REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Belom Manastiru

31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53

P-1260/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužiteljice NM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Ivani Mandić, odvjetnici iz ZOU Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvo Ćurković i Šanjug iz Zagreba, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti / isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 28.1.2026. godine u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, 16.3.2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom dio odredbe čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj: 5140230452-69500022922/2007., sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, potvrđen dana 21.06.2007.g., po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka, pod poslovnim brojem OV-3603/1-2007, zaključenog između tužiteljice NM, iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 dana 20. lipnja 2007. godine, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% (dvazareznulaposto) jednokratno, unaprijed.“

II/ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 isplatiti tužiteljici NM, iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 310,40 EUR ( slovima: tristo deset eura i četrdeset centi) s pripadajućom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 28.06.2007.g. do 31.7.2015.g. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, a od 1.8. 2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatu i za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1.1. 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za 1. polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877, isplatiti tužiteljici NM, iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], parnične troškove u iznosu od 444,65 ( četristo četrdeset četiri eura i šezdeset pet centi) uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana 16.3.2026. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za 1. polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi putem svog punomoćnika navodi da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek budući da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) pripojila Slavonsku banku d.d. Osijek. Tužiteljica je sa Slavonskom bankom d.d. dana 20. lipnja 2007. godine, sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, broj: 5140230452-69500022922/2007., sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, potvrđen dana 21.06.2007.g., po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka, pod poslovnim brojem OV-3603/1-2007. Predmetnim je ugovorom tuženik, kao Banka odobrio i stavio tužiteljici kao korisniku kredita i založnom dužniku na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 26.400,00 CHF, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za dan korištenja kredita. Tužiteljica je kredit iskoristila za kupovinu osobnog vozila za osobne i obiteljske svrhe i obvezala se navedeni iznos vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od sedam godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika, radi isplate preplaćenih anuiteta, uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, te se o istom vodio postupak pred Općinskim sudom u Osijeku, Stalnom službom u Belom Manastiru, pod poslovnim brojem P-1017/2021. Predmetnim tipskim Ugovorom, sastavljenim isljučivo od strane tuženika, u članku 6., ugovorena je naknada za obradu zahtijeva kredita i to u iznosu jednokratno, unaprijed, 2,00% od ukupnog iznosa kredita, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 28.06.2007. godine naplatio tužiteljici naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 2.338,73 kn, a koja u protuvrijednosti, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj iznosi 310,40 eura. Tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita što predmetnu odredbu čini ništetnom ugovornom odredbom, te postoji obveza vraćanja uplaćenoga na temelju ništetne odredbe. Naime, sporna odredba Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, ništetna je u smislu odredbe čl. 81. i čl. 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj: 96/03 – dalje ZZP) i to pozivom na odredbe čl. 295. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05 – dalje ZOO). U konkretnom slučaju povrijeđeno je načelo savjesti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavajući interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tužiteljici nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi Banke koji se podmiruju, odnosno na koje konkretne usluge, troškove i slično se odnosi naknada za obradu i odobravanje kredita. Slijedom svega gore navedenog tužiteljica predlaže naslovnom sudu donijeti presudu kao u izreci ove odluke.

2. U svom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja te se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora, ali ističe kako je iznos naplaćene tzv. ulazne naknade točan. Osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Smatra neosnovanim navode tužiteljice o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora. Smatra da je sporna ugovorna odredba jasna i nedvosmislena te u skladu sa zakonskim propisima. Tuženik osporava i zatraženi tijek kamata, osobito onih koji se zahtijevaju prije podnošenja tužbe. Stoga predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu od 7.10.2021. ( list 19-37 spisa), uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita sklopljen između Slavonske banke d.d. Osijek i tužiteljice dana 20. lipnja 2007. i ovjeren kod javnog bilježnika Zlatka Šimašek pod brojem OV-3603/1-2007 od 21. lipnja 2007. ( list 9-17 spisa), uvidom u financijsko- knjigovodstvenu dokumentaciju ( list 38-40 spisa), uvidom u potvrdu Addiko bank od 13.12.2024. ( list 41 spisa), uvidom u isplatni nalog ( list 42 spisa), uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u e-spisu ( list 56-104 spisa), čitanjem zapisnika ovog suda od 4.11.2025. ( list 136-137 spisa), te saslušanjem tužiteljice NM na ročištu od 28.1.2026. ( list 139-140 spisa).

4.

Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, Tt-09/1533-3 od 27.2.2009., sud je utvrdio da se u sudski registar po prijedlogu predlagatelja Hypo-Alpe-Adria bank d.d. upisuje pripajanje društva Slavonska banka d.d. Osijek dioničkom društvu pod nazivom Hypo-Alpe-Adria bank dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa]. Nadalje, uvidom u rješenje istog suda broj Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. utvrđeno je da se u sudski registar istog suda po istom predlagatelju upisuje promjena tvrtke i promjena odredbi Statuta u dioničkom društvu pod nazivom Adiko bank dioničko društvo sa sjedištem u [adresa].

5. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita sklopljen između Slavonske banke d.d. Osijek i tužiteljice dana 20. lipnja 2007. i ovjeren kod javnog bilježnika Zlatka Šimašek pod brojem OV-3603/1-2007 od 21. lipnja 2007. ( list 9-17 spisa) sud je utvrdio da je u članku 6. istog Ugovora navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00 % jednokratno, unaprijed.

6. Uvidom u potvrdu Addiko bank od 13.12.2024. ( list 41 spisa) sud je utvrdio da naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada ) za predmetni Ugovor o kreditu naplaćena dana 28.6.2007. godine prilikom korištenja kredita u iznosu od 2.338,73 HRK.

7. Na pripremnom ročištu održanom dana 4.11.2025. punomoćnik tužitelja je odustao od predloženog financijskog vještačenja, a s obzirom da je iz gore navedene potvrde tuženika razvidno da je upravo tuženik potvrdio da je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.338,73 HRK, a što sada po fiksnom tečaju konverzije iznosi 310,40 EUR. Također, tuženik je već u odgovoru na tužbu istakao da ne osporava iznos naplaćene ulazne naknade. Na istom ročištu punomoćnik tuženika je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora te je sud vrijednost predmeta spora u ovom predmetu utvrdio na iznos od 310,40 EUR jer je deklaratorni zahtjev istaknut u tužbi trebao poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu te se stoga ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

8. Saslušanjem tužiteljice NM na ročištu dana 28.1.2026. utvrđeno je da je ista tijekom 2007. godine sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita sa bivšom Slavonskom bankom u svrhu kupovine osobnog automobila, a na rok vraćanja sedam godina. Imala je namjeru kupiti automobil marke Peugeot 207. Prvo je otišla u auto kuću, a bila je u još nekoliko banaka i interesirala se o uvjetima kreditiranja. Djelatnik Slavonske banke joj je rekao da oni imaju najpovoljniji kredit te je tužiteljica prihvatila njihovu ponudu. U to vrijeme bila je zaposlena u Agram osiguranju u Osijeku te joj je osobni automobil bio potreban za putovanje na posao i do kuće nazad. U to vrijeme nije imala otvoren OPG, a niti obrt, a niti je bila član uprave trgovačkog društva ili nekog poduzeća. U banci je dobila već unaprijed pripremljen i napisan ugovor i nije mogla pregovarati o ugovornim odredbama osim onih najvažnijih koje je unaprijed dogovorila. Ugovor je pročitala prije nego što ga je potpisala. Nije sve ugovorne odredbe razumjela već samo neke koje su joj bile bitne. Tužiteljica se interesirala u vezi ulazne naknade pa joj je djelatnik banke rekao da se to ne može mijenjati, da je to svima tako i da će to biti određeni iznos od iznosa kredita. Tužiteljica je pred ovim sudom već vodila parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te radi isplate preplaćenih iznosa. Taj je postupak pravomoćno okončan pa joj je banka po pravomoćnoj presudi isplatila presuđeni iznos sa kamatama i troškovima postupka. Nije znala točan iznos koji će joj biti ustegnut po osnovu ulazne naknade. Tužiteljica je osobno otplaćivala kredit.

9. Iskazu tužiteljice sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njezin iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužiteljica je imala status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužiteljica isti sklopila kao fizička osoba za vlastite osobne potrebe – kupovinu osobnog automobila radi odlazaka na posao i s posla kući pa je tužiteljica svoje potrošačko svojstvo dokazala navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom.

10. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

11. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.

12. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1115., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

13. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktivom 93/13 EEZ od 5.travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 ( koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom ) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, iz toga slijedi da je tužiteljici trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi ona mogla predvidjeti posljedice koje iz sporne odredbe proizlaze. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži o pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Nesporno je da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, ali ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu bili " pokriveni" stvarni troškovi tuženika jer tuženik nije naveo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

15. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da tužiteljica nije mogla pregovarati o spornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva već joj je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužiteljice kao korisnika kredita. Sporna odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke te na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja pa je stoga takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade. Nadalje, tužiteljici nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ( Rev-673/23 od 13.2.2024). Stoga je takva odredba ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 te je tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na povrat naknade za obradu kredita, pri čemu je uvidom u potvrdu – odgovor na zahtjev tuženika od 13.12.2024. utvrđeno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva ( ulazna naknada) za predmetni ugovor o kreditu naplaćena dana 28.6.2007. prilikom korištenja kredita u iznosu od 2.338,73 HRK. Prema fiksnom tečaju konverzije ovaj iznos predstavlja iznos od 310,40 eura. Sud je prilikom donošenja odluke imao u vidu i činjenicu da je tužiteljica već vodila sudski postupak pred ovim sudom radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi po predmetnom ugovoru o kreditu sklopljenim sa tuženikom te joj je dosuđena naknada s osnove preplaćenih mjesečnih iznosa, a koju naknadu je zajedno sa kamatama i troškovima postupka banka u cijelosti vratila temeljem pravomoćne presude. Stoga je odlučeno kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.

16. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja naknade. Prema stajalištu VS RH (Revd-1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije. Tužiteljici je naknada naplaćena dana 28.6.2007. te je stoga sud dosudio zatezne kamate prema postavljenom tužbenom zahtjevu.

17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 148/11., 25/13., 28/13.,70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužiteljice priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura, troškove sastava podnesaka od 28.3.2025., 2.4.2025. i 13.5.2025. u pojedinačnom iznosu od 50,00 eura, troškove zastupanja na ročištima od 4.11.2025. i 28.1.2026. u pojedinačnom iznosu od 50,00 eura + PDV od 25 % u iznosu od 75,00 eura, te troškove sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 56,38 eura te na presudu u iznosu od 13,27 eura ili sveukupno 444,65 EUR. Sud punomoćniku tužiteljice nije priznao zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude, a s obzirom da takav trošak nije niti nastao i neizvjesno je da li će uopće nastati. Stoga je odlučeno kao u točki III/ izreke ove presude.

Beli Manastir, 16.3.2026.

S u d a c :

Suzana Nađ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano.

Dostaviti:

1. Tužiteljici putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika