Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-1261/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja HA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupani po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 30. siječnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 16. ožujka 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist banke, sklopljenog 18.11.2005. između tužitelja HA iz [adresa], Vij. I. Meštrovića 100, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, potvrđenog 22.11.2005. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem OU-1.476/05, u dijelu odredbe koja glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke .“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju HA isplati iznos od 89,86 EUR (osamdesetdeveteuraiosamdesetšestcenti) sa zateznom kamatom na iznos tekućom od 9.12.2010. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju HA naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 218,75 EUR (dvijestoosamnaesteurai sedamdesetpetcenti) zajedno sa zateznom kamatom od 16. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja HA za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 762,43 EUR (sedamstošezdesetdvaeuraičetrdesetitri eura.) uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d, odnosno Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Tužitelj i tuženik su 18.11.2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist banke, potvrđenog 22.11.2005. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić- Musa iz Osijeka pod brojem OU-1.476/05., prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.300,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 6 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Odredbom članka 8.st.2. predmetnog Ugovora ugovorena je naknada u slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita na način da je tuženik ovlašten zaračunati naknadu prema Tarifi tuženika na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici tuženika. Tužitelj je iskoristio navedeno pravo te je 8.12.2010. izvršio prijevremenu otplatu preostalog dijela kredita u iznosu od 2.995,43 EUR/22.569,04 kn, prilikom čega je tuženiku temeljem tuženikove jednostrane Odluke o naknadama isplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 3% preostalog iznosa glavnice kredita koji se vraća, odnosno u iznosu od 89,86 EUR/677,07 kn. Tužitelj drži da je takav način određivanja naknade ništetan budući da se u konkretnom slučaju radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a koja nije određena niti odrediva po čl. 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima niti ju je kao takvu tuženik bio ovlašten naplatiti budući da izvršenom prijevremenom otplatom kredita isti nije pretrpio bilo kakvu štetu. Sve navedeno opravdano upućuje na zaključak da se o odredbi članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te se ista ima smatrati nepoštenom jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzrokovala značajnu neravnotežu upravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Zbog ugovaranja ništetne odredbe u predmetnom Ugovoru, a koja se odnosi na plaćanje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, tuženik je od tužitelja 8.12.2010. neosnovano naplatio iznos od 89,86 EUR/677,07 kn.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako osporava osnovu tužbenog zahtjeva, te ističe i prigovor zastare, kao i što tužitelju osporava status potrošača. Tuženik ističe da je sporna ugovorna odredba transparentno ugovorena, na lako uočljiv i razumljiv način u članku 8. Ugovora o kreditu. Osim toga, kreditni referent i javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor, jasno su dali tužitelju do znanja da će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada. Pri tome mu je objašnjeno i u kojem iznosu. Člankom 1066., stavkom 2. ZOO-a 78 propisano je Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi za prijevremenu otplatu kredita jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite. Naime, članak 8. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da u slučaju prijevremene otplate kredita banka mora obavijestiti najmanje 30 dana unaprijed te da je banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Banke koja se dostavlja u privitku. Lako uočljiva jer je navedena u članku 8. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača te je pitanje raskida uređeno sukladno članku 81. istog zakona – a koje uvjete je tuženik ispunio. Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. Navedena naknada odnosno činidba je odrediva u smislu članka 50. Zakona o obveznim odnosima jer članak 8. Ugovora jasno navodi izvor temeljem kojeg će se sporna naknada obračunati i ne može se smatrati neodredivom. Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje za ukazati je kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Ujedno, tuženik napominje osim što je postupao po predmetnim odredbama ZOO-a, Zakona o bankama, postupao je i sukladno članku 302. stavak 3. Zakona o kreditnim institucijama koji izričito navodi da prija sklapanja Ugovora kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa. Osim činjenice da je tužitelju sve bilo jasno i da mu je prije potpisivanja ugovora iz prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. U članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Na tužitelju je teret dokazivanja ako tvrdi suprotno. Novac s kojim tuženik posluje je novac za koji se on zadužio kod svoje matične banke na inozemnom tržištu. Tuženik matičnoj banci za to plaća kamatu. Ne zadužuje se beskamatno. Naknada za prijevremenu otplatu kredita višedeseljetni je standard bankarskog poslovanja u svim zemljama s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Hrvatska narodna banka, koja kao regulator strogo nadzire tuženikovo poslovanje, nikada nije dovela u pitanje zakonitost ugovaranja predmetne naknade. Tuženik ističe kako je u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Slijedom svega navedenog, posebice uzimajući u obzir pravni temelj za naplatu naknade te dostavljenu sudsku praksu, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku pročitao cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu i to ugovor o namjenskom kreditu bez depozita (stranice 5-13 spisa), pregled prometa za klijenta (stranice 14-21 spisa), rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 27.2.2009., broj Tt-09/1533.3 (stranica 22 spisa) i od 11.7.2016., broj Tt-16/22619-2 (stranica 23 spisa), izvadak iz Odluke o naknada za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d. (stranice 24-27 spisa), izjave svjedoka ĐA (stranice 40-42 spisa) i VA (stranice 44-47 spisa), Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (stranica 43 spisa), te je saslušao tužitelja HA.

3.1. Sud je na pripremnom ročištu 30. siječnja 2026., a koje je održano isti dan kao i glavna rasprava, po prigovoru tuženika, u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 89,86 eura, sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. -dalje u tekstu: ZPP). Naime, tužitelj je u ovom sporu istaknuo zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 89,86 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 9.5.2002, Rev 688/00-2 od 7.1.2004.).

4. Saslušan na raspravi, tužitelj HA iskazao je kako je kod prednika tuženika podigao kredit 2005. godine koji mu je bio potreban za osobne potrebe, a ističe kako je odabrao prednika tuženika na način da su mu tako sugerirali i uputili ga iz auto kuće. Pa je tako prilikom odabira samog vozila rečeno kako može i kredit realizirati putem auto kuće, te da je kredit tuženika u ponudi ima najbolji i najisplativiji kredit, pa je zbog svega toga taj kredit i odabrao i sve je papire, te svu drugu dokumentaciju za realizaciju predmetnog kredita predao u auto kući. Naknadno je pozvan od strane zaposlenika prednika tuženika da pristupi u njihove prostorije radi potpisa ugovora o kreditu, a što je on i učinio, te je tek nakon što je prvi puta pristupio u prostorije prednika tuženika, isti ga je dočekao s unaprijed sastavljenim ugovorom, te je tom prilikom razgovarao sa zaposlenikom tuženika, gdje mu je samo rečeno da se radi o standardnom ugovoru o kreditu i tada mu isti nije spominjao da postoji kakva naknada za prijevremenu otplatu kredita. Nadalje, ističe da je on u cijelosti pročitao taj ugovor. Ne sjeća se je li u istome primijetio odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ali čitajući sami ugovor, nije u potpunosti razumio odredbe ugovora o kreditu, a potom je taj ugovor i potpisao. Iskazuje kako tom prilikom nije bilo govora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a ističe kako je poslije s tim ugovorom išao kod javnog bilježnika koji je samo ovjerio taj ugovor, ali mu nije tumačio i čitao pojedine odredbe ugovora o kreditu. Navodi kako je zbog rasta rate kredita koji je bio u valuti CHF morao podignuti drugi kredit da bi ovaj otplatio i tada mu je od strane tuženika naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, a on je prilikom podizanja kredita mislio kako će samo biti naplaćena preostala razlika neplaćenog kredita.

4.1. Iskaz tužitelja je sud ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, jasan i bez proturječnosti i nejasnoća.

5. Iz ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (stranice 5-13 spisa) proizlazi kako je tužiteljici odobren kredit od strane tuženika na iznos od 21.300,00 CHF u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita i to za kupovinu stana, s rokom vraćanja od 6 godina, te je u dijelu članka 8. stavka 2. propisano je kako se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.

6. Iz pregleda prometa za klijenta (stranice 14-21 spisa) proizlazi kako je obračunat trošak 8. prosinca 2010. u iznosu od 677,07 kuna, odnosno 89,86 eura/fiksni tečaj konverzije 7,53450.

7. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 27.2.2009., broj Tt-09/1533.3 (stranica 22 spisa) i od 11.7.2016., broj Tt-16/22619-2 (stranica 23 spisa) proizlazi kako se Slavonska banka d.d. pripojila tužitelju pod nazivom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., a koja je promijenila tvrtku pod nazivom Addiko bank d.d.

8. Iz izvatka iz Odluke o naknada za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d. (stranice 24- 27 spisa) proizlazi kako je u dijelu tarife za građane propisana visina naknade u odjeljku B4 iz koje je vidljivo kako se naplaćuje naknada za prijevremenu otplatu kredita i to 2,5% od dijela glavnice kredita.

9. Izjavu svjedoka TA (stranice 40-42 spisa) i izjavu svjedokinje VA (stranice 44-47 spisa), sud je ocijenio kao nevjerodostojne jer ŽA i VA nisu bile osobe koje su neposredno sudjelovale u sklapanju predmetnog ugovora, a što proizlazi iz samih izjava, pa nemaju potrebna znanja o pregovorima s tužiteljicom u vezi s predmetnom odredbom ugovora o kreditu.

10. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 89,86 EUR, a koji iznos je tužitelj isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

12. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje prijevremene naknade (članak 8. stavak 2. Ugovora o kreditu), ništetna, je li tuženiku prijevremenom otplatom kredita nanesena šteta, u čemu se ona sastoji, povlači li ta povreda ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, sporno je ima li tužitelj status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

13. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist banke od 18.11.2005. Nije sporna visina.

14. Iz dokumentacije koju je tuženik dostavio ovom sudu kojom je trebao dokazati da je tuženik tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita trpio štetu, ne proizlazi koju štetu je tuženik trpio prijevremenom otplatom kredita, odnosno na što se šteta odnosi. Dakle, navedenom dokumentacijom tuženik nije dokazao štetu koju je trpio.

15. Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003. – dalje: ZZP/03), na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade.

15.1. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15.2. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o ukupnom trošku zajma, (…)."

15.3. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Identične odredbe sadržane su i u članku 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/2007., i 79/2007. - dalje u tekstu: ZZP/03).

15.4. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prijevremene otplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

15.5. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

15.6. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, kao i da (stavak 2.) ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Obzirom na iznijeto, potrebno je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 prije svega ispitati je li se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

16.1. Iz odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu proizlazi da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća, a sve s obzirom na tvrdnje tužene da ta naknada predstavlja iznos administrativnih troškova banke i rizika promjene aktivne i pasivne kamatne stope, te da to predstavlja unaprijed ugovorom utvrđen iznos naknade štete u smislu članka 345. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05. – dalje u tekstu: ZOO/05). Iz ugovora ne proizlazi niti da bi banka takvu naknadu ugovorila kao iznos unaprijed utvrđenog iznosa štete. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti naknadu. Način na koji je ugovorena ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, time da tužena u spis nije dostavila Odluku koja je važila u vrijeme sklapanja Ugovora.

16.2. S druge pak strane, tuženik, na kojemu je teret dokaza, tijekom postupka ničime nije dokazao da se radi o odredbi ugovora o kojoj se pojedinačno pregovaralo, već samo navodi da je ista bila poznata tužitelju i da se tužitelj s njom suglasio potpisavši Ugovor o kreditu. Prema tome, a obzirom se radi i o odredbi ugovora iz koje nije vidljiva niti visina niti eventualno elementi temeljem kojih će se odrediti visina te odredbe, kao i da visina iste ovisi isključivo o jednostranoj odluci tuženika, ovaj sud zaključuje da u svezi predmetne odredbe nije bilo pojedinačnog pregovaranja između tužitelja i tuženika i da tužitelj nije znao na što se ta odredba stvarno odnosni niti da je ikako mogao utjecati na njezinu visinu, već da je visina iste ovisila isključivo o važećoj odluci tuženika na dan prijevremene otplate kredita.

17. Nadalje je valjalo utvrditi je li ta ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), a što ovisi o utvrđenju je li tužena imala štetu/troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.

17.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

17.2. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužitelj nije povrijedilo ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavka 2. ZOO-a i članka 64. stavka 1. ZZP-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

18. Tuženik tijekom postupka navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed određen iznos naknade štete i troškova koje tužena trpi i snosi zbog prijevremene konačne otplate kredita, a koji nisu povezani s budućom nedospjelom kamatom.

18.1. Tuženik je na okolnost pretrpljene štete u spis priložio izjave ĐA i VA ovjerene po javnom bilježniku. Tako iz izjave VA proizlazi da prilikom prijevremene otplate kredita banci nastaju troškovi koji su vezani uz dodatne aktivnosti banke koje se moraju obaviti uslijed prijevremene otplate kredita, a koje inače nije potrebno obaviti prilikom redovne otplate kredita, radi se o dodatnim troškovima osoblja banke povezanim sa administracijom kredita, jer se ne radi o automatiziranom postupku banke. Iz izjave ĐA pak proizlazi u slučaju prijevremene otplate kredita, tužena nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurala kako bi mogla isplatiti kredit, uslijed čega joj nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima, time da su te kamate počev od 2015. godine - 2022. godine bile negativne.

18.2. Cijeneći izvedene izjave, ovaj sud ne nalazi utvrđenim koje je pravedne i objektivno nastale troškove tužena izravno pretrpjela prijevremenom otplatom konkretnog kredita. Naime, izjava VA je uopćena, odnosno nije vidljivo koje točno troškove osoblja je tužena imala prilikom obrade zahtjeva ovdje tužitelja za prijevremenom otplatom kredita (npr. nije vidljivo koje konkretno poslove službenici tužene redovno obavljaju, odnosno da li ti poslovi uključuju i obradu zahtjeva za prijevremenom otplatom kredita, ukoliko ne, da li je tuženik za obradu zahtjeva tužitelja zaposlio novog radnika ili je postojeći taj zahtjev obradio izvan redovnog radnog vremena i koliko je s tim u svezi trošak tuženoj nastao). Jednako tako nije vidljivo je li posao prijevremene obrade kredita složeniji od uobičajenih poslova službenika banke i koliko vremena istima treba za obradu. Prema tome, ovaj sud navode VA ocjenjuje paušalnim i usmjerenim isključivo ka pogodovanju tuženoj. Nadalje, a što se tiče izjave ĐA, ovaj sud navodi da je ista sastavljena u skladu s potrebama tuženika i radi pogodovanja tuženiku i da formulacija iste odgovara formulacijama tuženika koje je ista koristila tijekom postupka u svrhu opravdavanja dopuštenosti odredbe o prijevremenoj otplati kredita. Jednako tako, radi se o općenitoj izjavi, dakle nije konkretizirano je li baš za prijevremeno otplaćeni iznos kredita od strane tužitelja tuženiku nastala šteta u vidu negativne kamate za držanje tih sredstava na računima stranih banka, time više što je svjedok iskazao da su te kamate tek od 2015. do 2022. bile negativne, pa kako je tužitelj kredit prijevremeno otplatio 8.12.2010., nije vidljivo je li ta tzv. negativna kamata plaćana prethodno 2015., odnosno kada je tužitelj prijevremeno otplatio kredit.

18.3. Obzirom na iznijeto, ovaj sud zaključuje da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. (Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.).

19. Kraj utvrđenja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), to ovaj sud utvrđuje da je predmetna odredba (članak 8. stavak 2.) nepoštena, a time u smislu članka 102. stavka 1. ZZP/07, ništava, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

20. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena predmetna naknada, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22.-dalje u tekstu: ZOO), tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Kako je tuženik prigovorio i visini, valja napomenuti kako je ovaj sud utvrdio uvidom u obavijest o privremenom zatvaranju (list 21 spisa) kako je tuženik zaračunao naknadu za prijevremenu otplatu kredita iznos od 89,86 EUR. Pri tome navod tuženika kako ista naplaćena u iznosu od 677,07 kuna, odnosno 89,86 EUR-a ovaj sud istu smatra neutvrđenom, budući da tuženik nije dostavio niti jedan dokaz o tome (iznosu naplaćenom u kunama), pa je ovaj sud donio odluku sukladno stanju u spisu. Također iz same obavijesti (list 21 spisa) vidljivo je kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 8. prosinca 2010. u iznosu od 89,86 eura.

20.1. Na ukupni iznos od 89,86 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 8.12.2010. u iznosu od 89,86 eura, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

21. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu, ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

22. Tužitelj je u uspio u sporu u cijelosti, pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

23. Tužitelju je priznata naknada troška postupka, sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno članku 40. stavku 3. ZPP-a po prigovoru tuženika, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja i to naknada troška sastava tužbe u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 28.8.2025. u visini od po 25 bodova sukladno Tbr. 8. točci 1. Tarife, te zastupanja na ročištu od 30.1.2026. u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 9. točci 1. Tarife, kao i zastupanja na ročištu za objavu odluke od 16. ožujka 2026. u visini od 12,5 bodova, sukladno Tbr. 9. točci 3. Tarife, odnosno ukupno 175 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% iznosi 218,75 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 16. ožujka 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO, stoga je odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

24. Zahtjev tužitelja za naknadu troška od 762,43 eura nije osnovan jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno članku 40. stavku 3. ZPP, po prigovoru tuženika, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja. Također je tužitelj odbijen i za trošak pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 106,18 eura, budući da isti nisu niti plaćeni, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

25. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 500,00 eura, budući da je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

26. Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 16. ožujak 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Presudu stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika