REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3297/2025-10.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Odvjetničko društvo Vukadin i patneri, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Porobija i Porobija, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 26. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 16. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu broj 3208156942 (broj kreditne partije 7103456856) od 29. prosinca 2006. koji su sklopili TD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnik kredita i Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditor, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. st. 5. Ugovora o kreditu broj 3214190210 (broj kreditne partije 7104296163) od 16. rujna 2008. koji su sklopili TD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnik kredita i Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditor, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.
III. Nalaže s tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici TD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 177,86 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 27. siječnja 2007. pa do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže s tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici TD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 221,12 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 29. rujna 2008. pa do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže s tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici TD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 553,10 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 29. prosinca 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 3208156942, broj kreditne partije 7103456856, kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 60.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, da je dana 16. rujna 2008. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 3214190210, broj kreditne partije 7104296163, kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 75.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, da oba ugovora sadrže ugovornu odredbu (čl. 2.) prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora te da joj je tuženik naplatio naknadu za obradu oba kredita i to za prvi dana 27. siječnja 2007. u iznosu od 1.340,08 HRK/ 177,86 EUR, a za drugi dana 29. rujna 2008. u iznosu od 1.666,05 HRK/ 221,12 EUR. Tužiteljica dalje navodi da je navedena ugovorna odredba o naknadi nepoštena i ništetna, tvrdi da joj banka u trenutku sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu nije objasnila parametre koji utječu na visinu troška za predmetne naknade i što konkretno u predmetni trošak ulazi, ističe da se predmetne naknade temelje na odluci banke, odnosno jednostranom aktu tuženika, tvrdi da posebni troškovi obrade kredita zapravo ne postoje te ističe da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da su ugovori bili unaprijed pripremljeni od strane tuženika. Slijedom svega navedenog tužiteljica traži da sud presudom utvrdi da je ugovorna odredba sadržana u čl. 2. st. 4. i čl. 2. st. 5. predmetnih ugovora ništetna i da tuženiku naloži da joj vrati iznose koji su naplaćeni na ime sporne naknade zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja pa do isplate te da joj nadoknadi parnični trošak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
2. Tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, ističe prigovor zastare navodeći kako je od dana plaćanja spornih naknada protekao zakonom propisani rok zastare, prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora navodeći kako bi tu vrijednost trebalo utvrditi isključivo prema visini zahtjeva za isplatu, osporava da bi sporna ugovorna odredba o naknadi bila nepoštena, poziva se na slobodu ugovaranja propisanu kako Zakonom o obveznim odnosima, tako i posebnim propisima o zaštiti potrošača, navodi da ugovaranje predmetne naknade nije bilo zabranjeno i da je ovakva naknada bila uobičajena u bankarskom poslovanju, navodi da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva te da je Odluka o Tarifi naknada za usluge banke dostupna u svim poslovnicama, a obveza plaćanja naknade bila je jasno navedena i u samom ugovoru. Nadalje, tvrdi da sporna ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu, a svakako ne znatnu, neravnotežu između stranaka, navodi da banka nije bila dužna konkretno i detaljno navesti usluge zbog kojih je naplatila spornu naknadu. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i da naloži tužiteljici da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove.
3. Tijekom postupka izvedeni su svi predloženi dokazi pa je tako izvršen uvid u dostavljene isprave te je saslušana tužiteljica. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje ZPP) na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.
4. Nije sporno da je su stranke ugovorile dva namjenska kredita (za adaptaciju i dogradnju kuće na adresi [adresa]) i da je tužiteljici prilikom isplate kredita naplaćene naknade u iznosu od 1.340,08 HRK (177,86 EUR) i 1.666,05 HRK (221,12 EUR).
5. Među strankama je sporno je li ugovorna odredba temeljem koje su naplaćene navedene naknade nepoštena i ništetna, odnosno je li ta ugovorna odredba protivna prisilnim propisima, jesu li o njoj stranke pojedinačno pregovarale i je li ista prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Također, sporno je od kada teče rok zastare zahtjeva za isplatu.
6. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetne kredite ugovorila radi adaptacije i dogradnje obiteljske kuće u kojoj i danas živi i koju koristi isključivo za osobne potrebe, da je u banci dobila unaprijed pripremljen nacrt ugovora, da nije mogla pregovarati o ponuđenim uvjetima pa tako ni predmetnoj naknadi, da joj u banci nisu objasnili zbog čega mora platiti naknade, a sama nije tražila dodatna pojašnjenja, da joj je kredit bio potreban i da zbog toga nije imala izbora, odnosno morala je potpisati ugovor i platiti naknadu kako bi dobila kredit. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan i istinit jer je isti životno logičan i nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.
7. Imajući u vidu sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, može se zaključiti da je riječ o standardiziranom odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), a isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužiteljica nije niti mogla pregovarati o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, već je istu morala platiti kako bi dobila kredit. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru budući da je kredit ugovorila radi adaptacije i dogradnje nekretnine koju koristi za osobne potrebe.
8. Obveza korisnika kredita da iz iznosa kredita podmiri kreditoru naknadu za troškove obrade kreditnog zahtjeva bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio kreditor, a o spornoj odredbi ugovora nije se pojedinačno pregovaralo niti se o istoj moglo pojedinačno pregovarati, ugovorna odredba o naknadi koja je sadržana u čl. 2. Ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje ZZP). Sukladno čl. 87. st. 1. ZZP takva ugovorna odredba je ništetna.
9. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da se činidba, kao objekt ugovorne obveze, može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju te da ista mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
10. Spornom odredbom Ugovora tužiteljica se obvezala tuženiku platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Kako je to prethodno već obrazloženo, u konkretnom slučaju riječ je o standardiziranom odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. ZOO. Budući da se o općim aktima po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati, sud je zaključio da se ni o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo.
11. Dakle, tužiteljica prilikom ugovaranja kredita nije uopće bila na odgovarajući način upoznata s obvezom plaćanja predmetne naknade na način da je jasno bio naznačen iznos naknade, odnosno kriteriji i parametri prema kojima se određuje njezina visina. Iako sadržaj sporne ugovorne odredbe upućuje na primjenu općih akata kreditora, tuženik nije dokazao da bi bilo koji opći akt kojim je bila regulirana obveza plaćanja naknada i troškova tužiteljici doista uručen ili barem predočen prilikom sklapanja ugovora. S obzirom na sve navedeno, sud je ocijenio da tužiteljica kao potrošač, unatoč primijenjenoj dužnoj pažnji nije mogla predvidjeti opseg svoje obveze koju je preuzela sklapanjem predmetnog ugovora. Tuženik nije dokazao da bi se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati sukladno čl. 81. st. 4. ZZP.
12. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i da tužiteljica nije niti mogla pojedinačno pregovarati o ugovornoj odredbi kojom joj je nametnuta obveza plaćanja naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, isto kao ni o navedenom općem aktu banke, radi se o nepoštenoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koja je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP ništetna. Obveza korisnika kredita da plati troškove i naknade prema odluci koju jednostrano donosi kreditor, bez navođenja svih naknada i definiranja jasnih kriterija prema kojima se utvrđuje njihova visina, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.
13. S obzirom na to da ništetnost navedene ugovorne odredbe ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično ništetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti nema učinak u dijelu u kojem je određeno plaćanje troškova i naknada (čl. 2. Ugovora). Sukladno odredbi čl. 323. u vezi sa čl. 324. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Prema odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Među strankama nije sporan iznos koji je tužiteljici naplaćen na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, isto kao ni dan kada je navedena naknada naplaćena.
14. Sukladno čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru kakve banke uobičajeno sklapaju u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da je sporna ugovorna odredba protivna prisilnim propisima. Tuženik je stoga dužan tužiteljici platiti i pripadajuće zatezne kamate od dana kada je naknada naplaćena.
15. Vezano za prigovor zastare valja ukazati na mišljenje koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost ugovorne odredbe o naknadama i troškovima utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.
16. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Vrijednost predmeta spora određena je prema vrijednosti zahtjeva za isplatu koji odgovara iznosu naplaćenih naknada. Deklaratorni zahtjev kojim se traži utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora predstavlja prethodno pitanje za odluku o osnovanosti zahtjeva za isplatu pa se stoga isti ne uzima u obzir kao zaseban zahtjev prilikom određivanja vrijednosti spora.
17. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr 7/1), trošak sastava podneska od 1. rujna 2025. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 5. studenog 2025. i 26. veljače 2026. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) i to u iznosu od 100,00 EUR za svaku od navedenih radnji što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46) iznosi ukupno 500,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudske pristojbe na presudu u istom iznosu.
U Zagrebu 16. ožujka 2026.
Sudac
Ivan Matančević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.
Dostaviti:
1. Tužiteljici po punomoćnicima
2. Tuženiku po punomoćnicima
