Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Kž-615/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ante Ujevića kao predsjednika vijeća te Michala Danečeka i Ivana Klapšića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Pribanić, u kaznenom predmetu protiv 1. okrivljenog OP i 2. okrivljene HP, zbog kaznenih djela iz članka 149. stavak 2. i članka 147. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/2011, 144/2012, 56/2015, 61/2015, 101/2017, 118/2018, 126/2019, 84/2021, 114/2022 i 114/2023, dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi privatnog tužitelja ŽP protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 19. siječnja 2024., broj K- 1339/2018-61, u sjednici održanoj 16. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba privatnog tužitelja ŽP kao neosnovana i potvrđuje pobijana presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine” broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011., 91/2012., 143/2012., 56/2013., 147/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022., 36/2024. i 72/2025. – dalje u tekstu: ZKP/08) 1. okrivljeni OP i 2. okrivljena HP oslobođeni su optužbe da su počinili kazneno djelo klevete opisano u članku 149. stavak 2. KZ/11, kažnjivo po članku 149. stavak 2. KZ/11, te kazneno djelo uvrede iz članka 147. stavak 2. KZ/11, a kažnjivo po članku 147. stavak 2. KZ/11. Na temelju članka 149. stavak 3. ZKP/08 privatni tužitelj EP obvezan je naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. i 8. ZKP/08 u paušalnom iznosu od 100,00 eura, te je dužan naknaditi nužne izdatke 1. okrivljenog OP i 2. okrivljene HP te nagradu i nužne izdatke njihovih branitelja u iznosima koji će biti određeni posebnim rješenjima.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je uložio privatni tužitelj ŽP po branitelju Davorinu Karačiću, odvjetniku u Zagrebu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da drugostupanjski sud prihvati žalbu.

3. U odgovoru na žalbu podnesenom po braniteljici Vesni Alaburić, odvjetnici u Zagrebu, 2. okrivljena HP pobija navode žalbe i predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba privatnog tužitelja ŽP nije osnovana.

5. U žalbi se navodi, u bitnom, da su razlozi oslobađajuće presude nejasni i nerazumljivi pa se presuda ne može ispitati. 2. okrivljena HP je napisala tekst u kojem je spomenula privatnog tužitelja kao "zapovjednika zloglasne postrojbe IX bojne HOS-a". Bitno je s razumijevanjem i u skladu s duhom hrvatskog jezika identificirati smisao izrečene riječi. U hrvatskom književnom jeziku izraz zloglasan, odnosno na zlu glasu se koristi za osobe ili skupine osoba koja rade teška kaznena djela odnosno čine veliko zlo svojoj okolini. Stoga je jednoznačno tumačenje izraza "zloglasna postrojba" izraz za vojnu formaciju poznatu po klanju, paležu, silovanju, pljački i ostalim zločinima koji se mogu počiniti u ratu a označiti zapovjednika neke postrojbe kao zapovjednika zloglasne postrojbe znači označiti neku osobu koja je naređivala ili dopuštala činjenje takvih nedjela. Stoga je svaka srpska postrojba npr. u Domovinskom ratu bila zloglasna. Obrazloženje da bi se radilo o tek "subjektivnoj ocjeni" 2. okrivljene HP (u tom dijelu žalbe pogrešno naznačene kao I okrivljene – opaska suda) koja je napisala sporni tekst, a 1. okrivljeni OP (u tom dijelu žalbe pogrešno naznačen kao II okrivljeni – opaska suda) kao urednik ga pronio, je besmisleno, nejasno i nerazumljivo. Sporni izraz, nasuprot stavu suda, predstavlja činjeničnu tvrdnju jer se o konkretnoj osobi, privatnom tužitelju, navodi da je bio zapovjednik postrojbe koja je činila zločine, a koji je takve zločine naređivao ili ih je dopuštao. Navodi suda da bi se tekst trebao promatrati u političkom kontekstu spominjući ime postrojbe te povezivanje s Nezavisnom Državom Hrvatskom (dalje: NDH), koji daje dodatnu težinu "subjektivnoj ocjeni" su također neosnovani, nejasni i nerazumljivi. Nikakvo ime postrojbe, konotacija, povezanost s prošlim režimima, samo za sebe, ne može opravdati nazivanje postrojbe "zloglasne" kao i zapovjednika te postrojbe nazivati zapovjednikom "zloglasne postrojbe" budući hrvatski jezik jasno i nedvojbeno upućuje na značenje tog izraza pa je na opisani način sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, budući je obrazloženje kojim sud opravdava postupanje okrivljenika nejasno i nerazumljivo pa se presuda u tom smislu, odnosno, odluka o ekskulpaciji, ne može ispitati. Obrazloženje suda kojim pokušava opravdati postupanje okrivljenika spominjući deložacije u gradu Splitu , prihvaćajući iskaz svjedoka UP, manjkavo je, nejasno i nerazumljivo te se takvim obrazloženjem pokušava vrlo površno i u biti zlonamjerno nametanje odgovornosti za deložacije u gradu Splitu postaviti kao utvrđenu stvar, čime je počinjenja bitna povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

6. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio odlučujuće činjenice za što je dao valjane, potpune i neproturječne razloge , osobito u dijelu koji se odnosi na ocjenu pojma "zloglasna postrojba" i ocjenu iskaza svjedoka UP, koje razloge prihvaća i ovaj sud, zbog čega se presuda može ispitati tako da njome nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, na koju se žalitelj poziva.

7. Najprije valja napomenuti da je sud prvog stupnja pravilno odlučio u pogledu optužbe da su 1. optuženi OP i 2. optužena HP počinili kazneno djelo klevete opisano u članku 149. stavak 2. KZ/11, i kažnjivo po članku 149. stavak 2. KZ/11., u dijelu kojim je utvrdio da dvije tvrdnje iznesene u biltenu Srpskog narodnog vijeća (dalje: SNV) broj 14, tiskanog u travnju 2018. i to da je privatni tužitelj sudjelovao u pregovorima s Vladom Republike Hrvatske (o premještanju spomen ploče koja sadrži pozdrav "O dom spremni" iz Jasenovca u Novsku) te da je bio zapovjednik IX bojne Hrvatskih obrambenih snaga (dalje: HOS), ne predstavljaju neistinite činjenične tvrdnje, pa stoga nema ni kaznenog djela klevete koje je 1. optuženom SP i 2. optuženoj HP stavljeno na teret privatnom tužbom. Iz sadržaja žalbe proizlazi da taj dio pobijane odluke nije niti predmet žalbe.

8. U odnosu na dio presude kojim je 1. optuženi OP u cijelosti oslobođen od optužbe da je počinio kaznena djela klevete i uvrede na način kako je to navedeno u privatnoj tužbi, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da 1. optuženi OP, kao urednik spomenutog biltena, u situaciji kada je poznat autor spornog teksta (2. optužena HP) i kada 1. optuženi OP nije ni na koji način utjecao na sadržaj članka, nije odgovoran za sporne tvrdnje iznesene u članku (nije ih ni "pronio", kako to privatni tužitelj tvrdi u žalbi) samo iz razloga što je urednik biltena u kojem je objavljen članak sa, kako to tvrdi privatni tužitelj, klevetničkim i uvredljivim izjavama.

9. Pobijana odluka u odnosu na 2. optuženu HP također je pravilna i u skladu je s ustaljenom praksom Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje: USRH) ali i s praksom redovnih sudova Republike Hrvatske u predmetima gdje dolazi do kolizije dvije zaštićene vrijednosti i to s jedne strane prava na slobodu izražavanja, a s druge strane prava na poštovanje osobnog života drugih. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da su sporne izjave II optužene iznesene u biltenu SNV broj 14, tiskanom u travnju 2018., dane u kontekstu političke debate o pitanju od javnog interesa (rasprava o položaju i pravima određene nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj je upravo takvo pitanje), u kojim okolnostima su prihvatljiva samo najnužnija ograničenja slobode govora jer je sloboda političke debate u samoj srži koncepta demokratskog društva. Stoga su granice prihvatljive kritike šire u slučaju same ličnosti javno eksponiranih osoba kao što je to privatni tužitelj, nego kod privatnih osoba. Privatni tužitelj, naime, zastupa interese IX bojne HOS-a u javnim istupima, sudjeluje u obilježavanju događaja važnih za navedenu postrojbu, a sudjelovao je i u pregovorima vođenim s Vladom Republike Hrvatske u pogledu premještanja spomen ploče HOS-a iz Jasenovca u Novsku, i u tom smislu se može smatrati javno eksponiranom osobom.

9.1. Sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva. To se pravo odnosi ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva". Kako ostvarenje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima , uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena (predmeti ESLJP Guja protiv Moldavije broj 14277/04 točka 69. odluke od 12. veljače 2008. i Bédat protiv Švicarske broj 56925/08, točka 48. odluke od 29. ožujka 2016.). Drugim riječima, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo, te ni članak 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne Novine" broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017 – dalje: Konvencija) ni članak 38. Ustava Republike Hrvatske (NN broj 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/200, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010, 5/2014: dalje Ustav) ne jamči neograničenu slobodu izražavanja, a sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu. Te nužnosti u demokratskom društvu zahtijevaju da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno, je li ono razmjerno legitimnom cilju te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge. Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (predmet ESLJP Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske broj 25333/06, točka 54. odluke od 22. listopada 2009.)

9.2. Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, stoga ne bi trebalo zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost vrijednosnog suda. Kada se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoje li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, u suprotnom se ti sudovi mogu smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu, nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i "opći ton" (general tone) izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama (točka 19. Odluke USRH poslovni broj U-III/669/2020). Stoga su se stranke u žalbenom postupku nepotrebno iscrpljivale u pokušaju utvrđenja značenja riječi “zloglasno“ kao samostalne riječi, obzirom na to da se njeno značenje ima tumačiti u kontekstu nastanka članka i njegovog cjelokupnog sadržaja.

9.3. Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu je od njih potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu Axel Springer AG protiv Njemačke uveo sljedeće okolnosti prema kojima načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu, b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava, c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi, d) metode prikupljanja informacije i njihova provjerivost, e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije i f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obespravljujući učinak te sankcije. Ustavni sud Republike Hrvatske je u tom smislu u više svojih odluka prihvatio navedena načelna stajališta ESLJP te je, ispitujući opravdanost prigovora miješanja u jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli tijekom ustavnosudskih postupaka proveo test nužnosti u demokratskom društvu (odluka broj U-III-7479/2014 od 16. prosinca, broj U-III-2195/2016 od 2. studenog 2016. i dr.).

10. Sud prvog stupnja je u smislu naprijed navedenih stajališta, pravilno utvrdio da se izjava 2. optužene HP o "zloglasnoj postrojbi", kojoj je jedno vrijeme zapovijedao privatni tužitelj, mora promatrati u kontekstu političke teme o kojoj je 2. optužena HP pisala u konkretnom slučaju, a svoje stavove u ovom postupku 2. optužena HP potkrijepila odlukama ESLJP, praksom domaćih sudova, iskazom svjedoka UP i novinskim člancima (osobito u pogledu iskaza navedenog svjedoka), kao i odlukom ESLJP u predmetu Šimunić protiv Hrvatske, zahtjev broj 20373/17, od 22. siječnja 2019. U toj se odluci, u točki 44., za pozdrav "Za Dom spremni", za koji je u ovom postupku utvrđeno da je bio službeni pozdrav IX bojne HOS-a navodi "… da je navedeni izraz, bez obzira na njegovo izvorno značenje u hrvatskoj književnosti i poeziji, bio korišten i kao službeni pozdrav Ustaškog pokreta i totalitarnog režima Nezavisne države Hrvatske. Taj se izraz nalazio i na svim službenim dokumentima te države. Nacionalni su sudovi presudili i da je Ustaški pokret iznikao iz fašizma, temeljenog između ostalog i na rasizmu, pa time simbolizira mržnju prema ljudima drugačije vjerske i etničke pripadnosti i manifestaciju rasističke ideologije". Iz tih razloga je pravilno zaključeno da je izjava 2. optužene HP o "zloglasnoj postrojbi" iznesena u članku vrijednosni sud i koja se izjava ne može smatrati pretjeranom u smislu prakse ESLJP (Pedersen i Baadsgaard protiv Danske). U takvoj situaciji, kada je utvrđeno da je sporna izjava nastala u kontekstu preispitivanja položaja i prava nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, kao temi od javnog interesa, i kada je privatni tužitelj osoba koja djeluje u javnoj sferi, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da nije dokazano da bi 2. optužena HP počinila (i) kazneno djelo uvrede, koje joj se stavlja na teret privatnom tužbom.

10.1. Pri tome valja napomenuti da niti iz jedne izjave bilo kojeg od optuženika ne proizlazi da bi oni nazvali privatnog tužitelja zločincem, izravno ili prikriveno, kako se to tijekom postupka i u žalbi prezentira od strane privatnog tužitelja.

11. Iz tih je razloga, na temelju odredbe članka 482. ZKP/08, valjalo presuditi kao u izreci.

U Karlovcu, 16. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Ante Ujević