Republika Hrvatska

Trgovački sud u Rijeci

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-286/2025-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Tamari Jugo Smoljanović, u parničnom predmetu tužitelja MARAND consultants d.o.o. Bobovje (grad Krapina), Bobovje 52G, OIB: 67777289499, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kraljević, odvjetnik u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 70/II protiv tuženika Viva Medis d.o.o. Ustrine (grad Mali Lošinj), Ustrine 35, OIB: 26531370141, kojeg zastupa punomoćnik Štefan Štefanek, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 191d, radi isplate 3.794,38 EUR s kamatom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, objavljene 16. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Anđelke Smojver-Bašić sa sjedištem u [adresa] poslovni broj sudski predmet Ovrv-21298/2024, javnobilježnički predmet: UPP/OS-Ovrv-762/2024 od 9. prosinca 2024. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.794,38 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. srpnja 2024. po stopi od 12,25% godišnje do 31. prosinca 2024., od 1. siječnja 2025. po stopi od 11,15% godišnje do 30. lipnja 2025., a od 1. srpnja 2025. po stopi od 10,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za osam postotnih poena,

kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju nastale troškove postupka ovrhe koje je odredio javni bilježnik u iznosu od 25,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 9. prosinca 2024. (dana donošenja rješenja o ovrsi) po stopi od 7,25% godišnje do 31. prosinca 2024., od 1. siječnja 2025. po stopi od 6,15% godišnje do 30. lipnja 2025., a od 1. srpnja 2025. po stopi od 5,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju platiti tuženiku na ime prouzročenog parničnog troška iznos od 1.232,65 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. ožujka 2026. (dana donošenja presude) po stopi od 5,15% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena, do isplate u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 420,88 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kao ovrhovoditelj 7. studenog 2024. podnio prijedlog za ovrhu protiv tuženika kao ovršenika radi isplate iznosa od 3.794,38 EUR na temelju vjerodostojne isprave-računa sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate. Na rješenje o ovrsi poslovni broj sudski predmet: Ovrv-21298/2024, javnobilježnički predmet: UPP/OS-Ovrv-762/2024 od 9. prosinca 2024., koje je donio javni bilježnik Anđelka Smojver-Bašić sa sjedištem u [adresa], kojim je cijelosti prihvaćen prijedlog za ovrhu, ovršenik je pravovremeno podnio prigovor navodeći da osporava rješenje o ovrsi. Osporava osnovu i visinu utužene tražbine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj Povrv-11/2025-2 od 11. ožujka 2025. rješenje o ovrsi poslovni broj sudski predmet: Ovrv-21298/2024, javnobilježnički predmet: UPP/OS-Ovrv-762/2024 od 9. prosinca 2024., stavljeno je izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha te su ukinute provedene radnje pa je postupak u tom dijelu nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga. Na temelju istog rješenja Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju oglasio se stvarno nenadležnim te je predmet ustupio ovome sudu 16. svibnja 2025., kao stvarno i mjesno nadležnom sudu (odluka na stranici 29-31 spisa).

3. Tužitelj je u podnesku zaprimljenom kod suda 3. lipnja 2025. naveo da je tuženik u prvoj polovici 2024. angažirao tužitelja na poslovima implementacije i integracije sustava ''NetSuite'' kod tuženika. Navedeni sustav je sustav društva Oracle koji malim, srednjim i velikim poduzećima služi kao alat za upravljanje različitim poslovnim funkcijama putem jedne integrirane platforme. Tužitelj i tuženik su prije početka obavljanja poslova ugovorili model plaćanja po utrošenim satima radama na poslovima implementacije. Tuženik je prije početka obavljanja poslova uplatio predujam u neto iznosu od 2.964,00 EUR, koji iznos predstavlja 30% od ukupnog broja procijenjenih sati koji će biti utrošeni na cjelokupnom poslu implementacije. Dogovor tužitelja i tuženika je bio da će tužitelj ispostaviti sljedeći račun s ukupnim brojem odrađenih sati do 31. svibnja 2024.(koji sati nisu pokriveni već plaćenim predujmom), dok će preostali iznos odrađenih sati koji nisu pokriveni uplaćenim predujmom i računom do 31. svibnja 2024. tuženik platiti po završetku posla.

3.1. Tužitelj je 13. lipnja 2024. ispostavio tuženiku račun br. 24-360-00002 radi naplate do tada obavljenog posla, odnosno utrošenih sati rada na iznos od 3.794,38 EUR sa uključenim PDV-om. Tužitelj je nakon ispostavljenog računa nastavio raditi na poslovima implementacije softvera sukladno dogovoru s tuženikom te je shodno tome bio u stalnoj komunikaciji sa tuženikom, tražeći od istog dokumentaciju i potrebne podatke.

3.2. Tužitelj i tuženik su tek krajem mjeseca srpnja 2024. dogovorili prestanak obavljanja poslova s obzirom da je tuženik od društva ORACLE tražio promjenu partnera za implementaciju sustava NetSuite te je o navedenom gospođa JD obavijestili gospođu LD. Iz priloženih e-mail-ova vidljiva je konstantna aktivnost tužitelja u želji da tuženiku predstavi rezultate dosadašnjeg rada i napretka, ali isto tako pasivnost tuženika u prihvaćanju istih sugestija. Tako primjerice 10. srpnja 2024. u e-mail-u tužitelj poziva tuženika na sastanak kako bi mu prikazao postavljene funkcionalnosti unutar sustava, ali se tuženik na poziv oglušuje. Iz navedene komunikacije je također razvidno kako je tuženik od društva ORACLE zatražio promjenu partnera nakon što je tužitelj obavio glavninu posla i nakon što je tužitelj ispostavio račun za obavljene usluge. Dakle, ne postoji dokaz da bi za vrijeme tužiteljevog rada do ispostavljanja računa tuženik na bilo kakav način prigovara kvaliteti usluge tužitelja ili tražio nekakve izmjene u načinu pružanja usluge. Tužitelj je već u lipnju mjesecu završio 90% svih poslova vezanih uz implementaciju softvera NetSuite. Završni posao odnosio se na integraciju sa ''webshopom'' , a koji posao je bio uvjetovan cjelokupnom funkcionalnošću sustava. Do navedenog nije došlo jer je tuženik od društva ORACLE tražio promjenu partnera na poslovima implementacije. Predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev.

4. Tuženik je u podnesku zaprimljenom kod suda 30. lipnja 2025. ustrajao kod navoda iz prigovora. Obrazlaže da je tuženik od proizvođača Oracle Corporation UK Ltd kupio licenciju softverskog rješenja (sustava) pod nazivom NetSuite-cjelovita programska aplikacija u oblaku tzv. ERP paket za poslovanje, računovodstvo, prodaju i korisničke usluge prodaje proizvoda i usluga tuženika putem interneta. Radi korištenja navedenoga sustava, bilo je nužno izvršiti specifičnu prilagodbu aplikacije poslovnim potrebama tuženika.

4.1. Prvi pripremni sastanak tuženika i tužitelja tzv. kick-off meeting održan je 22. ožujka 2024., ali je pružanje usluga započelo tek nakon 15. travnja 2024. zbog otkaza zaposlenice tužitelja koju je tužitelj bio odredio za pružanje usluge tuženiku i zamjene iste novom zaposlenicom. Tuženik osporava navod iz točke III. podneska tužitelja da su svi radnici tužitelja kao i vanjski suradnici bili zaduženi za ispunjenje predmetne usluge tužitelja. Tuženik je, postupajući u dobroj vjeri i po uputi proizvođača sustava NetSuite (vidjeti Oracle Partner Estimate br. 1346574), dao povjerenje tužitelju, polazeći od činjenice da se radi o ovlaštenome partneru proizvođača navedenoga softvera. Slijedom navedenoga, tuženik nije inzistirao na zaključenju formalnoga tj. pisanog ugovora s tužiteljem. Tuženik napominje da tužitelj kao pružatelj usluge tuženiku nije ponudio sklapanje pisanog ugovora u kojem bi cjelovito prikazao opseg svoje usluge. Tužitelj nema objavljene opće uvjete poslovanja niti je o njihovom mogućem postojanju obavijestio tuženika. Unatoč postignutome usmenom dogovoru o opsegu usluge (implementacija sustava NetSuite na poslovanje tuženika) tužitelj nije izvršio obveze proizašle iz poslovnog odnosa. Konkretno, tužitelj nije izvršio prilagodbu sustava NetSuite poslovnim procesima tuženika, niti je implementacija sustava u praksi bila uspješna, funkcionalna i dovršena u ugovorenome vremenu i na ugovoreni način. Tuženik osporava da bi tužitelj utrošio broj sati za izvršenje usluge kako to navodi u specifikaciji spornoga računa, a posebno da su navodno utrošeni sati bili efektivno potrebni za pružanje usluge.

4.2. Tuženik je o problemu u poslovnoj suradnji s tužiteljem obavijestio i društvo Oracle koje je uputilo tuženika na korištenje usluga tužitelja. U e-mail-u tuženika od 29. srpnja 2024. vidljivi su brojni razlozi osporavanja izvršenog opsega i kvalitete usluge tužitelja te odbijanje plaćanje računa. Oracle je o ovome izravno obavijestio tužitelja. Tuženikovo osporavanje usluge tužitelja i saznanje tužitelja o e- mail-u tuženika od 29. srpnja 2024. izravno potvrđuje i sam tužitelj u točki IV. svojega podneska kao i u e-mail-u tužitelja od 31. srpnja 2024. U tom e-mail-u tužitelj nadalje ističe da „osporavanje implementacije nije niti bitno“, a ovaj daljnji navod tužitelja vezan je i za činjenično otkazivanje poslovne suradnje koje je tužitelj izjavio tuženiku istim email-om izjavivši da je „jasno da se suradnja ne može produžiti“. Tuženik osporava navod iz točke IV. podneska tužitelja da bi tužitelj „obavio glavninu posla“, kako do 31. svibnja 2024. tako niti nakon toga datuma tj. „90% svih poslova u lipnju mjesecu“.

4.3. Iz specifikacije računa tužitelja br. 24-360-00001 od 20. ožujka 2024., na temelju kojega je tuženik izvršio uplatu predujma, nedvojbeno proizlazi da ugovoreni obračun usluge implementacije aplikacije NetSuite nije bio temeljen na vremenskoj komponenti (satnici), već na unaprijed utvrđenom iznosu, izraženome kroz postotni udio - konkretno, 30% ukupne naknade. Da je obračun usluge u vrijeme izdavanja računa zaista bio temeljen na satnici, tada bi iznos predujma (račun tužitelja od 20. ožujka 2024.) morao biti određen sukladno broju ugovorenih sati i pripadajućoj jediničnoj cijeni po satu, a što na navedenome računu izostaje. Iz spornoga računa tužitelja (račun od 13. lipnja 2024.) nadalje nije vidljivo koliko sati je tuženik platio predujmom na temelju računa tužitelja br. 24-360-00001 od 20. ožujka 2024. Također iz spornoga računa uopće ne proizlazi na koji se način „satnice“ usklađuju s naplaćenim predujmom. Tako iz specifikacije spornoga računa proizlazi odobrenje u iznosu od 50% tj. ukupna vrijednost spornoga računa iznosi 7.588,75 EUR dok je tužitelj na temelju istoga računa zatražio od tuženika plaćanje iznosa od 3.794,38 EUR. Usporedbom obaju računa tužitelja proizlazilo bi da je tuženik uplatom predujma po računu od 20. ožujka 2024. podmirio gotovo 50% naknade na koju je tužitelj smatrao da ima pravo, a ne tek 30% kako je to navedeno u računu za predujam. Međutim, tuženik smatra bitnom okolnošću za predmetni spor to da datum dospijeća po spornome računu nije valjano određen jer se u računu uopće ne navodi datum izdavanja računa već neki „datum isporuke“ koji je jednak „datumu valute računa“, pa je tako nejasno kada je zapravo ovaj račun izdan i koliko je primjerenoga vremena tuženiku dano za plaćanje računa. Stoga je sporni račun i pravno nevaljan i zapravo nikada nije niti bio vjerodostojna isprava u pravnome smislu.

4.4. Tuženik smatra da tužitelj nije uspio dokazati opravdanost svoga tužbenog zahtjeva jer nije dokazao opseg isporučene usluge, vremensko razdoblje usluge niti kvalitetu navodno odrađenih radnih sati (korisnost za tuženika). Tuženik nije platio račun tužitelja i nije iskoristio pravo na odbitak pretporeza obračunatog u spornome računu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu i obrazložena dalje u nastavku presude te saslušanjem svjedoka ŽD (iskaz na stranici 133-134 spisa), svjedoka JD (iskaz na stranici 135- 137 spisa) i zastupnika po zakonu tuženika RD (iskaz na stranici 137-138 spisa) utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.).

5.1. Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

5.2. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži od tuženika plaćanje naknade za implementaciju i integraciju softvera NetSuite u iznosu od 3.794,38 EUR temeljem računa broj 24-360-00002 od 13. lipnja 2024. s dospijećem 13. lipnja 2024. (račun na stranici 6 spisa). Tužbeni zahtjev je neosnovan.

6. Među strankama nije sporno da je tuženik od proizvođača Oracle Corporation UK Ltd kupio licencu softverskog rješenja (sustava) pod nazivom NetSuite - cjelovita programska aplikacija u oblaku tzv. ERP paket za poslovanje, računovodstvo, prodaju i korisničke usluge prodaje proizvoda i usluga tuženika putem interneta te da je bilo nužno obaviti specifičnu prilagodbu aplikacije poslovnim potrebama tuženika, koju mogu provesti isključivo ovlašteni partneri proizvođača aplikacije. Na temelju izravne upute proizvođača aplikacije Oracle (Partner Estimate), tuženik se obratio tužitelju kao ovlaštenome pružatelju usluge za implementaciju sustava NetSuite. Nije sporno da je tužitelj od tuženika primio iznos predujma prije početka pružanja usluge tužitelja na temelju računa tužitelja br. 24-360-00001 od 20. ožujka 2024. u neto iznosu od 2.964,00 EUR (30%, račun na stranici 83 spisa). Također nije sporno da je prvi pripremni sastanak tuženika i tužitelja održan 22. ožujka 2024., ali je pružanje usluga započelo nakon 15. travnja 2024. Budući da navedene činjenice među strankama nisu sporne, ne treba ih dokazivati sukladno odredbi čl. 221. st. 1. ZPP-a.

7. Sporno jest je li tužitelj uredno obavio ugovorenu uslugu odnosno je li izvršio prilagodbu sustava NetSuite poslovnim procesima tuženika te je li implementacija sustava bila uspješna, funkcionalna i dovršena u ugovorenom vremenu i na ugovoreni način s obzirom na tuženikove navode da su iz e-mail poruke tuženika od 29. srpnja 2024. vidljivi brojni razlozi osporavanja obavljenog opsega i kvalitete usluge tužitelja te odbijanje plaćanja računa. Također je sporna i visina tužbenog zahtjeva s obzirom na tuženikove navode da ugovoreni obračun usluge nije bio temeljen na satnici, već na unaprijed utvrđenom iznosu izraženom kroz postotni udio (30%) ukupne naknade.

8. U ovom postupku primjenjuju se materijalnopravne odredbe koje se odnose na ugovor o djelu. Sukladno odredbi čl. 590. Zakona o obveznim odnosima (dalje:

ZOO-a, "Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.) ugovorom o djelu izvođač se obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i slično, a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.

8.1. Nije sporno da u konkretnom slučaju stranke nisu sklopile ugovor u pisanom obliku, ali su usmeno dogovorile implementaciju sustava NetSuite na poslovanje tuženika.

9. Uvidom u e-mail prepisku te u zapisnike sa sastanka koje je tužitelj priložio uz podnesak od 3. lipnja 2025. (stranica 41-69 spisa) sud nije mogao utvrditi da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu odnosno da je prilagodio sustav NetSuite poslovnim procesima tuženika. Zapisnici sa sastanaka su zapisnici samog tužitelja u kojima je tužitelj navodio podatke o onome što se radilo, što treba dostaviti i što treba raditi dalje, međutim iz navedene dokumentacije sud nije mogao utvrditi da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu, niti je mogao utvrditi broj sati koje je navodno odradio tužitelj, a koji su navedeni u utuženom računu. Ovdje se također napominje da u računu za predujam od 30% koji prileži na stranici 83 uopće nije naveden broj radnih sati, a da bi se moglo utvrditi koji broj radnih sati je tuženik platio plaćanjem predujma od 30% u iznosu od 2.964,00 EUR. Osim toga iz iskaza ŽD, koja je u sporno vrijeme bila direktorica tužitelja sud utvrđuje da je tužitelj s tuženikom dogovorio za predmetni posao ukupan iznos za cijelu implementaciju bez broja sati. Stoga su neosnovani navodi tužitelja iz podneska od 3. lipnja 2025. da su stranke ugovorile model plaćanja po utrošenim satima rada na poslovnima implementacije.

9.1. Nadalje, radi utvrđenja sporne činjenice je li tužitelj tuženiku pružio ugovorenu uslugu odnosno je li izvršio prilagodbu sustava NetSuite poslovnim procesima tuženika te je li implementacija sustava bila uspješna, funkcionalna i dovršena u ugovorenom vremenu i na ugovoreni način sud je izveo dokaz saslušanjem svjedoka ŽD, JD i zastupnika po zakonu tuženika RD. Svjedok DD je iskazala da je u vrijeme dogovaranja predmetne suradnje i trajanja poslovnog odnosa bila direktorica tužitelja. Iskazala je da je tuženik angažirao tužitelja na poslovima implementacije poslovnog sustava NetSuite. Tužitelj je tuženiku poslao ponudu po satu, a tuženik je odgovorio da mu tim nije ekipiran te je to zahtjevan poslao te da se tuženiku ne bi isplatilo određivanje cijene po satu. Iskazala je da je iz tog razloga s tuženikom dogovorila za predmetni posao ukupan iznos za cijelu implementaciju bez broja sati. Dalje je iskazala da je tužitelj nakon uplate predujma krenuo s implementacijom, lokalizacijom, setirali su osnovne postavke, porezne kodove, dobavljače, evente, dokumente, izvještaje, što je neophodno da jedan sustav radi. U navedeno je od strane tuženika bila uključena jedino djelatnica JD, koja se školovala. Ona je otišla u nekom trenutku na godišnji odmor, a kad se vratila trebala je početi raditi direktno u sustav, ali se ona rasplakala i rekla da je previše posla i da je tužitelj puno toga odradio i da neće stići sve to pogledati i naučiti da bi se osposobila raditi u sustavu. Direktor tuženika joj je rekao da je JD nezadovoljna i da ne može raditi u sustavu. Iskazala je da je JD prije toga stalno govorila da je sa svime zadovoljna te je aktivno sudjelovala na školovanju. Nakon toga je tužitelj tuženiku izdao utuženi račun. Iskazala je da je moguće da je tuženik poslao neki mail da tužitelj posao nije završio.

9.2. Svjedok JD je iskazala da je tri zadnje godine zaposlena kod tuženika kao referent u računovodstvu. Zna da su tužitelj i tuženik stupili u predmetni poslovni odnos te je namjera bila objediniti sve podatke koje se odnose na poslovanje, odnosno poslovne procese. Započeli su odrađivati s tužiteljem dio oko računovodstva, ali je trebalo objediniti i druge dijelove koji se odnose i na skladište, prodaju i automatizaciju. Ona je tužitelju odmah dala do znanja da je osobno radila u dosta računovodstvenih programa te da o tome zna dovoljno i da s njom ne treba raditi unos podataka. U taj posao su trebali osim nje biti uključeni još dvojica sada bivših kolega, za druge dijelove, do kojih uopće nije niti došlo. Iskazala je da je i prije početka tužitelju dostavila tražene podatke i putem mail-a i učitavanjem u program. Do prekida suradnje je došlo jer je tužitelj radio na poslovima računovodstva, ali nije paralelno radio na automatizaciji (proces od narudžbe kupca, plaćanje kupca, povezivanje na skladište, na sustave dostavnih službi i za izdaju računa). Na tom dijelu posla tužitelj nije zapravo radio ništa, a ona je osobno njih tražila za to informacije, koje nisu dobili, iako je tužitelj tvrdio da na tome radi, ali očito nije radio. Uglavnom, do 1. lipnja 2024. je trebalo pripremiti sve da se može krenuti sa izdavanjem računa prema veleprodajnim kupcima. Ona je krajem svibnja otišla na godišnji sedam dana, a kad se vratila tužitelj je u biti tražio da svaki dan sa njima sastanči i da im dostavlja ponovo podatke koji su ranije bili dostavljeni i učitani u sustav. To su bili podaci koji su dostavljeni tužitelju da bi ih on učitao u sustav i sada su tražili da u tom kratkom vremenu ponovo te podatke unese ručno, što nikako nije mogla učiniti s obzirom na svoj tekući posao te im je rekla da to uopće ne dolazi u obzir. Isto tako napominje da uopće nisu pripremili predložak računa te ističe da zapravo ništa nije bilo spremno da bi započeli s izdavanjem računa veleprodajnim kupcima. Ona im je rekla da s tim nikako nije zadovoljna te da nije odrađeno što je trebalo biti. Gospođi DD nije odgovaralo to što joj je počela postavljati pitanja te nisu na ugodan način završili razgovor. Ona je tu informaciju prenijela direktorima i pitala što će dalje. Tuženik je nakon toga krenuo prema proizvođaču programa Oracle, koji im je preporučio tužitelja na početku. Ističe da su istakli nezadovoljstvo s radom tužitelja. Osim toga, tuženiku nije trebalo da mu netko napravi unos podataka, već je trebalo pripremiti sustav, objediniti podatke iz praktički tri programa i povezati sa drugim poslovnim procesima. Tužitelj je rekao da će se javiti nakon što unese podatke i nakon toga pozvati na sastanak te su imali sastanak s tužiteljem tek u srpnju 2024., kada su im prezentirali što su napravili, međutim ti podaci nisu bili potpuni, a tada su je tražili neke podatke koje su im dostavili mjesecima ranije, a iz kojih pitanja je shvatila da tužitelj uopće nije shvatio poslovanje tuženika. Tužitelj je tom prilikom nju napao da ne rade kako treba, a iz njihovih pitanja i napada je bilo jasno da nisu shvatili tuženikovo poslovanje, niti što točno trebaju napraviti. Tada ih je pitala zašto se sada postavljaju ta pitanja 12. srpnja 2024., kad su im ti podaci davno prije dostavljeni, nakon čega je došlo do prekida suradnje. Dalje je iskazala da tuženik danas koristi program NetSuite te da su s vanjskim suradnikom nastavili raditi na ovom poslu u rujnu 2024. te su od 1. veljače 2025. počeli koristiti predmetni program, koji su do tada plaćali, ali ga nisu mogli koristiti. Iskazala je da je vanjski suradnik odradio onaj dio koji nije mogao napraviti tužitelj odnosno sve vezano za automatizaciju do izdavanja računa. Istaknula je da je izlazni račun dokument za izlaz robe i kupcu dokument za obračun pretporeza te je to temeljni dokument za evidentirati poslovni događaj. Tužitelj nije znao izraditi predložak računa i to posebno stavke koje trebaju biti na računu. U predlošku je nedostajao važan podatak OIB kupca koji je unesen u sustav, ali se ne pokazuje u predlošku. Tužitelj je dostavljao određene dokumente na različite način i sporadično, a ti dokumenti su sadržavali podatke o onome što se radilo i što treba dostaviti te što je u planu raditi dalje.

9.3. Zastupnik po zakonu tuženika FD je iskazao da je smisao ove poslovne suradnje bilo objediniti više različitih programa te su iz tog razloga kontaktirali Oracle vezano za program NetSuite. Glavni uvjet za suradnju bio je da tužitelj zna postaviti sustav automatizacije u NetSuite. Na to je tužitelj odgovorio da moraju vidjeti što je to, nakon čega je tuženika nazvala gđa LD i rekla da tužitelj to može napraviti. Napomenuo je da je NetSuite jako skup program te da košta 3.000,00 EUR mjesečno. Tuženik je potpisao ugovor s Oracle nakon što je tužitelj potvrdio da može postaviti sustav automatizacije u NetSuite i od tada su društvu Oracle plaćali 3.000,00 EUR mjesečno, neovisno od toga što program nisu koristili. Ističu da su uvidjeli da tužitelj radi na bezveznim stvarima koje je JD mogla odraditi, umjesto da radi na automatizaciji. Tužitelj je radio samo na unosu podataka što nije bilo važno. Ističe da nisu mogli izraditi predložak računa prema hrvatskom zakonu. Istaknuo je da su od tužitelja tražili gotov proizvod te nakon što je tužitelj rekao da može odraditi automatizaciju, tuženik je rekao da ga sati ne zanimaju, već su dogovorili plaćanje ukupne cijene za gotov proizvod te je dogovoreno da će tuženik platiti 30% predujma, koji je tuženik i platio. No tuženik nije dobio traženi proizvod, nego ništa. Tužitelj čak i predračun nije bio u stanju napraviti. Tuženik se požalio društvu Oracle, nakon čega je gđa LD rekla da će unijeti podatke besplatno, a što je potpuno minorno za predmetni posao. Istaknuo je da je naknadno vanjski suradnik automatizaciju riješio u tjedan dana, što se može napraviti ako netko zna što treba napraviti. Tuženiku je sve to izgledalo kao navlačenje i izbijanje novaca. Iskazao je da je svaki korak u toj suradnji tuženiku govorio „ovi ljudi nemaju poima“. Nakon što je tužitelj izdao račun, održali su sastanak te im je tuženik rekao koliko su novca izgubili jer su plaćali naknadu Oracle-u, a program nisu dobili. Smatra da su tužitelja i preplatili s plaćenim predujmom. Više puta su usmeno upozoravali tužitelja na nedostatke te su se pisanim putem obratili Oracle kao primarnom društvu od kojih su i tražili predmetnu uslugu.

9.4. Iskazi saslušanih osoba su potpuno suprotni, odnosno iz iskaza svjedoka ŽD proizlazi da je tužitelj odradio određeni dio posla, odnosno tužitelj u podnescima tvrdi da je odradio 90% posla, dok iz iskaza svjedoka JD i zastupnika po zakonu tuženika RD proizlazi da tužitelj nije postavio sustav automatizacije u NetSuite, što je bio glavni uvjet za suradnju te da je tužitelj radio samo na unosu podataka, što nije bilo važno. Dakle, niti iz iskaza svjedoka sud nije mogao utvrditi da je tužitelj obavio ugovorenu uslugu, odnosno da je postavio sustav automatizacije u NetSuite, a niti je mogao utvrditi da je tužitelj odradio onaj broj sati koji je naveo u utuženom računu. Slijedom toga, sud ne može na nedvojben način utvrditi činjenice koje se odnose na to koje je točno usluge tužitelj za tuženika odradio, kao što ne može utvrditi broj sati koje je tužitelj odradio za tuženika. Stranka koja tijekom postupka iznese neku činjenicu dužna je i predložiti izvođenje dokaza kojim bi se ta činjenica mogla dokazati sukladno odredbi čl. 219. st. 1. i čl. 7. st. 1. ZPP-a. Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može utvrditi odlučne činjenice, primijenit će pravilo o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a).

10. Slijedom svega navedenog, sud utvrđuje da tužitelj nije dokazao da je tuženiku pružio ugovorenu uslugu, niti je dokazao da je za tuženika odradio onaj broj sati koji je naveo u utuženom računu čije plaćanje traži. Stoga je sud na temelju odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a ukinuo u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan (t. I. izreke presude).

11. U konkretnom slučaju riječ je o sporu male vrijednosti u kojem su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, najkasnije do zaključenja prethodnog postupka (čl. 461.a ZPP-a). Postupak u sporovima male vrijednosti pisani je postupak sukladno odredbi čl. 461.a st. 3. ZPP-a

12. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tuženiku nadoknaditi parnične troškove. Stoga je sud tuženiku, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 3.794,38 EUR, priznao parnični trošak u iznosu od 1.232,65 EUR (t. II. izreke presude). Tuženik ima pravo na naknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak sudske pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 42,20 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) te na trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa, "Narodne novine" broj 138/23.) budući da je tuženika zastupao odvjetnik, koji se sastoji od troška sastava prigovora protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 11/1, troška sastava obrazloženog podneska od 30. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8/1, troška zastupanja na ročištima 23. listopada 2025. i 13. veljače 2026. u iznosu od po 200,00 EUR (ukupno 400,00 EUR) sukladno Tbr. 9/, što ukupno iznosi 800,00 EUR uvećano za PDV u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 42, sve uvećano za trošak prijevoda u iznosu od 190,45 EUR prema računu broj 037-1-1 (račun na stranici 99 spisa).

12.1. Odredba čl. 151. st. 3. ZPP-a propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke. Budući da je takav zahtjev tuženik postavio u zahtjevu za naknadu parničnog troška, to je sud odlučio kao u točki II. izreke presude.

12.2. Sud tuženiku nije priznao zahtjev za naknadu u preostalom iznosu od 420,88 EUR koji se odnosi na trošak pristupa punomoćnika tužitelja na dva ročišta na relaciji Zagreb-Rijeka-Zagreb budući da odvjetniku ne mogu pripasti troškovi za putovanje iz drugog mjesta, već ima pravo na troškove samo u visini onih koje bi imao odvjetnik koji ima sjedište u kojem je i sud primjenom čl. 155. st. 1. ZPP-a uzimajući u obzir koji su troškovi zaista bili potrebni radi vođenja parnice. Odvjetnik te troškove može naplatiti od svoje stranke, ali ne i od suprotne strane u sporu.

Rijeka, 16. ožujka 2026.

Sutkinja

Tamara Jugo Smoljanović

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. ZPP-a). U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona,

osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ovoga Zakona (čl. 467. st. 1. ZPP-a).