Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Poslovni broj: P-587/2023-52

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sutkinji tog suda Gordani Malvić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ME iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Vesni Vignjević-Žak, odvjetnici iz Bjelovara, Josipa Jelačića 7, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović odvjetnici iz Zagreba, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 28. siječnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP- a), dana 16. ožujka 2026.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o namjenskom kreditu od 19. srpnja 2006. broj ugovora 3206730557, kreditna partija broj: 7103153132, sklopljena između tužitelja JE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koja u čl. 1. glasi:"...kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunato prema srednjom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita..." i u čl. 7. u dijelu koji glasi: "... u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja."

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da tužitelju ME iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu od 19. srpnja 2006. broj ugovora 3206730557, kreditna partija broj:7103153132, isplati iznos od 6.322,96 eura (šesttisućatristodvadesetidva eura i devedesetšest centa) sa zakonskom zateznom kamatom od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. sa zateznom kamatom primjenom čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena pa do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje i glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kamatna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja i to na iznos:

– od 3,77 EUR počev od 13.09.2006. pa do isplate

– od 3,28 EUR počev od 13.10.2006. pa do isplate

– od 0,11 EUR počev od 13.11.2006. pa do isplate

– od 1,26 EUR počev od 13.12.2006. pa do isplate

– od 7,37 EUR počev od 13.10.2008. pa do isplate

– od 13,19 EUR počev od 13.11.2008. pa do isplate

– od 21,78 EUR počev od 13.1.2009. pa do isplate

– od 27,92 EUR počev od 13.2.2009. pa do isplate

– od 32,16 EUR počev od 13.3.2009. pa do isplate

– od 20,14 EUR počev od 13.4.2009. pa do isplate

– od 21,88 EUR počev od 13.5.2009. pa do isplate

– od 16,19 EUR počev od 13.6.2009. pa do isplate

– od 18,47 EUR počev od 13.7.2009. pa do isplate

– od 13,14 EUR počev od 13.8.2009. pa do isplate

– od 18,81 EUR počev od 13.9.2009. pa do isplate

– od 13,98 EUR počev od 13.10.2009. pa do isplate

– od 17,25 EUR počev od 13.11.2009. pa do isplate

– od 16,14 EUR počev od 13.12.2009. pa do isplate

– od 26,16 EUR počev od 13.1.2010. pa do isplate

– od 29,49 EUR počev od 13.3.2010. pa do isplate

– od 37,03 EUR počev od 13.4.2010. pa do isplate

– od 44,30 EUR počev od 13.5.2010. pa do isplate

– od 48,60 EUR počev od 13.6.2010. pa do isplate

– od 60,07 EUR počev od 13.7.2010. pa do isplate

– od 50,68 EUR počev od 13.8.2010. pa do isplate

– od 77,05 EUR počev od 13.9.2010. pa do isplate

– od 68,00 EUR počev od 16.10.2010. pa do isplate

– od 71,32 EUR počev od 13.11.2010. pa do isplate

– od 79,74 EUR počev od 13.12.2010. pa do isplate

– od 96,27 EUR počev od 13.1.2011. pa do isplate

– od 76,29 EUR počev od 13.2.2011. pa do isplate

– od 84,25 EUR počev od 13.3.2011. pa do isplate

– od 74,40 EUR počev od 13.4.2011. pa do isplate

– od 90,07 EUR počev od 13.5.2011. pa do isplate

– od 109,44 EUR počev od 13.6.2011. pa do isplate

– od 183,51 EUR počev od 13.8.2011. pa do isplate

– od 138,94 EUR počev od 20.8.2011. pa do isplate

– od 110,51 EUR počev od 27.9.2011. pa do isplate

– od 104,45 EUR počev od 22.10.2011. pa do isplate

– od 107,88 EUR počev od 26.11.2011. pa do isplate

– od 106,23 EUR počev od 13.12.2011. pa do isplate

– od 120,60 EUR počev od 14.2.2012. pa do isplate

– od 117,10 EUR počev od 17.3.2012. pa do isplate

– od 118,82 EUR počev od 13.5.2012. pa do isplate

– od 117,17 EUR počev od 25.8.2012. pa do isplate

– od 116,80 EUR počev od 13.10.2013. pa do isplate

– od 117,31 EUR počev od 14.11.2013. pa do isplate

– od 120,71 EUR počev od 25.12.2013. pa do isplate

– od 122,89 EUR počev od 12.2.2014. pa do isplate

– od 103,04 EUR počev od 20.2.2014. pa do isplate

– od 104,28 EUR počev od 1.4.2014. pa do isplate

– od 100,74 EUR počev od 10.5.2014. pa do isplate

– od 101,49 EUR počev od 10.7.2014. pa do isplate

– od 105,71 EUR počev od 12.9.2014. pa do isplate

– od 106,58 EUR počev od 14.10.2014. pa do isplate

– od 110,39 EUR počev od 12.12.2014. pa do isplate

– od 110,72 EUR počev od 9.1.2015. pa do isplate

– od 110,98 EUR počev od 13.2.2015. pa do isplate

– od 110,98 EUR počev od 11.3.2015. pa do isplate

– od 110,98 EUR počev od 14.4.2015. pa do isplate

– od 110,98 EUR počev od 16.6.2015. pa do isplate

– od 110,98 EUR počev od 12.8.2015. pa do isplate

– od 110,98 EUR počev od 12.9.2015. pa do isplate

– od 110,98 EUR počev od 22.10.2015. pa do isplate

– od 110,98 EUR počev od 22.11.2015. pa do isplate

– od 110,98 EUR počev od 15.12.2015. pa do isplate

– od 110,98 EUR počev od 14.1.2016. pa do isplate

– od 110,98 EUR počev od 22.1.2016. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IIII. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnosti iznosa kredita od 94.000,00 i iznosa anuiteta od 496,81.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju ME iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.684,76 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. ožujka 2026. kao od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ME protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. podnio je tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate dana 9. lipnja 2023., koja je zaprimljena kod ovoga suda 26. srpnja 2023. u kojoj tužbi navodi da su 19. srpnja 2006. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206730557, kreditna partija broj: 7103153132, na iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 94.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate

kredita sa redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, sa rokom otplate od 324 mjeseca, a tražbina kreditora po ovom Ugovoru dospijeva najkasnije 19. srpnja 2034.

2. Ističe da su stranke 2. veljače 2016. zaključili i Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euro.

3. Tužitelj sukladno odredbi čl. 7 Ugovora o nenamjenskom kreditu otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 496,81 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora , a koji je Ugovor od 19. srpnja 2006. potvrdio – solemnizirao javni bilježnik Nevenka Osmanović pod brojem OU -472/06 od 24. srpnja 2006., dok su ime banke kreditora su ugovor potpisali kreditni referenti Marina Malešević i Anica Tomić.

4. Tužitelj ističe da u vrijeme sklapanja i potpisivanja predmetnog Ugovora, nije nitko obavijestio, a niti objasnio pojmove oko promjenjive kamate u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., kao niti rizik vezan za promjene tečaja u CHF, dok predmetni Ugovor tužitelj nije niti dobio prije potpisivanja istoga kako bi ga proučio, analizirao i eventualno zatražio tumačenje struke, već je isti dostavljen javnom bilježniku koji je Ugovor potvrdio, ali bez posebnog objašnjavanja pojmova i rizika oko promjenjive kamatne stope i promjena tečaja u CHF.

5. Stoga smatra da su odredbe vezane za valutnu klauzulu nerazumljive, nepoštene i tužitelja stavljaju u neravnopravan položaj, dakle došlo je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a koje ponašanje tuženika je u konačnici sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnim sporu kod Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017-10.

6. Nadalje, ističe da je u odluci broj Rev-221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1410/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula), jer potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima kako bi mogli razumjeti sporne odredbe, a što je suprotno savjesnosti i poštenju, te je to izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu.

Donošenjem presude VTS RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., nesporno je utvrđeno da je u svih sedam tuženih banaka (između ostalih i tužena) u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno u tzv. "Slučaju franak", postupalo nepošteno kada su u ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbu su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne, jer su Banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

7. Ističe da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženika – trgovca, tužitelj kao korisnik kredita ima pravo ovom tužbom postaviti zahtjev prema tuženiku kao kreditoru za isplatom – vraćanjem (restitucijom), svega onog što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak.

Kako su navedene odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a vezano za ugovaranje nepoštenih, a samim time i ništetnih odredaba o glavnici kredita vezanoj za valutu švicarski franak, banke su dužne svojim klijentima, a kreditnim dužnicima, vratiti sve ono što je na ime ugovorene, a ništetne valutne klauzule više plaćeno, a uzimajući u obzir one parametre koji proizlaze na dan sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno uzimajući tečaj CHF na dan zaključenja ugovora i na dan plaćanja pojedine rate kredita, pa slijedom toga tužitelj drži da ima pravni interes za podnošenje tužbe protiv tuženika za preplaćene iznose valutne razlike.

8. Tužitelj ističe da je prije podnošenja ove tužbe, a kako bi se tužbeni zahtjev uopće mogao postaviti tužitelj je po ovlaštenom knjigovodstvenom uredu – financijske struke tražio izračun za pretplatu nastalu u tečajnoj razlici, pa je u konačni u izračunu razlike tečaja došao do iznosa od 6.564,83 EUR/49.462,70 kn kao iznos glavnog duga, a zahtjev se dalje postavlja sa pripadajućom kamatom.

Stoga je tužitelj podnio tužbu kod ovoga suda kao stvarno i mjesno nadležnom sudu sukladno odredbi čl. 59 ZPP-a, prema kojoj se određuje nadležnost suda prema području gdje se nalazi poslovna jedinica pravne osobe, a Ugovor o namjenskom kreditu je sklopljen kod Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Poslovnica [adresa], 2, time da je i čl. 21. Ugovora o namjenskom kreditu ugovorena sudska nadležnost u slučaju spora u [adresa].

Dakle, tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o nenamjenskom kreditu od 19. srpnja 2006., kojim je Ugovorom u čl. 1. Ugovora ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 94.000,00 CHF obračunato prema srednjom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te u dijelu čl. 7. u kojem je ugovoreno kunskoj protuvrijednosti 496,81 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja te sa zahtjevom radi isplate iznosa od 6.564,81 eura sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako su navedeni u tužbenom zahtjevu tužbe.

9. Nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom zaprimljenim kod suda 17. travnja 2025. u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva kojom se zahtijeva isplata, smanjio tužbeni zahtjev zahtijevajući isplatu iznosa od 6 .322,96 eura sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako su navedeni pod točkom II. Izreke presude, čime je tužba tužitelja pod točkom II. tužbenog zahtjeva smanjena za iznos od 241,87 eura, a kojem se djelomičnom povlačenju tužbe tuženik nije protivio pa je o istom doneseno raspravno rješenje 23. travnja 2025. (list 209-210), kojem su rješenju punomoćnici stranaka priznali pravomoćnost i odrekli se prava na žalbu. Tužitelj predlaže da se tužbeni zahtjev usvoji uz naknadu troškova sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate.

10. U odgovoru na tužbu tuženik osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare na sve iznose koji su dospjeli na naplatu prije 9. lipnja 2018. te se protivi korištenju privatnog izračuna tužitelja dostavljenog uz tužbu. Drži da tužba tužitelja nije podobna za raspravljanje, obzirom na činjenicu, da između ostalog, tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnim sam iznos kredita te iznos anuiteta.

11. Tuženik ističe da je predmetni Ugovor o kreditu, kojeg su stranke nesporno zaključile, konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“), jer su stranke dana 2. veljače 2016. sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom i sve sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik dana 2. veljače 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom.

Sve tužiteljeve uplate i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita , u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

12. Tuženik ističe da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka, da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama te da na strani tuženika postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor.

Tuženik ističe da je konverzija kredita, nastupila:

- na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15,

- nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je

- sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita , početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu, iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu, ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio, pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač

- takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi

- tuženik je bio u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca

- tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate.

Stoga ističe da je tužitelj svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti.

13. Tuženik nadalje ističe da je sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom.

Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom.

14. Tuženik ističe da je pri tome po ZID ZPK/15 bilo dužna napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“, te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ koji uključuju, „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“ te je bio tužitelju dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju.

Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“, te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao:

1. promjenu valute kredita iz CHF u EUR,

2. promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR,

3. utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te

4. sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa.

15. Tuženik smatra da su stranke sklapanjem Dodatka u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate .

Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita.

16. Ističe, ukoliko je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tuženika imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio.

Smatra da razlozi na koje se tužitelj poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima.

17. U odnosu na praksu ECJ, tuženik ističe kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tuženika, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tuženik.

18. Tuženik ističe da su preplate po osnovi promjena CHF tečaja također uzete u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15, ističe da je ZID ZPK/15 propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR.

Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tuženik su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. Navodi da „Novi otplatni plan“ iz čl. 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan“ uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa“ ali i „sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“, a da su sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv.

19. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj“ sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30.09.2015. Nadalje, navodi da su svi uplaćeni iznosi, sukladno odredbi članka 19.c. st.1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR“, a upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta , dok sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tuženik nije bio dužan obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač.

20. Tuženik se poziva na rješenje Vrhovnog suda GOS 1/19, navodeći da je u izreci Rješenja Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Do takvog stajališta najviši sud došao je uz opširnu, stupnjevitu raščlambu, sadržanu u obrazloženju Rješenja.

Ističe da je u citiranom Rješenju Vrhovni sud Republike Hrvatske vrlo jasno naveo da je pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru vezanom za CHF, da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz tog Zakona valjan te da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljevom voljom nastala nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana, koja je u cijelosti supstituirala ranije ugovorne uvjete iz izvornog ugovora o kreditu, koja proizvodi pravne učinke retroaktivno.

To pak znači da tužitelj u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF.

21. Ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač, da je u čl. 6. Ugovora o kreditu kao namjena kredita navedeno je “refinanciranje postojećeg stambenog kredita i adaptacija kuće“. Pritom je u čl. 5. navedeno da se dio kredita koristi za zatvaranje kredita dok se drugi dio koristi isplatom na račun tužitelja. Tužitelj u svojoj tužbi ne navodi ništa o refinanciranom kreditu kao niti adaptiranoj nekretnini, tko istu koristi, u koje svrhe i sl. Tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Štoviše, nije apsolutno ništa rečeno o namjeni kredita. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Tuženik je predložio da se tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate.

22. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u Otplatni plan (list 7-13), Otplatni plan (list 14-17), izračun tečajne razlike (list 18-22), račun Noa j.t.d. (list 23), Evidenciju kamatne stope za kredit (list 25-35), Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 3206730557 od 19. srpnja 2006. (list 36-55), obavijest tuženika (list 77), izračun konverzije (list 78- 85), informativni sažetak izračuna konverzije (list 84-85), prijedlog izmjene Ugovora o kreditu (list 86), Dodatak ugovora o kreditu od 2. veljače 2016. (list 87 -94), Izvještaj o kalkulatoru konverzije kredita denominiranih u valuti CHF, odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama (list 95-97), vrši se uvid u rješenje Općinskog suda u Virovitici P-57/2023-3 od 27. lipnja 2023. (list 235-237), obračun razlike otplaćenih kamata i njihov kunski iznos (list 240-241).

23. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 126-128).

24. Izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku, Zrinku Ručeviću, mr. sc. koji je dostavio pisani nalaz i mišljenje dana 28. studenoga 2024. (137-144), očitovanje od 19. ožujka 2025. (list 170) i očitovanje od 11. prosinca 2025. (list 254) te je izveden dokaz saslušanjem knjigovodstvenog vještaka Zrinka Ručevića, mr. sc. (list 227-228).

25. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

26. Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

27. Nije sporna činjenica između stranaka da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom sklopio dana 19. srpnja 2006. Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 3206730557, kreditna partija broj 7103153132, koji je solemniziran po javnom bilježniku Nevenki Osmanović iz [adresa] dana 24. srpnja 2006. pod brojem OU-472/06 (dalje u tekstu Ugovor), prema kojemu je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 94.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, koji je u obvezi vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđenim Ugovorom. Navedenim Ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 324 mjeseca ( 27 godina).

28. Također, nesporna je činjenica da su stranke sklopile i Dodatak Ugovoru o kreditu dana 2. veljače 2016. (dalje Dodatak Ugovoru), koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim su izvršile konverziju predmetnog kredita.

29. Čl. 4. Dodatka Ugovora o kreditu utvrđeno je da neplaćena glavnica u CHF u skladu s izraženom konverzijom iznosi 79.567,38 CHF, a što u protuvrijednost po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosi 55.441,74 kn te na dan 30. rujna 2015. preostali rok otplate kredita jest 228 mjeseci.

30. Prema izračunu konverzije (čl. 5. Dodatka) zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u eure po srednjem tečaju HNB na dan uplate manji je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u eurima, u skladu s otplatnim planom za kredite u eurima, računajući do dana 30. rujna 2015., a njihova razlika na temelju Zakona predstavlja manje uplaćeni iznos pretplate koja na taj dan iznosi 15.036,34 kn.

Obveza korisnika kredita na plaćanje anuiteta/rata po osnovnom Ugovoru o kreditu za kredit u CHF postoji sve do predaje tuženiku/kreditoru javnobilježnički potvrđenog Dodatka Ugovoru i sve uplate od dana 1. listopada 2015. do dana sklapanja javnobilježnički potvrđenog Dodatka Ugovoru, tuženik kao kreditor utvrdit će sukladno s čl. 19.f. Zakona te će njihov učinak povećati ili smanjiti iznos.

31. Na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u eurima utvrđen im prinudnim umanjenjem stanja neplaćene glavnice kredita iz čl. 4. tog Dodatka koja je zakonski učinak konverzije, kojeg na temelju Zakona prinudno snosi vjerovnik, iznosi 52.284,71 eura koju je tužitelj kao korisnik kredita dužan platiti tuženiku kao kreditoru zajedno sa redovnom kamatom u skladu s odredbama tog čl. Dodatka ugovoru, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB da na plaćanja (čl. 8 Ugovora) Redovna kamatna stopa na dan 30. rujna 2015. iznosi 5,84% (čl. 8.a).

Tužitelj je kao korisnik kredita upoznat da kreditor može iz bilo kojeg razloga u vrijeme otplate prema svojoj diskrecijskoj procjeni sniziti redovnu kamatnu stopu ili djelomice opozvati ili izmijeniti svoju diskrecijsku odluku (čl. 8b).

32. Prema odredbi čl. 9. Dodatka Ugovora o kreditu anuiteti dospijevaju na naplatu po kamatnoj stopi iz čl. 8. Dodatka Ugovora u iznosu od 372,76 eura u kunskoj protuvrijednosti, a iznos anuiteta/rate sadrži glavni dug i kamatu, dok je visina ostalih anuiteta/rata iskazana u Otplatnom planu i obračunata temeljem kamatne stope važeće na dan 30. rujna 2015. Ukoliko je od 1. listopada 2015. do dana sklapanja tog Dodatka Ugovoru došlo do primjene stanja glavnice kredita u CHF i/ili visine varijabilnog dijela kamatne stope, korisniku kredita će se izdati novi otplatni plan u skladu s navedenim promjenama.

33. Odredbama čl. 10. do 18. Dodatka Ugovora o kreditu tuženik je ugovorio instrumente osiguranja od tužitelja kao korisnika kredita i to suglasnosti o zapljeni plaće, odnosno drugog stalnog novčanog primanja, zadužnice i založno pravo na nekretnini u vlasništvu tužitelja upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

34. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je zaključio Ugovor o nenamjenskom kreditu 2004. i to stambeni kredit, koji je Ugovor bio zaključen u valuti euro s rokom otplate od 30 godina za kupnju kuće koju je trebalo adaptirati, a kako nije imao dovoljno novca, nakon dvije godine otišao je kod tuženika u namjeri da podigne nenamjenski kredi t u iznosu od 10.000,00 eura, no, međutim, u poslovnici tuženika u [adresa] ponudili su mu podizanje kredita u CHF kojim će Ugovorom refinancirati do tada postojeći stambeni kredit u eurima, tj. isti zatvoriti, a novim kreditom nastaviti otplaćivati kredit za adaptaciju kuće, što je i učinio, radilo se o strogom namjenskom kreditu, a da će mu rata biti 200,00 eura veća od postojećeg, što je značilo da će mu otplatna rata biti 2.300,00 kn. Prijedlog tuženika je prihvatio te je zaključio Ugovor o refinanciranju postojećeg kredita za adaptaciju kuće u kunskoj protuvrijednosti od 94.000,00 CHF. Radi se o obiteljskoj kući, koju je adaptirao predmetnim kreditom, isključivo za stanovanje njega i članova njegove obitelji, a ne za obavljanje registrirane obrtne odnosno gospodarske djelatnosti, koju djelatnost nije obavljao niti u trenutku zaključenja Ugovora niti danas. Nema nikakovu ekonomsku naobrazbu, bio je KV vozač u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a sada je u mirovini. Mjesečne otplatne rate isključivo su glasile na njegovo ime, a u vrijeme zaključenja Ugovora o nenamjenskom kreditu za refinanciranje postojećeg kredita i adaptaciju kuće, nije mu ponuđen kredit u nekoj drugoj valuti.

Nije pregovarao niti o jednoj ugovornoj odredbi, nije bio upozoren od strane bankarskog službenika tuženika na eventualne rizike fluktuacije tečaja, niti pisano, niti usmeno. Kredit je otplaćivao redovito i to na način da je uplate vršio svaki mjesec u banci tuženika, a kada se je našao u nezavidnoj financijskog situaciji, budući mu je plaća bila manja zbog bolovanja, otplaćivao je kredit u iznosima kako je mogao. Kako mu je otplatna rata povećana do iznosa od 3.700,00 kn, obratio se tuženiku iznoseći razloge nemogućnosti plaćanja rate u navedenom iznosu, predložen mu je moratorij/odgoda plaćanja na način da je u razdoblju od godine dana podigao nenamjenski kredit u eurima, kojim je zatvorio dotadašnji minus na tekućem računu i kamate na kašnjenje za otplatu pa je po isteku od godine dana, mjesečna rata mu bila previsoka, tako da se ponovno našao u situaciji zbog koje nije mogao plaćati kredit. Kako mu je 2015. isteklo životno osiguranje, a iznos novca koji je dobio poslužio mu je za podmirenje rate s kojima je kasnio sa uplatama, odnosno razlika koja je nastala pri kašnjenju uplata, tako da je za dospjele, a zakašnjele iznose i kamate, podmirio iznosom od 50.000,00 kn do 60.000,00 kn.

Tuženik ga je pozvao negdje tijekom 2016. i prezentirao mu da je zakonska obveza ponuditi zaključenje Dodatka ugovora o kreditu, što je prihvatio, tako da je prema Dodatku anuitete otplaćivao u eurima, a mjesečna rata je prema Dodatku iznosila od 2.600,00 kn, odnosno u iznosu koliko je bila i početna rata pri sklapanju osnovnog Ugovora. Iznos kredita u švicarskim francima od 94.000,00 iznosila je protuvrijednosti 60.000,00 eura, a naglim rastom mjesečne rate glavnica je iznosila i do 80.000,00 eura, bez obzira što je plaćao mjesečne rate koliko je mogao, dok je glavnica u trenutku sklapanja Dodatka ugovora iznosila oko 55.000,00 eura do 60.000,00 eura, a mjesečna otplatna rata je bila između 315,00 eura do 320,00 eura, a krajnji rok otplate kredita je do 2036.

Iz iskaza tužitelja proizlazi da je pojam valutne klauzule shvatio da podiže kredit u valuti CHF, da plaća u kunama, a kao prosječan potrošač bio je svjestan da u situaciji povećanja tečaja, dolazi i do povećanja mjesečne rate, međutim, nije bio svjestan, niti ga je itko upozorio da bi moglo doći do naglog rasta mjesečne rate sa 2.300,00 kn na 2.700,00 kn.

35. S obzirom na iskaz tužitelja, nedvojbeno je utvrđeno da svrha nije bila zaključenje Ugovora koja je namijenjena njegovu zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (tužitelj je u vrijeme podizanja kredita po zanimanju bio KV vozač, sada u mirovini), već u svrhu rješavanja privatnog pitanja (renoviranje kuće za stanovanje), pri čemu tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje ZZP), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravi posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovu zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je tužitelj, aktivno legitimiran u ovom predmetu, a da tužitelj nema status potrošača, tuženik nije svojim navodima uspio osporiti.

Uz navedeno, tijekom postupka, s obzirom na provedene dokaze utvrđeno je da je tužitelj pri zaključenju predmetnog Ugovora kao i Dodatka Ugovora o kreditu primijenio dužnu pažnju i da tužitelj unatoč tome, a s obzirom na postupanje tuženika, kao prosječnom potrošaču, nije bilo omogućeno sudjelovanje u pregovorima, vezanim za zaključenje predmetnog Ugovora o kreditu i utjecaja na sastav odredbi Ugovora o kreditu, a koji je Ugovor sastavio sam tuženik.

Obzirom na iskaz tužitelja i sadržaj zaključenog Ugovora, nedvojbeno je utvrđeno da, tužitelj ima svojstvo potrošača, tužitelj je po zanimanju KV vozač, no bankarski službenici u pravilu ne znaju objasniti rizike valutne klauzule CHF. Znanje o svim rizicima kredita s valutnom klauzulom CHF imale su samo uprave banaka.

36. S druge strane, tuženik tijekom ovog postupka nije predložio saslušanje službenika banke, da bi se eventualno na iskazu tih svjedoka, zaposlenika tuženika, uopće moglo utvrditi da bi tuženik dokazao činjenicu da je tužitelj bio upozoren na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora u valuti CHF, ali da bi i tužitelju uopće bili objašnjeni potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita.

37. U odnosu na pitanje da li se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi valutne klauzule, u odnosu na ta pitanja vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji sud je 4. srpnja 2013. donio presudu br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

38. Nadalje, donesena je presuda na Visokom trgovačkom sudu RH 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Citiranim odlukama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem razdoblju je i sklopljen ugovor koji je predmet ove pravne stvari, a koji je nesporno sklopljen 19. srpnja 2006., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uključujući i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita. Dakle, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valutne klauzule, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga- potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

39. Pored iznesenih utvrđenja u odlukama Visokog trgovačkog suda RH, Trgovačkog suda u Zagrebu, kao i odluke Vrhovnog suda RH potrebno je naglasiti da je ovakav način ugovaranja u suprotnosti s osnovnim načelima Zakona o obveznim odnosima, a posebno u suprotnosti sa čl. 3. i čl. 4. istog Zakona, odnosno suprotan je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i načelu savjesnosti i poštenja, a što je imalo za posljedicu utvrđenje ništetnosti u smislu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZOO-a). Sukladno tome nastale su i posljedice te ništetnosti koje propisuje čl. 323. i 324. citiranog Zakona.

40. S obzirom na odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502c. ZPP-a sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Takovim ugovaranjem korisnici kredita dovedeni su u neravnopravni položaj kao strane koje su pregovarale o sklopljenim ugovorima, a činjenica je da je banka kao davatelj kredita unaprijed pripremila i obrasce ugovora tako da korisnik kredita potrošač nije mogao o istima pregovarati. Jedino o čemu je mogao prigovarati je visina kredita i rok otplate ukoliko je ispunjavao uvjete vezano za jamstva i garancije u pogledu otplate kredita.

Prema tome, banka kao ugovorna strana višestruko se zaštitila od bilo kakovog rizika, dok je na strani korisnika kredita pored toga što je dao sve garancije za otplatu kredita, prebačen rizik i promjene valute (i promjene kamatne stope), time izložio korisnike kredita velikom riziku. Ocjenjujući sve ove okolnosti sud je utvrdio da je riječ o ništetnim odredbama Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula.

41. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisane su posljedice ništetnosti. Ugovorena valutna klauzula su odredbe koje su utvrđene kao ništetne i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takovih ništetnih odredbi ugovora. Posljedica je propisana čl. 323. istog Zakona te je tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

St. 1. tog čl. izričito propisuje da u slušaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. To znači da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to za razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjenjive valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

42. Visina potraživanja tužitelja, a koju je visinu tuženik osporavao, utvrđena je nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka Zrinka Ručevića, koji je temeljem rješenja broj P-587/2023-15 od 26. rujna 2024. trebao utvrditi:

- preplaćene mjesečne iznose kao razliku između iznosa koje je tužitelj platio na ime povećanja tečaja valute CHF i iznosa obračunatih prema tečaju valute CHF koji je bio važeći na dan sklapanja Ugovora o nenamjenskom kreditu broj , 3206730557, kreditna partija broj: 7103153132, od 19. srpnja 2006. i dodatka Ugovora o kreditu od 2. veljače 2016., za razdoblje otplate kredita od 13. rujna 2006. pa do zaključno 2. veljače 2016., sve izraženo u valuti euro

- izvršiti obračun posebno preplaćenih iznosa zbog povećanja tečaja, sve izraženo u valuti euro

-po prijedlogu tuženika utvrditi takozvane negativne razlike, odnosno one slučajeve u kojima je tužitelj manje platio u odnosu na početni otplatni plan .

42.1. Iz dostavljenog nalaza i mišljenja od 28. studenoga 2024. proizlazi da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 94.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate s rokom otplate od 324 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima uz ugovorenu (promjenjivu) kamatnu stopu, koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 4,50%, dospijeće prve obveze je bio 1. rujna 2006., a svaki slijedeći svakog 1. dana u mjesecu, koji će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja.

Kredit je isplaćen 25. srpnja 2006., s kojim danom je srednji tečaj HNB za valutu CHF iznosio 4,601006 kn za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos od 94.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 432.494,56 kn.

Dana 2. veljače 2016. zaključen je Dodatak Ugovoru, temeljem ZID ZPK/15 konverzija kredita uz valutnu klauzulu u EUR kojima je predmetni kredit konvertiran u kredit s valutnom kaluzulom u EUR te je konverzija po predmetnom kreditu provedena 3. veljače 2016.

Nalazom i mišljenjem obuhvaćene su promjene stope kamatne stope od zaključenja Ugovora koja je početno iznosila 4,50% godišnje od prvog anuiteta pa zaključno 3,23% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. do provedene konverzije 3. veljače 2016., međutim, predmetom tužbenog zahtjeva u ovom postupku nije preplata po osnovi kamate, već samo valutne klauzule.

Vještak je u pisanom nalazu i mišljenju u tabeli prikazao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, te se iskazuju razlike u visini obveza tužitelja, odnosno isključivo više plaćeni iznosi, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi kao i konačan prijeboj više plaćenih s manje plaćenim iznosima na način da se iskazuju razlike (povećanje/smanjenje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'j'), i to na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita), a u skladu s čl. 11.d Zakona o dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju1, za obveze plaćene nakon 27. siječnja 2015. primijenjen je tečaj od 6,39 kn za 1 CHF (list 139-143).

42.2. U zaključnom mišljenju, vještak je naveo da je iznos kredita od 94.000,00 CHF iznosio protuvrijednost od 57.401,89 eura (konvertirani iznos) te ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2006.) do provedbe konverzije (3. veljače 2006.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 6.322,96 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika), a ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2006.) do provedbe konverzije (3. veljače 2006.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 6.157,26 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (list 139-143).

43. Očitujući se na pisani nalaz i mišljenje, stranke su imale primjedbi na isti i to prvotno tuženik (podneskom od 16. prosinca 2024., list 155-156), navodeći da je vještak do razdoblja moratorija mijenjao inicijalni anuitet s promjenom kamatne stope, dok je inicijalni anuitet trebao ostati nepromijenjen do razdoblja moratorija. Također, simulacija moratorija prema izračunu vještaka po inicijalnom otplatnom planu je utjecala na povećanje anuiteta sa 545,16 CHF na 558,99 CHF. Tužitelj je u razdoblju od 1. rujna 2012. do 1. rujna 2013. ugovorio moratorij na način da je naknada za moratorij pripisana ostatku glavnog duga. Naknada za moratorij po inicijalnom otplatnom planu iznosila bi 2.071,34 CHF. Simulacija moratorija po inicijalnom otplatnom planu također je utjecala na povećanje anuiteta sa tadašnjih 496,81 CHF (početno ugovoren anuitet) na 509,43 CHF.

43.1.Tužitelj je podneskom od 30. prosinca 2024. naveo da je očito vještak (vjerojatno zbog greške u pisanju), naveo da se promatraju iznosi koje je tužitelj platio kao razliku obveze u razdobljima od dana dospijeća prve obveze 1. rujna 2006. do provedbe konverzije 3. veljače 2006., a da vjerojatno treba pisati do provedbe konverzije po Ugovoru od 2. veljače 2016.

U odnosu na tečajnu razliku obračunatu po vještaku, isti su imali drugačiju metodologiju, nego što je tužitelj u priloženoj dokumentaciji imao, a na temelju koje je i postavio tužbeni zahtjev, tako da je (preliminarni izračun koji je tužitelj dostavio uz tužbu, a koji je izračun izvršen također po vještaku), izvršen na način da su plaćeni anuitet pomnožen sa razlikom tečaja CHF na dan plaćanja i početnog tečaja iz osnovnog ugovora, ali je banka podizala kamatnu stopu, a što je pak utjecalo na povećanje anuiteta, dok je u plaćenom anuitetu sadržana i povećana kamatna stopa koju je trebalo izuzeti iz obračuna kako bi se dobio iznos tečajne razlike. Isto tako, razliku anuiteta je trebalo izračunati u kunama i od nje odbiti kamatu koja je više plaćena zbog podizanja kamatne stope.

Sukladno tome, prvo je izračunata razlika anuiteta tako što je tužitelj prvo je izračunata razlika anuiteta tako oduzeo anuitet u kunama iz osnovnog ugovora, a od te razlike anuiteta oduzeo razliku kamatne stope, opet preračunatu u kunama po tečaju na dan plaćanja, a to znači razlika anuiteta – razlika kamata = tečajna razlika.

S obzirom na ove razlike u metodologiji izračuna postavljeni tužbeni zahtjev na iznos od 6.564,83 EUR se ipak nešto razlikuje od izračuna financijskog vještačenja koji se odnosi na pozitivni iznos razlike u iznosu ukupno od 6.322,96 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) pa je slijedom navedenog predložio da se vještak u dopuni nalaza i mišljenja izjasni oko razlike u metodologiji izračuna po kojemu je tužitelj postavio tužbeni zahtjev i metodologiji izračuna financijskog vještaka.

43.2. U odnosu na dio nalaza i mišljenja i to u dijelu vezanom za prebijanje pozitivnih i negativnih iznosa razlika obveza u razdoblju od dospijeća prve obveze, pa do provedbe konverzije, vjerojatno ispravno sa danom 03. veljače 2016. kojim je utvrđena razliku iznosa od ukupno 6.157,26 EUR.

Tužitelj je predložio da se taj dio nalaza i mišljenja ne prihvati u ovom postupku, jer tuženik nije niti prijebojni zahtjev niti protutužbeni zahtjev, pa nema razloga da se obračunavaju negativne tečajne razlike koje bi išle u korist tuženika.

Također, drži da iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka jasno proizlazi da tužitelj nije u cijelosti obeštećen konverzijom i da postoji pozitivna razlika u iznosu od 6.322,96 EUR, te bi ga u tom dijelu trebalo obeštetiti, a što je dovoljan odgovor da nisu točni navodi tuženika da je sklapanjem Ugovora o konverziji od dana 2. veljače 2016. godine, došlo do međusobnog podmirenja prava i obveza tužitelja i tuženika u cijelosti, a glede prigovora tuženika na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka, budući da prigovara iz razloga što je vještak do razdoblja moratorija mijenjao inicijalni anuitet s promjenom kamatne stope, dok je inicijalni anuitet trebao ostati nepromijenjen do razdoblja moratorija, tužitelj navodi da je za vrijeme moratorija banka zaračunala iznos od 2.109,22 CHF pa je i anuitet porastao sa iznosa 545,16 CHF na 558,99 CHF, što navodi i tuženik.

Ističe da naknada za moratorij po izračunu po inicijalnom otplatnom planu tužitelja bi iznosila 2.038,72 CHF, a tuženik navodi da je to 2.071,34 CHF.

Povećanje anuiteta sa tadašnjih 496,81 CHF, a to je početni ugovoreni anuitet po izračunu tužitelja bi bio 506,16 CHF, a tuženik navodi da je to 509,43 CHF, što tužitelj smatra da nije točno.

44. Knjigovodstveni vještak je dostavio povodom istaknutih prigovora stranaka dva pisana očitovanja, prvo dana 19. ožujka 2025. (list 170) i drugo dana 11. prosinca 2025. (list 254).

44.1. Iz pisanog očitovanja vještaka od 19. ožujka 2025., proizlazi osnovanost navoda tužitelja da je u pisanom nalazu i mišljenju zbog greške u pisanju pogrešno naveden datum provedbe konverzije, tako da umjesto 3. veljače 2006. treba pisati 3. veljače 2016., no da navedeno nema utjecaja na dane izračuna.

Glede metodologije izračuna u pisanom nalazu i mišljenju, vještak se pisano očitovao na način da je visina obveze koju je tuženik stvarno obračunao (u valuti CHF) pomnožena je razlikom tečajeva (s jedne strane onog primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze a s druge strane onog tečaja koji je važio na dan korištenja kredita, i upravo takav jednostavan izračun daje odgovor na pitanje o visini tečajnih razlika (preplata zbog promjene tečaja).

44.2. Vještak je na raspravi usmeno obrazložio pisani nalaz i mišljenje od 28. studenoga 2024. te se očitovao na prigovore stanaka, navodeći da u izračun nije isključio dio tečajnih razlika koje se odnose na promjenu kamatne stope, obzirom da je između stranaka nesporna visina anuiteta koje je tuženik obračunavao pa razlike koje su nastale uslijed promjene tečaja, računaju se na način da su stvarno obračunati među strankama nesporni anuitet pomnoži sa razlikom tečaja, dakle razlikom između tečaja po kojem je tužitelj pojedini anuitet platio i tečaja kakav je bio u vrijeme korištenja kredita. U situacijama kada se računaju razlike po obje osnove, tada se zbog razlike promjene kamatne stope računaju po početnom tečaju i te razlike u sebi ne sadrže nikakve tečajne razlike, već se tečajne razlike kao i u izračunima u ovom predmetu računaju na ukupni anuitet.

Ukoliko je tužitelj u odvojenom sudskom postupku utužio razlike zbog promjene kamatne stope i da su te razlike računane primjenom tečaja na dan plaćanja pojedine obveze, tada bi prilikom izračuna tečajnih razlika na cijeli anuitet trebalo isključiti dio tečajnih razlika koje su sadržane u razlikama nastalih zbog promjene kamatne stope, a kako ne bi došlo do dvostruke naplate potrošača.

45.3. Obzirom na činjenicu da je tuženik naveo da je tužitelj stvarno pokrenuo odvojeni sudski postupak u kojem se potražuju po osnovi istog kredita razlike zbog promjene kamatne stope, vještak je na prigovor tuženika naveo da bi trebao izvršiti uvid u nalaz i mišljenje koji je izrađen u tom drugom postupku iz kojeg bi bilo vidljivo po kojem tečaju su razlike tužitelju tamo obračunate pa bi eventualno zbog toga vještak trebao sačiniti korekciju izračuna. Stoga je sud naložio tuženiku da dostavi nalaz i mišljenje iz drugog sudskog postupka koji se vodi između stranaka, a radi naplate više plaćenog po osnovi kamatne stope, radi dopune nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka.

45.4. U kontekstu iznesenih prigovora tuženika, tužitelj je potvrdio osnovanost navoda tuženika da je pokrenuo odvojeni sudski postupak koji se vodi kod Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini u spisu broj P-57/2023, dostavljajući podatke iz navedenog spisa uz navođenje da je rješenjem broj P-57/2023-3 (list 235-237) određen prekid parničnog postupka do zauzimanja konačnog stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje je rješenje dostavljeno strankama po punomoćnicima (koje rješenje ima i punomoćnik tuženika), tako da u navedenom sudskom postupku nije bilo poduzimanja daljnjih radnji, niti je izrađen nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka.

45.5. S obzirom na navode punomoćnika tužitelja, tuženik je uz podnesak od 21. studenoga 2025. (list 238-239) nije dostavio nalaz i mišljenje (iz spisa Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini broj P-57/2023) na koji se pozivao u prigovoru na ovosudni nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka, već je dostavio izračun tužitelja koji je tužitelj dostavio uz tužbu (preliminarni izračun) uz tvrdnju tužitelja da je iz tog izračuna razvidno da je tužitelj utužio razliku kamate koja se računa po teča ju na dan plaćanja, a ne po tečaju na dan isplate kredita.

Također je potvrdio osnovanost navoda tužitelja da doista u spisu kod Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini koji se vodi između istih stranaka, a radi preplate iznosa zbog promjene kamatne stope po istom Ugovoru o kreditu, nije sačinjen pisani nalaz i mišljenje (list 239).

45.6. Kako su navedeni podnesci s navođenjem stranaka uz dostavljenu dokumentaciju, dostavljeni knjigovodstvenom vještaku radi dopune nalaza i mišljenja, isti je 11. prosinca 2025. (list 254) dostavio pisano očitovanje u kojem je s obzirom na dostavljenu dokumentaciju po punomoćnicima stranaka njihovih navoda, a s obzirom na prigovor tuženika na raspravi od 17. listopada 2025., kako je to obrazloženo pod obrazloženjem broj 44.2., naveo da kako u postupku kod Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini u spisu broj P-57/2023, nije provedeno vještačenje, niti je odlučeno o visini tužbenog zahtjeva, u ovom postupku on kao vještak nema na temelju čega mijenjati nalaz i mišljenje, jer se isti može mijenjati na temelju već provedenog vještačenja u drugom postupku, odnosno na temelju pravomoćne sudske odluke u drugom postupku.

S obzirom na navode vještaka i nespornu činjenicu između stranaka da u spisu Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini broj P-57/2023 nije provedeno vještačenje, niti je donesena pravomoćna odluka, sud prihvaća u cijelosti obrazloženje vještaka u odnosu na istaknuti prigovor tuženika, kako je prethodno navedeno, koji je prigovor vještak argumentirano otklonio.

Osim toga, a u kontekstu navoda vještaka iz očitovanja od 11. prosinca 2025., taj prigovor tuženik treba staviti u postupku koji se vodi između stranaka kod Općinskog suda u Virovitici (u kojem će se eventualno provoditi knjigovodstveno vještačenje i donositi odluka) i eventualno predložiti izračun razlike zbog promjene kamatnih stopa primjenom tečaja važećeg na dan korištenja kredita, a kako to proizlazi iz iskaza vještaka na raspravi od 17. listopada 2025. prilikom usmenog obrazlaganja pisanog nalaza i mišljenja i očitovanja na prigovore stranaka.

45.7. Nisu osnovni navodi tuženika u podnesku od 20. siječnja 2026., u kojem ističe da vještak u ovom predmetu u svom pisanu očitovanju od 11. prosinca 2025. daje pravne savjete, to iz razlog što je vještak samo iznio svoje mišljenje u pogledu načina i metodologije izračuna u ovom postupku, a s obzirom na podneseni prigovor na raspravi prilikom usmenog obrazlaganja pisanog nalaza i mišljenja 17. listopada 2025. uz činjenicu da je između stranaka u tijeku drugi sudski postupak koji se vodi kod Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini pod brojem P-57/2023, a predmetom kojeg postupka je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope prema istom Ugovoru koji je predmetom ovog postupka.

45.8. Stoga su, kako je već prethodno i navedeno, prigovori tuženika ocijenjeni kao neosnovani i irelevantni za ishod ovog parničnog postupka, obzirom na predmetom tužbenog zahtjeva ovosudnog parničnog postupka i spomenutom parničnog postupka koji se vodi između istih stranaka, jer se u konkretnom slučaju, a što nedvojbeno proizlazi ne samo iz navoda tužitelja, već i navoda tuženika ne radi o istovrsnim postupcima tako da se ne bi radilo o dvostrukoj litispendenciji, budući je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovoreno ispunjenje s valutnom klauzulom i kondemnatornim zahtjevom radi isplate preplaćenih iznosa nastalih uslijed tečajne razlike (restitucijski zahtjev), dok je predmetom postupka kod Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, kondemnatorni zahtjev (restitucijski zahtjev) radi isplate preplaćenih iznosa zbog promjene kamatnih stopa, a što nije predmetom ovog postupka. Isto tako, tuženik nije dokazao da bi kod Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, predmetom tužbenog zahtjeva tužitelja bio predmet spora ovog postupka. Pri tom nije odlučna činjenica što je postupak u spisu kod Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, ranije započeo, obzirom na nespornu činjenicu da u tom postupku nije niti provedeno vještačenje, niti donesena pravomoćna (niti nepravomoćna) odluka, već je navedeni parnični postupak u prekidu. Stoga su prigovori tuženika ocijenjeni kao neosnovani primjenom odredbe čl. 221.a ZPP-a.

46. Unatoč činjenici što je tuženik i nadalje ustrajao kod prigovora na pisani nalaz i mišljenje (kao u podnesku od 20. siječnja 2026., list 257-258), isti nije predlagao izvođenje dokaza novim knjigovodstvenim vještačenjem, a isto tako svojim prigovorima nije doveo u pitanje objektivnost nalaza i mišljenja, obzirom da je po ocjeni suda isti dan prema pravilima struke, prema dokumentaciji priloženoj spisu predmeta koja je korištena za potrebe pisanog nalaza i mišljenja, koja je dostavljena po strankama, a vjerodostojnost kojoj dokumentaciji stranke nisu prigovarale. Isto tako, po ocjeni suda, prigovori tuženika po vještaku su argumentirano otklonjeni, a istima nije dovedena u pitanje objektivnost nalaza i mišljenja.

Također, u nalazu i mišljenju vještaka, koji je u smislu odredbe čl. 260 st. 2 ZPP-a usmeno obrazložen, nema proturječja, nedostataka, niti se pojavila osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja.

S obzirom na sve izneseno, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka. U kontekstu navedenog, dodaje se da vještak prilikom davanja nalaza i mišljenja nije koristio preliminarni izračun koji je tužitelj dostavio u tužbi, a koji je bio osporen po tuženiku, zbog čega je i u ovom postupku provedeno knjigovodstveno vještačenje po prijedlogu tužitelja, a vještak je samo u pisanom očitovanju od 19. ožujka 2025., očitovao se na metodologiju izračuna u svom pisanom nalazu i mišljenju, s obzirom na prigovor tužitelja, glede metodologije izračuna u preliminarnom nalazu i mišljenju, a što, dakle, nije ni na koji način utjecalo na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka, koji je u cijelosti prihvaćen po ovome sudu.

47. Dakle, sumirajući navedeno, tužitelj je u postupku naveo kako nije bilo obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja, na koji način da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja stavljen u neravnopravan položaj, a njegova ugovorna obveza da je postala rizična, nejasna i neodrediva, odnosno, da je opisano ponašanje tuženika dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je nadalje istaknuo da provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u odnosu tužitelja, kao potrošača, i banke, kao vjerovnika, jer da je konverzija pogrešno obračunata, dakle da nije provedena u skladu sa zakonom, dok su tvrdnje tuženika bile suprotno navedeno. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao logičan i vjerodostojan.

48. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), stupio je na snagu 30. rujna 2015., nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku Uniju 1. srpnja 2013. Cilj ZID ZPK/15 je konverzijom uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca u kreditima s valutnom klauzulom CHF. Poglavlje IV.A ZID ZPK/15 koje se odnosi na konverziju, u skladu je s člankom 1. stavak 1., člankom 6. stavak 1. i člankom 7. stavak 1. Direktive. Postupak konverzije propisan je kogentnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15.

49. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. navodi da je sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 valjan i ima pravne učinke i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF. Nadalje, takav sporazum predstavlja novu pravnu osnovu koja ima svoje izvorište u prisilnom propisu ocjenjenim suglasnim sa Ustavom Republike Hrvatske (rješenje Ustavnog suda RH U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017).

49.1. Za ovaj postupak odlučno je utvrditi Dodatak Ugovora o kreditu sklopljen u skladu s odredbom članka 19.c. ZIDZPK/15, jer ako jest, radilo bi se o valjanom sporazum u konverziji koji proizvodi pravne učinke. Za napomenuti je da u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019, također ukazano da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK/15 valjani i proizvode pravne učinke, bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. Posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, za istaknuti je da se u rješenju Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

50. Nadalje, u rješenju Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi kako sklapanje dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

51. Također, u kontekstu navedenog Europski sud za ljudska prava u presudama OTP Bank and OTP Faktornig od 20. rujna 2018., C-51/17, EU:C:2018:750 i Dunai od 14. ožujka 2019., C-118717, EU:C:2019:207 u kojima EU sud izražava slijedeći pravni stav:

- u pogledu kogentnih odredbi nacionalnog prava koje po sili zakona zamjenjuju u cijelosti ili dijelom nepoštene ugovorne odredbe, Sud EU-a svoja stajališta temelji na povezanom tumačenju članka 1. stavak 2. i članka 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ. Prema čl. 1. st. 2. Direktive, odredbe koje su dio sadržaja ugovora na temelju kogentnih normi nacionalnog prava isključene su iz materijalnog polja primjene Direktive. To ne isključuje primjenu Direktive na ostale ugovorne odredbe, kao i na onaj dio sporne odredbe koji nije izmijenjen kogentnom normom. Sud EU smatra da takva nacionalna odredba nije protivna članku 6. stavak 1. Direktive uz uvjet da ne isključuje pravo i obvezu nacionalnoga suda da i takve ugovorne odredbe podvrgava testu nepoštenosti iz članka 3. stavak 1. Direktive te ih proglasi ništetnima,

- ako je usprkos zakonskoj intervenciji “preživjela” odredba o preuzimanju tečajnog rizika od strane potrošača nacionalni je sud, iako ne može ispitivati nepoštenost odredbe o primjeni tečaja narodne banke (jer je ta odredba u ugovor umetnuta na temelju kogentne zakonske norme), i dalje je dužan ispitivati nepoštenost onoga aspekta ugovornih odredbi koje rizik promjene tečaja prebacuju na potrošača, a koje ovom zakonskom intervencijom nisu uklonjene iz ugovora,

- cilj zakonske intervencije o konverziji je ukloniti iz ugovora ništetnu odredbu o tečajnoj razlici i osnažiti ugovor, što je u skladu s ciljevima iz članka 6. stavak 1. Direktive da se ugovor u načelu održi na snazi uklanjanjem ništetne odredbe. Članak 7. stavak 1. Direktive ne sprječava države članice da zakonskom odredbom uklone nepoštenu odredbu iz ugovora, no pritom zakonodavac mora poštovati zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Direktive, odnosno činjenica uklanjanja nepoštenih odredbi iz ugovora putem zakona kako bi se ugovor održao na snazi, ne može rezultirati smanjenjem zaštite zajamčene potrošačima. Stoga Sud EU upućuje nacionalni sud da provjeri omogućava li navedeni nacionalni zakon ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito ostvarivanjem prava na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštene odredbe.

52. Slijedom navedenog, cilj ZID ZPK/15 je uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca u kreditima s valutnom klauzulom CHF, kako je to jasno objašnjeno u obrazloženju prijedloga ZID ZPK/15. Uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca znači ukloniti ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF i njihove učinke.

Metoda uklanjanja ništetnih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu je pretvaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF u kredite s valutnom klauzulom EUR, kako bi se potrošači kredita s valutnom klauzulom CHF izjednačili s potrošačima kredita s valutnom klauzulom EUR, a što proizlazi iz odredbe čl. 19.b. ZID ZPK/15 pod nazivom „Načelo konverzije kredita“.

Dakle, cilj konverzije je uspostava ravnoteže u odnosu između potrošača i trgovca. Osnovna postavka konverzije (načelo konverzije) je pretvaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF u kredite s valutnom klauzulom EUR

Način izračuna konverzije kredita propisan je kogentnom odredbom čl. 19.c ZID ZKP/15 na način:

- da se iznos kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF na dan realizacije kredita preračuna u EUR prema tečaju za EUR na taj dan i dobije iznos kredita u EUR tj. s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.c . stavak 1. točka 1. ZIDZPK/15),

- da se za taj kredit iskazan u EUR napravi otplatni plan počev od dana realizacije kredita pa do konverzije i nadalje, pri tome koristeći promjenljive kamatne stope za kredite u EUR i tečaj Banke za EUR (članak 19.c . stavak 1. točka 2. i 3. ZIDZPK/15),

- da se potom iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u kunama s valutnom klauzulom u CHF pretvore u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate (članak 19.c. stavak 1. točka 4. ZIDZPK/15),

- ako je tako dobiveni iznos pretplate manji od iznosa preostalih anuiteta za planirani otplatni plan za kredite u EUR nakon 30. rujna 2015. uračunava se u buduće anuitete, a ako je veći vraća se potrošaču, a ako nema pretplate razlika se namiruje sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača (članak 19.c . stavak 1. točka 5. i 6. ZIDZPK/15),

- odredba članak 19.c . stavak 1. točka 7. ZIDZPK/15 regulira iznos preostale neotplaćene glavnice pri čemu je naglašeno da iznos pretplate iz točke 5. tog članka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR.

53. Dakle, odredba čl. 19.c stavak 1. točka 1. ZIDZPK/15 propisuje da se iznos početno odobrene glavnice kredita s valutnom klauzulom CHF i iznos početne glavnice kredita s valutnom klauzulom EUR izračunava po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a ne na dan konverzije. Nadalje, odredba čl. 19.c stavak 1. točka 4. ZIDZPK/15 propisuje da se mjesečni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF pretvaraju u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, dakle svaki plaćeni mjesečni anuitet izražen u CHF bilo je potrebno preračunati u kune, a potom u EUR, sve prema tečaju na dan uplate mjesečnog anuiteta, a ne prema tečaju na dan konverzije.

Razlog zašto je zakonodavac propisao da se konverzija izračunava prema tečaju na dan isplate kredita, odnosno na dan plaćanja mjesečnih anuiteta je to što bi takvim načinom izračuna bile obuhvaćene tečajne razlike CHF, dakle bili bi otklonjeni učinci ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ali i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi s obzirom na pad kamatne stope u kreditima s valutnom klauzulom EUR.

54. ZID ZPK/15 stupio je na snagu 30. rujna 2015., dakle u trenutku kad nije bilo pravomoćne presude o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u pogledu valutne klauzule u CHF potvrđena je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Revizijska odluka Rev-2221/2018-11 donesena je 3. rujna 2019.

Međutim, usprkos činjenici da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15, nije bilo pravomoćne odluke o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ZID ZPK/15 je propisujući u odredbi čl. 19.c. st. 1. t. 1. i 4. izračun konverzije prema tečaju na dan isplate kredita i dalje prema tečaju na dan plaćanja mjesečnih anuiteta regulirao otklanjanje učinaka ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF.

55. U odlukama Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske istakao je kako su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu nije postojao, jer je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru o kreditu i proveli konverziju. Čak i kad bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

56. Dakle, osnovano se tužitelj tijekom postupka poziva na pravne učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog Ugovora od 23. svibnja 2006., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03., dalje ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje, ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke na koju se poziva tužitelj iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima.

Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na tuženika.

57. Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, temeljem kojeg je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu euro, tužitelj konvertiranjem kredita na takav način nije u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da je zaključio Ugovor o kreditu u valuti, jer nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su za njega nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Stoga, tužitelj ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno ovlašten se pozivati na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene (pravno stajalište Europskog suda izraženog u odluci u predmetu C118/17 od 14. ožujka 2019.

Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog Ugovora, na to ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda u predmetu C452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem Sporazuma s kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe, novim odredbama mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao zbog čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

58. Dakle, prema ocjeni ovoga suda, u konkretnom slučaju, navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno jer se u Dodatku ugovora ne govori o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegovog sklapanja, odriče bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu.

Kako je prethodno izneseno, vještačenjem je utvrđeno da je unatoč provedenoj konverziji te uzimajući u obzir iznos utvrđen u konverziji, preostala razlika više plaćenog, a kako je to prethodno obrazloženo, a o čemu će biti navođenja u nastavku ove presude.

59. Stoga su neosnovani navodi tuženika da su odredbe Ugovora o kreditu koji se tiču valutne klauzule vezane za CHF, o kojoj nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi nije se pregovaralo, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, sud je temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe na koje se tužitelj poziva i to iz razloga koje je i naveo tijekom postupka.

Stoga su odredbe o valutnoj klauzuli CHF nepoštene i to odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora, a s time i ništetne u smislu odredaba članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP -a/03 i članka 96., 99., 100., 101. i 102. ZZP/07 te ZOO-a (članci 322. do 329.), ali u dijelu i to čl. 1. koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita…“, a čl. 7 Ugovora u dijelu koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“, radi čega je utvrđeno da je djelomično ništetan Ugovor u odnosu na navedene ugovorne odredbe, a kako je presuđeno pod točkom I. izreke presude.

60. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja kojim se zahtijeva ništetnim odredba Ugovora čl. 1., koja glasi: „od 94.000“ (iznos kredita) i čl. 7. Ugovora koji glasi „od 496,81“ (iznos anuiteta), obzirom da bi usvajanjem takovog tužbenog zahtjeva kako je postavljen po tužitelju bila utvrđena ništetnost cijelog Ugovora, kako to osnovano navodi tuženik u odgovoru na tužbu, jer tužitelj pored utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zahtijeva i utvrđenjem sam iznos kredita kao i iznos anuiteta.

Naime, utvrđenjem djelomične ništetnosti, kako je obrazloženo pod broj 59., utvrđeno je da je djelomično ništetan Ugovor u odnosu na navedene ugovorne odredbe, a Ugovor bez istih egzistira (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika (o čemu postoji i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u većem broju svojih odluka) pa je zbog navedenih razloga taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbijen kao neosnovan i presuđeno kao pod točkom III. izreke presude.

61. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

62. U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi.

62.1. Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP -a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta. Da je tomu tako proizlazi i iz odredbe članka 502. c ZPP-a.

63. Tužitelju pripada pravo na povrata razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, a koji su iznosi je iznosi utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s danim zadatkom.

Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

64. Prigovor zastare predmetnog potraživanja, kojeg ističe tuženik nije osnovan , ovo iz razloga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu u CHF, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju vezano za valutu u CHF od 14. lipnja 2018. kada su donesene pravomoćne presude u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

Kako je predmetna tužba podnesena 9. lipnja 2023., to je evidentno da je podnesena unutar roka zastare od 5 godina (članak 225. ZOO-a).

Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je prani stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

65. U odnosu na prigovor radi prebijanja, za navesti je kako je o pitanju treba li od iznosa pretplate odbiti iznose manje plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan ili ne (zbroj pozitivne i negativne razlike ili ne), pravno je pitanje o kojem se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u kojoj navodi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

65.1. U odnosu na metodu izračuna više plaćenog, za istaknuti je da se u praksi ustalilo shvaćanje da se kod ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, prvobitno ugovorena kamatna stopa uzima kao neizmjenjiva pa se po njoj izračunavaju i zbrajaju anuiteti u usporedi sa stvarno plaćenim anuitetima o jednostrano promijenjenoj kamatnoj stopi. Jednako tako kod ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli CHF uzima se početni tečaj.

65.2. Suprotno navodima tuženika, a kako osnovano ističe tužitelj, u ovom postupku tužitelj nije osporio valjanost Dodatka Ugovora o kreditu niti je tražio utvrđenje ništetnim, potraživanja koje je predmet ovog postupka odnosi se na razdoblje isključivo od otplate kredita pa do konverzije.

Stoga, dakle, je pogrešno tumačenje tuženika da u konkretnom slučaju treba uzeti u obzir negativnu razliku obračunatu po financijskom vještaku.

65.3. Naime, predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu čl. 1111 ZOO -a neosnovano obogatio tuženik kad je dio imovine tužitelja prešlo u njegovu imovinu na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, jer uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1112 do čl. 1120 ZOO -a), ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja, niti je to po prirodi stvari moguće, obzirom da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, to je prilikom ocjene tužbenog zahtjeva tužitelja valjalo odbiti prigovor tuženika glede uzimanja u obzir tzv. negativne tečaje.

Osim toga, negativne razlike ne trebaju se automatizmom uzimati u obzir, već tuženik da bi eventualno ostvario svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja, a kako to u konkretnom slučaju nije učinjeno, odnosno tuženik n ije na određeni način istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333 ZPP -a, niti materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO -a, niti je podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakovo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi sa negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u CHF.

Stoga, tuženiku pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a ne pripada pravo na obračunatu tzv. negativnu razliku.

66. Kako su dakle djelomično utvrđene ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli CHF (čl. 1. i čl. 7. Ugovora), to je tuženik u obvezi tužitelju vrati stečeno bez osnove i to iznos od 6.322,96 eura (s osnova više plaćenih anuiteta zbog tečajnih razlika uslijed promjene valutne klauzule CHF), sve zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

67. Nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 17. travnja 2025. postavio tužbeni zahtjev kako je isti naveden pod točkom II. izreke presude, a u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev tužbom, isti smanjio tako da je tužba smanjena za iznos od 241,87 eura, što predstavlja djelomično povlačenje tužbe, a o čemu je sud donio rješenje 23. travnja 2025., kako je to i obrazloženo pod brojem 9.

68. Odluka o kamatama na dosuđene iznose toč. II. izreke presude, temelje se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a pa je shodno navedenom u skladu s čl. 323. st. 1. ZOO-a valjalo prihvatiti zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelja iznose toč. II. koje je prim io temeljem rasta tečaja valute CHF.

69. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. u vezi čl. 155. ZPP. Tužitelj je tužbom zahtijevao utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojima je regulirana valutna klauzula (čl. 1 i čl. 7. Ugovora), međutim, zahtijevajući ništetnim tih odredbi zahtijevao je i ništetnim sam iznos kredita i iznos anuiteta u kojem dijelu je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (točka III. izreke presude), međutim, povodom tog odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi pa je sud ocijenio da je tužitelj u cijelosti uspio u odnosu na osnov tužbenog zahtjev.

U odnosu na visinu utvrđen je djelomičan uspjeh tužitelja (suđeni iznos od 6.322,96 eura u odnosu na tužbom zahtijevani iznos od 6.564,83 eura) u omjeru od 96,32% pa je uspjeh tužitelja u postupku u odnosu na osnov i visinu utvrđen u omjeru od 98,16% (osnov 100% + visina 96,32% : 2).

Tuženik je uspio u postupku u omjeru od 1,84% pa kada se za navedeni omjer umanji uspjeh tužitelja u postupku, proizlazi da je uspjeh tužitelja u postupku utvrđen u omjeru od 96,32%.

70. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastava obrazloženog podneska od 29. rujna 2023. kojim je dano očitovanje na navode odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8 toč. 1) , zastupanje na prvom pripremnom ročištu 23. rujna 2024. na kojem je zaključen prethodni postupak i nastavljeno ročište za glavnu raspravu u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 30. prosinca 2024. kojim je dano očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka, u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8 toč. 1), sastave obrazloženih podnesaka od 17. travnja 2025. i 20. listopada 2025., kojima je dano očitovanje na očitovanje knjigovodstvenog vještaka, za svaki u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8 toč 4.), zastupanje na raspravama 23. travnja 2025., 17. listopada 2025. i 28. siječnja 2026., za svaku u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, troška PDV-a u iznosu od 475,00 eura, u ukupnom iznosu od 2.375,00 eura, a što prema uspjehu u postupku iznosi 2.287,60 eura.

70.1. Tužitelju je neovisno o uspjehu u postupku priznat i predujam za knjigovodstveno vještačenje u ukupnom iznosu od 397,16 eura pa ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 2.684,76 eura.

71. Na dosuđene troškove parničnog postupka u iznosu od 2.684,76 eura tužitelju je priznata i zakonska zatezna kamata čl. 30 Ovršnog zakona (Narodne Novine broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22), tekućom od 16. ožujka 2026., kao od donošenja presude do isplate, po stopi sukladno odredbi čl. 29 st. 2 ZOO -a, a kako je presuđeno u toč. IV. izreke presude.

72. Tužitelju nisu priznati troškovi za trošak izračuna Nota j.d.o.o. prema računu broj 01-01-1 od 15. ožujka 2022. u iznosu od 99,54 eura, budući se radi o trošku koji tužitelj neosnovano potražuje u ovom postupku, jer isti nije bio procesna pretpostavka za podnošenje ove tužbe pa kao takav u smislu čl. 155 ZPP-a, tužitelju nije niti priznat.

73. Parnični troškovi odmjereni su prema vrijednosti predmeta spora, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23).

74. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Bjelovaru, 16. ožujka 2026.

Sutkinja

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Bjelovaru. Žalba se podnosi putem ovoga suda pisano u tri primjerka u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Naredba:

Presuda objavljena na ročištu 16. ožujka 2026. i uručena punomoćniku tužitelja, a dostavi :

- punomoćniku tuženika Margiti Kiš Kapetanović, objavom na e-oglasnoj ploči.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte