P-1489/2023-30

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru po sutkinji Meliti Lisici, u pravnoj stvari tužitelja: 1. ĐRD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]; 2. ĐR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], i 3. ZRD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 23232 Grbe, svi zastupani po punomoćniku Damiru Klarinu, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, zastupana po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane 30. siječnja 2026. godine u nazočnosti tužitelja ad 2 osobno uz pun. Damir Klarin, odvjetnik u Zadru i zam. pun. Petra Kovačević, odvjetnik u OD Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, po objavi dana 16. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima dio odredbi čl. 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208276561, kreditna partija 7103473417, od 18. 01. 2007. godine, te čl. 3. Dodatka ugovora o namjenskom kreditu od 07. 07. 2009. godine sklopljenih između prednice tužitelja pok. ZR kao korisnika kredita i tužene ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, OIB: 92963223473, kao kreditora, i to u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te iste u tom dijelu ne proizvode nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženici ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, OIB: 92963223473, da isplati tužiteljima iznos od 40.004,86 kn/ 5.309,56 EUR koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužiteljima sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa po stopi od 15% godišnje do 31. 12. 2007. godine, po stopi od 14% godišnje od 01. 01. 2008. godine do 30. 06. 2011. godine, po stopi od 12% godišnje od 01. 07. 2011. godine do 31. 07. 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje od 01. 08. 2015. godine do 31. 12. 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje od 01. 01. 2016. godine do 30. 06. 2016. godine, po stopi 7,88% od 01. 07. 2016. godine do 31. 12. 2017. godine, po stopi 7,09% od 01. 01. 2018. do 30. 06. 2018. po stopi 6,82% od 01. 07. 2018 do 31. 12. 2018. godine, te dalje po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima i to kako slijedi:

- na iznos od 39,94 kuna / 5,30 EUR od 16.03.2008. godine do isplate,

- na iznos od 23,12 kuna / 3,07 EUR od 16.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 36,72 kuna / 4,87 EUR od 16.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 102,45 kuna / 13,60 EUR od 16.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,06 kuna / 1,20 EUR od 16.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 261,04 kuna / 34,65 EUR od 16.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 320,98 kuna / 42,60 EUR od 11.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 179,01 kuna / 23,76 EUR od 16.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 200,49 kuna / 26,61 EUR od 23.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 202,30 kuna / 26,85 EUR od 16.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 168,88 kuna / 22,41 EUR od 16.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 159,81 kuna / 21,21 EUR od 08.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 7.602,04 kuna / 1.008,96 EUR od 08.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 76,24 kuna / 10,12 EUR od 19.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 76,24 kuna / 10,12 EUR od 19.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 71,12 kuna / 9,44 EUR od 16.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 83,77 kuna / 11,12 EUR od 16.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 81,75 kuna / 10,85 EUR od 16.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 115,91 kuna / 15,38 EUR od 16.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 137,85 kuna / 18,30 EUR od 16.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 133,10 kuna / 17,67 EUR od 16.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 154,89 kuna / 20,56 EUR od 16.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 194,83 kuna / 25,86 EUR od 16.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 201,19 kuna / 26,70 EUR od 16.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 247,62 kuna / 32,86 EUR od 16.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 246,05 kuna / 32,66 EUR od 16.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 342,31 kuna / 45,43 EUR od 16.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 282,41 kuna / 37,48 EUR od 11.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 291,19 kuna / 38,65 EUR od 11.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 333,72 kuna / 44,29 EUR od 11.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 412,30 kuna / 54,72 EUR od 11.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 327,02 kuna / 43,40 EUR od 11.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 352,51 kuna / 46,79 EUR od 11.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 319,97 kuna / 42,47 EUR od 11.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 390,77 kuna / 51,86 EUR od 11.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 456,65 kuna / 60,61 EUR od 11.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 473,99 kuna / 62,91 EUR od 11.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 750,44 kuna / 99,60 EUR od 11.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 486,44 kuna / 64,56 EUR od 11.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 453,72 kuna / 60,22 EUR od 11.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 455,88 kuna / 60,51 EUR od 11.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 455,99 kuna / 60,52 EUR od 11.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 492,49 kuna / 65,36 EUR od 11.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 513,87 kuna / 68,20 EUR od 11.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 516,55 kuna / 68,56 EUR od 11.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 502,11 kuna / 66,64 EUR od 11.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 509,45 kuna / 67,62 EUR od 11.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 525,26 kuna / 69,71 EUR od 11.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 506,91 kuna / 67,28 EUR od 11.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 508,43 kuna / 67,48 EUR od 11.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 476,88 kuna / 63,29 EUR od 11.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 487,28 kuna / 64,67 EUR od 11.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 509,82 kuna / 67,66 EUR od 11.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 502,88 kuna / 66,74 EUR od 11.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 514,08 kuna / 68,23 EUR od 11.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 484,94 kuna / 64,36 EUR od 11.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 476,59 kuna / 63,25 EUR od 11.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 511,72 kuna / 67,92 EUR od 16.04.2013. godine do isplate,

- na iznos od 482,5 kuna / 64,04 EUR od 11.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 470,58 kuna / 62,46 EUR od 11.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 440,41 kuna / 58,45 EUR od 11.07.2013. godine do isplate,

- na iznos od 461,58 kuna / 61,26 EUR od 11.08.2013. godine do isplate,

- na iznos od 475,31 kuna / 63,08 EUR od 11.09.2013. godine do isplate,

- na iznos od 493,08 kuna / 65,44 EUR od 11.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 494,63 kuna / 65,65 EUR od 11.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 505,22 kuna / 67,05 EUR od 11.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 485,00 kuna / 64,37 EUR od 11.01.2014. godine do isplate.

- na iznos od 475,09 kuna / 63,06 EUR od 11.02.2014. godine do isplate,

- na iznos od 482,52 kuna / 64,04 EUR od 11.03.2014. godine do isplate,

- na iznos od 476,92 kuna / 63,30 EUR od 11.04.2014. godine do isplate,

- na iznos od 466,66 kuna / 61,94 EUR od 11.05.2014. godine do isplate,

- na iznos od 464,62 kuna / 61,67 EUR od 11.06.2014. godine do isplate,

- na iznos od 472,89 kuna / 62,76 EUR od 11.07.2014. godine do isplate,

- na iznos od 488,09 kuna / 64,78 EUR od 11.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 493,62 kuna / 65,51 EUR od 11.09.2014. godine do isplate,

- na iznos od 489,26 kuna / 64,94 EUR od 11.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 506,1 kuna / 67,17 EUR od 11.11.2014. godine do isplate,

- na iznos od 510,57 kuna / 67,76 EUR od 11.12.2014. godine do isplate,

- na iznos od 512,33 kuna / 68,00 EUR od 11.01.2015. godine do isplate,

- na iznos od 513,36 kuna / 68,13 EUR od 11.02.2015. godine do isplate,

- na iznos od 513,36 kuna / 68,13 EUR od 11.03.2015. godine do isplate,

- na iznos od 513,36 kuna / 68,13 EUR od 11.04.2015. godine do isplate,

- na iznos od 513,36 kuna / 68,13 EUR od 11.05.2015. godine do isplate,

- na iznos od 513,36 kuna / 68,13 EUR od 11.06.2015. godine do isplate,

- na iznos od 513,36 kuna / 68,13 EUR od 11.07.2015. godine do isplate,

- na iznos od 513,36 kuna / 68,13 EUR od 11.08.2015. godine do isplate,

- na iznos od 513,36 kuna / 68,13 EUR od 11.09.2015. godine do isplate.

III. Nalaže se tuženici isplatiti tužiteljima ad1-ad3 parnični trošak u iznosu od 1.600,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate i u roku od 15 dana, dok se za iznos iznad dosuđenog, a zatraženog zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija se kao neosnovan.

O b r a z l o ž e nj e

1. Tužitelji ad1) -ad3) u tužbi navode kako je njihova prednica, sada pok. ZR sa tuženicom dana 18. siječnja. 2007. zaključila Ugovor o kreditu broj 3208276561, šifra namjene 859, kreditna partija 7103473417. Ukupan kredit je ugovoren u iznosu od 67.720, 00 CHF uz rok otplate od 13 godina. Člankom 1., čl. 2. i čl. 6. predmetnog ugovora ugovorena je valutna klauzula vezana uz tečaj CHF. U razdoblju otplate kredita od 2008. godine do konverzije 2015. godine anuitet kredita rastao je uslijed promijene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, uslijed kojih promjena je anuitet tužitelju povećan u odnosu na početno ugovoreni.

Razlika u visini neplaćenog iznosa na temelju promjene valute vidljivo je iz usporedbe početnog otplatnog plana i prometa po kreditu koji dokumenti su dostavljeni na zahtjev tužitelja, a iz kojih je vidljivo koji je novčani iznos anuiteta tužitelj trebao uplaćivati tuženici po ugovoru, te koliko je tužitelj zaista uplatio po ugovoru uslijed i rasta tečaja valute CHF.

Tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije znao niti mogao znati da će valuta CHF narasti u odnosu na kunu, niti je na to bio upozoren od strane banke tuženice. Tuženica prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije prednicu tužitelja kao potrošača informirala i nije ga upozorila na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudila takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. S obzirom na to da je ugovorom o kreditu broj 3208276561 ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te su odredbe ugovora ništetne, što je već pravomoćno utvrđeno. Stoga se tužitelji obraćaju ovome sudu te predlažu da sud donese presudu na način kako glasi u izreci, a toč. I tužbenog zahtjeva uređena je podneskom od 10. listopada 2023. (l.s. 43-46), dok je toč. II tužbenog zahtjeva uređena nakon financijskog vještačenja podneskom od 3. studenog 2025. (l.s. 464-467).

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 12. listopada 2023. (l.s. 92-285). naveo da u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenica i razloga kojima su tužitelji obrazložili svoju tužbu u ovom sporu. Prije svega ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, osporava status prednice tužitelja kao potrošača. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja.Nadalje navodi da Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove;

Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

3. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208276561 (l.s.4-11), Dodatak ugovora o namjenskom kreditu broj 09 od 7. srpnja 2009. (l.s.12-13), dokumentacija koja se odnosi na kredit (l.s. 14-32), rješenje o nasljeđivanju posl. br. O-2199/2019 (l.s. 33-34), Dodatak ugovora o kreditu od 30. prosinca 2015. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju-konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (l.s. 80-85), izveo dokaz financijskim vještačenjem po Sandri Došen, stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije od 3. veljače 2025. (l.s. 319-329), na ročištu održanom pred ovim sudom izveo dokaz saslušanjem tužitelja ad2).

4. Tužbeni zahtjev tužitelja ad1 – ad3 je osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužitelja ad1 - ad3 na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 3208276561 od 18. siječnja 2007. god. kao i ništetnost odredbe Dodatka ugovora o namjenskom kreditu broj 09 od 7. srpnja 2009. (l.s.12-13) koji je zaključila prednica tužitelja, sad pok. ZR i to onih o valutnoj klauzuli, kao i zahtjev na isplatu iznosa koje je prednica tužitelja platila temeljem navedenih odredaba Ugovora o kreditu (l.s. 4-11) i Dodatka ugovora (l.s. 12-13).

5 .1. Prije svega, u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je istakao tuženik u odgovoru na tužbu, treba reći da iz rješenja o nasljeđivanju posl. broj O-2199/19, od 6. studenog 2019. (l.s. 33-34), proizlazi da su tužitelji ad1-3 nasljednici iza smrti ZR , svaki za 1/3 dijela, a dugovi ostaviteljice po samom zakonu prelaze na nasljednike. Dakle, upravo tužitelji su nakon smrti supruge i majke preuzeli obveze po predmetnom Ugovoru o kreditu pa tužitelji, kao univerzalni sukcesori, stupaju u pravni položaj svojeg prednika u pogledu svih njihovih prava i obveza i to u trenutku smrti prednika, dakle kako su ugovori prednice tužitelja, njihove i majke ZR prešli na tužitelje kao njezine nasljednike, to je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja neosnovan jer isti imaju legitimitet za vođenje ovog postupka.

6. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:

- da su prednica tužitelja i banka dana 18. siječnja 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu br. 3208276561 te je navedenim ugovorom tuženik kao kreditor prednici tužitelja kao korisnici kredita odobrio i isplatio kredit u iznosu od 67.720,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF od HNB-a na dan isplate uz ugovoreni rok otplate kredita od 13 godina,

- da su prednica tužitelja i banka dana 7. srpnja 2009. sklopile Dodatak ugovora o namjenskom kreditu broj 09, kojim dodatkom je također u čl. 3 ugovorena valutna klauzula, a istim dodatkom rok otplate kredita iznosi 127 mjeseci, odnosno tražbina kreditora dospijeva najkasnije 1. veljače 2021. godine.

- da su prednica tužitelja i banka dana 30. prosinca 2015. stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu broj 01/2015 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju-konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR kojim je promijenjena valutna klauzula iz početnog ugovora na način da je promijenjena odredba čl. 2. osnovnog ugovora, čime je ugovorena otplata predmetnog kredita iz valute CHF u EUR, a obračun konverzije je napravljen zaključno s danom 30. rujan 2015. godine.

- u čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 3208276561 ugovorena je valutna klauzula na način da će se povrat obveza iz Ugovora obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja, a ista je ugovorena i u čl. 3. Dodatka Ugovora o namjenskom kreditu od 7. srpnja 2009. godine.

- da prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke preplata anuiteta, po mjesecima u utuženom razdoblju, koje je prednica tužitelja preplatila stvarnom otplatom kredita u odnosu na iznose anuiteta koje bi otplaćivala po tečaju CHF/HRK na dan isplate kredita iznosi 40.018,39 EUR, odnosno 5.311,35 EUR (pozitivne razlike). Zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja CHF/HRK, do konverzije kredita iz CHF u EUR (31. prosinca 2015.g.) iznose 2.344,61 EUR. Iznos neotplaćene glavnice kredita utvrđene konverzijom na dan konverzije iznosi 8.468,96 EUR. Da nije bilo promjena tečaja valute CHF, iznos neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. bio bi 13.823,77 CHF. Razlika konvertirane i stvarne glavnice iznosi 1.625,11 HRK, odnosno 215,60 EUR.

6.1. Tužitelj ad2) ĐR suprug sad pok. ZR na ročištu dana 30. siječnja 2026. (l.s. 470-471) iskazuje kako je predmetni kredit kao korisnik sklopila njegova sad moja pok,. supruga ZR i to u Zagrebačkoj banci. On nije sa suprugom osobno odlazio u banku, ali mu je supruga pričala da su je u Zagrebačkoj banci i to u poslovnici na Poluotoku uz crkvu sv. Krševana doslovno nagovarali da prihvati ugovor u CHF. Rekli su joj da je to dobar kredit i da ga uzme, a ona, jadna što je znala o bankarstvu, je pristala. Ne zna koliko je iznos kredita u CHF je podignut, a svrha kredita je bila uređenje stana u [adresa] u kojem živi on, a živjela je i sad pok. supruga ZR. On je osjetio da nešto sa suprugom nije u redu jer je bila jako tužna, a uzrok tomu je bio ovaj predmetni ugovor. Njezina prijateljica da je njemu zapravo rekla da mu supruga tužna, a uzrok je bio ovaj kredit. Nakon smrti supruge provedena je ostavinska rasprava i oni, tužitelji, su nasljednici.

7. Na temelju iskaza tužitelja ad 2) saslušanog kao stranke na ročištu pred ovim sudom ovaj sud utvrdio je da je prednici tužitelja ad1-ad3 ponuđeno od strane banke podizanje kredita u CHF te da nije imala nikakve mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora o kreditu kako prvog tako i drugog to je bilo ono „uzmi ili ostavi". Rečeno joj je da je to dobar kredit, a svrha kredita je bila adaptacija stana u [adresa] u kojem je tužitelj ad2) živio sa sada pok. suprugom ZR.

8. Prvenstveno je istaći da je, po ocjeni ovog suda, prednica tužitelja u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imala status potrošača i stoga se njezini nasljednici, ovdje tužitelji ad1 – ad3 mogu pozivati na utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu.

9. Naime, prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

10. Slijedom tumačenja Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

11. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja ad2), kao i odredbi samog ugovora u kojem je navedena namjena kredita – stambeni kredit – refinanciranje i adaptacija stana u kojoj nekretnini tužitelj ad2) i sada živi, jasno proizlazi da je prednica tužitelja u trenutku sklapanja prijepornog ugovora imala status potrošača, te stan nije koristila u komercijalne svrhe.

12. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

13. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

14. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa, odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

17. Ovdje valja reći da je sukus, u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku, utvrđenje da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U- III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

18. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

19. Kako je dakle, u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije prednicu tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja ad2), to ovaj sud zaključuje da su odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene, što ih čini ništetnima.

20. Kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu prednice tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega su odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

21. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju iako tuženik tvrdi da je prednici tužitelja dao takve obavijesti, takvu svoju tvrdnju, međutim, tijekom postupka nije dokazao.

21.1. U navedenom kolektivnom sporu utvrđeno je da tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli u EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

21.2. Iz iskaza tužitelja ad2), u bitnom, proizlazi da njegova sad pok. supruga o ni jednoj odredbi predmetnog ugovora o kreditu nije mogla pregovarati niti na nju utjecati, da se radilo o tipskom ugovoru, te da nije upozorena na postojanje rizika u vezi tečaja. Ovaj zaključak sud temelji na navodima tužitelja ad2), da mu je supruga pričala da su je u poslovnici na Poluotoku doslovno nagovarali da prihvati ugovor u CHF jer da je to dobar kredit i da ga uzme, a kako ona o bankarstvu nije ništa znala to je i pristala.

21.3. U konkretnom slučaju je i analizom predmetnog ugovora ovaj sud zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da prednica tužitelja nije imala utjecaja na njegov sadržaj.

22. Dakle, tužitelji su u konkretnom slučaju dokazali osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, pa je dokazana činjenična osnova tužbe - da je s tuženom bankom prednica tužitelja sklopila predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju, na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

23. Što se tiče prigovora tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, istaći je da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

24. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 tužiteljica ima pravo na svoje potraživanje zbog ništetnih ugovornih odredbi, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, jer iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Đ protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (svih) preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

25. Inače sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

26. Također je istaći da se radi o aktu kojim se bankama temeljem zakona nalaže izmjena odredaba iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

27. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak (Aneks) kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate, sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužitelja i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka.

28. U konkretnom slučaju, visina tražbine utvrđena je na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Sandre Došen, stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost. Prigovore tuženika ocjenjuje paušalnima .

29. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

30. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

31. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

32. U konkretnom slučaju vještak je izračunao da je banka uslijed promjene tečaja , do konverzije, prednici tužitelja više obračunala iznose anuiteta od 5.311,35 EUR.

32.1. Tužitelji su uredili tužbeni zahtjev, uzevši u obzir samo pozitivnu razliku, odnosno iz nalaza vještaka su izostavljeni iznosi koji su bili niži od početnih te je izostavljen iznos za ožujak 2007. (l.s. 467) što je uvažio i ovaj sud, prvenstveno imajući na umu predmet ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tužitelj i nije dužan vratiti nešto što nije ni stekao. Ocjena je ovog suda da tuženik takvo svoje eventualno potraživanje ne može zahtijevati u ovoj parnici, bez obzira što se radi o novčanom potraživanju, jer je prednica tužitelja kredit otplaćivala u određenim iznosima kako ga je tuženik pozivao, a što znači da tog određenog dana nije tuženiku platio manje novčanih sredstava, već upravo onoliko koliko je tuženik od njega zahtijevao.

32.2. Dakle, na temelju nalaza i mišljenja vještaka, ovaj sud nalazi utvrđenim da je tuženik uslijed promjene tečaja i kamatne stope više obračunao tužitelju iznos anuiteta od 5.311,35 EUR, odnosno, tužitelji uređenim tužbenim zahtjevom potražuju niži iznos i to 5.309,56 EUR koji je prednica tužitelja više platila tuženiku, a koji iznos nije obuhvaćen konverzijom, i tek isplatom tog iznosa će tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, koje je odredbe ovaj sud utvrdio ništetnima.

33. Za navesti je kako je u konkretnom slučaju predmet spora povrat stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredaba ugovora, te je odlučna činjenica bila, s obzirom na utvrđenje da su odredbe ugovora ništetne, koliki iznos je tužena primila od prednice tužitelja temeljem tih ništetnih odredaba. Navedeni iznos utvrđen je kako je to već obrazloženo, na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke tako da je tužiteljima dosuđen iznos koji je ovdje tuženik stekao bez osnove.

34. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

35. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužiteljima platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

36. Tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja, istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.

37. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

38. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tražbinu tužitelja zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, pa kako je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

39. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 4. ZPP, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa), po kojima je tužiteljima, valjalo priznati trošak za sastav podneska od 10. listopada 2023., 8. studenog 2023. i 4. studenog 2023 po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), te pristup ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili su se dokazi na dane 9. studenog 2023., 7. lipnja 2024., 5. studenog 2025. i 30. siječnja 2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) po 100 bodova , što ukupno iznosi 700 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje iznos od odnosno 1.400,00 eura. Ovom trošku valjalo je pribrojiti trošak predujma za vještačenje u iznosu od 200,00 EUR, što čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 1.600,00 EUR, koliko je tuženica dužna naknaditi tužitelju, a za isnos iznad dosuđenog, a zatraženog iznosa od 1.970,00 EUR (l.s. 474) zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen je kao neosnovan.

U Zadru 16. ožujka 2026.

S u t k i nj a

Melita Lisica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda na nadležni županijski sud, u tri primjerka.

DNA:

1) Tužiteljima ad1-ad3 po punomoćniku

2) Tuženici po punom.

Nakon pravomoćnosti:

- Ministarstvo financija - Porezna uprava, Područni ured Zadar.