa do isplate,

-na iznos od 95,44 EUR od 31.08.2013. pa do isplate,

-na iznos od 95,44 EUR od 30.09.2013. pa do isplate,

-na iznos od 95,44 EUR od 31.10.2013. pa do isplate,

-na iznos od 95,44 EUR od 30.11.2013. pa do isplate,

-na iznos od 95,44 EUR od 31.12.2013. pa do isplate,

IV.Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužiteljici UG naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.581,82 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude, pa do isplate, po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika navodeći da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 146-306/2006 dana 19.rujna 2006.godine. Ugovorom o kreditu, čl.3. ugovorena je godišnja kamatna stopa od 3,88 % dok je čl.6. ugovora ugovoreno da se ista neće mijenjati do 28.veljače 2007. Istim člankom ugovoreno je da se od 1.ožujka 2007. na ugovor o kreditu primjenjuje kamatna stopa važeća za „ kredit za mlade“ koja se mijenja sukladno Odluci tuženika. Tužiteljica tvrdi da je odredba čl.6. predmetnog ugovora kojim se visina kamatne stope određuje jednostrano odlukom banke nije nepoštena, a time i ništetna. Odredba kojom je utvrđena promjenjiva kamatna stopa nisu određeni točni i jasni parametri i metode izračuna i određivanja kamatne stope što samu odredbu čini nerazumljivom, a činidbu neodredivom. Cijeli tekst ugovora o kreditu sastavio je tuženik i tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi niti ih je mogla mijenjati. Neodređena odredba o načinu promjene kamatne stope suprotna je čl. 269.st.2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima koji određuju da činidba mora biti određena i odrediva. Neodređenom formulacijom određivanja kamatne stope tužiteljica je kao korisnik kredita i potrošač dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Odredbe predmetnog ugovora su ništave i temeljem Zakona o zaštiti potrošača ( 96/03) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora. Čl.81. navedenog zakona određeno je da je ugovorna odredba nepoštena, ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona unaprijed formulirana od strane trgovca i ako potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj što je slučaj s predmetnim ugovorom o kreditu. Uzimajući u obzir sve navedeno odredba čl. 6. Ugovora o kreditu je sukladno čl.87. ZZP ništetna. Tužiteljica navodi da je istog stajališta Visoki trgovački sud koji je svojom presudom, poslovni broj: Pž- 7129/13 od 13.lipnja 2014. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4.srpnja 2013. Navedene presude primjenjuju se u ovom postupku temeljem odredbe čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku i čl. 138.a. ZZP odnosno čl. 118. ZZP ( NN 41/14-14/19).

1.1.Tužiteljica i tuženik su 18.studenog 2011. sklopili Aneks broj 1 uz predmetni ugovor o kreditu kojim je ugovoren moratorij na otplatu kredita od 31.listopada 2011. do 30.travnja 2012. bez promjene roka vraćanja kredita. Aneksom broj 1 promijenjen je čl.3. ugovora o kreditu, te je utvrđena kamatna stopa 5,45 % dekurzivno godišnje, promjenjiva, prema Odluci banke. Kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja isključivo odlukom banke ta je odredba ništetna iz svih gore navedenih razloga. Dana 23.siječnja 2016. tužiteljica je s tuženikom sklopila Aneks uz ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužiteljica se poziva na rješenje VSRH broj: Rev-2868/18 od 12.veljače 2019. kojim je utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem ZID ZPK sklopili Dodatak ugovora o kreditu sklapanjem istog nisu izgubili pravni interes za podnošenje tužbe radi vraćanja preplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog tužiteljica je predložila da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetan čl.6. Ugovora o kreditu kao i čl. 2. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu, te da nalaže tuženiku da isplati tužiteljici novčani iznos, kao i da joj nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Navodi da je tužitelj sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu svoje pravo već u cijelosti ostvario pa mu se osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Sve da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna stranke ugovora su je zamijenile dopuštanjem odredbe o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo prihvaćanjem tužitelja izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa o konverziji uz ugovor o kreditu. Tuženik smatra da predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije odnosno postupanje tuženika u skladu sa ZID ZPK, te predlaže da se tužbeni zahtjev odbaci, radi nedostatka pravnog interesa odnosno da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije uz obvezu tužitelja da nadoknadi tuženiku troškove postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u predmetni ugovor o kreditu uz solemnizaciju istog ( list 6-9 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra ( list 10-14 spisa), presudu i rješenje VTS RH broj: Pž-7129/13-4 (list 15-46 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu ( list 47-48 spisa), Aneks Ugovora o kreditu uz solemnizaciju istog ( list 49-51 spisa), obavijest o provedenoj konverziji i otplatni plan ( list 52-55 spisa), Odluku VSRH , Rev-2868/18 ( list 56-57 spisa), efektivnu kamatnu stopu ( list 58 spisa), otplatni plan ( list 59-61 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 66-241 spisa), podnesak tužiteljice s prilozima ( list 242-275 spisa), podnesak tuženika s prilozima ( list 276-345 spisa), ovosudno rješenje od 27.travnja 2021., poslovni broj P-707/19 ( list 354-355 spisa), ovosudno rješenje od 15.siječnja 2025., broj: P-707/2019 ( list 362 spisa), podnesak tužitelja uz priloge (list 373-378 spisa), te ( list 379-382 spisa), podnesak tuženika ( list 395-405 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije ( list 447-455 spisa), podnesak tuženika ( list 462 – 469 spisa i 470-471 spisa), podnesak tužitelja ( list 476-478 spisa i 479-481 spisa, te list 484-486 spisa), podnesak tužitelja ( list 487-488 spisa i 490 spisa), te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja, dok je tuženik podneskom od 1.4.2025. odustao od saslušanja svjedokinje SGL i svjedoka NG, te je dana 2.4.2025. odustao od saslušanja javne bilježnice Jasenke Crnčec, a podneskom od 11.4.2025. odustao je od saslušanja djelatnice tuženika RG.

4. Tužiteljica je izjavila da su joj sredstva kredita trebala za kupnju kuće, a radi se o kući u kojoj i danas živi. Prodavatelj je naveo cijenu u EUR-ima, čini joj se da se radilo o iznosu od 115.000,00 ili 120.000,00 eura. Ona je imala otvoren račun u PBZ, a o kreditu se raspitivala u više banaka, te su joj u Addiko banci ponudili najpovoljnije uvjete, time da su joj ponudili kredit u CHF uz obrazloženje da se radi o najpovoljnijem kreditu na tržištu s najmanjom kamatom, radi čega je odlučila uzeti taj kredit, te je prebacila i tekući račun sa primanjima u Addiko banku ( odnosno u Hypo banku), čiji je tuženik pravni slijednik. Kada je došla tražiti kredit pitala je da joj preporuče kredit koji je za nju najpovoljniji s obzirom na visinu iznosa kredita, te joj je djelatnik tuženika ponudio kredit u CHF, te su ju na neki način uvjerili da se radi o kreditu koji je najbolji za nju. Nije joj bilo spomenuto da postoje bilo kakvi rizici vezani uz valutu CHF. Tom prilikom nije bio spominjan termin valute utočišta, pa ni sad ne zna što to znači. Isto tako nije joj bilo rečeno koju valutu u RH štiti HNB. Prve godine kamata je bila fiksna, a nakon toga promjenjiva, i bilo je rečeno da će rasti do 0,6 %. Nakon toga od banke je dobila poziv da dođe do javnog bilježnika jer joj je kredit bio odobren. Kod javnog bilježnika nije bio nazočan nitko iz banke. Tu je prvi put vidjela Ugovor o kreditu, bilježnik joj je kazao da je sve u redu, da joj je kredit odobren i ona je potpisala ugovor s obzirom da je bila sretna što je dobila kredit. Bilježnik ju tom prigodom nije na ništa upozoravao, prošao je kroz glavne stvari, dakle, iznos kredita, rok otplate i visina rate. S obzirom na navedeno nije mogla s nikim pregovarati, niti o jednoj ugovornoj odredbi. Zna da je dobila otplatni plan, no ne sjeća se kakve su rate bile navedene u istom. Tijekom otplate kredita dobivala je obavijesti banke o promjeni kamatne stope. Koliko se sjeća prve rate kredita bile su 3.600,00 ili 3.800,00 kuna mjesečno, dok su najviše rate došle do 6.000,00 kuna što je iznosilo više od njene tadašnje plaće. Bila je u banci pitati za razloge povećanja rate kredita, te joj je bilo rečeno da je do toga došlo zbog promjene kamatne stope. Kada je pitala da je potpisala da kamatna stopa može rasti najviše 0,6 % dalje joj ništa nije bilo objašnjeno. U banci su joj prvo predložili moratorij jer nije bila u mogućnosti plaćati navedene rate kredita, imala je dijete u dobi od 6 mjeseci i drugo dijete od dvije godine i šest mjeseci, te se ona vratila na posao kako bi imala veća primanja. Njen suprug je bio na bolovanju, u trajanju od godine i pol, i bez pomoći njenih roditelja ne bi imali sredstva za život. Stoga je potpisala moratorij. Banka joj je predložila konverziju kredita u EUR, time da joj nisu pokazali nikakve izračune iz kojih bi bilo razvidno koliko je ukupno otplatila postojeći kredit, a koji iznos je preostao. Konverziju je prihvatila jer joj je bila ponuđena manja rata kredita. Kredit je još uvijek u otplati i rata kredita joj iznosi 800,00 EUR-a. Prilikom sklapanja Aneksa o konverziji nije joj ništa objašnjeno, osim što joj je bilo rečeno da će se spasiti „ roba švicarca“ i da će tako lakše otplaćivati postojeći kredit. Kredit se otplaćuje putem trajnog naloga. Predmetna kuća služila je za njihov obiteljski život, nikad je nisu iznajmljivali, niti je u njoj bio poslovni prostor, a ona nema obrt, niti firmu, po struci je prosvjetni djelatnik što je bilo i u vrijeme sklapanja ugovora.

5. Stalni sudski vještak Mikac Matija je u svom nalazu i mišljenju naveo da je :

- u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015. tužiteljica na ime promjenjive kamatne stope preplatila iznos od 70.644,75 HRK odnosno 9.376,07 EUR prema fiksnom tečaju konverzije,

- da je konverzija kredita provedena sukladno Sporazumu o konverziji i metodologiji određenoj Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju,

- da su sve uplate u kunama koje je tužiteljica izvršila na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i plaćanja kao posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskorištena su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR.

6. Tuženik je u očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka istaknuo prigovore pravne prirode navodeći da će po potrebi naknadno istaknuti prigovore financijske prirode koje nije istaknuo sve do zaključenja glavne rasprave do dana 3.2.2026. Tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenja vještaka konačno sredila tužbeni zahtjev podneskom od 28.1.2026.

7. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (u konačnici specificiran podneskom od 19.7.2024..god. ), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.

8. U čl. 2 st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

9. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

10. Nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika kao banka sklopili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 146- 306/2006 dana 19.9.2006., a kojim ugovorom je banka odobrila tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 186.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom ugovorena je kamata od 3,88 % dekurzivno godišnje. Istom odredbom određeno je da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Čl.6. ugovora određeno je da banka ugovorenu kamatnu stopu neće mijenjati do 28.2.2007. ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog ugovora. Nadalje je navedeno da su ugovorne strane suglasne da će se korisniku kredita dana 1.3.2007.godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za „kredite za mlade“, a nakon promjene kamatne stope da se ista mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria Bank d.d. ( prednika tuženika) ili drugog akta banke. Aneksom broj 1 uz ugovor o kreditu od 18.11.2011. u čl.2. navedeno je da se mijenja čl.3. Ugovora o kreditu , te je određeno da se na glavnicu kredita obračunavaju kamate od 5,45 % dekurzivno godišnje i da je kamatna stopa promjenjiva. Promjena kamatnih stopa vrši se sukladno aktu banke metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama doneseno temeljem Odluke o kamatnim stopama prednika tuženika.

11. Sporno je da li postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.

12. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (banke ) oštećeni, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13.6.2014., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4.7.2013., te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba) Rješenje Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/18 od 12.2.2019.

13. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

14. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik.

15. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

16. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

17. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

18. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

19. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

21. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

22. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

23. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

24. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

25. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

26. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

27. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

28. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

29. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

30. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke, te odredba čl. 2. Aneksa 1 od 18.11.2011. kojim je ugovoreno da se promjena kamatne stope vrši sukladno Aktu banke „ metodologija promjene kamatne stope u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria bank d.d.“ donesene temeljem Odluke o kamatnim stopama banke.

31. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor, te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Isto tako iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj nije mogao pregovarati niti o jednoj odredbi Aneksa ugovora vezano uz konverziju kao i da mu nije bio objašnjen način na koji je banka došla do izračuna konverzije.

32. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

33. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

34. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

35. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

36. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

37. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

38. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

39. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

40. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

41. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

42. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

43. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

44. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

45. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

46. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

47. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

48. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

49. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

50. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.

51. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

52. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

53. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa od 23.1.2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

54. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

55. Kamatna stopa određena Aneksom od 29.2.2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

56. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom od 23.1.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

57. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Aneksa ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

58. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

59. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

60. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

61. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

62. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

63. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

64. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem Aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

65. Nadalje, tim Aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

66. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

67. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

68. Po stajalištu ovog suda konverzija između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Aneksom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

69. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

70. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

71. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Aneksa i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

72. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.

73. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

74. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je ista pristala na konverziju kredita, jer joj je bila ponuđena manja rata kredita od rate koju je plaćala u CHF, time da su rate kredita po osnovnom ugovoru o kreditu došle skoro do 6.000,00 kuna mjesečno, a koji iznos je bio viši od iznosa njene tadašnje plaće. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je prekinula porodiljni dopust kada je mlađe dijete navršilo šest mjeseci, a starije je bilo u dobi od 2 godine i šest mjeseci, te se vratila na posao, kako bi mogla ostvarivati veća primanja, te s obzirom da je njen suprug bio na bolovanju u trajanju od godine i pol, da bez pomoći njenih roditelja ne bi imali sredstva za život. Slijedim toga životno je i logično da je tužiteljica prihvatila konverziju po kojoj joj je rata kredita iznosila 800,00 eura, dakle, da se radilo o nižem iznosu rate kredita od onog koji bi nadalje plaćala po osnovnom ugovoru o kreditu da nije prihvatila Aneks o konverziji.

75. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

76. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

77. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

78. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u Ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba.

79. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

80. Tužitelj je sukladno Nalazu i mišljenju vještaka precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 28.1.2025.

81. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

82. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

83. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate po stopi kamate sukladno odredbi čl.29. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

84. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

85. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, sukladno ranije obrazloženom.

86. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), dakle 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.7. toč.1.), sastav podneska od 7.8.2020., 28.1.2026., 30.1.2026. u iznosu od 200,00 EUR za svaki podnesak (Tbr.8.t.1), zastupanje na ročištu dana 26.10.2020., 8.5.2025., 12.11.2025., 3.2.2026. ( Tbr.9/1) u iznosu od 200,00 EUR za zastupanje na svakom ročištu, što ukupno iznosi 1.800,00 eura, a kojem iznosu treba dodati pripadajući PDV od 450,00 eura, predujam za nalaz i mišljenje vještaka u iznosu od 331,82 eura. Slijedom navedenog tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi ukupno troškove postupka u iznosu od 2.581,82 eura. Tužitelju nisu priznati troškovi pristupa na ročište dana 27.5.2025. jer se takvo ročište u ovom predmetu nije održalo.

87. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 16.ožujka 2026.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda nenadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun.

2. tuženik po pun.