REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Belom Manastiru

31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53

P-330/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužitelja JL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćniku Anamariji Udiljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti / isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 28.1.2026. godine u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, dana 16.3. 2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 1. Ugovora o pozajmici br.9015015275., sklopljenog dana 11.05.2010. godine između tužitelja Darka Ilić [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, a koja glasi: „ Korisnik pozajmice obvezuje se istovremeno s korištenjem pozajmice platiti Banci jednokratnu naknadu u iznosu od 2,00% od iznosa pozajmice.“

II/a. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju JL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos 250,53 EUR ( dvjesto pedeset eura i pedeset tri centa) s osnova troška obrade kredita, s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 11. svibnja 2010. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015.godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022.godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

II/b. Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva s osnova isplate troška obrade kredita u iznosu od 6,01 EUR ( slovima: šest eura i jedan cent ).

III/ Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732, da tužitelju JL, [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 289,82 EUR ( slovima: dvjesto osamdeset devet eura i osamdeset dva centa) sa zateznim kamatama počev od dana 16.3.2026. godine po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I/ Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi putem svog punomoćnika navodi da su dana 11.5.2010. godine stranke sklopile Ugovor o pozajmici br. 9015015275, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 13.000,00 EUR. Predmetnim ugovorom dogovoren je rok otplate od 84 mjeseca, iznos mjesečnog anuiteta od 222,45 EUR. Tuženik je u članku 1. predmetnog ugovora o pozajmici ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik pozajmice obvezuje istovremeno s korištenjem pozajmice platiti Banci jednokratnu naknadu u iznosu od 2 % od iznosa pozajmice. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna i općenita. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Sud Europske Unije je u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020.g. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Stoga punomoćnik tužitelja predlaže sudu donošenje presude kojom će utvrditi ništetnim ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi te naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 256,54 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

2. U svom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda te predlaže da se spis ustupi na rješavanje stvarno i mjesno nadležnom Općinskom sudu u Puli, a s obzirom da su stranke odredbom čl. 6. predmetnog Ugovora o pozajmici ugovorile isključivu mjesnu nadležnost stvarno nadležnog suda prema sjedištu podružnice banke. Nadalje, tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora te ističe da je ugovaranje naknade za obradu zahtjeva u trenutku sklapanja ugovora izrijekom bilo dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama. Smatra da sporna odredba nije nepoštena, a niti je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naknada je određena fiksno i nepromjenjivo. Punomoćnik tuženika ističe i prigovor zastare kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva te nepostojanje pravnog interesa tužitelja za utvrđenjem ništetnosti, a prigovara i statusu tužitelja kao potrošača. Stoga predlaže da sud u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o pozajmici broj 9015015275 od 11.5.2010. ( list 8-17 spisa), uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u e-spisu ( list 38- 93 spisa), čitanjem zapisnika ovog suda od 28.10.2025. ( list 94-95 spisa) te saslušanjem tužitelja na ročištu od 28.1.2026. ( list 103-104 spisa).

4. U odnosu na prigovor tuženika da je vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačena, sud je raspravnim rješenjem na pripremnom ročištu od 28.10.2025. godine utvrdio vrijednost predmeta spora na iznos od 256,54 eura jer je deklaratorni zahtjev istaknut u tužbi trebao poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu te se stoga ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Punomoćnik tuženika je učinio nespornim da je tužitelj na ime naknade za obradu kredita dana 11.5.2010. platio iznos od 1.887,60 kuna, a koji iznos prema fiksnom tečaju konverzije predstavlja 250,53 EUR. Nakon toga je punomoćnik tužitelja istakao da je došlo do očite omaške prilikom izračuna naknade u EUR prema fiksnom tečaju konverzije pa je naznačio restitucijski zahtjev u iznosu od 250,53 EUR. Punomoćnik tuženika se usprotivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

6. Uvidom u Ugovor o pozajmici broj 9015015275 od 11.5.2010. ( list 8-17 spisa) sklopljen između stranaka, sud je utvrdio da je odredbom članka 1. istog Ugovora propisano da se korisnik pozajmice obvezuje istovremeno s korištenjem pozajmice platiti banci jednokratnu naknadu označenu pod ( D ) u visini od 2,00 % od iznosa pozajmice. Odredbom članka 6. istog ugovora propisano je da će u slučaju spora ugovorne strane spor rješavati sporazumno, a u protivnom se određuje nadležnost suda prema sjedištu podružnice banke.

7. Saslušanjem tužitelja JL na ročištu od 28.1.2026. godine ( list 103-104 spisa) sud je utvrdio da je tužitelj negdje tijekom 2010. godine sklopio Ugovor o pozajmici sa Privrednom bankom Zagreb jer mu je trebao novac za kupovinu auta. U to vrijeme je radio u Uljaniku u [adresa] i bio mu je potreban osobni automobil za osobne potrebe. U to vrijeme živio je kao podstanar u [adresa]. U Privrednoj banci je tada primao plaću pa je stoga i tražio pozajmicu od Privredne banke. Nije bio vlasnik OPG-a, niti je bio član uprave nekog poduzeća ili trgovačkog društva. Koliko se sjeća rok otplate je bio na sedam godina, a iznos pozajmice je bio oko 100.000,00 kuna. Ugovor o pozajmici je pročitao prije nego što ga je potpisao. Ugovorne odredbe je razumio. Ono što mu je ponuđeno to je potpisao. Znao je da mora platiti banci jednokratnu naknadu jer je to pisalo u ugovoru. Nije mu palo na pamet da pita djelatnika banke da li postoji mogućnost da izbjegne plaćanje jednokratne naknade. Ne sjeća se da li je pozajmicu vratio u ostavljenom roku ili prije isteka roka, ali je vratio cjelokupan pozajmljeni iznos. Djelatnik banke mu nije protumačio ugovorne odredbe, a on nije niti tražio nikakvo tumačenje. Dodaje da je ugovor o pozajmici bio sačinjen već unaprijed i kad je došao u banku predočen mu je na potpis. Tužitelj je vozilo marke Audi kupio isključivo za svoje osobne potrebe i potrebe njegove supruge, a nije ga iznajmljivao, niti koristio za neku drugu namjenu. Nije siguran koje godine je podigao ovaj kredit kod PBZ-a, možda je to bilo 2007. ili 2008. godine, a dizao je više kredita. Tužiteljev stupanj obrazovanja je srednja stručna sprema. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bio vlasnik niti obrta. Ne sjeća se više koliko puta je išao u banku radi realizacije ovog kredita. U vrijeme uzimanja pozajmice i sklapanja ugovora nije znao da može tražiti povrat naknade koju je morao platiti. Putem medija je saznao da se sudskim putem može tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi. On je već tada razmatrao da li je nepoštena odredba koja je predmet ovog postupka.

8. Iskazu tužitelja sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njegov iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužitelj je imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba, a iz njegovog iskaza proizlazi da je ugovor sklopio za osobne potrebe – kupovinu automobila pa je tužitelj svoje potrošačko svojstvo dokazao navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom.

9. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a/14. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.

10. Sud smatra neosnovanim prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda i to iz razloga što je odredba iz članka 6. Ugovora o pozajmici nepoštena pa stoga i ništetna. Radi se o unaprijed po tuženiku formuliranoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo i kojom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema sjedištu podružnice banke, a to je Općinski sud u Puli. U vrijeme sklapanja ugovora o pozajmici tužitelj je živio u [adresa], ali sada ima prebivalište i boravište u [adresa] pa je za tužitelja takva odredba otegotna, s obzirom na udaljenost između mjesta prebivališta tužitelja i Općinskog suda u Puli. Stoga takva odredba uzrokuje znatnu procesnu neravnotežu među strankama pa je ništetna i na nju se tuženik ne može pozivati. To proizlazi i iz članka 49. Zakona o zaštiti potrošača te iz članka 3. i 6. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993.godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Stoga je sud odlučio kao u izreci ovog rješenja.

11. Neosnovan je i prigovor tuženika da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, a s obzirom da je tužitelj bio ugovorna strana Ugovora o pozajmici te istovremeno korisnik pozajmice kojemu je ta ulazna naknada naplaćena.

12. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1115., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

13. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

14. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktivom 93/13 EEZ od 5.travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 ( koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom ) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, iz toga slijedi da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz sporne odredbe proizlaze. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15. Nesporno je da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, ali ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu bili " pokriveni" stvarni troškovi tuženika jer tuženik nije naveo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

16. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, već mu je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Sporna odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke te na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja pa je stoga takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade. Nadalje, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ( Rev-673/23 od 13.2.2024). Stoga je takva odredba ništetna te je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 11.5.2010 . u iznosu od 1.887,60 HRK, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 250,53 EUR. Kako je punomoćnik tužitelja kondemnatorni tužbeni zahtjev postavio na iznos od 256,54 EUR te ga naknadno djelomično povukao korigirajući zahtjev na iznos od 250,53 EUR, a kojem djelomičnom povlačenju se punomoćnik tuženika usprotivio, sud je slijedom svega gore navedenog odlučio kao u točki I i II/a i II/b izreke ove presude.

17. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja naknade. Prema stajalištu VS RH ( Revd-1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije. Tužitelju je naknada naplaćena 11.5.2010. godine, te je stoga sud dosudio zatezne kamate sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 148/11., 25/13., 28/13.,70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužitelja priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura, trošak sastava podneska od 9.4.2025. u iznosu od 50,00 eura, troškove zastupanja na ročištima od 28.10.2025. i 28.1.2026. u pojedinačnom iznosu od 50,00 eura ili ukupno 200,00 eura + PDV od 25 % u iznosu od 50,00 eura kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te na presudu u iznosu od 13,27 eura, odnosno sveukupno 289,82 EUR. Trošak pristupa na ročište za objavu presude punomoćniku tužitelja nije priznat s obzirom da takav trošak još nije niti nastao i neizvjesno je da li će uopće nastati. Stoga je odlučeno kao u točki III/ izreke ove presude.

Beli Manastir, 16.3.2026.

S u d a c :

Suzana Nađ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda. Žalba se podnosi pisano.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika