REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1184/2017-71

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Grad Zagreb, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Owens, Houška i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženice CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Branku Kostiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 30. siječnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Ivane Matić, odvjetnice te zamjenika punomoćnika tuženice Filipa Šimca, odvjetnika, dana 16. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Grad Zagreb u cijelosti koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj Grad Zagreb vlasnik poslovnog prostora u prizemlju zgrade upisane u zemljišnu knjigu koja se vodi kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel, u zk. ul. [broj ZK uloška], a sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica], oznake zemljišta 16-KATNI STAMBENI OBJEKT, BRAĆE CVIJIĆA 32 POPISNI BROJ 21243 – GRAD. OZNAKE O-805/1, površine zemljišta 389 m2, i to: 68. suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-67), u naravi poslovni prostor u prizemlju zgrade, koji se sastoji od jedne prostorije i sanitarnog čvora, površine 36,15 m2, koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i suvlasnički dijelovi ostalih suvlasnika, što je tuženica dužna priznati i trpjeti upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama.

II. Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu da nakon pravomoćnosti ove presude izvrši uknjižbu prava vlasništva u korist Grada Zagreba na poslovnom prostoru u prizemlju zgrade upisane u zemljišnu knjigu koja se vodi kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel, u zk. ul. [broj ZK uloška], a sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica], oznake zemljišta 16-KATNI STAMBENI OBJEKT, BRAĆE CVIJIĆA 32 POPISNI BROJ 21243 – GRAD. OZNAKE O-805/1, površine zemljišta 389 m2, i to: 68. suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-67), u naravi poslovni prostor u prizemlju zgrade, koji se sastoji od jedne prostorije i sanitarnog čvora, površine 36,15 m2, koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i suvlasnički dijelovi ostalih suvlasnika.

III. Nalaže se tuženici da tužitelju nadoknadi parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju Grad Zagreb da tuženici CZ nadoknadi parnični trošak u iznosu od 4.375,00 eur u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je njegov pravni prednik Stambeno poduzeće „Stanoinvest“ kupio od građevinskog poduzeća „Vranica“ u objektu O-805/1 u naselju Knežija u Zagrebu poslovni prostor ukupne površine 165,11 m2 koji se sastoji od jednog lokala površine 129,97 m2 i drugog lokala površine 35,14 m2. Navodi da je „Stanoinvest“ bilo stambeno poduzeće koje je gospodarilo stambenim fondom u društvenom vlasništvu od 1.1.1966. do 31.12.1975. kada je prestalo postojati stupanjem na snagu Zakona o stambenim odnosima kojim su osnovane tzv. samoupravne interesne zajednice stanovanja na području općina, dok je Zakonom o fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu propisano da na dan 31.12.1990. ove samoupravne interesne zajednice prestaju postojati te je Odlukom o osnivanju i organiziranju Fonda Grada Zagreba za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno gospodarstvo osnovan Fond na koji su prešla prava i obveze nekadašnjih samoupravnih interesnih zajednica stanovanja. Konačno, odredbom čl. 386. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96) propisan je prestanak rada fondova u roku 12 mjeseci od stupanja na snagu toga zakona, dok je odredbom čl. 294. st. 1. alineja 8. toga zakona propisano da od 1.1.1997. prestaje važiti Zakon o fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu te je sve poslove Fonda preuzeo Grad Zagreb odnosno Gradski ured za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada. Tužitelj dalje navodi da je nakon dovršetka izgradnje predmetnih poslovnih prostora i njihove predaje u samostalan posjed kupcu njegov pravni prednik sklopio s poduzećem „Unikonzum“ ugovor o zakupu što znači da je isti s tim poslovnim prostorom raspolagao od svibnja 1968. Slijedom navedenoga, tužitelj smatra da je stekao predmetni poslovni prostor temeljem pravnog posla za što mu sukladno tada važećim propisima nije bio potreban upis u zemljišne knjige, a da je poduzeće „Unikonzum“ bilo dugogodišnji zakupnik predmetnog poslovnog prostora proizlazi i iz dopisa BZ koji je tužitelju podnio zahtjev za davanje u zakup skladišnog prostora u [adresa], površine 35,00 m2 u kojem navodi da je predmetni skladišni prostor bio u zakupu poduzeća „Unikonzum“. Zaključkom Grada Zagreba od **.**.1994. BZ je dan u zakup ulični poslovni prostor u [adresa] koji se sastoji od jedne prostorije površine 35,00 m2 te je iz obrazloženja toga zaključka razvidno da se radi o skladišnom prostoru koji je bio dio poslovnog prostora bivšeg zakupnika „Unikonzum“, a koji prostor je preuzet od strane tužitelja 1.2.1994. kada je ujedno utvrđen prestanak ugovora o zakupu. Tužitelj je temeljem toga zaključka s novim zakupnikom BZ kontinuirano sklapao ugovore o zakupu toga poslovnog prostora koje je bilo sastavni dio poslovnog prostora dugogodišnjeg zakupnika „Unikonzum“. Stoga je razvidno da je tužitelj neposredno nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji stupio u posjed te raspolagao poslovnim prostorom kao njegov vlasnik na način da ga je davao u zakup i naplaćivao zakupninu pa kako je uvidom u zemljišnu knjigu utvrđeno da je kao vlasnica predmetnog poslovnog prostora temeljem prijedloga od 21.9.2012. upisana tuženica koja nije postupala u dobroj vjeri jer joj nije moglo ostati nepoznato da je predmetna nekretnina u vlasništvu tužitelja pri čemu tužitelj ukazuje da se temeljem odredbe čl. 388. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga ne primjenjuje u korist stjecatelja nekretnina na kojima je bilo upisano društveno vlasništvo koje nije brisano prije nego je taj zakon stupio na snagu, to tužitelj predlaže donijeti presudu kao u izreci pod točkom I. odnosno usvojiti tužbeni zahtjev specificiran u podnesku od 24.3.2023. (stranica 69 i70) te potražuje naknadu parničnog troška.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu ističe prigovor promašene pasivne legitimacije navodeći da se ne radi o istom poslovnom prostoru jer da ona nije vlasnica poslovnog prostora opisanog u tužbi. Nadalje, smatra da se u konkretnom slučaju radi o brisovnoj tužbi, a da tužitelj takvu tužbu ne može podnijeti jer nije bio uknjiženi vlasnik. Stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan te potražuje naknadu parničnog troška s time da je u podnesku od 28.5.2020. (stranica 61) istakla i prigovor zastare s obzirom na to da je njena pravna prednica AZ upisana kao vlasnica u zemljišnu knjigu dana 8.6.2010. nakon čega je upisan UZ dana 9.11.2010., dok je ona upisana dana 21.9.2012.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 4- 35) te u dokumentaciju priloženu uz podneske tužitelja od 6.2.2020. (stranica 54-59), od 24.3.2023. (stranica 71-107) i od 24.5.2024. (stranica 141-177) kao i u ovosudni spis poslovni broj P-4220/2020 (ranije P-5119/2017), obavljeni su očevidi na adresi [adresa] (stranica 128-132, 208-209, 211 i 212) te je provedeno i građevinsko vještačenje (stranica 216-314, 325-330 te 342).

4. Tužbeni zahtjev je neosnovan u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tuženica upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica poslovnog prostora tj. 68. suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-67), u naravi poslovni prostor u prizemlju zgrade, koji se sastoji od jedne prostorije i sanitarnog čvora, površine 36,15 m2, koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i suvlasnički dijelovi ostalih suvlasnika, a koji se nalazi u prizemlju zgrade u [adresa] upisane u zemljišnu knjigu kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao što je to vidljivo iz Izvatka iz zemljišne knjige (stranica 71-107). Također je nesporno da je tuženica ovaj poslovni prostor stekla temeljem Ugovora o darovanju nekretnina od 14.5.2012. te da je svoje pravo vlasništva uknjižila dana 21.9.2012., a da je njen pravni prednik UZ bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora od 9.11.2010. temeljem Ugovora o darovanju nekretnina od 5.11.2010., dok je njegova pravna prednica AZ bila vlasnica toga poslovnog prostora od 8.6.2010. jer je vlasništvo predmetnog poslovnog prostora stekla temeljem Ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora od 5.9.1968., Izjave od prosinca 2009., Ugovora o kupoprodaji od 7.2.2007., Ugovora o kupoprodaji od 29.9.2009. i izvoda iz sudskog registra Općinskog suda u Sarajevu od 4.2.2010., a kao što je to sve vidljivo iz povijesnog prikaza izvatka iz knjige položenih ugovora (stranica 32 i 33).

6. Sporno je, je li poslovni prostor opisan u tužbi upravo onaj poslovni prostor na kojem je tuženica upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, a sporno je i to radi li se u konkretnom slučaju o brisovnoj tužbi te može li tužitelj istu podnijeti imajući u vidu da on nije bio uknjižen kao vlasnik ovog poslovnog prostora. Pored toga, tuženica je istakla i prigovor zastare s obzirom na to da je njena pravna prednica AZ upisana kao vlasnica u zemljišnu knjigu dana 8.6.2010. nakon čega je upisan UZ dana 9.11.2010., dok je ona upisana dana 21.9.2012.

7. Uvidom u ovosudni spis poslovni broj P-4220/2020 (ranije P-5119/2017) utvrđeno je da se je taj postupak vodio u pravnoj stvari tužitelja BZ protiv tuženice AZ:

- radi brisanja uknjižbe prava vlasništva iste od 5.7.2010. na nekretnini: zgrada u [adresa], sagrađene na k. č. [katastarska čestica], po novoj izmjeri k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi poslovni prostor u prizemlju zgrade koji se sastoji od jedne prostorije i sanitarnog čvora, površine 36,15 m2, sve upisano u [broj poduloška]/23567 k. o. [katastarska općina] te

- radi nalaganja uknjižbe prava vlasništva na navedenoj nekretnini na ime i za korist tužitelja BZ,

s time da je ovaj postupak, nakon smrti tuženice AZ, nastavljen protiv UZ, kao njenog nasljednika.

Navedeni postupak je pravomoćno okončan presudom od 29.7.2021. kojom je ovakav tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti kao neosnovan iz razloga što je tužitelj svoju tužbu temeljio na odredbi čl. 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koja regulira situaciju kada je više osoba sklopilo pravne poslove s otuđivateljem radi stjecanja vlasništva iste nekretnine u kojem slučaju će vlasništvo steći ona osoba koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu ako su ispunjene i ostale pretpostavke za stjecanje prava vlasništva, a u tom postupku je utvrđeno da tužitelj BZ nije mogao valjano steći vlasništvo predmetnog prostora kupnjom od PZ jer nije utvrđeno da bi PZ kupio taj poslovni prostor od građevinskog poduzeća "Vranica" iz Sarajeva koje je ovu zgradu izgradilo i imalo pravo korištenja na istoj s time da iz istih razloga vlasništvo ovoga prostora nije mogao steći niti ZZ s kojim je AZ sklopila Ugovor o kupoprodaji od 29.9.2009. pa stoga niti AZ odnosno njeni slijednici UZ te CZ na kojoj je sada upisano vlasništvo toga prostora u zemljišnoj knjizi jer nitko ne može prenijeti na drugoga više prava nego što ih sam ima. Osim toga, u ovoj presudi od 29.7.2021. je navedeno kako je u tom postupku utvrđeno da se predmetni poslovni prostor površine 36,15 m2 nalazi u prizemlju zgrade u [adresa] i to s lijeve strane gledano prema ulazu u zgradu.

8. Kako je, dakle, u navedenom ovosudnom postupku poslovni broj P-4220/2020 (ranije P-5119/2017) utvrđeno da je tuženica u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnica poslovnog prostora površine 36,15 m2 koji se nalazi u prizemlju zgrade u [adresa] i to s lijeve strane gledano prema ulazu u zgradu, a da je u posjedu toga prostora bio BZ i to na temelju ugovora o zakupu sklopljenog upravo s tužiteljem Grad Zagreb s time da je punomoćnik tuženice na očevidu obavljenom dana 1.3.2024. (stranica 128-132) potvrdio da je upravo taj prostor lijevo od ulaza u predmetnu zgradu u vlasništvu tuženice, ali da ista nema ključ od toga prostora jer joj je posjed oduzeo BZ s kojim je bila u sudskom sporu, a koji je okončan u njenu korist s time da joj BZ još nije predao taj ključ, iako ga je zatražila mirnim putem, dok je u podnesku od 30.9.2024. tuženica navela da se sada nalazi u posjedu ovog prostora tako da je isti na ponovnom očevidu obavljenom dana 24.2.2025. (stranica 208 i 209 te 211 i 212) i razgledan, te kako je i građevinskim vještačenjem provedenim u ovome postupku utvrđeno da je upravo taj pregledani poslovni prostor površine 36,15 m2 koji se nalazi u prizemlju lijevo od ulaza u predmetnu zgradu, predmet ovog tužbenog zahtjeva, to sud nije prihvatio osnovanim tuženičin prigovor promašene pasivne legitimacije jer da se ne bi radilo o istom poslovnom prostoru odnosno da ona nije upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica poslovnog prostora opisanog u tužbi.

9. Naime, provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo i procjenu nekretnina Dariu Šereru, dipl. ing. građ. (stranica 216-314) utvrđeno je, i to nakon obavljenih očevida i proučavanja dokumentacije priložene u spisu, da je na očevidu pokazani od strane tuženice i pregledani poslovni prostor površine 36,15 m2 koji se nalazi u prizemlju lijevo od ulaza u zgradu s adresom [adresa], predmet ovog tužbenog zahtjeva.

10. Napominje se da tužitelj ovakvom nalazu i mišljenju nije prigovorio, dok je tuženica u podnesku od 9.7.2025. (stranica 320 i 321) takvom nalazu i mišljenju prigovorila smatrajući da navedeni vještak ne navodi niti jedan argument za tvrdnju da je poslovni prostor u njenom vlasništvu upravo onaj koji navodno pripada tužitelju, a da pogotovo ne navodi na temelju čega zaključuje da se radi upravo o njenom poslovnom prostoru, a ne primjerice o susjednom poslovnom prostoru u zemljišnim knjigama upisanom kao poslovni prostor broj I. u prizemlju zgrade koji se sastoji od lokala i sanitarnog čvora u stubištu, površine 36,15 m2, a koji je upisan kao E-70 u istom zemljišnoknjižnom ulošku s obzirom na to da ne postoji niti jedna specifična razlika između ta dva prostora.

11. U svom pisanom očitovanju na ovakve prigovore tuženice (stranica 325-330), a kod kojeg očitovanja je u cijelosti ostao i pri usmenom saslušanju na ročištu od 30.1.2026. (stranica 342), vještak Dario Šerer je pojasnio da je navedeno utvrdio pregledom priložene dokumentacije pa tako i rješenja ovoga suda od 30.9.2021. (stranica 229-258) u kojem je navedeno da je na predmetnom poslovnom prostoru bila upisana zabilježba spora tužitelja BZ radi brisanja uknjižbe prava vlasništva te utvrđenja prava vlasništva kao i zabilježba založnog prava temeljem Ugovora o zajmu, dok je iz priloženog Ugovora o kupoprodaji vidljivo da je BZ kupio predmetni poslovni prostor, a na očevidu obavljenom dana 1.3.2024. (stranica 267 i 268) punomoćnik tuženice je izjavio da je poslovni prostor lijevo od ulaza u zgradu u vlasništvu tuženice s time da nema ključ od toga prostora jer nije u posjedu istoga više od 10 godina, a da joj je posjed oduzeo BZ s kojim je bila u sudskom sporu koji je pravomoćno okončan u njenu korist. Osim toga, ovaj vještak navodi da je na tlocrtu prizemlja (stranica 282 i 283) razvidan položaj poslovnih prostora lijevo i desno od ulaza u zgradu pri čemu isti potvrđuje da u tehničkom opisu poslovnog prostora E-67 koji se nalazi lijevo od ulaza u zgradu i poslovnog prostora E-70 koji se nalazi desno od ulaza u zgradu doista ne postoji razlika.

12. Nakon ovakvog pisanog i usmenog očitovanja vještaka Daria Šerera sud je njegov nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan smatrajući da je isti argumentirano otklonio prigovore tuženice time što je ukazao na priloženu dokumentaciju iz koje doista proizlazi da je predmet tužbenog zahtjeva upravo poslovni prostor koji se nalazi u prizemlju predmetne zgrade od ulaza lijevo, a za koji nije sporno da je na istome tuženica upisana kao vlasnica, neovisno o tome što je poslovni prostor koji se nalazi u prizemlju predmetne zgrade od ulaza desno iste površine i što ne postoji razlika u njihovim tehničkim opisima pri čemu se napominje da niti tuženica, iako je nakon ovakvog očitovanja navedenog vještaka ostala kod istaknutog prigovora na njegov nalaz i mišljenje, nije predložila vještačenje obnoviti s drugim vještakom.

13. S druge strane, ovaj sud suprotno navodu tuženice, smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o brisovnoj tužbi opisanoj odredbom čl. 129. tada važećeg Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13, u daljnjem tekstu: ZZK), a koju tužbu bi doista mogao podnijeti samo nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe, već ovaj sud smatra da se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti odredba čl. 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 52/25, u daljnjem tekstu: ZVDSP) kojom je regulirana situacija kada više osoba sklopi s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine u kojem slučaju je propisano da će vlasništvo steći ona osoba koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva.

14. Naime, tužitelj u tužbi tvrdi:

- da je njegov pravni prednik Stambeno poduzeće „Stanoinvest“ kupio upravo predmetni poslovni prostor od građevinskog poduzeća „Vranica“ iz Sarajeva, za koje je u ovosudnoj presudi poslovni broj P-4220/2020 od 29.7.2021. navedeno da je izgradilo predmetnu zgradu i imalo pravo korištenja na istoj;

- da je Stambeno poduzeće „Stanoinvest“ gospodarilo stambenim fondom u društvenom vlasništvu od 1.1.1966. do 31.12.1975. kada je prestalo postojati stupanjem na snagu Zakona o stambenim odnosima kojim su osnovane tzv. samoupravne interesne zajednice stanovanja na području općina;

- da je Zakonom o fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu propisano da na dan 31.12.1990. ove samoupravne interesne zajednice prestaju postojati te je Odlukom o osnivanju i organiziranju Fonda Grada Zagreba za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno gospodarstvo osnovan Fond na koji su prešla prava i obveze nekadašnjih samoupravnih interesnih zajednica stanovanja;

- da je odredbom čl. 386. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96) propisan prestanak rada fondova u roku 12 mjeseci od stupanja na snagu toga zakona, dok je odredbom čl. 294. st. 1. alineja 8. toga zakona propisano da od 1.1.1997. prestaje važiti Zakon o fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu te je sve poslove Fonda preuzeo Grad Zagreb odnosno Gradski ured za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada;

- da je nakon dovršetka izgradnje predmetnog poslovnog prostora njegov pravni prednik sklopio s poduzećem „Unikonzum“ ugovor o zakupu što znači da je isti s tim poslovnim prostorom raspolagao od svibnja 1968.;

- da je iz dopisa BZ, koji mu podnio zahtjev za davanje u zakup skladišnog prostora u [adresa], površine 35,00 m2 vidljivo da je isti bio u zakupu poduzeća „Unikonzum“;

- da je Zaključkom Grada Zagreba od **.**.1994. BZ dan u zakup ulični poslovni prostor u [adresa] koji se sastoji od jedne prostorije površine 35,00 m2 te je iz obrazloženja toga zaključka razvidno da se radi o skladišnom prostoru koji je bio dio poslovnog prostora bivšeg zakupnika „Unikonzum“, a koji prostor je preuzet od strane tužitelja 1.2.1994. kada je ujedno utvrđen prestanak ugovora o zakupu;

- da je tužitelj temeljem toga zaključka s novim zakupnikom BZ kontinuirano sklapao ugovore o zakupu toga poslovnog prostora.

Stoga iz navedenoga proizlazi da je upravo tužitelj pravni sljednik Stambenog poduzeća "Stanoinvest" koje je temeljem Ugovora o kupoprodaji poslovnih prostorija od 27.9.1967. (stranica 4-7) kupilo poslovni prostor za koji je navedeno da je površine 35,14 m2, dok je iz dokumentacije priložene uz tužbu vidljivo da su tužitelj odnosno njegovi pravni prednici stupili u posjed ovog poslovnog prostora odnosno da su s istim raspolagali dajući ga zakup.

15. Nadalje, tužitelj u tužbi tvrdi da je kao vlasnica predmetnog poslovnog prostora temeljem prijedloga od 21.9.2012. upisana tuženica te da ista nije postupala u dobroj vjeri jer joj nije moglo ostati nepoznato da je predmetna nekretnina u vlasništvu tužitelja neovisno o tome što isti nije bio upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik iste pri čemu ukazuje da se temeljem odredbe čl. 388. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga ne primjenjuje u korist stjecatelja nekretnina na kojima je bilo upisano društveno vlasništvo koje nije brisano prije nego je taj zakon stupio na snagu.

16. Kako je odredbom čl. 125. st. 2. ZVDSP-a propisano da brisanje upisa vlasništva osobe iz stavka 1. toga članka i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nije postupila u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed s time da se zahtjev za brisanje može postaviti u roku od tri godine od upisa čije se brisanje zahtijeva, te kako nije sporno da je tuženica upisana kao vlasnica predmetnog poslovnog prostora još 21.9.2012., a njen pravni prednik UZ još 9.11.2010., dok je njegova pravna prednica AZ upisana kao vlasnica ovog poslovnog prostora još 8.6.2010., a što je sve vidljivo iz povijesnog prikaza izvatka iz knjige položenih ugovora (stranica 32 i 33), to je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti kao neosnovan jer je već od upisa prava vlasništva tuženice na predmetnom poslovnom prostoru tj. od 21.9.2012. pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu tj. do 28.2.2017., proteklo više od tri godine.

17. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom I.

18. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), a isti se odnosi na zastupanje tuženice po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podnesaka od 9.7.2025. i 17.9.2025. u iznosima od po 500,00 eur (250 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 27.3.2023., 12.10.2023. i 30.1.2026. u iznosima od po 500,00 eur (250 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 7. za zastupanje na očevidima obavljenima 1.3.2024. i 24.2.2025. u iznosima od po 500,00 eur (250 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 3.500,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 875,00 eur pa to onda sveukupno iznosi 4.375,00 eur koliko je tužitelju pod točkom II. izreke i naloženo da joj nadoknadi na ime parničnog troška.

U Zagrebu, 16. ožujka 2026.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćnicima tužitelja

- punomoćniku tuženice