Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: P-840/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Dariji Knez Grbčić, na prijedlog sudske savjetnice Valentine Burazer, u pravnoj stvari tužiteljice VG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Aniti Vrkić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupana po punomoćnicima iz OD Leko i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 25. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljuce i zamjenika punomoćnika tužene, po objavi dana 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici VG isplati iznos od 11.082,12 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za iznos od 1.619,63 EUR.

III. Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici na ime prouzročenog parničnog troška iznos od 2.002,50 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od 31. ožujka 2026. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a na drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja sve, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela kako su 14. rujna 2006. tužiteljica kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili su Ugovor o kreditu broj 9011898088 (dalje: Ugovor o kreditu) na iznos kredita od 132.330,15 CHF, odnosno sa valutnom klauzulom u CHF, a koji kredit je odobren kao stambeni kredit za kupnju nekretnine. Navedenim Ugovorom tuženik je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 132.330,15 CHF, po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a koji se tužiteljica obvezala vratiti tuženiku 360 jednakih mjesečnih anuiteta. Tužiteljica i tuženik su 11. siječnja 2007. zaključili Dodatak I Ugovora o kreditu kojim je banka obavezala tužiteljicu, potrošača, da ovlasti banku da iz iznosa kredita uplati premiju životnog osiguranja osiguravatelju u visini propisanoj aktima Banke.

2. Tužiteljica je nadalje navela kako je s tuženikom 15. siječnja 2016. sklopila Dodatak ugovora o kreditu broj 9011898088 (dalje: Dodatak ugovora o kreditu) kojim Dodatkom je izvršena konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

3. Do nepovoljne situacije za tužiteljicu došlo je u smislu povećanja mjesečnih anuiteta uslijed ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U tom smjeru ukazuje na odluku Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena odluka Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. a kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi glede valute uz koju je vezana valuta švicarski franak a da potrošači nisu informirani o svim parametrima bitnim za donošenje odluke, te su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

4. Nadalje tužiteljica navodi da u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača, ista da nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Tužiteljica se poziva na Direktivu 93/13/EEZ i presudu ECJ C-26/13, kao i na pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev i naloži isplatu iznosa na ime povrata preplaćenih mjesečnih anuiteta u ukupnom iznosu od 9.05,27 EUR i više plaćenog iznosa glavnice od 3.592,18 EUR, kao i naknadu parničnog troška.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu i svojim daljnjim očitovanjima osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovu tako i po visini, te ističe prigovor zastare. Navodi da je tužiteljica cijelu tužbu pogrešno koncipirala kao je da je ugovor o kreditu još uvijek na snazi, iako je isti u cijelosti prestao obzirom je tužiteljica s tuženikom sklopila dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, pa ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti i tužitelj nema interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09. Tuženik ističe kako u trenutku podizanja tužbe povrede (više) nema te oduka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede budući da protupravno postupanje tuženika više ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Navodi da se sudska praksa izjasnila se po pitanju utjecaja sklopljenih Dodataka ugovorima o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju na sudbinu pravnih postupaka u tijeku, te zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora.

Naime, s obzirom da je zakonodavac spomenutim prisilnim propisom (ZPK 102/2015) jasno i vrlo detaljno odredio način na koji se vrši konverzija, ne dopustivši ugovornim stranama mogućnost da prilikom provođenja konverzije postupaju drukčije, te s obzirom da je tužena tu konverziju provela upravo u skladu sa spomenutom kogentnom zakonskom odredbom, sud jedino i isključivo može provjeriti je li konverzija odrađena sukladno kogentnim odredbama ZPK 102/2015 (međutim, to prema iznesenom historijatu tužbe i tužbenom zahtjevu u ovome predmetu nije zatraženo).

6. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju.

7. Tuženik je naveo kako je nesporno da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovnopravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužiteljica nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu.

8. Tuženik smatra kako ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu i Dodatak solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan.

9. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.

10. Nadalje, tuženik smatra kako je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuieta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

11. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

12. Radi razjašnjavanja spornih, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti i utvrđivanja potpunog i pravilnog činjeničnog stanja, sud je u postupku proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu (list 14-20 spisa), Dodatak I ugovora o kreditu (list 21-22 spisa), otplatnu tablicu (list 23-29 spisa), Dodatak ugovora o kreditu broj 9011898088 (list 30-35 spisa), plan otplate (list 36-51 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 27.3.2023. (list 52-60 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 61-118), dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (list 235-237 spisa), a provedeno je i vještačenje po vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću, dipl. oec. (list 248-267 spisa).

13. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je ocijenio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

14. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita, kao i razliku na ime pogrešno obračunate glavnice prilikom konverzije. Navedenu isplatu tužiteljica potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je tužiteljica zaključila sa tuženikom, a koje odredbe se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

15. Među strankama je nesporno da su tužiteljica i tuženik sklopili 14. rujna 2006. Ugovor o kreditu broj 9011898088 kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 132.330,15 CHF protuvrijednosti u kunama, a koji iznos se tužiteljica obvezala vratiti za 360 mjeseci. Također, nije sporno da je tužiteljica s tuženikom 15. siječnja 2016. sklopila Dodatak Ugovora o kreditu broj 9011898088 radi provedbe postupka konverzije kredita.

16. Također nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa pod posl.br. P-1401/12, a predmet samog postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za valutu CHF, i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te je isti pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž- 7129 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015.

17. Nije ni sporno da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među ostalom i tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja, kao i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci informirali potrošače u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., 82., i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 06. kolovoza 2007, pa od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača.

18. Imajući u vidu ranije citirane pravomoćne sudske odluke u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

19. Među strankama je sporan osnov postavljenog tužbenog zahtjeva, podredno i visina, a obzirom da tuženik smatra da je u konkretnom slučaju izvršenom konverzijom prestao postojati osnovni ugovor zbog čega se tužiteljica neosnovano poziva na ništetnost dijelova ugovora, a kao posljedicu ništetnosti potražuje povrat preplaćenog iznosa. Pri tome je sporno i pitanje je li se osnovanost deklaratornog zahtjeva temelji na iznijetom pravnom stavu i činjeničnim utvrđenjima iznijetim u kolektivnom sporu.

20. Isticanje tuženika da je zaključenjem Dodatka Ugovoru kojim je tužiteljica pristala na konverziju kredita ugovorni odnos između stranaka u cijelosti izmijenjen, zbog čega su prestale obveze ugovornih strana iz prvotno zaključenog ugovora o kreditu, a na što ukazuje izmjena valute obveze i kamatna stopa zbog čega je tužiteljica zaključenjem dodatka ugovora od početka ugovornog odnosa isključivo korisnik valute Eura, zbog čega ista ne bi imala osnova potraživati isplatu preplaćenih iznosa, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

21. Isticanje da bi pristankom tužiteljice na konverziju, prestao postojati raniji ugovorni odnos između ugovornih strana, ne proizlazi iz odredaba Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o zaštiti potrošača kojim je regulirano pitanje konverzije. Odredbama citiranog zakona, na temelju kojih su ugovorne strane i zaključile Dodatak ugovora, nije regulirana pravna sudbina ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora o kreditu koji su izraženi u valuti CHF te ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi.

22. Posebno je potrebno naglasiti da zakonom nije propisano na koji način se rješava pitanje eventualne ništetnosti ugovora o kreditu ili njegovih pojedinih ugovornih odredaba.

23. VSRH je u svojoj odluci Gos-1/19 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje ništetnosti, odnosno nepostojanja sporazuma o konverziji, zauzevši stav da takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju ništetnosti odredaba osnovnog ugovora (promjenjiva kamatna stopa, tečajna razlika valute CHF), pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ranije navedenom spornom pravnom pitanju. U odnosu na navedeno pravno pitanje, mišljenje je suda da je potrebno cijeniti stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Rev-2868 / 2018 od 12. rujna 2019. u kojem se ističe da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, potrošač ima pravni interes te je ovlašten potraživati u sudskom sporu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, kako bi mogao ostvariti određena prava koja mu pripadaju.

24. U konkretnom slučaju prilikom donošenja odluke o postavljenim kondemnatornim zahtjevima tužiteljice bilo je potrebno kao prethodno pitanje cijeniti pravnu valjanost napadanih ugovornih odredaba osnovnog ugovora, s obzirom da je tužiteljica istakla ništetnost istih kao temelje zatražene isplate.

25. Tužiteljica je u ovome postupku zatražila pravnu zaštitu koju uživa kao potrošač. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi nije regulirao pitanje zaštite potrošača kao u daljnjem vremenskom tijeku kako je to regulirano odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. Međutim, potrebno je naglasiti da zaštita potrošača nije samo regulirana odredbama Zakona o zaštiti potrošača, odnosno odredbama ZID ZZP-a, kao lex specialis, već je regulirana i odredbama ZOO-a, kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedinih ugovornih odredaba, kao i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane.

26. Tužiteljica po stavu ovoga suda ima pravni interes dokazati ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba osnovnog ugovora s obzirom da se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a, utvrđuje ex tunc ,odnosno u trenutku zaključenja ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a, propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

27. Kada govorimo o pravnom interesu tužiteljice za postavljanjem kondemnatornog zahtjeva, valja poći od stava Suda Europske unije iznijetog u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. koji u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 2019. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, odnosno povratu koristi koje je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi. U tom smjeru je i stav VSRH iznijet u ranije navedenoj odluci poslovni broj Rev- 2868/2018.

28. U odnosu na kondemnatorni zahtjev koji je postavila tužiteljica, ističe se da je odredbama članka 296. stavak 1. i 3. i članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a, kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, propisano pravo na restituciju.

29. Unatoč izvršenoj konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka osnovnog ugovora kojim je ista provedena, zadržava pravo na potpunu restituciju koju mu jamče zakoni i Direktiva te takvo pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača. Takav pristanak ne znači i ne može značiti njegovo odricanje od prava na punu restituciju. Takav slijed bio bi protivan odredbi članka 41. ZZP-a, kojom je izrijekom normirano da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja mu pripadaju temeljem zakona koji štiti takva njegova prava. Isto je u duhu odredbe članka 14.1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja zabranjuje diskriminaciju u pogledu uživanja prava po bilo kojoj osnovi, što uključuje i zakonsku intervenciju poput konverzije.

Predmetnim Dodatkom ugovora kojeg su stranke potpisale temeljem zakona, naloženo je bankama da izvrše izmjenu odredbi osnovnog ugovora koje se odnose na valutu kredita, kamatne stope te eventualno iznosa neotplaćene glavnice kredita i to na način kako to propisuje zakon. Takvim dodatkom ugovora isključivo je temeljem zakona izjednačen položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je osnovnim ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti Euro. Stoga je neosnovano isticanje tuženika da je takvom promjenom temeljenom na zakonu, ugovorni odnos između ugovornih strana u cijelosti izmijenjen, slijedom čega su prestale obveze ugovornih strana iz osnovnog ugovora koje su se odnosile na tražbinu vezanu za valutu CHF te kamate kao ugovorne odredbe.

30. Slijedom navedenog, mišljenje je ovoga suda da na strani tužiteljice u konkretnom slučaju postoji pravni interes za zatraženu sudsku zaštitu.

31. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve pročitane isprave kao i cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu.

32. Iz stranačkog iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica s tuženikom 2006. sklopila ugovor o kreditu radi rješavanja stambenog pitanja. O odredbama ugovora nije mogla posebno pregovarati već je ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Također, nije upoznata od strane banke koji su rizici promjenjive kamatne stope, što se tiče valutne klauzule rečeno joj je da je to tečaj po kojem se uzima kredit. Za konverziju se odlučila jer su se rate stalno podizale te ju je bilo strah koliko će rasti pa je smatrala da je to dobra opcija.

33. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio kao istinitim i logičnim, dovodeći ga u svezu sa drugim provedenim dokazima u ovom postupku. Obzirom na navedeno to je razvidno kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u statusu potrošača slijedom čega je prigovor tuženika o ne potrošačkoj naravi kredita neosnovan. Ujedno je potrebno istaknuti kako tužiteljica neovisno o statusu potrošača ima pravo na restituciju sukladno čl. 295. i 296. ZOO-a a što je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-3164/2023-2 od 28. studenog 2023.

34. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. ZZP-om je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

35. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, proizlazi da je odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, a time i vidljiva. Također je naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj valute CHF iz čega proizlazi da je ista bila jasna.

36. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba bila razumljiva tužiteljici kao potrošaču, posljedično čemu da li je ista poštena u smislu ranije navedenog ZZP-a.

37. Međutim, sud je mišljenja kako stranke predmetnog Ugovora o tome nisu pojedinačno pregovarale pa da bi potrošaču bilo jasno i nedvojbeno o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bilo jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, niti je to navedeno u samom Ugovoru.

38. Naime, stav je ovoga suda kako svaka prosječna osoba u RH u trenutku zaključenja ugovora kredita u CHF nije mogla znati, niti joj je moglo biti poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EUR, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe.

39. Isto tako je potrebno napomenuti kako je tuženik, ponavljajući da se radi o financijskoj instituciji, bio dužan obavijestiti i informirati potrošače, kao i tužitelja, na jednostavan i lako razumljiv način o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u valuti CHF, što tuženik nije učinio, a tužitelj uz svoje prosječno znanje o financijskim transakcijama i financijskim kretanjima nije mogao pregovarati o istima, zbog čega je doveden u neravnopravan položaj u takvome obveznome odnosu. Izostanak takve informacije je bio krucijalan za zaključenje predmetnog Ugovora od strane tužitelja.

40. Iz navedenih razloga, prosječnom potrošaču, a time i tužiteljici, nije bila razumljiva odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF.

41. Stav je ovoga suda kako odredba o valutnoj klauzuli predstavlja kršenje načela savjesnosti i poštenja budući su banke kao dobri gospodarstvenici i stručne osobe dužne voditi računa o interesima druge ugovorne strane, potrošača koji dolazi u banku u dobroj vjeri kako bi zaključio ugovor o kreditu na temelju svih njemu dostupnih informacija, i informirati ga i upoznati sa svim rizicima koji proizlaze iz takve vrste ugovora, a sve kako bi mogao donijeti razumnu i dobro promišljenu odluku. Izostanak obveze tuženika na obavještavanje i informiranje tužitelja o rizicima vezanim za zaključenje ugovora u valuti CHF predstavlja oblik neravnoteže između ugovornih strana, i to na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj čime mu je pričinjena šteta, a koja je znatna obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

42. Obzirom na izneseno, to je predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno načelima obveznog prava, i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, načelu suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, a time je predmetna odredba ujedno i ništetna.

43. Važno je naglasiti da pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik naknadno uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju niti zbog toga što je tužiteljica kredit otplatila. Ujedno je potrebno istaknuti kako tužitelj neovisno o statusu potrošača ima pravo na restituciju sukladno čl. 295. i 296. ZOO-a a što je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-3164/2023-2 od 28. studenog 2023.

44. U postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću, dipl. oec., koja je izradio nalaz i mišljenje, a kojeg ovaj sud ocjenjuje kao stručan, objektivan i rađen sukladno pravilima struke i vještina, isti je detaljno obrazložen, a vještak je dao dostatne razloge svojeg mišljenja. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako je tužiteljica isplatila 9.053,19 EUR više iznosa anuiteta nego što bi platila da početni tečaj nije rastao od početka otplate do konverzije, uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na početni tečaj. U odnosu na razliku po glavnici radi o iznosu od 3.643,38 EUR. Nadalje navodi da pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika, u utuženom razdoblju otplate kredita manje uplatila 386,33 EUR. Nakon prijeboja iznosa od 9.053,19 i 386,33 EUR, potraživanje tužiteljice na ime tečajnih razlika iznosi 8.666,84 EUR. Tužiteljica je sa svojim realiziranim uplatama premašila iznos potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 4.501,53 EUR na dan 30.09.2015. Nakon izuzetog iznosa 9.053,19 EUR u obračun, te efekata konverzije (priznate preplate i razlike glavnice) preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom

30. rujna 2015. iznosi 11.028,12 EUR.

45. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik istaknuo primjedbe pravne prirode smatrajući kako vještačenje nedovoljno umanjene glavnice u provedenoj konverziji nema zakonskih niti logičnih uporišta.

46. Sud cijeni pravni stav VSRH iznijet u odluci Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. prema kojem sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno zakonu se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi, ukoliko takva razlika postoji. Pri tome nije moguće kumulirati preplatu koja im je priznata prilikom izračuna konverzije i onu koja proizlazi iz ranije navedenih ništetnih odredbi. Ostvaruje se pravo na razliku koju je moguće utvrditi provedenim financijskim vještačenjem, kako je to i provedeno tijekom ovosudnog postupka.

47. Tužiteljica je podneskom od 13. siječnja 2026. uredila tužbeni zahtjev, sukladno nalazu i mišljenju vještaka potražujući iznos od 11.028,12 EUR sa kamatama i troškovima postupka.

48. Tuženik se podneskom od 23. siječnja 2026. očitovao kako ne pristaje na djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva. Ovdje valja ukazati na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. koje glasi: "Smanjenje tužbenog zahtjeva (ako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika." Prema tome, budući da smanjenje tužbenog zahtjeva ima značaj djelomičnog povlačenja tužbe, za što je potreban pristanak tuženika, a on ga nije dao, tužiteljicu je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, iznad dosuđenog, valjalo odbiti.

49. Odredbe ugovora kojima je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF) po srednjem tečaju tuženika na dan isplate u pogledu dijelova kojih odredbi tuženik kao banka nije dokazao da se je pojedinačno pregovaralo niti da je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno informirana o svim rizicima koja prati ugovorenu valutu CHF ili pak tužiteljici jasno objasnili neke kriterije o kojima ovisi promjena tečaja.

50. Niti iz iskaza tužiteljice kao stranke ne proizlazi da bi ista bila informirana o svim rizicima promjene tečaja valute, a niti je tuženik dokazao da bi ikakvi posebni pregovori tužiteljice i tuženika vezano uz valutnu klauzulu bili vođeni.

51. Postupanje banke u konkretnom slučaju bez dovoljnog upoznavanja tužiteljice kao potrošača ne može se cijeniti kao dopušteno, a s time valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samog ugovaranja. Sa time u svezi je iznijet stav u presudi Visokog Trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. posl.br. Pž-6632/2017.

52. Vrhovni sud u svojoj odluci od 19. ožujka 2019. posl.br. Rev-3142/2018 iznio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom postoji temeljem čl. 502.c. ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

53. Činjenica konverzije predmetnog kredita ne oslobađa pravo stranke da podnosi kondemnatorni zahtjev u konkretnom slučaju te stoga bilo kakav prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužiteljice ovaj sud cijeni neosnovanim, tim više što u ovome predmetu nije podnesen deklaratorni već samo kondemnatorni zahtjev, dok je o ništetnosti odlučivano kao o prethodnom pitanju. U odnosu na izneseno ovaj sud upire u zakonske odredbe ZOO-a koje se odnose na pitanje ništetnosti, i to da konverzijom ništetan ugovor ne može naknadno konvalidirati, da ništetnost nastaje od trenutka sklapanja ugovora, odnosno isti ima učinak ex tunc, te nastupa temeljem samog zakona. Pa obzirom na navedeno to nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošača, odnosno tužiteljicu.

54. Svaka osoba kao potrošač mora imati mogućnosti uspostave činjeničnog i pravnog stanja u kojoj bi se isti nalazio da nepoštena odredba nikada nije unesena, odnosno da ista nije niti postojala, te mu se posebice mora omogućiti ostvariti povrat na ime preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, odnosno one koristi koju je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača.

55. Glede prigovora zastare navedenog potraživanja valja navesti kako je Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV- 33/2022 održanoj dana 31. siječnja 2022. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

56. Naime, prema odredbi članka 296. st. 1. i 3. i članka 323. st. 1. i 2. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je navedenom preplatom nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe koju je primjenom pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO-a dužna vratiti tužiteljici.

57. Sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužiteljici iznos od 11.028,12 EUR zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate, pa do konačne isplate.

58. Stoga je odlučeno kao u točki I. i II. izreke presude.

59. Tužiteljici je temeljem odredbe čl. 154. stavak 2. čl. 155. Zakona o parničnom postupku priznat parnični trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sve srazmjerno uspjehu u sporu, imajući u vidu da je tužiteljica u cijelosti uspjela u odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva, a djelomično u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva (100%+87%=187:2=93,5%), a cijeneći i vrijednost predmeta spora (vrijednost boda 2,00 EUR), odnosno u omjeru od 93,5%, i to za sastav tužbe u iznosu od 200 eura (Tbr. 7 toč.1), za zastupanje na ročištima 5. lipnja 2024., 16. srpnja 2024. i 25. veljače 2026. u iznosu od 200 eura svako (Tbr. 9 toč.1), za sastav podnesaka od 30. svibnja 2024. i 13. siječnja 2026. u iznosu od 200 eura svako (Tbr. 8 toč.1), sve uvećano za pdv 25% (iznos od 300,00 eura), dakle sveukupno iznos od 1.500,00 eura, odnosno srazmjerno uspjehu u sporu 1.402,50 (93,5% od 1.500,00 eur). Tužiteljici je u cijelosti priznat trošak predujma za izvođenje financijskog vještačenja u iznosu od 600,00 eura, dakle sveukupno iznos od 2.002,50 eura. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23).

60. Na dosuđeni trošak, dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekućih od presuđenja pa do isplate.

61. Tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu odluke jer stranka može putem e-oglasne ploče saznati sadržaj odluke ukoliko uredno pozvana ne dođe na to ročište, pa se ne radi o trošku potrebnom za vođenje postupka.

62. Tužiteljici nije priznat trošak plaćenog vještačenja prije podnošenja tužbe u iznosu od 112,50 eura jer se ne radi o trošku nastalom u povodu postupka koji je bio potreban za vođenje ovog postupka. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda izraženom u odluci broj Rev-1011/2024-2 od 6. studenog 2024. tužitelj u sporu protiv banke za povrat preplaćenih sredstava po osnovi stjecanja bez osnove na temelju djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, nema pravo na naknadu troškova vještačenja visine preplaćenih sredstava koje je provedeno prije podnošenja tužbe.

63. Preostali dio troška tužiteljice iznad dosuđenog ovaj sud smatra neosnovanim.

64. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci, 31. ožujka 2026.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Nacrt odluke izradila sudska savjetnica:

Valentina Burazer

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika