Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Trg Ljudevita Posavskog 5
44000 Sisak
Poslovni broj: P-423/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Sisku, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji toga suda Sandi Navara Sladović, u pravnoj stvari tužitelja LE, [adresa], Kostelčeva 19, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Ivan Borić i Morana Kovač Stanić, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Siska, S. i A. Radića 39 a, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, izvan ročišta za glavnu raspravu, 16. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 158 -50- 4894818 sklopljenog između tužitelja LE i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „NAKNADA/3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju LE iznos od 613,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 28. svibnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju u LE parnični trošak u iznosu od 164,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja presude, do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj LE podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.
2. U tužbi tužitelj navodi da su tužitelj i tuženik 23.05.2008. u Sisku sklopili Ugovor o kreditu broj: 158-50- 4894818 za kupnju osobnog vozila u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 27.852,01 CHF. Tužitelj je podigao tužbu pred Općinskim sudom u Sisku radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj valutnoj klauzuli, koje su pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sisku broj P-105/2023 potvrđene kao ništetne, a sukladno i pravnom shvaćanju utvrđenom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih inte resa potrošača. U članku 3. Ugovora o kreditu propisano je da se tužitelju prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je tužitelju temeljem sporne odredbe doista i naplatio opisanu naknadu i to u iznosu od 4.622,85 kuna dana 27.05.2008. godine. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena naplata jednokratne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 3,30% od iznosa kredita ništetna je jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i tužitelju nije jasno i nedvosmisleno kao potrošaču prezentirana jasna i nedvosmislena struktura navedenih troškova, tj. u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.) i u kojem konačnom iznosu, kao i jer se naplatom iste ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove. Nejasno je zašto je naknada određena u visini od 3,30% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini nepoštenomte time ništetnom po odredbama čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03; dalje u tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), kao i neodredivom, te time ništetnom po odredbama čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 155/23: dalje o tekstu: Zakon o obveznim odnosima). Tuženik je kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba predstavlja unaprijed formuliranu odredbu u tipskom, standardiziranom ugovoru unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, o kojoj tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, kao i onu koja nije jasna, razumljiva i lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te samim time za posljedicu ima ništetnost iste, u smislu članka 87. Zakona o zaštiti potrošača. Isto jer potvrđeno i praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i praksom Suda EU, poglavito presudom u predmetu C-620/17. Nejasni su parametri za određivanje visine jednokratne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, kao i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. „Sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita – što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu – govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita:“, kako je navedeno u odluci Županijskog suda u Zagrebu Gž 4018/2022-2. U članku 3. Ugovora o kreditu propisano je da se tužitelju prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je tužitelju temeljem sporne odredbe doista i naplatio opisanu naknadu i to u iznosu od 4.622,85 kuna dana 27.05.2008. godine. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena naplata jednokratne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 3,30% od iznosa kredita ništetna je jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i tužitelju nije jasno i nedvosmisleno kao potrošaču prezentirana jasna i nedvosmislena struktura navedenih troškova, tj. u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.) i u kojem konačnom iznosu, kao i jer se naplatom iste ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove. Nejasno je zašto je naknada određena u visini od 3,30% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini nepoštenom, e time ništetnom po odredbama čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03; dalje u tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), kao i neodredivom, te time ništetnom po odredbama čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 155/23: dalje o tekstu: Zakon o obveznim odnosima). Tuženik je kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba predstavlja unaprijed formuliranu odredbu u tipskom, standardiziranom ugovoru unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, o kojoj tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, kao i onu koja nije jasna, razumljiva i lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te samim time za posljedicu ima ništetnost iste, u smislu članka 87. Zakona o zaštiti potrošača. Isto jer potvrđeno i praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i praksom Suda EU, poglavito presudom u predmetu C-620/17. Pa tako u odluci Rev 673/2023-2: „Predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita“, „o odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade“, „tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade“, kao i to da se „radi o tipskom ugovoru“ i „da neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava“. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktično mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za iznos od 4.622,85 kuna, odnosno 613,56 eura, s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. S obzirom na sve gore navedeno; da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, da je sadržana u tipskom ugovoru nametnutom tužitelju kao potrošaču što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, za zaključiti je da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, kao niti oko njenog prihvaćanja, odnosno da bez predmetne sporne naknada ne bi bio u mogućnosti sklopiti Ugovor, dakle bio bi ograničen u ostvarivanju svog prava.
3. Tuženiku je dostavljena tužba 4. studenog 2025. temeljem članka 284. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) radi podnošenja pisanog odgovora na tužbu. U pozivu je sud upozorio tuženika na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu.
4. Budući tuženik nije podnio odgovor na tužbu, a osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, te stoga što činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio i sa činjenicama koje su općepoznate, donesena je temeljem članka 331.b ZPP, presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe).
5. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, odnosno stoga što je tužitelj u cijelosti uspio u sporu tuženik mu je dužan naknaditi parnični trošak u cijelosti i to prema vrijednosti predmeta spora sukladno odredbi čl. 35. st. 1. ZPP, uzimajući u obzir samo vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva obzirom da deklaratorni zahtjev (na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe) istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu (stečenog bez osnove na temelju utvrđene ugovorne odredbe ništetnom) treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se u konkretnom slučaju samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (isplatu) pa je stoga vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju označena novčanim zahtjevom od 613,56 eur (Revr- 475/2008 od 27. listopada 2008. i Rev-1264/2007 od 29. listopada 2008.).
6. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 7.st.1.), PDV u iznosu od 25,00 eur, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 i na presudu u iznosu od 13,27 eur, ukupno 164,81 eur.
U Sisku, 16. ožujka 2026.
Sutkinja
Sanda Navara Sladović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dostavna naredba:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku
