REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-965/2024-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, u pravnoj stvari tužitelja ŠC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Robertu Brdaru, odvjetniku iz Zagreba, Trg Republike Hrvatske 1, protiv tuženika PROHIT d.o.o., Zagreb, Selačka ulica 16, OIB: 96844717278, zastupan po punomoćnici Sandri Tomašković, odvjetnici iz Zagreba, Trg Drage Iblera 9, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. siječnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Roberta Brdara, odvjetnika te punomoćnice tuženika Sandre Tomašković, odvjetnice, sukladno odredbi čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), dana 16. ožujka 2026. objavio je i

p r e s u d i o  je

I/ Utvrđuje se da je nedopušten i nezakonit otkaz Ugovora o radu od 01. kolovoza 2022. tužitelju RC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], sadržan u Odluci o otkazu ugovora o radu menadžera od 27. svibnja 2024. tuženika PROHIT d.o.o., OIB: 96844717278, Selačka ulica 16, Zagreb.

II/ Utvrđuje se da je dana 30. lipnja 2024. raskinut radni odnos tužitelja ŠC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kod tuženika PROHIT d.o.o., OIB: 96844717278, Selačka ulica 16, Zagreb.

III/ Nalaže se tuženiku PROHIT d.o.o., OIB: 96844717278, Selačka ulica 16, Zagreb, isplatiti tužitelju RC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 12.000,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 30.06.2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu koji glasi: „Nalaže se tuženiku PROHIT d.o.o., OIB: 96844717278, Selačka ulica 16, Zagreb, isplatiti tužitelju RC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 20.000,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 30.06.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.“

V/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.900,00 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 16. ožujka 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI/ Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 3.100,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16. ožujka 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj ŠC (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi od 10. srpnja 2024. navodi da je zaposlen kod tuženika PROHIT d.o.o. (dalje u tekstu: tuženik) na radnom mjestu direktora tuženika na temelju Ugovora o radu od 1. kolovoza 2022. Tuženik je tužitelju nezakonito otkazao Ugovor o radu Odlukom o otkazu koju je tužitelj zaprimio 27. svibnja 2024. Tužitelj je protiv navedene Odluke uložio Zahtjev za zaštitu prava, kojeg je tuženik odbio u svojem dopisu od 25. lipnja 2024. U svom odgovoru na Zahtjev za zaštitu prava tuženik ustraje na Odluci o otkazu, međutim, navodi i neke dodatne razloge koji nisu navedeni u Odluci o otkazu. Tužitelj ovom tužbom osporava istinitost navoda iz Odluke o otkazu kao i odgovora na Zahtjev za zaštitu prava. Tuženik u Odluci o otkazu neosnovano navodi da je s tužiteljem zaključio tzv. „menadžerski ugovor“ na koji bi se primjenjivala odredba čl. 212. Zakona o obveznim odnosima, odnosno na koji ugovor se, prema odredbi čl. 4. st. 4. Zakona o radu, ne primjenjuju odredbe tog Zakona o otkazivanju ugovora o radu. U samom Ugovoru o radu isključivo se koristi terminologija Zakona o radu, to što je tužitelj imenovan direktorom društva ne znači da se automatski primjenjuje čl. 4. st. 3. i 4. Zakona o radu. Tužitelj je u svom radnom odnosu imao nadređene osobe i to ĆC i EC od kojih je dobivao upute za obavljanje poslova, čime su se ostvarila glavna obilježja radnog odnosa. Tužitelj tvrdi da je ovdje riječ o čistom ugovoru o radu na koji se primjenjuju odredbe Zakona o radu u pogledu otkazivanja ugovora o radu. Tome u prilog govori i činjenica da se u Ugovoru o radu spominju odredbe o godišnjem odmoru, radnom vremenu, a što sve je karakteristično za radni odnos. Stoga se postavlja pitanje o kojoj vrsti otkaza se radi i koja je bila namjera tuženika prilikom otkazivanja. Odluka o otkazu ima elemente redovitog poslovno uvjetovanog otkaza, kao i osobno uvjetovanog otkaza, a i otkaza zbog skrivljenog ponašanja. Tuženik je proizvoljno tužitelju dao otkazni rok od mjesec dana. Tuženik u Odluci o otkazu nije naveo o kojoj se vrsti otkaza radi. S obzirom na navedeno, Odluka o otkazu nije zakonita. Jedini razlog za otkaz kojeg tuženik ističe je pozivanje na odredbu čl. 5.3. Ugovora o radu, prema kojoj tuženik ima pravo otkazati ugovor o radu bez obveze isplate otpremnine ako je odstupanje od planiranih prihoda i troškova iz poslovnog plana veće od 15%. Sastavni dio Ugovora o radu bio je poslovni plan za prvu godinu poslovanja nakon koje je tužitelj dao izvještaj o poslovanju za period do 31. srpnja 2023., o kojem izvještaju nije raspravljano s ostalim direktorima, niti je donesen novi financijski plan za naredni period. Stoga tužitelj tvrdi da financijskog plana nije niti bilo za period nakon 31. srpnja 2023., a koji bi detaljno razrađivao plan dobiti i gubitaka. Tužitelj ujedno navodi da plan koji je donesen za razdoblje do 31. srpnja 2023. nije relevantan za otkazivanje Ugovora o radu koje se dogodilo 27. svibnja 2024. Za napomenuti je da je u poslovnom planu definirano da će tuženik u prvoj godini poslovati s gubitkom u procijenjenom iznosu od 66.194,12 eura. Tužitelj, također, ističe da su svi portfelji akvizirani uz potpuno sudjelovanje matičnog društva u Sloveniji i njihovih stručnih službi. Tužitelju tijekom radnog odnosa nije komunicirano nikakvo nezadovoljstvo cjelokupnim poslovanjem, niti je prije donošenja Odluke o otkazu upozoren pisanim putem, odnosno pozvan na iznošenje obrane. Ujedno tužitelj navodi da je postojala potreba da tuženik ishodi licencu kod Hrvatske narodne banke za poslovanje na području Republike Hrvatske, pri čemu je tužitelj veći dio svojih zadataka usmjerio na ishođenje licence i pripremu dokumentacije za isto. Tužitelj ističe da u vrijeme dok licenca nije ishođena nije bilo poslova na tržištu za koje bi tuženik mogao iskazati interes. Upravo neposredno prije otkazivanja Ugovora o radu tužitelj je usmenim putem izvijestio direktora ĆC o tome da se očekuje izdavanje licence u prvoj rundi u roku od nekoliko dana. Tužitelj je otkaz dobio 27. svibnja 2024., a licenca je ishođena 29. svibnja 2024. Tužitelj opetovano ističe da za drugu godinu uopće nije usvojen niti ugovoren novi plan, pa neostvarivanje plana ne može biti razlog za otkaz Ugovora o radu. Tužitelj navodi da s obzirom na sve okolnosti i način na koji mu je otkaz uručen, tužitelju nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika radi čega predlaže da se sudski raskine Ugovor o radu s danom 30. lipnja 2024. te da se tužitelju isplati naknada štete u visini 8 ugovorenih plaća. Tužitelj to obrazlaže činjenicom da mu je radi Odluke o otkazu narušen ugled, da je ujedno istog dana otkazan Ugovor o radu supruzi tužitelja, koja tu Odluku nije osporavala pred sudom, međutim koja je zajedno s tužiteljem u obvezi uzdržavati dvoje maloljetne djece. S obzirom na sve navedeno, tužitelj predlaže da se donese presuda kako je to navedeno u izrijeci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor stvarne nenadležnosti s obzirom da je za spor između direktora i trgovačkog društva nadležan trgovački sud. Tuženik ponovno ističe da je Ugovor o radu s tužiteljem zaključen isključivo radi obavljanja direktorske funkcije. Prije imenovanja, kao i nakon opoziva, tužitelj nije bio zaposlen kod tuženika. Činjenica da Ugovor nosi naziv Ugovor o radu ne određuje narav samog ugovora. Tužitelj je obavljao isključivo poslove direktora, radi čega se na taj ugovor primjenjuje odredba čl. 4. st. 3. i 4. Zakona o radu. Opće je poznato da radnik u čistom radnom odnosu nije ovlašten obavljati poslove direktora društva te da takvi radni odnosi nisu vezani za izvršavanje točno određenih poslovnih planova, kao što je ovdje bio slučaj. Stoga je očito to da je između tužitelja i tuženika zaključen menadžerski ugovor radi obavljanja poslova direktora. Iz poslovnog plana koji čini sastavni dio Ugovora predviđeni su prihodi u iznosu od 209.800,00 eura, te je navedeno da se za period od kolovoza 2023. pa do srpnja 2026. očekuje povećanje prihoda od 25%. Tužitelj je svojim vođenjem poslova kod tuženika kontinuirano ostvarivao sve veće gubitke. Tako je u razdoblju od 1. kolovoza 2022. pa do 31. prosinca 2022. ostvaren gubitak od 56.685,52 eura. U narednom razdoblju od 1. siječnja 2023. do 31. srpnja 2023. ostvaren je gubitak u iznosu od 79.860,52 eura, dok je do 31. prosinca 2023. gubitak povećan na 120.852,64 eura. Tužitelj nije poduzimao odgovarajuće i očekivane mjere za povećanje prihoda i optimizaciju troškova, već je nastavio s neracionalnim i nepotrebnim izdatcima. Tuženik je stoga na osnovi čl. 5.3. Ugovora o radu opravdano otkazao ugovor tužitelju. Upravo je tužitelj bio zadužen za izradu i provedbu poslovnog plana, pa tvrdnja tužitelja o nepostojanju poslovnog plana ide na štetu tužitelja. Tuženik još ističe da činjenica da tuženik nije imao ishođeno odobrenje HNB-a nije relevantna, s obzirom da je tuženik mogao sklapati Sporazume o servisiranju s društvima izvan bankarskog sektora. Tuženik je u nekoliko navrata iskazao nezadovoljstvo u radu tužitelja te je od veljače 2024. uvedena obveza tužitelju za izvještavanje matičnog društva na mjesečnoj razini. Tuženik ujedno osporava visinu tužbenog zahtjeva u pogledu naknade štete uslijed sudskog raskida. Tuženik ističe da ne postoje okolnosti koje bi opravdale dosuđenje naknade štete u visini 8 mjesečnih plaća, te stoga predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tijekom postupka sud je izveo sljedeće dokaze: izvršen je uvid u ugovor o radu (str. 10-14 spisa), u financijski plan (str. 15-28 spisa), u odluku o otkazu (str. 20-30 spisa), u zahtjev za zaštitu prava (str. 31-37 spisa), u odgovor na zahtjev za zaštitu prava (str. 38-41 spisa), u povijesni izvadak iz sudskog registra (str. 75-79, 204-207 spisa), u financijski izvještaj (str. 81-86, 111-116 spisa), u ispis e-mail poruka (str. 85, 117-123 spisa), u potvrdu o vrsti poslova (str. 87 spisa), u odjavu HZMO-a (str. 88-89 spisa), u prijedlog za upis u sudski registar (str. 91-98 spisa), u ispis poruka (str. 143-183, 213- 216 spisa), u povijest prijava na Internet bankarstvo (str. 185-188 spisa), u elektronički zapis HZMO-a (str. 191-194, 199-203 spisa), u izvatke iz matice rođenih (str. 195-198 spisa), saslušan je svjedok DC (str. 226-227 spisa), direktor tuženika NC (str. 228-229 spisa) te tužitelj ŠC (str. 229, 236-239 spisa) kao parnične stranke.

4. Na temelju izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan iz sljedećih razloga.

5. Predmet spora je utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu od 27. svibnja 2024.

6. U odnosu na pitanje pravodobnosti tužbe, na koju okolnost sud pazi po službenoj dužnosti, iz odluke o otkazu proizlazi da je tužitelj istu zaprimio 27. svibnja 2024. Uvidom u zahtjev za zaštitu prava i povratnicu koja prileži spisu je razvidno da je tužitelj protiv iste odluke pravodobno dana 11. lipnja 2024. uložio zahtjev za zaštitu prava. Tuženik je na zahtjev odgovorio svojim dopisom od 24. lipnja 2024., koji dopis je tužitelj zaprimio 28. lipnja 2024., a koja činjenica među strankama nije sporna. S obzirom na navedeni datum, za tužitelja je dana 29. lipnja 2024. počeo teći rok za podnošenje tužbe sudu, koju tužbu je tužitelj podnio pravodobno dana 10. srpnja 2024. Iz navedenog je utvrđeno da je tužba pravodobna i dopuštena, sve sukladno odredbi čl. 133 st. 1 i 2 Zakona o radu ((Narodne novine broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, dalje u tekstu: ZR).

7. Iz odluke o otkazu ugovora o radu proizlazi da je tuženik tužitelju otkazao ugovor o radu menadžera na temelju odredbe čl. 212. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te čl. 5.3. Ugovora o radu. Iz odluke o otkazu proizlazi da tužitelj ima pravo na mjesec dana otkaznog roka te da nema pravo na otpremninu. Iz obrazloženja odluke o otkazu proizlazi da tuženik otkazuje ugovor o radu sukladno odredbi čl. 5.3. ugovora o radu zbog odstupanja od planiranih prihoda i troškova iz poslovnog plana bez obveze isplate otpremnine. U obrazloženju se dalje navodi da je plan prvobitno predviđao veći obim poslovanja i ostvarivanje dobiti već u prvoj godini, međutim stvarnost je pokazala drugačije. Nakon što nisu ostvarili dobit u prvoj godini, tužitelju su dali dodatno vrijeme za obrat negativnog trenda, no nažalost očekivani rezultati nisu postignuti. U 2022. tuženik je preuzeo jedan portfelj po previsokoj cijeni, a u 2023. još jedan. Od tada nisu uspjeli osigurati nove poslove dok su troškovi društva postali visoki, a prihodi niski. Matična tvrtka u Sloveniji mora nadoknaditi razliku između prihoda i troškova što je dovelo do kapitalizacije. Nakon dvije godine s neprestanim gubitkom, moraju provesti optimizaciju poslovnih procesa kako bi konsolidirali poslovanje. U obrazloženju se dalje navodi da se na tužitelja i njegov radni odnos primjenjuje odredba čl. 4. st. 4. Zakona o radu, odnosno da se na prestanak ugovora o radu ne primjenjuju odredbe Zakona o radu. Otkazni rok se prema odredbi čl. 212. st. 4. Zakona o obveznim odnosima određuje u primjerenom trajanju. Također je navedeno da tužitelj nema pravo na otpremninu, a sve kako je to ugovoreno u čl. 5.3. ugovora o radu.

8. Tužitelj u svom zahtjevu za zaštitu prava u bitnome navodi kao u tužbi, dok tuženik u svom odgovoru na zahtjev za zaštitu prava navodi detalje oko procesa kupnje portfelja tijekom 2022. i 2023. Navedene okolnosti nisu navedene u odluci o otkazu niti su istaknute kao razlog otkazivanja ugovora o radu, radi čega nisu relevantne za ovaj spor, jer se ocjenjuje dopuštenost odluke o otkazu s obzirom na obrazloženje koje je u odluci navedeno.

9. Sud je izvršio uvid u ugovor o radu od 1. kolovoza 2022. iz kojeg proizlazi da su istog zaključili tuženik, kao poslodavac, i tužitelj, kao radnik, za obavljanje poslova radnog mjesta direktora. Iz ugovora o radu proizlazi da će tuženik zaposliti tužitelja, a tužitelj raditi za tuženika na radnim zadatcima koji su određeni ovim ugovorom. U ugovoru o radu pod točkom 2.2. navode se temeljne odgovornosti tužitelja te se još pod točkom 2.3. navodi da će tužitelj obavljati i druge radne zadatke povezane sa temeljnim odgovornostima kao i drugi povremeni rad po uputi tuženika koji odgovara vještinama, sposobnostima i iskustvu radnika. U ugovoru o radu se navodi to da je sklopljen na neodređeno vrijeme s probnim radom u trajanju od šest mjeseci (čl. 3.1. ugovora o radu). Pod čl. 4.1. ugovora o radu ugovoreno je radno vrijeme tužitelja od 40 sati tjedno, nadalje, navodi se i to da će tužitelj obavljati rad u poslovnim prostorima tuženika te da ima pravo na stanku, dnevni i tjedni odmor sukladno odredbama Zakona o radu. Još je ugovoreno i to da tužitelj ima pravo na godišnji odmor u trajanju od četiri tjedna (čl. 4.2., 4.3. i 4.4. ugovora o radu). Nadalje, prema čl. 5.1. ugovora o radu ugovorena je mjesečna plaća tužitelja u bruto iznosu od 4.000,00 eura. Također je odredbom čl. 5.2. ugovora o radu ugovoreno da će se tužitelju za drugu godinu radnog odnosa isplaćivati bruto plaća u iznosu od 6.000,00 eura u slučaju ostvarenja ciljeva poslovnog plana koji čini prilog ugovora o radu. Prema odredbi čl. 5.3. ugovora o radu je ugovoreno da ako je odstupanje od planiranih prihoda i troškova iz poslovnog plana veće od 15% tuženik ima pravo otkazati ugovor o radu bez obveze isplate otpremnine. Prema odredbi čl. 5.4. ugovora o radu ugovoreno je pravo tužitelja na stjecanje poslovnih udjela, odnosno prema čl. 5.5. ugovora o radu na isplatu bonusa. Također, stranke su prema ugovoru o radu ugovorile to da je mjerodavno pravo Republike Hrvatske, te da je za sporove nadležan stvarno nadležan sud u Zagrebu.

10. Spisu prileži financijski plan tuženika za period od kolovoza 2022. do srpnja 2023., a koji čini sastavni dio ugovora o radu te se u ugovoru o radu navodi kao „Prilog 1“. Uvidom u navedeni financijski plan, razvidno je da se za period od kolovoza 2023. do srpnja 2026. predviđa godišnji rast od 25% koji se očekuje. Iz navedenog financijskog plana ujedno je vidljivo i to da navedena točka koja se odnosi na period od kolovoza 2023. pa do srpnja 2026. nije detaljno razrađena, niti su za taj period navedeni konkretni iznosi koji se odnose na dobit i gubitak.

11. Tuženik je u spis dostavio financijski izvještaj za 2023. iz kojeg je vidljiv gubitak, kojeg tuženik navodi u odgovoru na tužbu, međutim, navedeni iznosi koji proizlaze iz financijskog izvještaja i računa dobiti i gubitaka nisu relevantni za rješenje ovog spora, s obzirom da se isti ne navode u odluci o otkazu niti su konkretno naznačeni kao razlog otkazivanja ugovora o radu.

12. Prije svega valja navesti to da je među strankama sporna pravna priroda ugovora o radu, o čemu ovisi rješenje ovog spora, s obzirom da tuženik tvrdi kako se na ugovor o radu ne primjenjuju odredbe Zakona o radu u pogledu otkazivanja ugovora o radu, s obzirom da se radi o menadžerskom ugovoru iz čl. 4. st. 3. Zakona o radu, dok tužitelj s druge strane tvrdi da se radi o čistom ugovoru o radu, da je na temelju tog Ugovora tužitelj zasnovao radni odnos kod tuženika, da odredbe ugovora o radu sadržavaju tipične odredbe koje su karakteristične za radni odnos, te da stoga otkaz ugovora o radu i njegovu dopuštenost treba procjenjivati na temelju odredaba Zakona o radu.

13. Sud je, analizirajući odredbe ugovora o radu, utvrdio da je, iako je tužitelj zasnovao radni odnos za obavljanje posla direktora te je kao direktor bio ovlašten voditi poslove tuženika, tužitelj ujedno, prema ugovoru o radu, zasnovao i radni odnos kod tuženika, te je, s obzirom na odredbe ugovora o radu, riječ o tzv. mješovitom ugovoru koji sadrži i odredbe obveznog prava, ali i odredbe koje se odnose na radni odnos. Naime, neovisno o nazivu samog ugovora, iz odredaba ugovora proizlazi da se na temelju istog zasniva radni odnos tužitelja kod tuženika, da će tužitelj u tom radnom odnosu obavljati određene radne zadatke kao i sve druge po uputi tuženika, ugovor o radu sadrži i odredbe o radnom vremenu, o pravu na stanku, na dnevni i tjedni odmor te godišnji odmor, a što je sve karakteristično za radni odnos. Dapače, kod ugovaranja prava na stanku te dnevni i tjedni odmor navode se odredbe Zakona o radu. Karakteristično za radni odnos je i to da je ugovoren probni rad u trajanju od šest mjeseci. Sve navedeno govori u prilog tome da je u ovom slučaju riječ o mješovitom ugovoru koji ima elemente menadžerskog ugovora, međutim koji ugovor se u pogledu radnog odnosa može raskinuti jedino prema odredbama Zakona o radu koje reguliraju institut otkaza ugovora o radu. Sud je stoga prihvatio argumentaciju tužitelja koja govori o tome da se u ovom slučaju radi o radnom odnosu tužitelja kod tuženika te da stoga nema mjesta primjeni odredbe čl. 4. st. 4. ZR-a u pogledu otkazivanja tog ugovora. Ujedno valja navesti da je prema odredbi čl. 5.3. ugovora o radu navedeno to da tuženik ima pravo otkazati ugovor o radu bez obveze isplate otpremnine u slučaju odstupanja od poslovnog plana koje je veće od 15%, međutim ta odredba ne oduzima karakter mješovitog ugovora ugovoru o radu niti utječe na mogućnost prestanka radnog odnosa koji je zasnovan ugovorom o radu. Odredba je relevantna za pravo tužitelja na isplatu otpremnine, međutim ne govori o tome na koje sve načine može prestati radni odnos tužitelja kod tuženika. U pogledu prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika valja primijeniti odredbu čl. 112. ZR-a kojom su taksativno navedeni načini prestanka radnog odnosa, odnosno daljnje odredbe koje razrađuju pojedine vrste otkaza ugovora o radu.

14. Nadalje, sud je sagledao odluku o otkazu ugovora o radu na temelju koje je tužitelju otkazan ugovor o radu. Neovisno o tome što tuženik ističe da se radi o otkazu sukladno odredbi čl. 212. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, sud je uzeo u obzir sadržaj odluke o otkazu, a ne zakonske odredbe koje se u odluci navode, te je ocijenio dopuštenost odluke o otkazu s obzirom na sadržaj koji iz te odluke proizlazi. Analizirajući odluku o otkazu ugovora o radu razvidno je da je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog odstupanja od planiranih prihoda i troškova. Međutim, u odluci o otkazu se ne navodi to koji je bio iznos planiranih prihoda i troškova te u kojoj mjeri je došlo do odstupanja od istog. Iz sadržaja obrazloženja odluke o otkazu može se zaključiti da bi se radilo o skrivljenom ponašanju tužitelja. Međutim, da bi odluka o otkazu zbog skrivljenog ponašanja bila valjana potrebno je navesti koji su to točno bile obveze tužitelja iz radnog odnosa, a koje je tužitelj svojim postupanjem povrijedio. Navedeno nije vidljivo iz odluke o otkazu. Iako tuženik dalje u obrazloženju navodi da je došlo do preuzimanja dva portfelja te da nakon toga nisu uspjeli osigurati nove poslove, navedeno se ne može staviti na teret tužitelju, jer nije jasno koja je bila njegova uloga u pogledu stjecanja portfelja, niti je vidljivo o kojim se točno portfeljima radi. Niti ti navodi ne mogu se uzeti kao ponašanje tužitelja koje bi opravdavalo odluku o otkazu zbog skrivljenog ponašanja. Tuženik u odluci o otkazu spominje i potrebu za optimizacijom poslovanja, što može predstavljati razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, međutim tuženik je u tom slučaju propustio navesti sve ostale razloge koji su nužni da bi se ugovor o radu otkazao iz poslovno uvjetovanih razloga. U odluci nije navedeno da je prestala potreba za radom tužitelja, nije naveden broj radnika koji su obavljali poslove kod tuženika kao ni to je li tužitelj bio jedini zaposlen na tom radnom mjestu ili ne, a sve s obzirom na primjenu odredbe čl. 115. st. 2. ZR-a. Stoga se ne može utvrditi da se radi o odluci o otkazu zbog poslovno uvjetovanih razloga, jer u odluci nisu navedene okolnosti iz čl. 115. st. 1. točka 1. ZR-a. Ujedno u odluci o otkazu nisu navedene okolnosti koje su relevantne za osobno uvjetovani otkaz iz čl. 115. st. 1. točka 2. ZR- a, a ne može se zaključiti niti to da je riječ o izvanrednom otkazu jer, prema odluci o otkazu, tužitelj ima pravo na otkazni rok.

15. Do drugačijeg zaključka sud nije došao niti analizom iskaza svjedoka i parničnih stranaka. Tako svjedok DC u svom iskazu navodi da je prema ugovoru o radu i financijskom planu kojeg je sastavio sam tužitelj za period do 1. kolovoza 2023. bio predviđen nominalni plan rasta, a kasnije je bio predviđen rast od 25%. Svjedok navodi da je po njemu bilo realno da se ti rezultati ostvare, ali je trebalo ići na teren, a prvenstveno se oslanjalo na otkup i sredstva iz Slovenije. Bio je premašen iznos zajmova koje je davala slovenska tvrtka. U siječnju 2024. je izvršena dokapitalizacija, s ciljem poboljšanja slike društva, sve pozajmice išle su u poduzeće. Tuženik je već i ranije postojao u Hrvatskoj i postojalo je 150.000,00 eura zajmova u društvu. I kasnije su davali zajmove u iznosu od oko 400.000,00 eura, što su kasnije pretvorili u kapital. Od veljače 2024. uviđaju da ti zajmovi nemaju prevelikog efekta, te su stoga počeli obraćati više pažnje. Tužitelj je od veljače 2024. imao obvezu jednom mjesečno doći u sjedište društva u Maribor na sastanak te je imao dužnost doći s nekim rješenjima kako bi poboljšao poslovanje. Imao je zadatak predložiti način na koji će smanjiti troškove poslovanja i povećati prihod. Tužitelj je sastavio popis prodajnih sastanaka, ali ih nije održao, odnosno odradio je svega jedan sastanak od predviđenih 20. U travnju je bilo izvjesno d tužitelj neće smanjiti troškove i postići plan, te su stoga donijeli odluku da ga opozovu s direktorske funkcije. Više puta su tužitelja upozorili da mora ostvariti plan, i to putem poruka, maila i telefonski. Da je bilo rezultata, ne bi došlo do otkaza.Tužitelj je samostalno zastupao društvo, samostalno je odlučivao o zapošljavanju, zaposlio je svoju suprugu, što je tuženik znao. Jedino je tužitelj imao pristup bankovnim računima i karticama, a troškove je navodio paušalno za cijeli mjesec bez detalja. Svjedok navodi da je bio imenovan direktorom kao predstavnik vlasnika, ali nije bio nadređena osoba tužitelju. Svjedok je bio zadužen za operativne poslove, za implementaciju softvera iz Slovenije. Nije bio zadužen za prodaju. Planovi nisu realizirani za vrijeme tužiteljevog mandata. Navodi da su oni predložili da tužitelj dolazi u Maribor na sastanak, jer su inače tako radili i to je primjer dobre prakse, a tužitelj je želio doći više puta i prije. Nakon 2023. tužitelj je izrazio želju da dolazi na sastanke u Maribor. Tužitelj je imao odriješene ruke za zapošljavanje i za visinu plaće. Svjedok navodi da ne postoji pisani dokument o podjeli poslova između članova uprave tuženika. Prema financijskom planu bila je predviđena akvizicija dva manja portfelja u iznosu od oko 60.000,00 eura, svjedok potvrđuje da su akvizirana dva veća portfelja u ukupnom nominalnom iznosu od oko 7 milijuna eura. Tim akvizicijama nešto se promijenilo u financijskom planu za naredno razdoblje, ali ne značajno. Svjedok ističe da je on potpisao akviziciju za Novu hrvatsku banku u Sloveniji, tužitelj nije bio nazočan. Uvjete akvizicije su pregovarali NC, HC i ostali zajmodavci. Svjedok navodi da je ugovor potpisao za tuženika – Prohit Zagreb, a ne za slovensko društvo. To je potpisao jer je tužitelj bio odsutan. Svoje poslove direktora većinom je obavljao iz ureda u Mariboru, u Zagreb bi odlazio kada je trebalo odraditi neke poslove vezane uz implementaciju softvera.

16. Direktor tuženika NC u svom iskazu navodi da je tužitelj pripremio financijski plan te je rekao da ima potrebna znanja i iskustvo te je napravio financijski plan. Što se tiče prve godine, radi se o 2022., preostalo je još svega par mjeseci do kraja godine u tom trenutku te je bilo moguće da nije predviđena dobit jer se tada radilo o implementaciji softvera, ali misli da je već za sljedeću godinu bila planirana dobit. Bilo je dogovoreno da će tužitelj odlaziti na sastanke da bi se dobili poslovi, međutim to se nije dogodilo, a bilo je puno troškova te je poslovanje bilo u gubitku. Bile su dogovorene dvije akvizicije, planom su bile predviđene akvizicije i ostvarene su dvije akvizicije, ali većina plana odnosila se na „outsourcanje“, što znači da tuženiku netko treba ustupiti svoja potraživanja na upravljanje, a u tu svrhu je bilo potrebno održavati sastanke. Ne sjeća se da je išta od toga učinjeno, odnosno samo jedan mali portfelj. Ishođenje licence pred HNB-om nije trebalo spriječiti tuženika da posluje i ostvaruje dobit, obzirom da se tuženik već ranije bavio tim poslovima pa je bio predviđen drugačiji postupak ishođenja licence. I bez licence mogli su sklapati poslove kao što su radili njihovi konkurenti. Nije bilo objektivnih razloga da se dobit ne bi ostvarila. Tužitelj je bio ovlašten u Hrvatskoj organizirati poslovanje, a vlasnik je tu da pomogne. U tom smislu su uplaćivali pozajmice, tužitelj je poslove vodio samostalno i odlučivao je. Po potrebi su mu pomagali te je u tom smislu dolazio na sastanke u Maribor. Direktor većinom nije bio nazočan na tim sastancima, pozdravio je tužitelja, međutim sastanci su se odnosili na operativno poslovanje pa direktor nije bio nazočan. Vidjeli su da se planovi ne ispunjavaju te su više puta tužitelja zvali da smanji troškove i poveća prihode, a na te pozive nije bilo povratne informacije. Vidjeli su da će tim tempom mjesečnih troškova tvrtku odvesti u stečaj, upozoravali su tužitelja da smanji troškove i poveća dobit. S tužiteljem je dogovoreno da će on biti partner koji vodi poslove i samostalno pribavlja poslove, a da će mu DC prenijeti know-how, odnosno da će mu pomoći. Odluke o zapošljavanju donosio je tužitelj, obavijestio ih je o tome koga je mislio zaposliti. Nisu bili obaviješteni da je zaposlio VC. Akvizicija je dogovorena u Hrvatskoj, ali je financiranje dogovarano i u Sloveniji. Za prvi portfelj tužitelj je dogovorio investitore.

17. Tužitelj u svom iskazu navodi da je s tuženikom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme s probnim radom od 6 mjeseci i svim ostalim sastavnicama klasičnog ugovora o radu. Tim ugovorom ustanovljen je odnos podređenosti. Prilikom inicijalnih razgovora NC je rekao da je DC zadužen za Hrvatsku i sva komunikacija prema NC išla je preko ĆC. Tužitelj je svoje izvještaje za NC slao preko ĆC. Za značajnije rashode tražio je suglasnost od strane ĆC, koji bi rekao da on treba provjeriti s NC, te ga je kasnije povratno izvijestio. Navodi da je tražio suglasnost za zapošljavanje. Prema financijskom planu koji je sastavni dio ugovora tužitelj je imao na raspolaganju 900,00 eura mjesečno za reprezentaciju i troškove putovanja, koje nikada nije u toj mjeri utrošio. S vremena na vrijeme je ZC dostavljao izvadak iz prometa po računu, imao je uvid i radio je analize dobivenih podataka. Tužitelj se ne slaže s navodima tuženika da je društvo ostvarilo gubitak, možda je tako računovodstveno, međutim kupnja portfelja utjecala je na to da se u narednom razdoblju od 7 do10 godina vide benefiti te akvizicije. Za veću akviziciju osnovali su posebno trgovačko društvo u Hrvatskoj naziva Prohit Assets u 100%-tnom vlasništvu tuženika, u kojem su direktori bili tužitelj i DC, a to društvo poslovalo je s dobitkom. Financijski plan su usuglasili DC i tužitelj, DC je dostavio popis klijenata i namjera je bila ta da kao prvi klijenti budu klijenti tuženika iz Slovenije, a sve kako bi se lakše uhodali u poslovanje. Financijski plan se odnosio na razdoblje do 31. srpnja 2023., a kasnije je predviđao rast od 25% godišnje za period do 2026. Tužitelj navodi da je 10. kolovoza 2023. dostavio izvještaj, tražio je da se sagleda druga kategorija, a to je novčani tok poslovanja koji je bio pozitivan za tuženika i koji je preduvjet za dobit u narednom razdoblju. Upravo na temelju tog financijskog plana tužitelj je zatražio isplatu bonusa za prvu godinu poslovanja, s time da je napomenuo da ne traži isplatu u novcu, već u poslovnim udjelima. DC je kroz poruke i usmeno potvrdio da je taj dogovor u redu. Postupak ishođenja licence utjecao je na to da su neke financijske institucije svoje natječaje stavile na čekanje. Istina je da su mogli poslovati i prije ishođenja licence, međutim poslova je bilo značajno manje, a te poslove lakše su mogli dobiti oni subjekti koji su već ustanovljeni na tržištu kao što su Eos Matrix i B2 kapital. Prema saznanju tužitelja tuženik niti godinu dana po odlasku tužitelja nije realizirao nove poslove. Tužitelj ističe da je za prvu godinu poslovanja koja je završila 31. srpnja 2023. bio predviđen gubitak u iznosu od 66.000,00 eura. Svaki početak poslovanja neminovno predviđa i gubitak, tako da se ne može reći da je gubitak bio nepredvidiv i iznenađenje za tuženika. Tuženik je bio suglasan s naznačenim gubitkom koji je bio naveden u poslovnom planu. Tužitelj je za prvu godinu sačinio izvješće na nekih 20-ak stranica koje je podnio 10. kolovoza 2023., na koje nikada nije dobio pisano očitovanje ili odgovor. Usmeno je bilo komunicirano da će to proći i komentirati nakon što završi postupak licenciranja. Na kraju izvještaja tužitelj je predložio donošenje novog plana te način ostvarenja svojih prava iz radnog odnosa koja su uključivala pravo na uvećanje plaće i stjecanje određenih bonusa. Nakon 1. kolovoza 2023. tuženik nije imao poslovni plan, istina je da je u prvom planu bilo naznačeno uvećanje za 25%, međutim nisu razrađeni nikakvi detaljni planovi, radilo se o orijentacijskom kriteriju za izradu plana. Naznaka o uvećanju prihoda za 25% nije poslovni plan. Primjerice, u poslovnom planu postoji popis potencijalnih klijenata, što nije navedeno za sljedeću godinu. Navodi da nije dobio niti pisano niti usmeno izraz nezadovoljstva vezano uz rad tužitelja. Iz Slovenije nisu dovedeni klijenti koji su trebali biti klijenti kompanije. Ostvarili su akviziciju dva značajna portfelja. Nije bilo nikakvog dokumenta o podjeli odgovornosti između dva direktora. Na mjesečnoj bazi tužitelj je slao izvještaj o poslovanju, ali je za svakog potencijalnog klijenta ili novi projekt morao izvijestiti matično društvo u Sloveniji. Tužitelj kao primjer navodi da je dobio informaciju da Telemach prodaje svoja potraživanja na tržištu, tada je prikupio informacije te ih dostavio u Sloveniju. Visinu same ponude i odluku želi li staviti ponudu za kupnju određivali su u Sloveniji. Tužitelj bi potom dobio iznose ponude i odgovor da se ponuda uputi klijentu. Tužitelj je tako postupao u svakom slučaju i ništa se nije nudilo bez znanja i odobrenja društva iz Slovenije. Cijena je određivana od strane matične kuće u [adresa]. Tužitelj još napominje da je po prestanku radnog odnosa dobio i potvrdu koju su izdali o trajanju radnog odnosa i poslovima koje je obavljao za tužitelja, a sve kao poslodavac. Tuženik je počeo tvrditi da to nije radni odnos tek nakon što je tužitelj uložio zahtjev za zaštitu prava. Tužitelj je trebao ishoditi odobrenje i za isplate koje bi se radile na račun društva, primjerice na kraju godine za neke neoporezive isplate radnicima u vidu nagrade, za što je sve trebao tražiti odobrenje ĆC. Bilo je situacija kada je tužitelj napomenuo da bi htio raditi s nekim klijentom, nakon čega je odgovoreno da će tog klijenta odraditi NC na višoj razini, a tužitelj često nije dobio povratnu informaciju je li posao realiziran ili ne. Tužitelj navodi da nije ostvareno uvećanje prihoda od 25% koje je bilo naznačeno u prvom planu, isto kao što nije ostvarena realizacija prihoda koja je bila planirana za prvu godinu. Tužitelj još napominje da druga poslovna godina nije niti završila te se ne može decidirano reći što se dogodilo po pitanju prihoda na dan 31. srpnja 2024., u trenutku kada je tužitelj već dobio otkaz te mu je prestao radni odnos kod tuženika. Tužitelj navodi da je tijekom 2024. bio dva puta na sastanku u Mariboru, radilo se o tzv. „brainstorming“, takav sastanak su imali jednom mjesečno, a tužitelj je prvi puta tek 2024. uključen u to. Sastanci su se održavali i na temu poslovanja u Hrvatskoj i prije nego što je tužitelj išao u Maribor, u tom slučaju bi tužitelja DC izvijestio o tome što su dogovorili na sastancima. Tužitelj navodi da je inzistirao da dolazi na te sastanke, međutim DC je rekao da oni znaju najbolje na koji način će NC prezentirati prijedloge. Tužitelj nikada nije službeno tražio odobrenje za korištenje godišnjeg odmora, morao je ĆC izvijestiti o tome kada koristi godišnji odmor, s time da je uvijek bio dostupan za vrijeme godišnjeg. Tužitelj ističe da je sačinio izvještaj o radu nakon kalendarske 2022., potom izvještaj nakon završetka poslovne 2023., odnosno nakon 31. srpnja 2023., a otkaz je dobio u svibnju 2024.

18. Sud je ocijenio iskaze svjedoka i stranaka istinitima, jer su u bitnome podudarni. I direktor tuženika potvrdio je navode tužitelja da za 2022. nije bila predviđena dobit, jer je od godine preostalo svega par mjeseci, a bilo je potrebno implementirati softver. Nadalje, i svjedok i stranke suglasno navode da je za prvu godinu bila predviđena dobit, a za period nakon toga prema financijskom planu koji je predstavljao sastavni dio ugovora o radu bio je predviđen rast prihoda od 25% godišnje. Sud je uvidom u financijski plan koji prileži na stranici 15-27 spisa utvrdio da je doista za period od kolovoza 2023. do srpnja 2026. naznačen godišnji rast od 25%, međutim sukladno iskazu tužitelja nema nikakvih detaljnih razrada tog plana. Sam financijski plan je detaljno razrađen, u njemu su navedeni potencijalni kupci i plan aktivnosti, kao i financijske projekcije. Sve navedeno ne postoji za period koji je naznačen pod točkom 9, a odnosi se na razdoblje od kolovoza 2023. do srpnja 2026. Sud se prije svega rukovodio iskazima svjedoka i direktora tuženika prilikom donošenja odluke o nezakonitosti odluke o otkazu. Naime, niti svjedok DC, niti direktor tuženika u svom iskazu nisu jasno i decidirano naveli koja je dobit bila planirana u prvoj godini poslovanja, je li ista ostvarena, a ako nije, u kojem iznosu nije, isti se nisu detaljno referirali na plan poslovanja za period od srpnja 2022. do 31. srpnja 2023., za koji period tužitelj navodi da je sačinio izvještaj i dostavio ga svjedoku ZC. Niti svjedok, niti direktor tuženika u svom iskazu se nisu referirali na taj izvještaj, niti su jasno naveli je li isti prihvaćen ili ne. Navedeno nije naznačeno niti u obrazloženju odluke o otkazu. Isto tako u pravu je tužitelj kada u svom iskazu naglašava da se ne može decidirano znati što se po pitanju dobiti ili gubitaka dogodilo na dan 31. srpnja 2024., s obzirom da je već u tom trenutku tužitelju otkazan ugovor o radu i prestao radni odnos kod tuženika. Prema mišljenju ovoga suda, ukoliko bi razlog bilo kakvog otkazivanja ugovora o radu bila činjenica da nije ostvarena dobit, tada je potrebno jasno i precizno navesti iz kojih podataka proizlazi to da dobit nije ostvarena, odnosno navesti u kojem iznosu su nastali gubici na strani tuženika. Iz odluke o otkazu, kao i iskaza svjedoka i direktora tuženika, nije moguće utvrditi činjenicu u kojoj mjeri nije ispunjen financijski plan, odnosno kakvo je bilo ostvarenje tog plana na kraju prve, odnosno druge godine poslovanja. Kao što je ranije navedeno, iz odluke o otkazu nije jasno vidljivo što se tužitelju točno stavlja na teret jer se općenito navodi da nisu osigurali nove poslove u situaciji kada troškovi društva ostaju visoki, a prihodi niski. Iako iz iskaza svjedoka ĆC proizlazi da je tužitelj najavio plan održavanja poslovnih sastanaka, koji u konačnici nisu održani, što svjedok smatra da je direktno utjecalo na loše poslovanje, navedeno nije istaknuto kao razlog otkaza ugovora o radu, niti se može uzeti kao ponašanje tužitelja koje je uzrok otkazivanja ugovora o radu. Naime, kao što je ranije rečeno, ukoliko je ugovor otkazan zbog skrivljenog ponašanja radnika, u obrazloženju takve odluke se trebaju navesti obveze iz radnog odnosa koje su radniku dodijeljene, a koje je isti, zbog svog skrivljenog ponašanja, prekršio. Navedeno je u cijelosti izostalo u odluci o otkazu koju je tuženik dao tužitelju. Isto tako, tužitelj je u svom iskazu jasno naveo da je činjenica stjecanja portfelja u ukupnom nominalnom iznosu od oko 7 milijuna eura utjecala na financijski plan za naredno razdoblje, a što sve nije navedeno u obrazloženju odluke o otkazu, niti je vidljivo u kojem dijelu je ta akvizicija utjecala na izmjenu financijskog plana poslovanja. Naime, i svjedok DC u svom iskazu potvrđuje navode tužitelja da se tim akvizicijama nešto promijenilo u financijskom planu za naredno razdoblje, ali ne značajno. Stoga, za utvrditi je da se u stvarnosti financijski plan izmijenio budući da su se izmijenile i okolnosti (stečen je portfelj u nominalnom iznosu od oko 7 milijuna eura), međutim tuženik nije naveo u kojoj mjeri je to utjecalo na izvršenje financijskog plana i mogućnost ostvarenja istog od strane tužitelja.

19. U prilog tužiteljevih navoda da se u ovom slučaju radilo o ugovoru o radu govori i potvrda koju je tuženik izdao o vrsti poslova koje je tužitelj obavljao i trajanju radnog odnosa, a koja je izdana 3. srpnja 2024. i prileži na strani 87 spisa. Naime, takva potvrda izdaje se na temelju odredbe čl. 130. ZR-a, što je još jedan argument koji govori u prilog tome da se u ovom slučaju radilo o radnom odnosu i tzv. mješovitom ugovoru, znači ugovoru o radu koji ima elemente menadžerskog ugovora.

20. Slijedom navedenog sud je utvrdio da odluka o otkazu nije zakonita i dopuštena, jer tuženik prilikom otkazivanja ugovora o radu nije postupio sukladno odredbama ZR- a koje se odnose na prestanak radnog odnosa, a primjena tih odredaba bila je nužna s obzirom na pravnu prirodu ugovora, radi čega je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja kao pod točkom I/ izrijeke.

21. Sukladno odredbi čl. 125. st. 1. ZR-a ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

22. U odnosu na zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu, tužitelj je u međuvremenu zasnovao radni odnos te je ujedno naveo da mu nije prihvatljivo nastaviti rad kod tuženika, radi čega je predložio sudski raskid ugovora o radu s danom 30. lipnja 2024. Tuženik se nije usprotivio zahtjevu za sudski raskid već samo visini zahtjeva za naknadu štete. Obzirom na navedeno sud je prihvatio zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu s danom 30. lipnja 2024. te je donio presudu kao pod točkom II/ izrijeke, sve sukladno odredbi čl. 125. st. 1. ZR-a.

23. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu štete uslijed sudskog raskida, prema odredbi čl. 5.1 Ugovora o radu ugovorena je mjesečna bruto plaća tužitelja u iznosu od 4.000,00 eura. Tužitelj je stavio zahtjev za naknadu štete u visini osam ugovorenih plaća obrazlažući to činjenicom da je na radnim mjestima gdje tužitelj radi dobar ugled ključan uvjet za bilo kakvo zapošljavanje. Tužiteljev ugled narušen je jednostranim otkazom od strane poslodavca, čime je tužitelj pretrpio štetu. Istog dana kada je tužitelju otkazan ugovor o radu i supruga tužitelja dobila je poslovno uvjetovani otkaz. Tužitelj je u obvezi uzdržavati dvoje malodobne djece u dobi od šest i devet godina, a otkazom ugovora o radu značajno je narušeno uzdržavanje obitelji tužitelja. Dodatno, tužitelj je u svom iskazu naveo da je bio u radnom odnosu kod tuženika nešto više od godinu i pol dana, da je u svoj zahtjev za naknadu štete ukalkulirao i onu štetu koju je imao iz razloga jer mu tuženik nije isplaćivao uvećanu plaću koju mu je trebao početi isplaćivati nakon prve godine rada, a ujedno je bilo dogovoreno da stekne 20% udjela u kompaniji tuženika, što danas nominalno vrijedi 80.000,00 eura. Sav taj prihod izostao je zbog odluke o otkazu. Tužitelj također naglašava da je čitavo vrijeme bio direktor u povezanom društvu Prohit Assets za što nije dobivao nikakvu naknadu. Tužitelj još navodi da se u novom radnom odnosu nalazi počevši od 26. rujna 2024.

24. Zahtjev tužitelja za naknadu štete djelomično je osnovan i to u visini od tri ugovorene mjesečne plaće u iznosu od 12.000,00 eura, s obzirom da se visina naknade štete sukladno odredbi čl. 125. st. 1. ZR-a određuje prema trajanju radnog odnosa, starosti tužitelja te obvezama uzdržavanja. Unatoč navodima tužitelja da je pretrpio štetu i zbog povrede ugleda te iz ostalih prihoda koje je očekivao iz radnog odnosa, navedeno može predstavljati poseban zahtjev tužitelja s naslova naknade štete prema tuženiku, međutim ova naknada štete dosuđuje se radi sudskog raskida ugovora o radu za što nije relevantno kakvu je reputacijsku štetu pretrpio tužitelj, odnosno koji su sve prihodi za tužitelja izostali. Sud je utvrdio da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika u periodu od 1. kolovoza 2022. pa do 27. lipnja 2024. Također je utvrđeno da je tužitelj u obvezi uzdržavanja dvoje maloljetne djece, da se nalazi u životnoj dobi 39 godina te da je novi radni odnos zasnovao svega tri mjeseca nakon otkaza ugovora o radu. Uzevši u obzir sve navedeno sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na naknadu štete u visini tri ugovorene mjesečne plaće, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan. S obzirom na tužiteljevu životnu dob i trajanje radnog odnosa, sud je zaključio da nema osnove za dosuđenje naknade štete u većem iznosu. Stoga je donesena presuda kao pod točkama III/ i IV/ izrijeke.

25. Odluka o parničnom trošku donesena je sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a koja propisuje da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, odredit će trošak stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici te će odmjeriti naknadu dijela takvih troškova. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu vodeći računa i o uspjehu dokazivana u pogledu osnove zahtjeva. Tužitelj je u odnosu na visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva uspio s 38%, dok je u pogledu osnove uspio u omjeru od 100%. Kada se navedeno uzme u obzir uspjeh tužitelja iznosi 69%, a tuženika 31%. Kada se od postotka uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženika dobije se omjer od 38% u kojem postotku se dosuđuju troškovi tužitelju. Visina troška tužitelja određena je sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, 107/25, dalje u tekstu: Tarifa), budući da je tužitelj zastupan po odvjetniku.

26. Trošak tužitelja odnosi se na trošak za sastav tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7/1), za sastav dva obrazložena podneska iznos od 500,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8/1), za zastupanje na pet ročišta iznos od 500,00 eura za svako ročište (Tbr. 9/1), što ukupno iznosi 4.000,00 eura, kojem iznosu se ima pridodati iznos od 1.000,00 eura na ime 25% PDV-a (Tbr. 46), što ukupno iznosi 5.000,00 eura. S obzirom na omjer uspjeha tužitelja u sporu istom pripada pravo na naknadu troška u iznosu od 1.900,00 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan.

27. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.

U Zagrebu 16. ožujka 2026.

Sutkinja:

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka, u roku od 15 dana računajući od dana objave ove presude.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.