REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] R 5
Poslovni broj: Us I-2433/2025-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja Ecosole S. r. l. Unipersonale, sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), Republika Italija, OIB: 36884705404, kojeg zastupa opunomoćenik Samir Ilijazi, odvjetnik u Rijeci, Pomerio 9, protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, Samostalnog sektora za pravne poslove, Zagreb, Radnička cesta 80, OIB: 59951999361, zastupan po službenoj osobi RN, radi zabrane obavljanja djelatnosti prikupljanja otpadnog jestivog ulja, 16. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, Samostalnog sektora za pravne poslove, KLASA: UP/II-351-02/25-09/50, URBROJ: 517-09-1-25-2 od 22. listopada 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Državnog inspektorata, Područnog ureda Rijeka, Ispostave u Pazinu KLASA: UP/II-351-02/25-04/124, URBROJ: 443-02-02-14-25-1 od 2. rujna 2025., točkom 1. je ovdje tužitelju zabranjeno obavljanje djelatnosti prikupljanja otpadnog jestivog ulja na području Republike Hrvatske, te izvoz otpadnog jestivog ulja u Republiku Italiju budući da u Republici Hrvatskoj nije registrirano za obavljanje djelatnosti gospodarenja otpadom i ne posjeduje odgovarajući akt za obavljanja djelatnosti gospodarenja otpadom. Točkom 2. je određen rok za izvršenje točke 1 odmah po primitku rješenja, dok je točkom 3. odlučeno da žalba protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.
2. Protiv navedenog prvostupanjskog rješenja tužitelj je podnio žalbu koju je tuženik rješenjem, KLASA: UP/II-351-02/25-09/50, URBROJ: 517-09-1-25-2 od 22. listopada 2025., odbio kao neosnovanu.
3. Tužitelj je protiv rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu kojom osporava zakonitost tuženikova rješenja, te u bitnome navodi da je iz dokumentacije koju je tuženik imao na uvid vidljivo da je tužitelj sklapao Sporazume s naručiteljima u kojima su bili definirani svi ciljevi toga posla usklađeni s Uredbom (EZ) br. 1013/2006 i Zakonom o gospodarenju otpadom (dalje: ZGO-om). Tako da su za svaki prekogranični prijevoz otpada tužitelj i njihovi klijenti ispunili Prilog VII, a što je dovoljno s obzirom na pravilnu primjenu članka 24. stavak 2. točka 6. ZGO-a kojim je definirano da posjednik otpada nije dužan uz pošiljku otpada predati i prateći list za otpad kada se pošiljka otpada nalazi u prekograničnom prometu otpadom u skladu s Uredbom (EZ) br. 1013/2006. Predmetni Prilog VII sadrži sve relevantne informacije vezano za prijevoz otpadnog jestivog ulja s područja Republike Hrvatske, a kako bi se mogli pratiti njegovi tokovi. Prema Uredbi (EZ) 1013/2006, osoba koja organizira otpremu otpada nije isto što i izvoznik otpada. Uredba (EZ) br. 1013 vrlo jasno propisuje u članku 2. stavak 1. točka 31. da „izvoz“ znači radnja kojom otpad napušta Zajednicu, ali isključujući provoz kroz Zajednicu. U konkretnom slučaju evidentno je da otpad nije napustio Zajednicu budući je otpad upućen na oporabu unutar Zajednice, u Republiku Italiju, sve sukladno izdanim dozvolama koje tužitelj posjeduje. Stoga da je pobijano rješenje manjkavo budući se isto temelji na premisi da bi Ecosole S. r. l. Unipersonale bilo izvoznik otpada, a što da nije u skladu sa spomenutom Uredbom te se radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, sam pojam „osobe koja organizira pošiljku“ da nije propisan niti definiran člankom 2. Uredbe. U konkretnom slučaju, društvo Ecosole S. r. l. Unipersonale da ne djeluje kao prijavitelj, budući da organizira prekogranični prijevoz otpadnih biljnih ulja (EEO kod 20.01.25, koji također spada u kategoriju B3065 iz Baselske konvencije), namijenjenih za oporabu u talijanskim postrojenjima. Takav otpad, budući da pripada zelenom popisu iz Priloga III., da nije podložan postupku prijave, već isključivo općim obvezama informiranja predviđenima člankom 18. Uredbe, sukladno članku 3. stavku 2., a koji se realizira kroz ispunjavanje Priloga VII i obavještavanje kroz sustav RENTRI. Sve od navedenoga tužitelj je uredno provodio kroz navedeni sustav, što je provjerljivo i dostupno i Republici Hrvatskoj. Ističe da se radi o renomiranom inozemnom trgovačkom društvu koji, kako i sam tuženik konstatira, ima valjane dozvole za gospodarenje otpadom – Dozvola za oporabu otpada u Veroni i Dozvolu za skladištenje otpadnih jestivih ulja te sav promet otpadom bilježi kroz verificirani sustav RENTRI u koji imaju uvid svi s područja Europske unije. Prema tome, nedvojbeno je tužitelj zadovoljio i obvezu općeg obavještavanja vezano uz prekogranični prijevoz otpada. Osim toga, tužitelj da je prije dogovaranja poslova u Republici Hrvatskoj zatražio i službeno mišljenje od tuženika koji mu je izrijekom i pisano potvrdio da Republika Hrvatska priznaje strane prijevoznike te da nije potrebno iste upisivati u nikakve očevidnike ili upisnike. Time da je Ministarstvo izrijekom priznalo mogućnost da strane tvrtke djeluju u sektoru prijevoza otpada na hrvatskom teritoriju bez obveze upisa u Nacionalni registar koji je rezerviran isključivo za trgovačka društva sa sjedištem u [adresa] ili nositelje hrvatskog osobnog identifikacijskog broja. Upit koji je prethodio takvom odgovoru Ministarstva bio je temeljit i jasan u svojoj namjeri poslovanja koju je trgovačko društvo Ecosole S. r. l. Unipersonale htjelo provesti na području Republike Hrvatske. Pogrešan da je ujedno zaključak tuženika da Ecosole S. r. l. Unipersonale ne poštuje obvezu obavještavanja samo iz razloga što ne vodi e-ONTO. Tužitelj da je već prilikom inspekcijskog nadzora dostavio dokaze o ispunjavanju obveze obavještavanja kroz sustav RENTRI. U tom smislu svi relevantni podaci vezani za predmetni prekogranični prijevoz otpadnog jestivog ulja tužitelj pravodobno unosi u sustav, koji su podaci vidljivi na razini Europske unije, pa tako i Republici Hrvatskoj koja je njezina članica. Tako se transparentno mogu pratiti svi podaci relevantni za zbrinjavanje otpadnih ulja, količina, vrijeme prijevoza, način zbrinjavanja, a čime se udovoljava svim načelima propisanim Uredbom pa tako i Zakonom o gospodarenju otpadom. Iako u konačnici podaci od odvozu nisu proslijeđeni u sustav e-ONTO, isto da ne utječe na ciljeve upravljanja otpadom u Republici Hrvatskoj, a koji ciljevi, uostalom, da nisu nikada definirani za otpadna jestiva ulja, što je bilo predmetom prekograničnog prijevoza u konkretnom slučaju. Naime, člankom 25. ZGO-a u stavku 1. da je definirana funkcija elektroničnog registra eONTO: „e-ONTO je elektronički registar s mrežnom aplikacijom kojim se evidentiraju tokovi otpada na teritoriju Republike Hrvatske, a sadrži i sustav kontrole kvalitete te sljedivosti otpada, posebice u svezi ispunjavanja ciljeva iz glave VII. ovog Zakona te ciljeva određenih Planom iz članka 111. ovog Zakona“. Iz citirane zakonske definicije da je jasno da se upravo ciljevi na koje su primarno odnosi e-ONTO ne odnose na vrstu otpada koje je prevozio tužitelj budući se Poglavlje VII odnosi isključivo na ciljeve za komunalni i građevinski otpad. Otpadno jestivo ulje, očito, nije obuhvaćeno navedenim poglavljem, nego pripada posebnoj vrsti otpada jer ne potječe iz kućanstva, već je posljedica i produkt komercijalne i uslužne djelatnosti. Stoga je regulacija otpadnih jestivih ulja definirana Poglavljem IX – Kategorije posebnog otpada, koje nisu obuhvaćene ciljevima iz članka 25. ZGO-a. Prema tome, podaci koji se skupljaju u odnosu na prijevoz otpadnih jestivih ulja nemaju veze sa samom funkcionalnošću sustava e-ONTO. Osim toga, s obzirom na iskazani redoslijed obveznika obavješćivanja, evidentno je da su izvorni proizvođači otpada prvi obveznici podnošenja obavijesti, a to da nije Ecosole S. r. l. Unipersonale zbog čega da se pogrešno zaključuje da isti ne bi postupali sukladno Zakonu o gospodarenju otpadom ili Uredbom (EZ) br. 1013/2006. Pogrešnim tumačenjem od strane tuženika koje rezultira donošenjem nezakonitog rješenja narušavaju se upravo temeljna načela i sloboda pružanja usluga koja je ključna za poslovnu i profesionalnu mobilnost unutar EU-a. Naime, upravo je cilj Europske unije omogućiti, između ostalog, pravnim osobama da nude i pružaju svoje usluge u drugim državama članicama, no da i dalje mogu imati poslovni nastan u svojoj državi podrijetla (sloboda pružanja usluga: članak 56. i dalje Ugovora o funkcioniranju Europske unije, dalje: UFEU-a), kao što je u konkretnome slučaj. Prema tome, prvostupanjsko tijelo pogrešno zaključuje da bi društvo Ecosole S. r. l. Unipersonale bilo dužno registrirati podružnicu u Republici. Nametanje obveze upisa u nacionalni sustav koji zahtijeva posjedovanje OIB [osobni identifikacijski broj]a predstavlja neopravdano ograničenje slobodnog kretanja usluga, protivno člancima 56. UFEU. Također, da ovdje svakako valja istaknuti kako je donošenjem pobijana rješenja svakako došlo do povrede jednog od temeljnih načela upravnog postupka načela zaštite legitimnih očekivanja. Naime, u djelovanju tužitelja da nema ništa negativno u odnosu na što bi bila potrebna intervencija države ili zabrana bilo kakvog daljnjeg poslovanja. Naime, upravo djelovanjem tužitelja smanjuje se nastanak otpada te odvozom istog u Republiku Italiju za javni interes nema nikakve štete. Drugim riječima, manjkavo je pobijano rješenje budući ne sadrži konkretne i obrazložene razloge u čemu bi se konkretno ogledao negativan utjecaj tužitelja na javni interes, a zbog čega bi bila potreba održati pobijano rješenje na snazi. Svo djelovanje tužitelja da jest upravo u javnom interesu Republike Hrvatske i njezinih građana jer pomaže očuvanju i zaštiti okoliša kao i sprječava negativne učinke nastanka otpada, a što sve predstavlja glavne ciljeve i javni interes propisan Zakonom o gospodarenju otpadom. Tuženik da zanemaruje da tužitelj vodi djelatnost sukladno svim regulama propisanih Uredbom br. 1013/2006, vodi svu prateću dokumentaciju te vodi očevidnike kroz sustav dostupan svim tijelima unutar Europske unije i stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostao je kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja, te u odnosu na prigovore tužiteljica ističe kako niti u prvostupanjskom postupku, niti u postupku odlučivanja po žalbi nije bilo nedostataka, te da iz pobijanoga rješenja jasno proizlazi kako je na temelju uvida u dokumentaciju spisa predmeta utvrđeno da se u relevantnim obrascima tužitelj navodi kao osoba koja organizira pošiljku, odnosno kao uvoznik/primatelj te kao prijevoznik otpada i kao postrojenje za oporabu, a istovremeno da je utvrđeno da za isto tužitelj nije registriran niti posjeduje dozvole u RH, već samo u Republici Italiji, te dodatno, ne vodi evidenciju o tokovima otpada u e-ONTO elektroničkom registru. Slijedom navedenoga, da je jasno kako postupak nije manjkavo proveden, te da je nepobitno da tužitelj nije postupio u skladu sa pozitivnim propisima, kako RH tako i EU. U odnosu na navode iz tužbe koji se odnose na sporazume s naručiteljima, odnosno da su naručitelji/klijenti ispunili Prilog VII u skladu s Uredbom (EZ-a) br. 1013/2006 Europskog parlamenta i Vijeća o pošiljkama otpada (SL L 190, 12.7.2006.; u daljnjem tekstu: Uredba (EZ) br. 1013/2006 i ZGO što tužitelj smatra dovoljnim s obzirom da sadrži sve relevantne informacije vezano za prijevoz otpada s područja RH, tuženik ističe da je uz obvezu ispunjavanja Priloga VII, obveza tužitelja bila i izvještavanje putem eONTO sustava sukladno članku 123. stavku 1. ZGO-a. Nadalje da je važno istaknuti činjenicu da je tužitelj sklapao sporazume o usluzi za prikupljanje, prijevoz i reciklažu otpadnih jestivih ulja na području RH, bez da je za isto posjedovao dozvolu na području RH ili bio upisan u Očevidnik sakupljača i oporabitelja otpada. Također, upravo iz Priloga VII da proizlazi da se tužitelj u polju 1 obrasca Priloga VII navodi kao osoba koja organizira pošiljku, u polju 2 Priloga VII kao uvoznik/primatelj te kao prijevoznik otpada u polju 5 Priloga VII i kao postrojenje za oporabu u polju 7 Priloga VII. Nadalje, u odnosu na tužbene navode kojima se tužitelj osvrće na definiciju osobe koja organizira pošiljku i izvoznika otpada u smislu definicije izvoza iz članka 2. točke 31. Uredbe (EZ) br. 1013/2006, s obzirom da otpad nije napustio Zajednicu, tuženik ističe kako je Uredbom (EZ) br. 1013/2006 u članku 18. stavku 1. propisano da otpad naveden u članku 3. stavcima 2. i 4. koji se planira otpremiti podliježe sljedećim postupovnim zahtjevima: (a) Radi lakšeg praćenja pošiljaka takvog otpada, osoba u nadležnosti države polazišta koja organizira otpremu osigurava da je otpad popraćen dokumentom koji se nalazi u Prilogu VII, (b) Dokument koji se nalazi u Prilogu VII. potpisuje osoba koja organizira otpremu prije početka otpreme, te postrojenje za oporabu ili laboratorij i primatelj po primitku predmetnog otpada. Nadalje, stavkom 2. istoga članka da je propisano da Ugovor koji se spominje u Prilogu VII između osobe koja organizira otpremu i primatelja otpada na oporabu stupa na snagu s početkom otpreme, a uključuje obvezu, u slučaju da se otprema ili oporaba otpada ne može završiti kako je planirano ili u slučaju da je otprema izvršena kao nezakonita otprema, osobe koja organizira otpremu ili, u slučaju da ta osoba nije u mogućnosti završiti otpremu ili oporabu otpada (npr. insolventna je) primatelja, da: (a) vrati otpad ili osigura njegovu oporabu na drugačiji način; i (b) u međuvremenu, ako je potrebno, osigura skladištenje otpada. Također da je propisano da na zahtjev relevantnih nadležnih tijela osoba koja organizira otpremu ili primatelj dostavlja presliku ugovora. Člankom 2. stavkom 1. točkom 22. Uredbe (EZ) br. 1013/2006 da je definirano da „država polazišta” znači država iz koje se otprema pošiljke otpada planira započeti ili je započela. Sukladno odredbama Uredbe (EZ-a) br. 1013/2006, otpad KB 20 01 25 jestiva ulja i masti u prekograničnom prometu otpada kategorizira se kao otpad sa Zelenog popisa (Prilozi III, IIIA i IIIB) te kao otpad sa Zelenog popisa upućen u drugu državu na oporabu ne podliježe notifikacijskom postupku već podliježe zahtjevima iz članka 18. Uredbe (EZ) br. 1013/2006. U odnosu na navode da tužitelj ima valjane dozvole za gospodarenje otpadom te da bilježi promet otpada kroz sustav RENTRI, tuženik ističe da je navedeno točno, no međutim, navedeno da nije važeće i na području RH. Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da tužitelj nastupa i u svojstvu osobe koja organizira pošiljku i u svojstvu primatelja otpada, tužitelj kao osoba koja organizira pošiljku mora biti u nadležnosti države polazišta, odnosno u ovom konkretnom slučaju, u nadležnosti RH. Nadalje, iz sklopljenih sporazuma s naručiteljima da jasno proizlazi da tužitelj prikuplja, prevozi i reciklira iskorišteno biljno ulje, odnosno da se ne radi isključivo o prijevozu otpada, kako to navodi tužitelj, već o prikupljanju i reciklaži/oporabi otpada, za što nije registriran u [adresa], a kao osoba koja organizira pošiljku potpada pod nadležnost RH slijedom čega je bio dužan upisati se u Očevidnik sakupljača i oporabitelja otpada. U odnosu na mišljenje Ministarstva na koje se poziva Tužitelj, navodeći da mu je istim odgovoreno da RH priznaje strane prijevoznike, tuženik još jednom ističe kako je tužitelj isto protumačio isključivo u odnosu na status prijevoznika otpada, odnosno nije vodio računa da se u ovom konkretnom slučaju ne radi samo o prijevozu otpada, već o prikupljanju, prijevozu i recikliranju otpada, a što nedvojbeno proizlazi iz sklopljenih sporazuma s naručiteljima, za što nije registriran u [adresa] niti ne posjeduje potrebnu dozvolu. U odnosu na tužbene navode u kojima se ističe da tužitelj vodi podatke o prometu otpada u sustavu RETRI, tuženik upućuje na činjenicu da se tužitelj na obrascima Priloga VII upisuje u polje l kao osoba koja organizira pošiljku temeljem čega je sukladno članku 25. stavku 2., kao i članku 123. stavku 1. ZGO-a obvezan voditi e-ONTO – elektronički registar s mrežnom aplikacijom o nastanku i tijeku otpada na teritoriju RH. Navedeni sustav omogućava unos podataka u realnom vremenu te kreiranje izvještajnih formi za praćenje tokova otpada, a sadrži i sustav kontrole kvalitete i sljedivosti otpada. Člankom 25. stavkom 2. ZGO-a da su propisani obveznici vođenja zapisa putem e-ONTO aplikacije, a to su: proizvođač otpadnog mulja koji nastaje radom uređaja za pročišćavanje komunalnih otpadnih voda, i dužan je voditi e-ONTO za otpadni mulj, osoba koja obavlja prekogranični promet otpadom i dužna je voditi e-ONTO za otpad koji podliježe notifikacijskom postupku i otpad koji ne podliježe notifikacijskom postupku u prekograničnom prometu, prijevoznik otpada i dužan je voditi e-ONTO za neopasni i opasni otpad koji prevozi, osoba koja preuzima otpad u posjed i dužna je voditi e-ONTO za neopasni i opasni otpad koji preuzima u posjed. Iz navedenoga da proizlazi da tužiteljevo shvaćanje da je obavještavanje kroz sustav RETRI dovoljno, odnosno da nije imao obvezu vođenja evidencije unutar sustava eONTO nije ispravno, a uzimajući u obzir navedenu zakonsku odredbu, sasvim je neutemeljeno. Čak i da je status tužitelja samo prijevoznik otpada, kao osoba koja obavlja prekogranični promet i kao prijevoznik otpada ima obvezu ažurno unositi podatke o prometu otpada u eONTO sustav. Također, tužiteljevi navodi da se isti sustav primarno odnosi na komunalni i građevinski otpad, a ne na otpadno ulje nije točno, s obzirom da iz same definicije funkcije eONTO sustava iz članka 25. stavka 1. ZGO-a proizlazi da je e-ONTO „elektronički registar s mrežnom aplikacijom kojim se evidentiraju tokovi otpada na teritoriju Republike Hrvatske, a sadrži i sustav kontrole kvalitete te sljedivosti otpada, posebice u svezi ispunjavanja ciljeva iz glave VII. ovoga Zakona te ciljeva određenih Planom iz članka 111. ovoga Zakona“. Slijedom navedenoga, iz same definicije iz članka 25. stavka 1. ZGO-a na koju se poziva i tužitelj u tužbi da nigdje ne proizlazi da se odnosi isključivo na komunalni i građevinski otpad. Također, tužitelj se poziva na redoslijed obveznika obavješćivanja te ističe kako su izvorni proizvođači otpada prvi obveznici podnošenja obavijesti, potpuno zanemarujući propisano člankom 25. stavkom 2. ZGO-a točkom 2. za osobu koja obavlja prekogranični promet otpadom, odnosno točkom 3. za prijevoznika otpada, za koji u istoj tužbi tvrdi da je njegov status. U odnosu na navode tužitelja o narušavanju temeljnih načela i sloboda pružanja usluga kao ključnoga za poslovnu i profesionalnu mobilnost unutar EU te da je nametanje obveze upisa u nacionalni sustav suprotno članku 56. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije (u daljnjem tekstu: UFEU), tuženik ističe kako se istim člankom zabranjuju ograničenja slobode pružanja usluga unutar Unije u odnosu na državljane država članica s poslovnim nastanom u državi članici koja nije država osobe kojoj su usluge namijenjene. Naime, ista sloboda kretanja primjenjuje se na otpad, kao robu, no uz stroga pravila kojima se pokušava uravnotežiti navedeno načelo slobode pružanja usluga/kretanja robe i zaštita okoliša, što u svakom slučaju znači da otpad mora biti klasificiran te da se mora osigurati pravilno zbrinjavanje istoga. Slijedom navedenoga, Tuženik ističe kako su temeljna načela i slobode na kojima se temelju slobodna trgovina te poslovna mobilnost EU i u području gospodarenja otpadom osigurana, no s ograničenjima uvjetovanim strogim pravilima koja se vode odgovornim zbrinjavanjem otpada i oporabom istog, što ne podrazumijeva izvoz bez kontrole i bez evidentiranja cirkuliranja otpada među članicama, a sve u skladu sa EU zakonodavstvom koje je RH kao članica EU implementirala u svoje propise, a što se odnosi i na sve prethodno navedeno iz Uredbe (EZ) br. 1013/2006. Nastavno na sve navedeno, tuženik se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja iz tužbe. Naime, saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja, kao i tehničke direktorice tužitelja, ne bi pridonijelo ovom postupku s obzirom da nisu sporne činjenice na koje bi se saslušanje navedenih osoba svelo, već je sporno shvaćanje tužitelja da je, nastavno na sve činjenice koje iznose i tužitelj i tuženik, zadovoljio sve svoje obveze. S obzirom da tužitelj predlaže saslušanje navedenih osoba na adresi tužitelja uz sudskog tumača za talijanski jezik, tuženik se istome protivi iz razloga što smatra da isto ne doprinosi drugačijem utvrđenju činjenica, a u svjetlu načela ekonomičnosti postupka, odnosno ne doprinosi rješavanju ove upravne stvari. Tuženik posebno naglašava kako tužiteljevo shvaćanje i interpretacija pozitivnih propisa RH nisu odlučni za donošenje odluke u ovom postupku. Zaključno, tuženik kao bitnim ukazuje na činjenicu da tužitelj nije postupao u skladu sa primjenjivim odredbama prava RH i EU, odnosno da na području RH prikuplja otpad koji odvozi u Republiku Italiju, za što u RH nije registriran niti posjeduje odgovarajuće dozvole za isto, niti ispunjava obvezu izvještavanja putem eONTO sustava, čime je nedvojbeno utvrđeno da tužitelj nije postupao u skladu sa primjenjivim odredbama prava RH i EU, a Tužitelj svojim tužbenim navodima nije dokazao suprotno, te stoga predlaže da se odbije tužbeni zahtjev.
5. U sporu je provedena rasprava na ročištu 9. ožujka 2026. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i službene osobe tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.
6. Opunomoćenica tužitelja ustrajala je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, naročito da bi pravni poslovni koje je tužitelj skapao na području RH bili usklađeni s Uredbom (EZ 1013/2006) i Zakonom o gospodarenju otpadom posebno uzimajući u obzir da otpad nije napustio Zajednicu. Tužitelj da ima sve valjane dozvole za gospodarenje otpadom te sav promet bilježi kroz verificirani sustav RENTRI i time ispunjava obvezu općeg obavještavanja vezano za prekogranični prijevoz otpada. Tužitelj da je sukladno danom rješenju nadležnog Ministarstva dogovarao poslove budući mu je izrijekom priznata mogućnost da strane tvrtke djeluju u sektoru prijevoza otpada na hrvatskom teritoriju bez obveze upisa u Nacionalni registar. Konačno donošenjem ovakvog nezakonitog rješenja narušava se temeljno načelo slobode pružanja usluga i kretanja roba unutar EU, posebice jer u djelovanju tužitelja nema negativnih posljedica zbog kojih bi bila potrebna ovakva intervencija države. Stoga se ustraje da se tijekom postupka službenim putem od tuženika pribavi cijeli spis predmeta a od personalnih dokaza ustraje se na saslušanju zakonskog zastupnika tužitelja i svjedokinje predložene u tužbi.
7. Službena osoba tuženika ostala je pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu, te u odnosu na navode tužitelja, sukladno članku 18. Uredbe 1013/2006 da je jasno propisano i izričito da osoba koja organizira pošiljku mora biti pod ingerencijom države polazišta. Država polazišta također da je jasno definirana istom Uredbom, kao država iz koje se otprema otpad i iz dokumentacije spisa predmeta jasno je da se tužitelj sam u obrascu priloga VII upisivao kao osoba koja organizira pošiljku te je trebao poštivati propise RH kao zemlje polazišta. Zakon o gospodarenju otpadom da je jasno propisao koje dozvole treba imati pravna osoba koja prikuplja i oporabljuje otpad te da je također obveza unošenja podataka u eONTO sustav s obzirom da tužitelj nije registriran u [adresa] kao pravna osoba niti kao trgovačko društvo niti kao obrt te nema sjedište u [adresa], a ujedno nije upisan u očevidnik sakupljača i oporabitelja otpada, nije mogao sklapati ugovore temeljem kojih je sakupljao otpadno ulje, a dodatan dokaz za isto je da je ugovarateljima dao spremnike koje je tada sam prikupljao, te tvrdnja tužitelja da nije trebao biti upisan u evidenciju prijevoznika otpada i da ima sve dozvole nije točna.
8. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora. Sud je odbio u sporu provesti predložene dokaze, osim uvida u spis upravnog postupka, ocijenivši te dokazne prijedloge suvišnima za rješavanje ovoga spora kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne, te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora, a što će se u nastavku obrazložiti.
9. Na temelju provedenog dokaznog postupka te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
10. Odredbom članka 24. Zakona o gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj: 84/21, 142/23, dalje: Zakon), propisano je da posjednik otpada koji predaje pošiljku otpada dužan je uz pošiljku otpada osobi koja preuzima otpad predati ispunjeni pisani ili elektronički Prateći list koji sadrži podatke o otpadu i osobama uključenim u gospodarenje tim otpadom (stavak 1.). Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, posjednik otpada nije dužan uz pošiljku otpada predati prateći list kada se pošiljka otpada nalazi u prekograničnom prometu otpadom u skladu s Uredbom (EZ) br. 1013/2006 (stavak 2. točka 6.)
11. Odredbom članka 25. Zakona, propisano je da je e-ONTO elektronički registar s mrežnom aplikacijom kojim se evidentiraju tokovi otpada na teritoriju Republike Hrvatske, a sadrži i sustav kontrole kvalitete te sljedivosti otpada, posebice u svezi ispunjavanja ciljeva iz glave VII. ovoga Zakona te ciljeva određenih Planom iz članka 111. ovoga Zakona (stavak 1.). Obveznik vođenja e-ONTO je: 1. proizvođač otpadnog mulja koji nastaje radom uređaja za pročišćavanje komunalnih otpadnih voda, i dužan je voditi e-ONTO za otpadni mulj, 2. osoba koja obavlja prekogranični promet otpadom i dužna je voditi e-ONTO za otpad koji podliježe notifikacijskom postupku i otpad koji ne podliježe notifikacijskom postupku u prekograničnom prometu, 3. prijevoznik otpada i dužan je voditi e-ONTO za neopasni i opasni otpad koji prevozi i 4. osoba koja preuzima otpad u posjed i dužna je voditi e-ONTO za neopasni i opasni otpad koji preuzima u posjed (stavk 2.). Radi osiguranja sljedivosti toka otpada, obveznik vođenja e-ONTO mora evidentirati u e-ONTO proizvodnju, predaju, preuzimanje, skladištenje, prijevoz i obradu otpada, količine, vrste, podrijetlo i odredište otpada te količinu proizvoda i materijala nastalih pripremom za ponovnu uporabu, recikliranjem ili drugim postupkom oporabe (stavak 3.). Obveznik vođenja e- ONTO dužan je voditi e-ONTO ažurno, točno i potpuno odnosno unositi podatke u e- ONTO odmah nakon svake nastale promjene stanja (stavak 4.).
12. Odredbom članka 29. Zakona, propisano je da pravna i fizička osoba - obrtnik može nakon što ishodi dozvolu za gospodarenje otpadom započeti i obavljati djelatnost oporabe i zbrinjavanja otpada za koju je izdana ta dozvola (stavak 1.). Pravna i fizička osoba - obrtnik, nakon što je u upisana u Očevidnik sakupljača i oporabitelja može: 1. kao sakupljač otpada, započeti i obavljati djelatnost sakupljanja otpada postupkom sakupljanja otpada na cijelom području Republike Hrvatske i 2. kao oporabitelj, započeti i obavljati djelatnost oporabe postupkom za koji se ne izdaje dozvola za gospodarenje otpadom (stavak 3.). Osoba koja prevozi otpad u prekograničnom prometu otpadom te je registrirani prijevoznik otpada u svojoj matičnoj državi, nije dužna biti upisana u Evidenciju iz stavka 4. ovoga članka kao prijevoznik otpada (stavak 6.).
13. Odredbom članka 123. stavak 1. Zakona, propisano je da osoba koja organizira pošiljku i/ili uvoznik/primatelj otpada koji ne podliježe notifikacijskom postupku s područja Republike Hrvatske ispunjava obvezu izvješćivanja o isporučenim i/ili primljenim vrstama i količinama otpada putem e-ONTO.
14. Odredbom članka 150. stavak 1. Zakona, propisano je da inspektor zaštite okoliša rješenjem zabranjuje nadziranoj osobi obavljanje djelatnosti gospodarenja otpadom ako utvrdi da:
1. nije registrirana za obavljanje djelatnosti gospodarenja otpadom, 2. nema odgovarajući akt za obavljanje djelatnosti gospodarenja otpadom sukladno odredbama ovoga Zakona.
15. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je tužitelj sklopio Sporazum o usluzi za prikupljanje, prijevoz i reciklažu otpadnih jestivih ulja (dalje: Sporazum) sa ugostiteljskim objektima, odnosno trgovačkim društvima i obrtima koji upravljaju restoranima kao proizvođačima otpadnog jestivog ulja ključni broj 20 0l 25. Sporazumom je između ostalog definirano da će skupljena ulja biti predmetom međunarodnog transporta u skladu s Uredbom (EZ) 1013/2016. Uvidom u sudski i obrtni registar utvrđeno je da tužitelj nije registriran kao trgovačko društvo niti kao obrt u Republici Hrvatskoj, niti ima osobni identifikacijski broj, te je utvrđeno da se isti na obrascima Priloga VII upisuje u polje I kao osoba koja organizira pošiljku temeljem čega je sukladno članku 25. stavku 2., kao i članku 123. stavku l . Zakona obvezan voditi e-ONTO -elektronički registar s mrežnom aplikacijom o nastanku i tijeku otpada.
16. Tužitelj ima ishođene dozvole za gospodarenje otpadom u Republici Italiji (Dozvola za uporabu otpada u Veroni, broj 906 od 21. ožujka 2023 i Dozvola za skladištenje otpadnih jestivih ulja u Udinama, broj 1755/AMB od 16. travnja 2019.), ali ne posjeduje dozvolu za obavljanje djelatnosti gospodarenja otpadom u Republici Hrvatskoj, niti je upisan u Očevidnik sakupljača i oporabitelja otpada u Republici Hrvatskoj.
17. Odredbom članka 1. Uredbe (EZ) br. 1013/2006 Europskog parlamenta i vijeća od 14. lipnja 2006. (dalje: Uredba), propisano je da se ovom Uredbom utvrđuju postupci i režimi kontrole za pošiljke otpada, ovisno o podrijetlu, odredištu i putu otpreme, vrsti otpada koji se otprema i vrsti obrade koja se na otpad primjenjuje na odredištu. Ova se Uredba primjenjuje na pošiljke otpada između država članica, unutar zajednice ili s provozom kroz treće zemlje.
18. Odredbom članka 18. Uredbe, propisano je da otpad naveden u članku 3. stavcima 2. i 4. koji se planira otpremiti podliježe sljedećim postupovnim zahtjevima: a) radi lakšeg praćenja pošiljaka takvog otpada, osoba u nadležnosti države polazišta koja organizira otpremu osigurava da je otpad popraćen dokumentom koji se nalazi u Prilogu VII, b) Dokument koji se nalazi u Prilogu VII. Potpisuje osoba koja organizira otpremu prije početka otpreme, te postrojenje za oporabu ili laboratorij i primatelj po primitku predmetnog otpada (stavak 1.). Ugovor koji se spominje u Prilogu VII. između osobe koja organizira otpremu i primatelja otpada na oporabu stupa na snagu s početkom otpreme, a uključuje obvezu, u slučaju da se otprema ili oporaba otpada ne može završiti kako je planirano ili u slučaju da je otprema izvršena kao nezakonita otprema, osobe koja organizira otpremu ili, u slučaju da ta osoba nije u mogućnosti završiti otpremu ili oporabu otpada (npr. insolventna je) primatelja, da: a) vrati otpad ili osigura njegovu oporabu na drugačiji način; i b) u međuvremenu, ako je potrebno, osigura skladištenje otpada. Na zahtjev relevantnih nadležnih tijela osoba koja organizira otpremu ili primatelj dostavlja presliku ugovora (stavak 2.). U svrhe inspekcijskog nadzora, provođenja zakona, planiranja i statistike države članice mogu o otpremi pošiljaka obuhvaćenih ovim člankom, u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom, zahtijevati informacije koje se spominju u stavku 1. (stavak 3.). Informacije koje se spominju u stavku 1. smatraju se povjerljivim ako se to zahtijeva zakonodavstvom Zajednice ili nacionalnim zakonodavstvom (stavak 4.).
19. Sukladno Uredbi, jestiva ulja i masti u prekograničnom prometu otpada kategorizira se kao otpad sa Zelenoj popisa (Prilozi III, IIIA i IIIB), te kao otpad sa Zelenoj popisa upućen u drugu državu na oporabu ne podliježe notifikacijskom postupku već podliježe zahtjevima iz članka 18. Uredbe.
20. Pozivanje tužitelja na RENTRI sustav obavještavanja, ovaj Sud nije uzeo u obzir jer je RENTRI talijanski nacionalni sustav sljedivosti otpada i može dokazivati da je tužitelj uredno postupao prema talijanskim propisima, ali to nije hrvatski sustav, niti je povezan s e-ONTO i ne proizvodi pravni učinak u Republici Hrvatskoj. Dakle, ispunjavanje obveza u RENTRI-ju ne zamjenjuje obvezu izvješćivanja putem e-ONTO, niti može legitimirati obavljanje djelatnosti u Republici Hrvatskoj.
21. Iz svega naprijed navedenog proizlazi da strana pravna osoba ne može u Republici Hrvatskoj legalno obavljati gospodarenje otpadom jestivih ulja (ili bilo koje druge vrste otpada) bez odgovarajuće dozvole izdane u Republici Hrvatskoj i bez registracije u [adresa]. Naime, prema važećem Zakonu o gospodarenju otpadom i pripadajućim propisima, pravno ili fizičko lice može obavljati djelatnost gospodarenja otpadom (npr. sakupljanje, transport, prerada ili oporaba otpada) jedino ako ima izdanu dozvolu za gospodarenje otpadom u Republici Hrvatskoj, koja dozvola se izdaje od nadležnih tijela u Republici Hrvatskoj i definiraju se vrste i količine otpada, način obrade te drugi uvjeti. Dozvole ili ovlaštenja koja pravna osoba ima u drugoj državi članici EU ne zamjenjuju dozvolu u Republici Hrvatskoj za obavljanje djelatnosti gospodarenja otpadom na području Republike Hrvatske.
22. Iako Europska unija prema načelu slobode usluga omogućuje da društvo iz druge članice pruža usluge u Hrvatskoj, kada se radi o gospodarenju otpadom to nije samo usluga, već su to regulatorno kontrolirane djelatnosti koje uključuju opasne i specijalizirane procese i stoga se one moraju posebno odobriti i registrirati u Republici Hrvatskoj jer propisi o otpadu u Republici Hrvatskoj zahtijevaju dozvolu za upravljanje otpadom na nacionalnoj razini
23. Strana pravna osoba ne može legalno gospodariti otpadnim jestivim uljima u RH samo na temelju talijanske dozvole. Mora se registrirati u RH (ili ispuniti uvjete za prekogranično pružanje usluga ako je primjenjivo, ali uz obvezan upis u domaće evidencije) i ishoditi dozvolu za gospodarenje otpadom od nadležnih tijela u Republici Hrvatskoj za konkretnu lokaciju ili aktivnost. Pozivanje tužitelja na mišljenje Ministarstva, neosnovano je budući se ovdje ne radi samo o prijevozu otpada, već o prikupljanju i recikliranju istog.
24. Sud također nalazi neosnovanim navod tužitelja da mu je zabranom obavljanja djelatnosti gospodarenja otpadom jestivih ulja u Republici Hrvatskoj povrijeđeno načelo legitimnih očekivanja. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, načelo legitimnih očekivanja može se primijeniti samo u slučaju kada su nadležna tijela javne vlasti stranci dala jasna, precizna i bezuvjetna jamstva, dana u okviru njihovih zakonskih ovlasti, na temelju kojih je stranka mogla razumno i u dobroj vjeri očekivati određeno postupanje javne vlasti. U konkretnom slučaju, tužitelj nije dokazao, niti iz spisa predmeta proizlazi, da mu je bilo koje nadležno tijelo Republike Hrvatske dalo izričito ili prešutno jamstvo da može obavljati djelatnost gospodarenja otpadom na području Republike Hrvatske bez ishođenja dozvole za gospodarenje otpadom izdane u Republici Hrvatskoj i bez odgovarajuće registracije za obavljanje navedene djelatnosti. Sud ističe da je gospodarenje otpadom djelatnost od posebnog javnog interesa, usko povezana sa zaštitom okoliša i zdravlja ljudi, te kao takva podliježe strogom regulatornom režimu i preventivnoj kontroli države. U takvim okolnostima, gospodarski subjekti ne mogu imati legitimno očekivanje da će moći obavljati djelatnost bez ispunjavanja zakonom propisanih uvjeta, niti da nadležna tijela neće primijeniti važeće propise.
25. Slijedom navedenoga, a s obzirom na to da je u upravnom postupku koji je prethodio ovom sporu činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, iz čega je izveden pravilan zaključak, u zakonito provedenom postupku i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, to se osporavao rješenje tuženika ocjenjuje zakoniti.
26. Trebalo je, stoga, na temelju odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.
27. Odluka o troškovima spora iz točke II. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a kojom je propisano da u upravnim sporovima svaka stranka podmiruje svoje troškove.
U Rijeci 16. ožujka 2026.
S u t k i nj a
Danica Vučinić, dipl. iur.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a)
Dostaviti:
- opunomoćeniku tužitelja Samiru Ilijazi, odvjetniku u Rijeci, Pomerio 9
- tuženiku Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije, Samostalnom sektoru za pravne poslove, Zagreb, Radnička cesta 80
