Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-593/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Gordani Grubešić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević& partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 28. studenog 2025., u prisutnosti pun. tužitelja, tužitelja osobno te zam. pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 16. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu br.2402006-1031262160/51404627-5102450311 od 3.6.2005. sklopljenog između tužitelja KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320 kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u dijelu kojim je ugovorena ulazna naknada za obradu (i osiguranje kredita), kao i u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, sa svim izmjenama i dopunama tih ugovornih odredbi koje su donesene za vrijeme trajanja tražbine Banke.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiemarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, da tužitelju ČČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 4.753,15 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 30.12.2007., od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023., pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na iznose kako slijedi:

-iznos od 0,01 EUR od 01.07.2005. pa do isplate

-iznos od 0,01 EUR od 01.08.2005. pa do isplate

-iznos od 0,01 EUR od 01.11.2005. pa do isplate

-iznos od 0,01 EUR od 01.01.2006. pa do isplate

-iznos od 0,01 EUR od 01.04.2006. pa do isplate

-iznos od 0,01 EUR od 01.05.2006. pa do isplate

-iznos od 0,01 EUR od 01.06.2006. pa do isplate

-iznos od 0,01 EUR od 01.09.2006. pa do isplate

-iznos od 0,01 EUR od 01.12.2006. pa do isplate

-iznos od 0,01 EUR od 01.10.2006. pa do isplate

-iznos od 0,01 EUR od 01.01.2007. pa do isplate

-iznos od 0,01 EUR od 01.02.2007. pa do isplate

-iznos od 0,01 EUR od 01.04.2007. pa do isplate

-iznos od 0,01 EUR od 01.06.2007. pa do isplate

-iznos od 0,01 EUR od 01.08.2007. pa do isplate

-iznos od 0,01 EUR od 01.10.2007. pa do isplate

-iznos od 0,01 EUR od 01.11.2007. pa do isplate

-iznos od 0,01 EUR od 01.05.2008. pa do isplate

-iznos od 0,01 EUR od 01.07.2008. pa do isplate

-iznos od 0,01 EUR od 01.11.2008. pa do isplate

-iznos od 0,01 EUR od 01.12.2008. pa do isplate

-iznos od 0,01 EUR od 01.01.2009. pa do isplate

.iznos od 0,01 EUR od 01.02.2009. pa do isplate

-iznos od 12,17 EUR od 01.05.2009. pa do isplate

-iznos od 12,12 EUR od 01.06.2009. pa do isplate

-iznos od 12,06 EUR od 01.07.2009. pa do isplate

-iznos od 12,00 EUR od 01.08.2009. pa do isplate

.iznos od 11,95 EUR od 01.09.2009. pa do isplate

-iznos od 11,90 EUR od 01.10.2009. pa do isplate

-iznos od 11,83 EUR od 01.11.2009. pa do isplate

-iznos od 11,77 EUR od 01.12.2009. pa do isplate

-iznos od 11,71 EUR od 01.01.2010. pa do isplate

-iznos od 11,65 EUR od 01.02.2010. pa do isplate

-iznos od 11,59 EUR od 01.03.2010. pa do isplate

-iznos od 11,52 EUR od 01.04.2010. pa do isplate

-iznos od 11,46 EUR od 01.05.2010. pa do isplate

-iznos od 11,39 EUR od 01.06.2010. pa do isplate

-iznos od 11,32 EUR od 01.07.2010. pa do isplate

-iznos od 11,25 EUR od 01.08.2010. pa do isplate

-iznos od 11,18 EUR od 01.09.2010. pa do isplate

-iznos od 11,11 EUR od 01.10.2010. pa do isplate

-iznos od 11,04 EUR od 01.11.2010. pa do isplate

-iznos od 10,97 EUR od 01.12.2010. pa do isplate

-iznos od 10,89 EUR od 01.01.2011. pa do isplate

-iznos od 10,82 EUR od 01.02.2011. pa do isplate

-iznos od 10,74 EUR od 01.03.2011. pa do isplate

-iznos od 10,66 EUR od 01.04.2011. pa do isplate

-iznos od 10,58 EUR od 01.05.2011. pa do isplate

-iznos od 10,50 EUR od 01.06.2011. pa do isplate

-iznos od 10,42 EUR od 01.07.2011. pa do isplate

-iznos od 10,34 EUR od 01.08.2011. pa do isplate

-iznos od 10,25 EUR od 01.09.2011. pa do isplate

-iznos od 10,17 EUR od 01.10.2011. pa do isplate

-iznos od 6,65 EUR od 01.11.2011. pa do isplate

-iznos od 6,58 EUR od 01.12.2011. pa do isplate

-iznos od 6,52 EUR od 01.01.2012 pa do isplate

-iznos od 6,46 EUR od 01.02.2012. pa do isplate

-iznos od 6,40 EUR od 01.03.2012. pa do isplate

-iznos od 6,33 EUR od 01.04.2012. pa do isplate

-iznos od 6,27 EUR od 01.05.2012. pa do isplate

-iznos od 6,20 EUR od 01.06.2012. pa do isplate

-iznos od 6,13 EUR od 01.07.2012. pa do isplate

-iznos od 6,07 EUR od 01.08.2012. pa do isplate

-iznos od 6,00 EUR od 01.09.2012. pa do isplate

-iznos od 5,93 EUR od 01.10.2012. pa do isplate

-iznos od 5,86 EUR od 01.11.2012. pa do isplate

-iznos od 5,79 EUR od 01.12.2012. pa do isplate

-iznos od 5,72 EUR od 01.01.2013. pa do isplate

-iznos od 5,64 EUR od 01.02.2013. pa do isplate

-iznos od 5,57 EUR od 01.03.2013. pa do isplate

-iznos od 5,49 EUR od 01.04.2013. pa do isplate

-iznos od 5,42 EUR od 01.05.2013. pa do isplate

-iznos od 5,34 EUR od 01.06.2013. pa do isplate

-iznos od 5,26 EUR od 01.07.2013. pa do isplate

-iznos od 5,19 EUR od 01.08.2013. pa do isplate

-iznos od 5,11 EUR od 01.09.2013. pa do isplate

-iznos od 5,02 EUR od 01.10.2013. pa do isplate

-iznos od 4,94 EUR od 01.11.2013. pa do isplate

-iznos od 4,86 EUR od 01.12.2013. pa do isplate

-iznos od 4,76 EUR od 01.01.2014. pa do isplate

-iznos od 4,68 EUR od 01.02.2014. pa do isplate

-iznos od 4,59 EUR od 01.03.2014. pa do isplate

-iznos od 4,51 EUR od 01.04.2014. pa do isplate

-iznos od 4,42 EUR od 01.05.2014. pa do isplate

-iznos od 4,32 EUR od 01.06.2014. pa do isplate

-iznos od 4,24 EUR od 01.07.2014. pa do isplate

-iznos od 4,10 EUR od 01.08.2014. pa do isplate

-iznos od 4,01 EUR od 01.09.2014. pa do isplate

-iznos od 3,91 EUR od 01.10.2014. pa do isplate

-iznos od 3,82 EUR od 01.11.2014. pa do isplate

-iznos od 3,72 EUR od 01.12.2014. pa do isplate

-iznos od 3,62 EUR od 01.01.2015. pa do isplate

-iznos od 3,47 EUR od 01.02.2015. pa do isplate

-iznos od 3,37 EUR od 01.03.2015. pa do isplate

-iznos od 3,27 EUR od 01.04.2015. pa do isplate

-iznos od 3,17 EUR od 01.05.2015. pa do isplate

-iznos od 3,07 EUR od 01.06.2015. pa do isplate

-iznos od 2,95 EUR od 01.07.2015. pa do isplate

----------------

562,33 EUR

i

-iznos od 0,78 EUR od 01.09.2005. pa do isplate

-iznos od 5,75 EUR od 01.11.2008. pa do isplate

-iznos od 8,21 EUR od 01.01.2009. pa do isplate

-iznos od 9,17 EUR od 01.02.2009. pa do isplate

-iznos od 10,14 EUR od 01.03.2009. pa do isplate

-iznos od 7,25 EUR od 01.04.2009. pa do isplate

-iznos od 7,30 EUR od 01.05.2009. pa do isplate

-iznos od 4,02 EUR od 01.06.2009. pa do isplate

-iznos od 0,18 EUR od 01.07.2009. pa do isplate

-iznos od 1,76 EUR od 01.08.2009. pa do isplate

-iznos od 4,54 EUR od 01.09.2009. pa do isplate

-iznos od 1,84 EUR od 01.10.2009. pa do isplate

-iznos od 1,57 EUR od 01.11.2009. pa do isplate

-iznos od 4,79 EUR od 01.12.2009. pa do isplate

-iznos od 7,37 EUR od 01.01.2010. pa do isplate

-iznos od 10,75 EUR od 01.02.2010. pa do isplate

-iznos od 9,93 EUR od 01.03.2010. pa do isplate

-iznos od 10,74 EUR od 01.04.2010. pa do isplate

-iznos od 14,48 EUR od 01.05.2010. pa do isplate

-iznos od 15,86 EUR od 01.06.2010. pa do isplate

-iznos od 31,32 EUR od 01.07.2010. pa do isplate

-iznos od 27,90 EUR od 01.08.2010. pa do isplate

-iznos od 40,48 EUR od 01.09.2010. pa do isplate

-iznos od 34,24 EUR od 01.10.2010. pa do isplate

-iznos od 28,86 EUR od 01.11.2010. pa do isplate

-iznos od 44,94 EUR od 01.12.2010. pa do isplate

-iznos od 53,14 EUR od 01.01.2011. pa do isplate

-iznos od 47,00 EUR od 01.02.2011. pa do isplate

-iznos od 48,90 EUR od 01.03.2011. pa do isplate

-iznos od 43,75 EUR od 01.04.2011. pa do isplate

-iznos od 44,33 EUR od 01.05.2011. pa do isplate

-iznos od 60,62 EUR od 01.06.2011. pa do isplate

-iznos od 63,32 EUR od 01.07.2011. pa do isplate

-iznos od 81,88 EUR od 01.08.2011. pa do isplate

-iznos od 79,26 EUR od 01.09.2011. pa do isplate

-iznos od 64,69 EUR od 01.10.2011. pa do isplate

-iznos od 63,75 EUR od 01.11.2011. pa do isplate

-iznos od 62,74 EUR od 01.12.2011. pa do isplate

-iznos od 66,48 EUR od 01.01.2012. pa do isplate

-iznos od 70,65 EUR od 01.12.2012. pa do isplate

-iznos od 70,75 EUR od 01.03.2012. pa do isplate

-iznos od 68,14 EUR od 01.04.2012. pa do isplate

-iznos od 69,00 EUR od 01.05.2012. pa do isplate

-iznos od 70,60 EUR od 01.06.2012. pa do isplate

-iznos od 69,08 EUR od 01.07.2012. pa do isplate

-iznos od 69,19 EUR od 01.08.2012. pa do isplate

-iznos od 67,72 EUR od 01.09.2012. pa do isplate

-iznos od 64,82 EUR od 01.10.2012. pa do isplate

-iznos od 68,16 EUR od 01.11.2012. pa do isplate

-iznos od 69,12 EUR od 01.12.2012. pa do isplate

-iznos od 69,19 EUR od 01.01.2013. pa do isplate

-iznos od 64,35 EUR od 01.02.2013. pa do isplate

-iznos od 67,46 EUR od 01.03.2013. pa do isplate

-iznos od 68,31 EUR od 01.04.2013. pa do isplate

-iznos od 66,44 EUR od 01.05.2013. pa do isplate

-iznos od 61,19 EUR od 01.06.2013. pa do isplate

-iznos od 59,12 EUR od 01.07.2013. pa do isplate

-iznos od 61,70 EUR od 01.08.2013. pa do isplate

-iznos od 63,48 EUR od 01.09.2013. pa do isplate

-iznos od 68,02 EUR od 01.10.2013. pa do isplate

-iznos od 65,52 EUR od 01.11.2013. pa do isplate

-iznos od 66,54 EUR od 01.12.2013. pa do isplate

-iznos od 67,56 EUR od 01.01.2014. pa do isplate

-iznos od 69,30 EUR od 01.02.2014. pa do isplate

-iznos od 71,13 EUR od 01.03.2014. pa do isplate

-iznos od 70,19 EUR od 01.04.2014. pa do isplate

-iznos od 68,37 EUR od 01.05.2014. pa do isplate

-iznos od 67,54 EUR od 01.06.2014. pa do isplate

-iznos od 67,90 EUR od 01.07.2014. pa do isplate

-iznos od 70,20 EUR od 01.08.2014. pa do isplate

-iznos od 72,55 EUR od 01.09.2014. pa do isplate

-iznos od 72,34 EUR od 01.10.2014. pa do isplate

-iznos od 73,52 EUR od 01.11.2014. pa do isplate

-iznos od 75,21 EUR od 01.12.2014. pa do isplate

-iznos od 74,52 EUR od 01.01.2015. pa do isplate

-iznos od 75,48 EUR od 01.02.2015. pa do isplate

-iznos od 75,48 EUR od 01.03.2015. pa do isplate

-iznos od 75,48 EUR od 01.04.2015. pa do isplate

-iznos od 75,48 EUR od 01.05.2015. pa do isplate

-iznos od 75,48 EUR od 01.06.2015. pa do isplate

-iznos od 75,47 EUR od 01.07.2015. pa do isplate

-iznos od 74,92 EUR od 01.08.2015. pa do isplate

-iznos od 74,92 EUR od 01.09.2015. pa do isplate

-----------------

4.190,82 EUR

sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiemarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, da tužitelju ČČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 1.761,13 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015. pa do isplate i to od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023., pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjen juje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, da tužitelju ČČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčanu tražbinu u iznosu od 2,50 % od iznosa kredita što čini iznos od 494,04 EUR-a (slovima:četiristodevedesetčetirieuraičetiricenta) koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi za obradu i osiguranje) kredita ima vratiti tužitelju zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, počevši od 04.06.2005. do 30.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023., pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja te se odbija zahtjev tuženika za utvrđivanje njegovog potraživanja prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, iznesen u prigovoru radi prijeboja i to u iznosu od 350,34 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

-EUR 3,53 od 02.07.2005. pa do isplate,

-EUR 4,39 od 02.08.2005. pa do isplate,

-EUR 0,16 od 02.10.2005. pa do isplate,

-EUR 0,48 od 02.11.2005. pa do isplate,

-EUR 0,68 od 02.12.2005. pa do isplate,

-EUR 0,5 od 02.01.2006. pa do isplate,

-EUR 2,1 od 02.02.2006. pa do isplate,

-EUR 4,8 od 02.03.2006. pa do isplate,

-EUR 6,16 od 02.04.2006. pa do isplate,

-EUR 5,65 od 02.05.2006. pa do isplate,

-EUR 5,15 od 02.06.2006. pa do isplate,

-EUR 6,14 od 02.07.2006. pa do isplate,

-EUR 6,45 od 02.08.2006. pa do isplate,

-EUR 4,71 od 02.09.2006. pa do isplate,

-EUR 5,28 od 02.10.2006. pa do isplate,

-EUR 5,18 od 02.11.2006. pa do isplate,

-EUR 5,98 od 02.12.2006. pa do isplate,

-EUR 8,28 od 02.01.2007. pa do isplate,

-EUR 9,82 od 02.02.2007. pa do isplate,

-EUR 9,1 od 02.03.2007. pa do isplate,

-EUR 9,52 od 02.04.2007. pa do isplate,

-EUR 13,42 od 02.05.2007. pa do isplate,

-EUR 14,38 od 02.06.2007. pa do isplate,

-EUR 15,65 od 02.07.2007. pa do isplate,

-EUR 15,64 od 02.08.2007. pa do isplate,

-EUR 13,91 od 02.09.2007. pa do isplate,

-EUR 16,48 od 02.10.2007. pa do isplate,

-EUR 16,55 od 02.11.2007. pa do isplate,

-EUR 14,74 od 02.12.2007. pa do isplate,

-EUR 14,94 od 02.01.2008. pa do isplate,

-EUR 11,06 od 02.02.2008. pa do isplate,

-EUR 8,49 od 02.03.2008. pa do isplate,

-EUR 5,95 od 02.04.2008. pa do isplate,

-EUR 11,91 od 02.05.2008. pa do isplate,

-EUR 13,56 od 02.06.2008. pa do isplate,

-EUR 11,75 od 02.07.2008. pa do isplate,

-EUR 15,35 od 02.08.2008. pa do isplate,

-EUR 14,55 od 02.09.2008. pa do isplate,

-EUR 10,99 od 02.10.2008. pa do isplate,

-EUR 6,96 od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.700,87 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 16. ožujka 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe iz podneska od dana 10. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 15. travnja 2019. navodi da je na temelju Ugovora o kreditu broj 5102450311 sklopljenog sa tuženikom dana 3. lipnja 2005. ugovorio kredit u iznosu od 31.350,00 CHF u protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu vezanu za naprijed navedenu stranu valutu i uz zateznu kamatu na mjesečne iznose. Naveo je da su stranke ugovorile da je redovna kamata promjenjiva, a na dan sklapanja da iznosi 7,99%. Naveo je da je tuženik povrijedio načelo jednake vrijednosti činidaba te odredbu o valutnoj klauzuli da nije ugovorio s ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule. O valutnoj klauzuli on kao građanin da nije puno znao te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovor o kreditu koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora nisu kao trgovci u cijelosti informirali potrošače o svim bitnim parametrima. Naveo je da ga je banka navela na sklapanje ugovora o kreditu u švicarskim francima reklamirajući ga kao najpovoljniji, međutim da on kao građanin nije razumio koje će ekonomske posljedice za njega nastati sklapajući ugovor o kreditu u švicarskim francima. Naveo je da su se o navedenom već pravomoćno izjasnili nadležni sudovi i to Trgovački sud u Zagrebu u presudi pod poslovnim brojem P - 1401/12, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7129/13, zatim presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. Naveo je da je dana 7. siječnja 2016. sklopio Aneks ugovora o kreditu od dana 3. lipnja 2005. Naveo je da se tuženik zaštitio valutnom klauzulom i jamcima platcima, osobnim mjenicama, depozitom i ostalim sredstvima osiguranja međutim da je zaključenim kreditom ravnoteža pravnog posla narušena na štetu korisnika kredita. Na kraju je naveo da je u primjeni valutne klauzule došlo do neravnoteže u obvezi korisnika kredita čime su uslijed promjene tečaja rate kredita znatno porasle.

1.1. Tužitelj je podneskom od dana 3. svibnja 2023. napravio preinaku tužbe, a kojoj preinaci se tuženik nije protivio, dok je podneskom od dana 10. lipnja 2025. također napravio preinaku tužbe, a kojoj preinaci se tuženik protivio i za koju je istaknuo prigovor zastare, a o čemu će biti obrazloženo u nastavku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev i to kako osnov tako i visinu te je naveo da ističe prigovor zastare iz razloga što da je eventualno potraživanje tužitelja po ugovoru o kreditu u zastari te da treba primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača , a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Naveo da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u ovom predmetu je ta da su tužitelj i tuženik 7. siječnja 2016. sklopili aneks ugovora o kreditu kojim da je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tim aneksom da su stranke izmijenile osnovni ugovor o kreditu bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur odnosno položaj tužitelja da je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur odnosno aneksom da je primijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u eur od dana sklapanja osnovnog ugovora. Naveo je da je pravovremeno i u skladu s odredbama zakona dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. zajedno sa prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Naveo je da je prilikom konverzije predmetnog kredita sukladno zakonu početno utvrđeni otplatni plan ugovora o kreditu CHF sa svim njegovim izmjenama i zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u eur sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta odnosno da je nesporno da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio glavnicu i kamate koje su sastavio dio otplatnog plana kredita. Naveo je da je on bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje aneksa, a tužitelj da je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj da je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Naveo je da u odnosu na tužiteljeve navode iznesene u tužbi vezano za valutnu klauzulu da ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima te kako su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. Naveo je da je on sve svoje potrošače informirao te im dao sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojoj se glavnica kredita veže za valutu CHF. Naveo je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih je tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF odnosno po njegovom stajalištu da je tužitelj itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. Naveo je da on kao banka nije ostvario nikakav ekstra profit jer da je i on imao obveze CHF pa da nije bilo nikakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. Naveo je da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavica kredita veže uz valutu CHF bila nepoštena jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista da ne predstavlja nerazumljivu odredbu jer je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva a što da je tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Naveo je da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem. Naveo je da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 01. siječnja 2014. te da je on sukladno navedenoj obvezi donio metodologiju koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je isto i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tako da je prema tome već kroz Zakon o potrošačkom kreditiranju tužitelju pružena takva razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, a pri čemu da je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope. Navedeni zakon da je omogućio izravnu progresivnu mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija visina bitno niža od početno ugovorenog , a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjeg. Naveo da je nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Tuženik je istaknuo i prigovore radi prijeboja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta.

2.1. Tuženik je prigovor radi prijeboja s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta precizirao podneskom od dana 18. lipnja 2025., sadržaja kao u točki V. izreke presude.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu br. 51404627-5102450311, Aneks br.1 Ugovora o kreditu br. 5102450311, otplatni plan, zahtjev za kredit, izračun konverzije uz novi otplatni plan, kompletnu dokumentaciju koju je dostavio tuženik, saslušao je tužitelja te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš.

3.1. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 51404627-5102450311, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili istoga i to dana 3. lipnja 2005. na iznos od 31.350,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Utvrđeno je da je rok otplate bio 144 mjeseca.

3.2. U spornoj odredbi čl.7 st.3. ugovorena je Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpis na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama, svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

3.3. U spornoj odredbi čl.8 st.2. navodi se da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke.

4. Između stranaka nije sporno, a što proizlazi iz spisu priležećeg dopisa tuženika, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naviše, a kasnije naniže sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 7,99%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je kamatna stopa od 01.04.2009. do 30.09.2011. iznosila je 8,94%, od 01.10.2011. do 30.6.2014. iznosila je 8,59%, od 1.7.204. do 31.12.2014. iznosila je 8,58%, od 1.1.2015. do 30.6.2015. iznosila je 8,57%, dok je od 1.7.2015. do 31.12.2015. iznosila 7,81%.

5. Saslušan u tijeku postupka tužitelj je naveo da prilikom sklapanja predmetnog kredita se raspitivao koje su mu najpovoljnije opcije, da li u EUR ili kunama ili CHF, međutim i sama sugestija iz banke odnosno osobne bankarice da je bila da mu je najbolje sklopiti kredit u CHF jer je najmanja kamata, tada da je imao povjerenje u sustav, državu i bankarski sustav. Njegov kredit da je bio nenamjenski, tzv. iz minusa u plus s kojim da je trebao zatvoriti neke ranije obaveze te mu je sugerirano da uzme maksimalni iznos s obzirom na visinu plaće odnosno koliko može njegova plaća podnijeti što da je u konačnici napravio. Kod javnog bilježnika da mu nitko ništa nije sugerirao. Naveo je da mu nitko iz banke nije ništa objasnio vezano uz promjenjivu kamatnu stopu, jedino da su rekli da bi možda ta stopa mogla padati, ali ništa drastično jer da u to doba banke još uvijek nisu imale povjerenja vezano za poslovanje na ovom području. Naveo je da su tada svi krediti bili s valutnom klauzulom međutim u to doba da je CHF imao stabilan tečaj i svi su u slučaju nekakvih problema bježali u kredit u CHF, kao i da je napravio konverziju u siječnju 2016. o čemu Aneks postoji u spisu. Naveo je da mu je prilikom podizanja isplaćeno cca 150.000,00 kn što se tiče glavnice, u trenutku same konverzije da je glavnica bila cca 42.000,00 kn iz razloga što je kredit već bio pri kraju obzirom da je rok isplate bio u 6. mjesecu 2017. a konverzija je izvršena u siječnju 2016. Navodi da je imao ugovoren trajni nalog na plaći od početka kredita. Naveo je da je dva puta išao u Erste banku, da je imao brošuru i letke iz raznih banaka u koje je odlazio radi informacija o najpovoljnijem kreditu te da je na NetBankingu dobio kao klijent Erste banke podatke o kreditima kod njih. Naveo je da je bio svjestan da će u slučaju rasta tečaja CHF rasti njegov anuitet u kunama te da je imao ranije kredit u Raiffeisen banci i Hypo banci te da je upravo kredit kod Hypo banke prebacio u CHF odnosno švicarce iz istog razloga, da su bile reklame da je siguran i povoljna kredit u švicarcima.

5.1. Dopunski saslušan tužitelj je naveo da je imao stambeni kredit prije predmetnog kredita i da mu je predmetni kredit služio za plaćanje dugova koje je imao prilikom obnove odnosno uređenja predmetnog stana. Naveo je da je već živio u stanu pa ga onda adaptirao te da ga nakon adaptacije nije davao u najam ili zakup te da na adresi predmetnog stana nije imao registrirano trgovačko društvo. Naveo je da nije bilo pregovaranja vezano za naknadu za obradu kredita odnosno odredbu koja se odnosi na naknadu za prijevremeno zatvaranja kredita, da je morao otvoriti oročenu štednju, životno osiguranje te trajni nalog sa plaće, kao i da je pročitao ugovor i da se nije obraćao banci vezano za naknadu za prijevremenu otplatu kredita jer da je to bio uvjet.

6. U svom nalazu i mišljenju od 26. svibnja 2025. stalni sudski vještak Goranka Šmer Maraš navela je da više plaćene kamate, tj. novčane razlike između iznosa kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platio tuženiku i iznosa kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 7,99% p.a., iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita ukupno da iznose 562,33 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4. Više plaćene tečajne razlike, tj. novčane razlike između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita, kao pozitivne tečajne razlike, ukupno da iznose 4.190,82 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5. Manje plaćene kamate, tj. novčane razlike između iznosa kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 7,99% godišnje u odnosu na iznos kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platio, sve iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita ukupno da iznose 0,16 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6. Manje plaćeni anuiteti s osnova tečajnih razlika kao manje plaćene razlike između plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, odnosno negativne tečajne razlike, za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno da iznose 350,34 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 7. Tuženik da je tužitelju u konverziji na dan 30.09.2015. godine kredita utvrdio preplatu u iznosu od 1.761,13 EUR. Tuženik da je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine.

6.1. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik u podnesku od dana 18. lipnja 2025. naveo kako ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka te da ne traži saslušanje vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

7. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

8. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita 3. lipnja 2005. zaključen ugovor o kreditu br. 51404627- 5102450311 predmet kojeg je iznos od 31.350,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 144 mjeseca.

9. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 7,99 % godišnje te nije sporno da je u odredbi čl.8.2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope u skladu s odlukama banke.

10. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od siječnja 2008. pa do rujna 2015. izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 7,99% povisivao, a zatim i smanjio tako da je od 01.04.2009. do 30.09.2011. iznosila je 8,94%, od 01.10.2011. do 30.6.2014. iznosila je 8,59%, od 1.7.204. do 31.12.2014. iznosila je 8,58%, od 1.1.2015. do 30.6.2015. iznosila je 8,57%, dok je od 1.7.2015. do 31.12.2015. iznosila 7,81%.

11. Sporno je između stranaka da li su dio odredbe čl.7. te dio odredbe čl.8. ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužitelju one novčane iznose koje je u razdoblju od srpnja 2005. pa do rujna 2015. naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope te valutne klauzule, s time da je sama visina u iznosu od 562,33 eura odnosno 4.190,82 eura postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužitelj od tuženika zahtijeva povrat iznosa od također sporna.

12. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 3. lipnja 2005. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

13. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl.81 st. 2 ZZP/03).

15. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

16. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

17. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

18. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

19. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

20. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja ugovora o kreditu od 3. lipnja 2005. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.7 i čl.8 predmetnog ugovora nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

21. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

22. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

23. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno od redbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

24. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 3 - tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

25. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl. 126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

26. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

27. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužitelju je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužitelju daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od 3. lipnja 2005. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

29. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

30. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

31. O sadržaju odredbi u čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od 3. lipnja 2005. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba u čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od 3. lipnja 2005. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu napri jed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

32. Naime sporna odredba čl.8 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 7,99% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 7,99%, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl.7 u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora te valutnu klauzulu vezanu za CHF ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

33. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu isto konkretno nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem odredbe u čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od 3. lipnja 2005. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača, a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 3. lipnja 2005. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnosti pregovaranja, to je nedvojbeno da su dijelovi odredbe čl.7 i čl.8 ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

34. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P -1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

35. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.7 i čl.8 među stranaka zaključenog ugovora ovisne isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

36. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl.3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl.4 ZOO-a.

37. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od 3. lipnja 2005. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez val janog, ugovorom predviđenog razloga.

38. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

39. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

40. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.8 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba. Navedeno vrijedi i za sadržaj dijela odredbe čl.7 Ugovora o kreditu od dana 3. lipnja 2005.

41. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da su odredbe u čl.7 i čl.8 među strankama zaključenog Ugovora o kreditu od 3. lipnja 2005. predstavljaju u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništave.

42. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti dijela predmetnih ugovornih odredbi valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

43. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.7 i čl.8 Ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 3. lipnja 2005. može opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.7 i čl.8 Ugovora time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužitelju kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

44. Kako je tuženik u razdoblju od srpnja 2005. pa do rujna 2015. primio ukupni novčani iznos od 562,33 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te iznos od 4.190,82 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz tuženik u načelu ne osporava, ipak valja navesti da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku, a pored navedenog valja navesti da tvrdnje tuženika da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane jer u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 7,99% godišnje, s time da će se naknadno biti obrazloženo u odnosu na druge tuženikove prigovore, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužitelju odlučiti kao u toč. II. izreke presude uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

45. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.7 i čl.8 ugovora kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od srpnja 2006. pa do rujna 2015.

46. Nadalje, među strankama je nesporno da je provedena konverzija odnosno da je sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu br. 5102450311, dalje Aneks (list 13 spisa).

47. Uvidom u Aneks br.1 utvrđeno je da je isti sklopljen dana 7. siječnja 2016. između tužitelja i tuženika. Utvrđeno je da je čl.1.1. ugovoreno da je dana 30.09.2015. godine stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK) te da Banka pristupa potpisivanju Aneksa kojim se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz ugovora opisanog u članku 2. (dva) isključivo i jedino u svrhu ispunjenja zakonskih obveza Banke propisanih ZID ZPK. Utvrđeno je da je čl. 2.1. ugovoreno da potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju da su dana 3.6.2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: 5102450311 na iznos od 31.350,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Utvrđeno je da je čl. 6.2. ugovoreno da za vrijeme važenja Aneksa visina ugovorne promjenjive kamatne stope iznosi zbroj 6 mjesečnog EURIBOR-a (dalje: Parametar) i 10,121 postotni bod godišnje zaokruženo na tri decimale. Sukladno Metodologiji utvrđuje se vrijednost Parametra i obavlja se redovito šestomjesečno usklađivanje stope ugovornih kamata (referentno razdoblje) i to svakog prvog siječnja i svakog prvog srpnja u godini. Utvrđeno je da je čl.6.5. ugovoreno da ugovorne kamate Banka obračunava primjenom jednostavnog dekurzivnog kamatnog računa. Utvrđeno je da je čl.7.2. ugovoreno da će se dio više uplaćenog iznosa (preplate) iz članka 5.3. (pet tri), a koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine uzimajući u obzir sve izmjene u prijelaznom razdoblju iz čl. 1. ZID ZPK kojim je u Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan članak 19. f stavak 2. do datuma iz zaglavlja ovog Aneksa, koristi za podmirenje 50% iznosa budućnih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Utvrđeno je da je Aneks br.1 potpisan po tužitelju te predstavnicima tuženika.

48. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos -1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta pr imjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

49. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

50. Naime, tužitelj je potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržao pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak tužitelja na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i tužiteljevo odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

51. Tuženik tvrdi te i u očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka navodi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužitelja i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga, je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu.

52. Konverzijom kredita iz kredita s vk u CHF u kredit s vk u EUR izvršeno je izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom u EUR kojeg bi tužitelj koristio da je ugovorio kredit s vk u EUR, a pritom je konverzija obuhvatila sve kunske uplate po CHF kreditu za namirenje simulirane otplate EUR kredita sa svim promjenama kamatne stope i tečaja po EUR kreditu. U obračunu konverzije tužiteljeve realizirane kunske uplate premašile su iznos potreban za namirenje obveza po simuliranom kreditu s vk u EUR, stoga je tuženik tužitelju u konverziji na dan 30.09.2015. godine kredita utvrdio preplatu u iznosu od 1.761,13 EUR. Dakle, tuženik tužitelju nije umanjio obvezu po konvertiranom kreditu za iznose preplate utvrđene ovim vještačenjem.

53. Nadalje, što se tiče tužiteljevog potraživanja u iznosu od 1.763,13 eura, a koji se odnosi na tzv. pretplatu i za što je vještak u nalazu i mišljenju i naveo da je tuženik tužitelju u konverziji na dan 30.09.2015. godine kredita utvrdio i priznao preplatu u iznosu od 1.761,13 EUR, valja navesti da je tužitelju navedeni iznos priznat u čl.5.3. te u čl.7.2 Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu br. 5102450311, slijedom čega je stav ovoga suda da tužitelj ne može potraživati nešto što mu je nedvojbeno već priznato u postupku konverzije predmetnog kredita, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

54. Valja navesti da je vještak u osnovnom nalazu i mišljenju naveo da manje plaćene kamate, tj. novčane razlike između iznosa kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 7,99% godišnje u odnosu na iznos kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platio, sve iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita ukupno da iznose 0,16 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6. Manje plaćeni anuiteti s osnova tečajnih razlika kao manje plaćene razlike između plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, odnosno negativne tečajne razlike, za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose 350,34 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 7.

54.1. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita, kao niti po kamatnoj stopi koja je bila niža od one koja je vrijedila na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji ni njegova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne.

54.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio plaćanja te isplatu kako je on to zatražio time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose pretplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike i negativne razlike po kamatnoj stopi.

54.3. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Navedeno vrijedi i za ugovaranje promjenjive kamatne stope, slijedom čega tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika i iznose negativnih razlika po kamatnoj stop i umanjivati pretplate tužitelja.

54.4. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta s time da ga je precizirao u podnesku od dana 18. lipnja 2025. Međutim valja navesti da na strani samog tužitelja (potrošača) ne postoje elementi nepoštenog postupanja iz kojih bi proizlazilo postojanje odgovornosti za nekakvu štetu koju tuženik tvrdi da trpi te čak i ukoliko tuženik smatra da je primjenom nepoštene ugovorne odredbe sam pretrpio određenu štetu, nije ovlašten zahtijevati zaštitu u odnosu na potrošača. Na strani potrošača ne postoji protupravnost niti nesavjesnost u postupanju, niti odgovornost za posljedice utvrđenja nepoštenosti te niti jedan propis koji uređuje predmetnu materiju, ne ovlašćuje tuženika da, pozivajući se na pravna utvrđenja iz kolektivnih presuda kojima je utvrđena povreda prava potrošača, podnose bilo kakve individualne restitucijske zahtjeve protiv potrošača. Također, valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati niti valutnu klauzulu, niti promjenjivu kamatnu stopu međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. U tom smislu tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koji je tužitelju u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao, slijedom čega je valjalo u cijelosti odbiti tuženikove prigovore radi prijeboja i odlučiti kao u točki V. izreke presude

54.5. Ovdje također valja istaknuti da što se tiče tuženikovog prigovor radi prijeboja kojega je specificirao u podnesku od dana 24. lipnja 2025., a koji se ne odnosi na navedeno od 54. do 54.4. ove presude, da se ne radi o nikakvoj specifikaciji i to iz razloga što ga je u navedenom podnesku tuženik prvi puta istaknuo . Stoga, kako je prethodni postupak u ovom predmetu zaključen 10. siječnja 2020. te do tada tuženik nije istaknuo navedeni prigovor radi prebijanja, stav je ovoga suda da tuženik niti ne može izjaviti prigovor prijeboja u ovoj fazi postupka jer se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovno pravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. (VSRH Rev 549/23).

55. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

55.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

55.2. Kako je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 15. travnja 2019. kojom zahtijeva povrat plaćenog u razdoblju od srpnja 2005. pa do rujna 2015., to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

55.3. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužitelj kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonio nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužitelja u situaci ji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

56. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelja, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Aneksa br.1 Ugovora o kreditu br. 5102450311 sukladno ZID ZPK nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18).

57. Tuženik je u podnesku od dana 29. lipnja 2023. odustao od saslušanja osobnog bankara tužitelja, svjedoka VČ.

58. Što se tiče navoda tuženika da tužitelj nije potrošač odnosno da nije dokazao osnovne pretpostavke za traženje sudske zaštite pozivom na Zakon o zaštiti potrošača te da je prije svega bila dužan dokazati svojstvo potrošača, valja navesti da ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja koji je naveo da je imao stambeni kredit prije predmetnog kredita i da mu je predmetni kredit služio za plaćanje dugova koje je imao prilikom obnove odnosno uređenja predmetnog stana te da je već živio u stanu pa ga onda adaptirao, kao i da ga nakon adaptacije nije davao u najam ili zakup te da na adresi predmetnog stana nije imao registrirano trgovačko društvo i to iz razloga što je isti uvjerljiv, životan i logičan, dok tuženik osim paušalnih navoda da tužitelj nije potrošač ni sa čim nije doveo u pitanje status tužitelja kao potrošača.

59. Valja napomenuti da je tužitelj podneskom od dana 3. svibnja 2025. napravio preinaku tužbe, međutim navedenoj preinaci tuženik se nije protivio, a što u konkretnoj pravnoj situaciji znači da se tuženik upustio u raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu te da se presumira pristanak istog.

59.1. Što se tiče same preinake tužbenog zahtjeva odnosno tužbe kojoj se tuženik protivio i za koji preinačeni dio je tuženik istaknuo prigovor zastare, a koju preinaku je tužitelj napravio u podnesku od dana 10. lipnja 2025. valja navesti da je ista učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka, međutim stav je ovoga suda da je ista dozvoljena u smislu odredbe članka 190 stavak 2 ZPP-a s obzirom da je tužitelj tek nakon knjigovodstvenog vještačenja mogao postaviti konačni tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu, a pored navedenog ista je svrsishodna u smislu odredbe članka 190 stavak 3 ZPP-a za konačno rješenje odnosa među parničnim strankama, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

59.2. U odnosu na tuženikov prigovor zastare za preinačeni dio iz podneska od dana 10. lipnja 2025. stav je ovoga suda da je isti neosnovan budući iz Zaključka građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024. proizlazi da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

60. U odnosu na odredbu članka 10 Ugovora o kreditu kojom je propisano da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,5% naknade na iznos kredita, valja navesti da ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja koji je naveo da nije bilo pregovaranja vezano za naknadu za obradu kredita odnosno odredbu koja se odnosi na naknadu za prijevremeno zatvaranja kredita, da je morao otvoriti oročenu štednju, životno osiguranje te trajni nalog sa plaće, kao i da je pročitao ugovor i da se nije obraćao banci vezano za naknadu za prijevremenu otplatu kredita jer da je to bio uvjet.

60.1. Stoga, kako sadržaj odredbe čl.10 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača pa su takve ugovorne odredbe o kojima se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštene ugovorne odredbe.

60.2. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da odredbe čl.10 među strankama zaključenog Ugovora o kreditu od 3. lipnja 2005. predstavljaju u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništave, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

60.3. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl.10 Ugovora o kreditu kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva isplatu na temelju istih valjalo u cijelosti usvojiti i obvezati tuženika na isplatu tužitelju iznosa od 494,04 eura na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, a koju visinu naknade tuženik nije osporio, slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

61. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužitelja sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na pet ročišta i to četiri u iznosu od 200,00 eura za svako i jedno u iznosu od 100,00 eura (T.br.9.t.1. i t.2 Tarife), sastavljanja šest podnesaka i to četiri u iznosu od 200,00 eura za svaki i dva u iznosu od 100,00 eura za svaki (T.br.8 t.1 i t.4 Tarife), kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 500,00 eura te sudska pristojba na tužbu u iznosu 100,87 eura, dakle sveukupno je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu od 2.700,87 eura.

61.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki VI. izreke ove presude.

U Rijeci, 16. ožujka 2026.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika