REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4436/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud, u Zagrebu po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužitelja RU OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], Ullica Mirka Ožegovića 18, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, 16. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 3214712096 od 21.10.2008. sklopljenog između tužitelja RU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, a koja:

- u dijelu čl. 2. glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.''

II./ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB 92963223473 isplatiti tužitelju RU (nominativ: RU) OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 311,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22.10.2008. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.07.2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne

Poslovni broj: 4436/2025-11

stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam dana.

III./ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB 92963223473 naknaditi tužitelju RU (nominativ: RU) OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 276,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. ožujka 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam dana.

IV./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Nesporno je između stranka da je Ugovorom o gotovinskom nenamjenskom kreditu tuženik Zagrebačka banka d.d. tužitelju RU na raspolaganje stavio iznos kunske protuvrijednosti od 50.100,00 CHF, obračunat prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Nije sporno nadalje niti da je tuženik 21. listopada 2008. tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 331,01 EUR (u tada važećoj valuti iznos od 2.343,32 kn), na temelju Ugovorne odredbe citirane pod točkom I./ izreke ove presude.

1.2. U ovom parničnom postupku, tužitelj postavlja tužbene zahtjeve citirane pod točkom I./ i II./ izreke ove presude te potražuje naknadu troška parničnog postupka. Tužitelj tužbene zahtjeve obrazlaže navodeći da je na temelju odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, citirane pod točkom I./ izreke ove presude, tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita – tzv. ulazna naknada, bez da mu je tuženik prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2 i čl. 82 alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 2.343,32 kn (311,01 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, Poslovni broj: 4436/2025-11

nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenim navodima te prvenstveno ističe da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača. Nadalje se tuženik protivi zahtjevu za utvrđenje ništetnosti te ističe da je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita platiti naknade i troškove jasna, lako uočljiva i razumljiva te da prema odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Tuženik zaključuje da navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanje naknade. Tuženik napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.); materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.); troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik ukazuje na odluku Suda EU u predmetu C- 621/17, prema kojoj zahtjev da ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da se u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i

Poslovni broj: 4436/2025-11

trenutak kada ih je potrebno platiti, treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Takvu svoju odluku Sud EU temelji na razmišljanju da su ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze te da nije potrebno navesti točene usluge koje se pružaju s obzirom na to da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Pritom tuženik ukazuje na gore navedenu odluku Suda EU, u kojoj stoji da ugovorna odredba koja ne omogućuje da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za troškove, načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s pretpostavkom dobre vjere, znatnu neravnotežu u ugovorenim pravima i obvezama stranaka. Pri tom je na nacionalnom Sudu da s obzirom na sve okolnosti predmeta ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre volje te potom postojanjem eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Tuženik zaključuje da se slijedom izloženog ne može smatrati da predmetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, a što bi za posljedicu imalo ništetnost te odredbe. Naposljetku tuženik ističe prigovor zastare, jer je naknada naplaćena 21. listopada 2008., što znači da je do podnošenja tužbe protekao petogodišnji rok zastare. U pogledu potraživanja zakonske zatezne kamate, tuženik ističe da čak i u slučaju da sud utvrdi da je predmetna ugovorna odredba ništetna, potraživanje isplate zakonske zatezne kamate nije osnovano, jer da ugovorne strane iz ništetnog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnima pa stoga stjecatelju pripadaju zatezne kamate počevši od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom svega izloženog, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te traži naknadu troška parničnog postupka.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu, tužitelj gore izloženim tužbenim navodima, u bitnom, dodaje da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran tipski standardni ugovor tuženika te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

4. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi u cijelosti osnovani.

6. Između stranaka je sporno je li ništetna ugovorna odredba citirana pod točkom I./ izreke ove presude. Pod pretpostavkom da je navedena odredba ništetna, sporno je između stranaka je li kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva zastario te je naposljetku sporan i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate.

7. Čitanjem Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu zaključenog između stranaka utvrđeno je, a što između stranaka nije ni sporno, da je odredbom čl. 2. toga Ugovora (između ostaloga) određeno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

8. Tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu zaključio zato što su njemu i njegovoj supruzi trebali novci za opremanje stana te za potrebe djece – blizanaca tada starih četiri godine. U ovom postupku traži vraćanje naknade koju je platio kao trošak za obradu kredita. Kod zaključenja ugovora o kreditu, pitao je u banci što znači ta odredba te su mu rekli da je to naprosto tako, da banka tako posluje i da se na to ne može utjecati. Ugovor je pročitao i razumio ga je u mjeri u kojoj je takav ugovor moguće razumjeti osobi koja nema nikakvo znanje o

Poslovni broj: 4436/2025-11

financijama, a on o financijama ništa nije zna danas, kao što nije znao niti u vrijeme kada je predmetni ugovor zaključio - kredit s valutnom klauzulom ''u švicarcima'' je uzeo jer mu je bankarica rekla da mu je takav kredit najpovoljniji, no ''rate su rasle u nebo''. Cijeli svoj život radio je u vojsci te mu je kao profesionalnom vojniku zabranjeno baviti se politikom i poduzetništvom.

9. Ovaj sud izloženi iskaz tužitelja ocjenjuje jasnim i životno logičnim te ga u cijelosti prihvaća kao istinitog.

10. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 9. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07., 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu (21. listopada 2008.) određeno je da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o namjenskom kreditu ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac. Naime, u tom Ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja, kao niti za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Nadalje, saslušanjem tužitelja te prihvaćanjem njegovog logičnog, uvjerljivog, spontanog i iskrenog iskaza utvrđeno je da je tužitelj svoj radni vijek proveo kao vojni pilot, što znači da se nikada nije bavio poduzetništvom te da osim toga ni prema svojem zvanju niti prema svojem zanimanju ne raspolaže znanjem o financijama koje bi ga prilikom zaključenja ugovora o kreditu dovelo u ravnopravnu poziciju s tuženikom, koji je banka. Stoga ovaj sud zaključuje da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. al. 9. ZZP te da kao potrošač uživa zaštitu prema odredbama ZZP.

11. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. st.1. ZZP). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredba unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 96. st.2. ZZP). Prihvaćanjem gore izloženoga iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati o ovdje spornoj odredbi čl. 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu, na temelju koje je tuženik tužitelju naplatio tzv. ulaznu naknadu. Naime, čitanjem Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu, kao i iz iskaza tužitelja, utvrđeno je da je taj ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. tuženika, a što tuženik i ne osporava.

12. Prema odredbi čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Budući da je spornom odredbom čl. 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu određeno da se korisnik obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a plaćanje troškova ni naknada nije predmet ugovore o kreditu niti cijena, već je predmet ugovora o kreditu obveza banke staviti korisniku na raspolaganje određeni iznos sredstava te obveza korisnika iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok je cijena kredita ugovorena kamata (čl. 2021. u svezi sa čl. 247. ZOO), proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno ocjenjivati je li poštena odredba čl. 2. st.6. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka (s tim da navedeno proizlazi i iz t. 8. Zaključka VSRH od 5. studenog 2020. posl.br. Su IV – 308/2020).

Poslovni broj: 4436/2025-11

12.1 Nadalje, načelo transparentnosti, kao načelo prava EU kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da potrošaču u trenutku sklapanja nekog pravnog posla odredbe tog ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već potrošaču treba biti pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze, odnosno da je trgovac dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača. U spornom dijelu odredbe čl. 2. koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora'' uopće nije navedeno koliko te naknade (pa tako niti naknada koju je tužitelj platio i vraćanje koje potražuje kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva) iznose. Kao što je navedeno u točki 2. ovoga obrazloženja, tuženik tvrdi da su službenici tuženika sigurno tužitelju prilikom zaključenja ugovora objasnili da postoji njegova obveza plaćanja naknade za odobrenje kredita, a što tuženik dokazuje internim Uputama službenicima za odobravanje kredita građanima. Tuženik međutim svoju navedenu tvrdnju ničim nije dokazao, jer postojanje upute službenicima tuženika da prilikom sklapanja ugovora o kreditu s građanima postupaju na određeni način ne dokazuje da su službenici tuženika tako zaista postupili prilikom zaključenja konkretnog ugovora s tužiteljem te je saslušanjem tužitelja utvrđeno da je jedino što je tužitelju prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bilo priopćeno da je predmetna odredba dio Ugovora o kreditu o kojem se ne može pregovarati. Dakle, utvrđeno je da tužitelju niti bila predana bilo kakva specifikacija na temelju koje bi tužitelj imao informaciju o visini predmetne tzv. ''ulazne naknade''. Takvu informaciju tužitelj ne samo da nije dobio prije zaključenja ugovora o kreditu, nego niti naknadno, nakon što mu je predmetna naknada naplaćena (na način da mu je ustegnuta prilikom isplate kredita), a takvo postupanje tuženika upravo je suprotno načelu transparentnosti prema kojemu je tuženik kao trgovac bio dužan postupati kod zaključenja ugovora s tužiteljem, koji je taj ugovor zaključio kao potrošač.

12.2 Nadalje, budući da se u spornom dijelu odredbe čl. 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu nigdje ne navodi niti iznos naknade koji je tužitelj prema tom ugovoru dužan platiti, niti je Odluka o tarifi naknada za usluge kreditora dio Ugovora o zaključenog između stranaka, proizlazi da je obveza tužitelja platiti naknadu u visini koja nije određena ugovorom, već je neodređena te da je visina te naknade neodrediva tužitelju, odnosno radi se o odredbi kojom se tužitelj kao potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač pritom nije bio u mogućnosti upoznati se s odredbom kojoj se visina obveze koja se potrošaču nameće određuje; konkretno, s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora (čl. 97. st.1. al. 10. ZZP). Nadalje, spornom odredbom tuženiku je dano pravo da naplati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini koju je odredio sam tuženik, pri čemu tuženik nije precizno naznačio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade. Dakle, tuženik nije dao tužitelju informacije o načinu određivanja visine naknade, a niti obrazložio zašto je naknada za obradu kreditnog zahtjeva izračunata te od tužitelja naplaćena upravo u utuženom iznosu. Navedenom se može dodati i da tuženik u ovom postupku naveo na što se mogao odnositi trošak koji je tužitelj na temelju sporne odredbe naplatio, no tuženik nije pritom naveo niti dokazao koji konkretan trošak tuženika je bio plaćen naknadom koju je tužitelj platio, odnosno da je doista imao trošak obrade kredita upravo u tužitelju naplaćenom iznosu.

13. Slijedom svega izloženoga, sporni dio odredbe čl. 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu neodređena je i neodrediva za tužitelja, o njoj se nije pojedinačno pregovaralo te predstavlja odredbu koja je kao primjer pojedine ugovorne

Poslovni broj: 4436/2025-11

odredbe koja se može smatrati nepoštenom navedena u odredbi čl. 97. st.1. al. 10 ZZP. Primjenom te odredbe tuženik je nesporno naplatio tužitelju iznos od 311,01 EUR. Prilikom ocjenjivanja ravnoteže prava i obveza parničnih stranaka kao ugovornih strana, ovaj sud ima u vidu s jedne strane kupovnu moć, odnosno financijsku situaciju tužitelja kao korisnika potrošačkog kredita te s druge strane tuženika kao bankarske institucije, koja ne samo da načelo transparentnosti u supstancijalnom smislu nije poštovala prije zaključenja ugovora o kreditu (a kao što je gore obrazloženo), nego i po provedenom ovom parničnom postupku i dalje ostaje nejasno koji svoj konkretni trošak je tuženik podmirio umanjivanjem iznosa kredita stavljenog tužitelju na raspolaganje za iznos od 311,01 EUR. Prema ocjeni ovoga suda, radi se o dovoljno značajnom iznosu za ocjenu da je sporni dio odredbe čl. 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga ovaj sud zaključuje da je sporni dio odredbe čl. 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu zaključenog između stranaka 21. listopada 2008., citiran pod točkom I./ izreke ove presude, nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 96. st.1. ZZP. Naime, o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 102. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkom I./ izreke ove presude.

14. Nije sporno da je tužitelju na temelju ništetne odredbe iz čl. 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu 21. listopada 2008. tuženik naplatio iznos od 311,01 EUR, pa je stoga na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno je kao pod točkom II./ izreke ove presude. Pritom se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu bilo poznato da je u taj Ugovor ugradio ništetnu odredbu čl. 2. st.6. toga Ugovora.

15. Prethodno je neosnovanim ocijenjen prigovor zastare. Osim što je odredbom čl. 328. ZOO određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2) glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tek ovom presudom, koja još nije ni pravomoćna, utvrđena ništetnost dijela odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu, citiranog pod točkom I./ izreke ove presude, proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg roka zastare za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. odredbe 225. ZOO.

16. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP, prema vrijednosti predmeta spora određenoj prema visini kondemnatornog zahtjeva, a budući da je tužbeni zahtjev za utvrđenje incidentalna deklaracija. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastavljanje tužbe 25 bodova prema Tbr. 7/1 OT, za sastavljanje podnesaka od 29.08.2025. i od 13.10.2025.

–25 bodova prema Tbr. 8/1 OT te za zastupanje na ročištu 21.10.2025. - 25 bodova prema Tbr 9/1, što iznosi ukupno 100 bodova, odnosno 2000,00 EUR te uvećano za PDV 250,00 EUR. Nadalje mu je priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu i na presudu u iznosu od po 13,27 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom III./ izreke

Poslovni broj: 4436/2025-11

ove presude tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 276,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

17. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastavljanja podneska od 02.07.2025. jer tim podneskom ispravlja tužbeni zahtjev, koji je bio dužan ispravno postaviti u tužbi, za koju mu je trošak dosuđen, pa trošak sastavljanja tog podneska ne može pasti na teret suprotne strane (arg. iz čl. 156. st.1. ZPP). Nadalje mu nije priznat zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer taj trošak od uvođenja e-komunikacije, odnosno e-oglasne ploče, više nije trošak potreban radi vođenja parnice. Naime, nije potrebno da punomoćnik tužitelja pristupi sudu kako bi na ročištu na kojem se presuda objavljuje saznao za sadržaj presude, jer mu se ta presude odmah dostavlja i odmah mu je vidljiva.

18. Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom IV./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 16. ožujka 2026.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku osam dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st.2. t.3. ZPP. Žalba se podnosi pisano, županijskom sudu, putem ovoga suda.

DNA:

1. Tužitelju po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu na tužbu i na presudu, po 13,27 EUR (osnovica 311,01 EUR)

2. Tuženiku po pun.