REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5112/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Bešliću, u pravnoj stvari tužiteljice IK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Hrvoje Šutalo i Miro Glavaš, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Glavaš & Šutalo u Vinkovcima, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Hana Porobija, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 16. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužiteljici s osnove povrata preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 8.156,54 eura sa zateznim kamatama od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na pojedinačne iznose kako slijedi:

-115,51 eura od 28.9.2018. do isplate

-114,44 eura od 31.10.2018. do isplate

-116,62 eura od 30.11. 2018. do isplate

-118,35 eura od 31.12. 2018. do isplate

-118,02 eura od 28.1. 2019. do isplate

-114,67 eura od 21.2. 2019. do isplate

-121,52 eura od 31.3. 2019. do isplate

-114,50 eura od 29.4. 2019. do isplate

-120,55 eura od 3.6. 2019. do isplate

-122,61 eura od 27.6. 2019. do isplate

-123,71 eura od 31.7. 2019. do isplate

-129,64 eura od 31.8. 2019. do isplate

-132,77 eura od 30.9. 2019. do isplate

-128,41 eura od 31.10. 2019. do isplate

-128,82 eura od 29.11. 2019. do isplate

-133,23 eura od 30.12. 2019. do isplate

-140,15 eura od 31.1. 2020. do isplate

-143,86 eura od 2.3. 2020. do isplate

-154,06 eura od 29.3. 2020. do isplate

-150,96 eura od 29.4. 2020. do isplate

-148,36 eura od 30.5. 2020. do isplate

-148,82 eura od 30.6. 2020. do isplate

-139,36 eura od 7.8. 2020. do isplate

-141,40 eura od 8.9. 2020. do isplate

-147,35 eura od 16.10. 2020. do isplate

-147,90 eura od 5.11. 2020. do isplate

-142,08 eura od 27.11. 2020. do isplate

-140,01 eura od 31.12. 2020. do isplate

-144,23 eura od 26.1. 2021. do isplate

-138,43 eura od 24.2. 2021. do isplate

-133,54 eura od 1.4. 2021. do isplate

-135,58 eura od 22.4. 2021. do isplate

-134,14 eura od 1.6. 2021. do isplate

-133,24 eura od 30.6. 2021. do isplate

-140,42 eura od 28.7. 2021. do isplate

-139,45 eura od 28.8. 2021. do isplate

-138,89 eura od 23.9. 2021. do isplate

-144,08 eura od 22.10. 2021. do isplate

-154,92 eura od 30.11. 2021. do isplate

-157,52 eura od 30.12. 2021. do isplate

-158,70 eura od 31.1. 2022. do isplate

-156,50 eura od 23.2. 2022. do isplate

-164,75 eura od 22.3. 2022. do isplate

-166,01 eura od 30.4 2022. do isplate

-162,35 eura od 23.5 2022. do isplate

-164,72 eura od 23.6. 2022. do isplate

-178,62 eura od 22.7. 2022. do isplate

-185,82 eura od 31.8. 2022. do isplate

-198,43 eura od 30.9. 2022. do isplate

-179,58 eura od 31.10. 2022. do isplate

-183,83 eura od 28.11. 2022. do isplate

-183,23 eura od 23.12. 2022. do isplate

-175,84 eura od 24.1. 2023. do isplate

-170,54 eura od 20.2. 2023. do isplate

-169,54 eura od 27.3. 2023. do isplate

-165,96 eura od 23.4. 2023. do isplate

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na tijek zateznih kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos za razdoblje koje prethodi onomu koje je dosuđeno.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja u iznosu od 193,33 eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose.

r i j e š i o j e :

I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužiteljice od 26. studenoga 2024.

II. Utvrđuje se da je tužiteljica podneskom od 26. studenoga 2024. djelomično povukla tužbu u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 345,10 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.831,81 EURA sa zateznim kamatama koje teku od 16. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopila 4. kolovoza 2006. s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 3206949521 (dalje: Ugovor) kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 102.553,44CHF, koji joj je isplaćen u protuvrijednosti kn po srednjem deviznom tečaju HNB-a, na dan korištenja kredita, na rok otplate od 30 godina odnosno 360 mjeseci. Tužiteljica je 12. lipnja 2019. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti čl. 2. Ugovora u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i čl. 7. Ugovora, u kojem se navodi da se otplata kredita regulira u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora CHF, odnosno uz primjenu valutne klauzule. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu, posl. br. P-403/2019 od 11. veljače 2022. prihvaćena je tužba i tužbeni zahtjevi tužiteljice te je utvrđena ništetnost odredbi čl. 2. (promjenjiva kamatna stopa), čl. 7. (valutna klauzula) i čl. 23. točk3 C (naknada za prijevremenu otplatu kredita) Ugovora. Po naprijed navedenoj presudi tuženik je postupio, te je izvršio isplatu presuđenih mjesečnih iznosa temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, zaključno s 1. kolovoza 2018. Iako je pravomoćno utvrđena ništetnost valutne klauzule (čl. 7. Ugovora), tuženik je i nadalje primjenjuje, pa tužiteljica i nadalje trpi štetu, s obzirom da joj tuženik naplaćuje iznos anuiteta prema tečaju valute CHF na dan plaćanja, umjesto na dan plasmana kredita. S obzirom na naprijed navedenu nespornu činjenicu, tužiteljici je uslijed promjene tečaja tijekom otplate po predmetnom kreditu za razdoblje 1. rujna 2018. do 1. lipnja 2023. naplaćen iznos od 8.501,64 EURA. S obzirom na to da je pravomoćno utvrđena ništetnost čl. 7. Ugovora (odredbe o valutnoj klauzuli), tuženik mora tužitelju vratiti i sve što je stekao bez osnove, odnosno više plaćene iznose temeljem valutne klauzule za razdoblje od 1.rujna 2018. do 1.lipnja 2023.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava u cijelosti istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu, izračun, činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu te ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a koji su dospjeli prije 5. lipnja 2018. Ističe prigovor presuđene stvari, osporava tužiteljevo svojstvo potrošača te ističe prigovor promašene aktivne legitimacije s obzirom na to da predmetne uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, već i od trećih osoba. Navodi i to da je tužiteljica bila upoznata s valutnim rizikom te je to jasno navedeno u čl. 1. Ugovora, a tuženik joj je prilikom sklapanja Ugovora pružio sve potrebne informacije. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova.

3.1. Tužiteljica je podneskom od 26. studenoga 2024. povukla dio tužbenog zahtjeva kojim potražuje isplatu s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. To se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe s obzirom na to da je u tužbi zahtijevala isplatu iznosa od 8.501,64 EURA s pripadajućim zateznim kamatama (tako i VSRH na sjednici Građanskog odjela održanoj 26. travnja 2021., broj Su -IV-16/2021-8). Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iz gore navedenog podneska tužiteljica je kondemnatorni zahtjev u pogledu glavnice uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka te predložila da sud naloži tuženiku isplatiti joj iznos 8.156,54 EURA sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je to naznačeno u petitu.

3.2. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, pa je primjenom odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23 – dalje ZPP) utvrđeno da je tužba u tome dijelu povučena te je odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.

3.3. Međutim, u podnesku od 26. studenoga 2024. tužiteljica je izvršila i preinaku tužbe s obzirom na to da je nakon nalaza i mišljenja vještaka povećala određene pojedinačne mjesečne iznose u odnosu na to kako je bilo navedeno u tužbi. Tuženik se protivio navedenoj preinaci tužbe, ali sud je dopustio preinaku tužbe kako je to zatraženo u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu s obzirom na to da smatra kako je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Naime, tužiteljica je tek nakon provedenog vještačenja saznala za točne iznose koje tuženik duguje, odnosno za ukupni iznos razlike. Stoga je takva preinaka dopuštena pa je odlučeno kao u toč. I. izreke rješenja, pri čemu valja ukazati na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. Su-IV-162/2021 prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor (listovi 52-56 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o., FK (listovi 202-212 spisa) i iskaz tužiteljice (list 237 spisa).

5. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a u skladu s odredbom čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim, dok nije osnovan prigovor tuženika istaknut radi prebijanja.

6. Među strankama nije sporno da je sklopljen Ugovor kojim je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti 102.553,44 CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Isto tako nije sporno da je za vrijeme otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao.

7. Sporno je jesu li ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama. Sporna je i visina zahtjeva, odnosno razlika između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja.

8. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.), Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) te Zakona o obveznim odnosima. U opisanom dijelu ta je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

9. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Prema odredbi čl. 502c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

11. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je VTS u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

12. Stoga, s obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude VTS-a nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak saslušanjem sudionika ugovornog odnosa (s time da tuženik nije niti naveo koji je njegov djelatnik vodio pregovore s tužiteljicom) jer bi u suprotnom, a s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. U tom smislu sud pitanja tuženika upućena tužiteljici prilikom saslušanja (koje je provedeno na okolnost statusa potrošača) na okolnost utvrđivanja činjenica i okolnosti već utvrđenih u predmetu Potrošač, nije posebno cijenio.

13. Za navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

14.1. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Teret dokaza takve činjenice leži na tuženiku.

14.2. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit podigla radi adaptacije kuće u kojoj je živjela s bivšim suprugom. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora htjela je podignuti kredit u valuti euro, međutim djelatnica tuženika nagovorila ju je da uzme kredit u valuti CHF s obrazloženjem da se radi o stabilnoj valuti i da će imati manju ratu kredita. Djelatnica banke nije joj govorila o eventualnim promjenama visine rate kredita koje bi mogle uslijediti u narednim godinama. Navodi da je predmetni ugovor o kreditu pročitala, ali da joj ta pravna pitanja nisu bila jasna i da je vjerovala djelatnici tuženika, pa bi tako uzela i kredit u forintama da joj je to savjetovala navedena djelatnica. Nitko u banci nije joj objasnio pojam promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Ne bi prihvatila ugovor o kreditu da joj je djelatnica tuženika navela kako postoji mogućnost povećanja rate kredita. Predmetni kredit podigla je djelomično i radi zatvaranja prethodnog kredita, koji je također bio podignut radi uređenja iste kuće. Navodi da ona uglavnom podmiruje rate kredita, ali s obzirom na to da joj je račun blokiran, neke rate kredita podmirila je i njezina kćer, kao i neku drugi prjatelji.

14.3. Sud je u opisanom dijelu prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit jer je logičan, životan i uvjerljiv.

14.4. Iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da je tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

14.5. Tuženik tijekom trajanja ovoga postupka nije naveo koji je osobni bankar vodio pregovore s tužiteljicom u vrijeme sklapanja Ugovora, pa slijedom navedenog navedeni dokaz nije niti proveden.

14.6. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da tuženik nije dokazao niti jednu činjenicu zbog koje bi bio u povoljnijoj pravnoj poziciji od one koja proizlazi iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Dakle, tuženik nije dokazao da je tužitelja o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

15.1. Tuženik je u ovom postupku osporio tužiteljici svojstvo potrošača. Kao što je to naprijed već navedeno, iz sklopljenog Ugovora proizlazi da ga je tužiteljica sklopila kao fizička osoba pa je po ocjeni ovog suda tužiteljica već dostavljanjem ugovora o kreditu dokazala svoje svojstvo potrošača, a navedeno proizlazi i iz njezinog iskaza, dok tuženik može dokazivati suprotno.

15.2. Dakle, na tuženiku leži teret dokaza da tužitelj nije potrošač. U skladu s odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 dalje:ZZP/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

15.3. Prema tome, tužiteljica je dobiven kreditom adaptirala kuću u kojoj živi, a djelomično zatvorila i prijašnji kredit koji je također podignut radi adaptacije predmetne kuće. Slijedom navedenog, zaključak ovog suda je taj da je tužiteljica potrošač u smislu gore navedene odredbe ZZP/03.

16. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je predmetna odredba Ugovora o valutnoj klauzuli ništetna, što je utvrđeno i u pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu posl. br. P-403/2019 od 11. veljače 2022. Ovdje valja reći da je neosnovan tuženikov prigovor presuđene stvari s obzirom na to da je u navedenom postupku tužiteljica obuhvatila razdoblje koje nije predmet ovoga postupka.

17. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platila zbog rasta tečaja i iznosa obračunatog prema tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita.

18. Što se pak tiče navoda tuženika da tužiteljica nije aktivno legitimirana, jer se po prometu po kreditu ne mogu sve uplate povezati s tužiteljicom, treba reći da je tužiteljica ugovorna strana tog Ugovora. Po mišljenju ovog suda tužiteljica ne treba dodatno dokazivati da je baš ona plaćala pojedine anuitete. Naime, čak i da je netko treći vršio uplate anuiteta, nedvojbeno je da bi se radilo o uplatama u ime i za račun tužiteljice koje je tuženik primao i evidentirao po kreditu tužiteljice. Dakle, posve je neodlučno je li tužiteljica osobno izvršila uplate obveza iz tog kredita ili je to učinila treća osoba u njezino ime i za njezin račun. Stoga je upravo tužiteljica aktivno legitimirana u odnosu na sve preplaćene iznose i nije dužna dokazivati da je baš ona izvršila uplatu svih anuiteta.

19.1. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su -IV-47/20). Ništetnost predmetnih spornih odredaba utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača - u odnosu na valutu 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. lipnja 2023., petogodišnji zastarni rok nije protekao u odnosu na zahtjev za isplatu iz tužbe.

19.2. Nije osnovan niti prigovor zastare u odnosu na zahtjev iz preinačene tužbe iz podneska od 26. studenoga 2024. kada je tužiteljica povećala određene pojedinačne mjesečne iznose. Pritom treba napomenuti da iz činjeničnih navoda tužbe nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica zbog rasta tečaja od početka otplate do njegove isplate plaćala veći iznos od onoga kojeg bi plaćala da se plaćalo anuitete prema tečaju koji je vrijedio na dan korištenja kredita te da traži isplatu preplaćenih iznosa za utuženo razdoblje. Do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe, a ne tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (što uključuje i zahtjev za isplatu zateznih kamata) iz iste činjenične osnove (neprava preinaka). Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Stoga nije osnovan prigovor zastare niti u odnosu na zahtjev iz preinačene tužbe.

20.1. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o., FK sa zadatkom utvrditi da li je bilo i kolika je bila preplata u mjesečnim iznosima anuiteta po predmetnom Ugovoru ako bi se kao tečaj valute CHF uzeo onaj tečaj na dan isplate ugovora te primijenio na čitavo ugovorno razdoblje trajanja kredita. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 12. studenoga 2024. (list 202-212 spisa), koji sud prihvaća u cijelosti kao jasan i obrazložen te na koji niti stranke nisu imale prigovore, nalazi utvrđenim da razlika mjesečnih uplata koja je nastala zbog rasta tečaja iznosi ukupno 8.156,54 EURA, pri čemu su datumi plaćanja i iznosi više plaćenog zbog rasta tečaja pobliže navedeni u koloni 9 i 17 tabele na listovima 206-211 spisa.

20.2.Također je utvrđeno da je tužiteljica zbog pada tečaja platila ukupno 193,33 EURA manje.

21. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja tražbine tuženika s osnove manje plaćenih anuiteta u visini 193,33 EURA, valja reći da u slučaju utvrđenja ništetnosti dijela ugovora za obje strane nastaju pravne posljedice ništetnosti u pogledu obveze restitucije odnosno povrata primljenog na osnovi ništetnog ugovora kao i odgovornost za nastalu štetu. Međutim, tužiteljica na osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli ništa nije primila pa da bi bila u obvezi vratiti tuženiku. S druge strane, ukoliko se manje plaćeni iznosi anuiteta potražuju kao naknada štete valja reći da odgovornost za štetu u slučaju ništetnosti ugovora tereti onu stranu koja je kriva za njegovo sklapanje, što je u konkretnom slučaju tuženik, koji je, kao financijska institucija čija je osnovna funkcija pružati usluge u vezi s izdavanjem kredita, svakako bio upoznat s mogućnošću pada tečaja CHF, slijedom čega nema mjesta primjeni odredaba čl. 323. st. 1. i. 2. ZOO-a. Prema tome, sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja pa je sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a odlučio kao pod točkom III. izreke presude.

22. Stranke nalazu i mišljenju vještak nisu prigovarale, a sud ga je prihvatio kao stručan, obrazložen i sačinjen u skladu s dokumentacijom u spisu, smatrajući pritom da je zadatak vještaku određen upravo sukladno utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda RH u parnici Potrošač, za koja je sud vezan, kako je to ranije obrazloženo.

23. Slijedom navedenog, a kako je tužbeni zahtjev na isplatu bio po visini identičan nalazu vještaka to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u točki I. izreke presude.

24. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115 ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, sukladno citiranoj odredbi, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja HNB-a za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta, tuženik je propustio tužitelja upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata je dosuđena od izvršene uplate, pa je slijedom navedenog tužbeni zahtjev djelomično odbijen u onom dijelu kojim je tužiteljica zahtijevala isplatu zateznih kamata na pojedinačne mjesečne iznose prije same uplate anuiteta. Sud je s druge strane, datume plaćanja za svaki pojedinačni mjesečni iznos utvrdio u koloni 9 tablice s listova 206-211 spisa te je od datuma navedenih mjesečnih uplata odredio početak tijeka zateznih kamata. Zato je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke presude.

25. Kamate su dosuđene do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan prvog siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

26.1. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP u skladu s vrijednosti predmeta spora (8.156,54 EURA). Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1. Tarife), sastav podnesaka od 20. prosinca 2023., 26. lipnja 2024. i 26. studenoga 2024. u iznosu od 100 bodova za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8.1. Tarife) i trošak zastupanja na ročištima 3. srpnja 2024. i 3. veljače 2026. u iznosu od 100 bodova za svako od navedenih ročišta (Tbr. 9.1. Tarife), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 1.500,00 EURA. Tom iznosu dodan je i trošak predujma za provođenje financijskog vještačenja u zatraženom iznosu od 331,81 EURA. Slijedom navedenog, tužiteljici je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 1.831,81 EURA sa zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po visini stope određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je to odlučeno u točki II. izreke.

26.2. Tužiteljici nije priznat parnični trošak podneska od 28. siječnja 2026. s obzirom na to da u njemu ponavlja navode iz preostalih podnesaka. Trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu također nije priznat s obzirom na to da je tužiteljica, u skladu s odredbom čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18. i 51/23), u ovome predmetu oslobođena od plaćanja navedenih pristojbi.

26.3. S obzirom na to da je tuženik izgubio ovaj spor, isti nema pravo ni na naknadu parničnog troška.

U Zagrebu 16. ožujka 2026. godine

Sudac:

Ivan Bešlić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.