REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-2810/2019-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Irmi Dujić, u pravnoj stvari tužitelja ZC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku odvjetniku Ivanu Močiću, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa], zastupana po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Matulić i Bilić d.o.o., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. veljače 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetnika Vedrana Milića i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice SC, na ročištu za objavu i uručenje presude dana 16. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništavom odredba članka 4. i odredba članka 6.2. Ugovora o kreditu br. 9012172046 zaključenog dana 15.12.2006. g. u Splitu između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora solemniziranog po javnom bilježniku Jagodi Makelja – Šuljić pod br. OU-989/06 u Splitu, 15.12.2006.g. u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci tuženika kao banke – kreditora te u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje plaćati izmijenjene anuitete u slučaju promjene kamatnih stopa odlukom banke.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 6.897,07 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 0,76 EUR-a od 31.08.2007.g.

- na iznos od 2,40 EUR-a od 31.01.2008.g.

- na iznos od 19,97 EUR-a od 29.02.2008.g.

- na iznos od 26,07 EUR-a od 31.03.2008.g.

- na iznos od 16,02 EUR-a od 30.04.2008.g.

- na iznos od 14,40 EUR-a od 31.05.2008.g.

- na iznos od 17,08 EUR-a od 30.06.2008.g.

- na iznos od 10,57 EUR-a od 31.07.2008.g.

- na iznos od 10,94 EUR-a od 31.08.2008.g.

- na iznos od 14,78 EUR-a od 30.09.2008.g.

- na iznos od 46,99 EUR-a od 31.10.2008.g.

- na iznos od 25,27 EUR-a od 30.11.2008.g.

- na iznos od 48,45 EUR-a od 31.12.2008.g.

- na iznos od 53,58 EUR-a od 31.01.2009.g.

- na iznos od 53,10 EUR-a od 28.02.2009.g.

- na iznos od 48,66 EUR-a od 31.03.2009.g.

- na iznos od 49,44 EUR-a od 30.04.2009.g.

- na iznos od 43,08 EUR-a od 31.05.2009.g.

- na iznos od 37,65 EUR-a od 30.06.2009.g.

- na iznos od 38,86 EUR-a od 31.07.2009.g.

- na iznos od 41,99 EUR-a od 31.08.2009.g.

- na iznos od 41,64 EUR-a od 30.09.2009.g.

- na iznos od 38,66 EUR-a od 31.10.2009.g.

- na iznos od 44,24 EUR-a od 30.11.2009.g.

- na iznos od 48,32 EUR-a od 31.12.2009.g.

- na iznos od 54,87 EUR-a od 31.01.2010.g.

- na iznos od 53,16 EUR-a od 28.02.2010.g.

- na iznos od 61,23 EUR-a od 31.03.2010.g.

- na iznos od 68,52 EUR-a od 30.04.2010.g.

- na iznos od 70,72 EUR-a od 31.05.2010.g.

- na iznos od 87,66 EUR-a od 30.06.2010.g.

- na iznos od 81,49 EUR-a od 31.07.2010.g.

- na iznos od 96,12 EUR-a od 31.08.2010.g.

- na iznos od 94,86 EUR-a od 30.09.2010.g.

- na iznos od 94,86 EUR-a od 31.10.2010.g.

- na iznos od 112,64 EUR-a od 30.11.2010.g.

- na iznos od 110,53 EUR-a od 31.12.2010.g.

- na iznos od 110,53 EUR-a od 31.01.2011.g.

- na iznos od 110,53 EUR-a od 28.02.2011.g.

- na iznos od 103,64 EUR-a od 31.03.2011.g.

- na iznos od 110,64 EUR-a od 30.04.2011.g.

- na iznos od 141,50 EUR-a od 31.05.2011.g.

- na iznos od 149,47 EUR-a od 30.06.2011.g.

- na iznos od 142,82 EUR-a od 31.07.2011.g.

- na iznos od 142,82 EUR-a od 31.08.2011.g.

- na iznos od 142,82 EUR-a od 30.09.2011.g.

- na iznos od 137,67 EUR-a od 31.10.2011.g.

- na iznos od 138,94 EUR-a od 30.11.2011.g.

- na iznos od 145,19 EUR-a od 31.12.2011.g.

- na iznos od 152,20 EUR-a od 31.01.2012.g.

- na iznos od 152,20 EUR-a od 29.02.2012.g.

- na iznos od 150,05 EUR-a od 31.03.2012.g.

- na iznos od 152,29 EUR-a od 30.04.2012.g.

- na iznos od 154,48 EUR-a od 31.05.2012.g.

- na iznos od 154,08 EUR-a od 30.06.2012.g.

- na iznos od 151,80 EUR-a od 31.07.2012.g.

- na iznos od 149,06 EUR-a od 31.08.2012.g.

- na iznos od 145,32 EUR-a od 30.09.2012.g.

- na iznos od 150,71 EUR-a od 31.10.2012.g.

- na iznos od 150,88 EUR-a od 30.11.2012.g.

- na iznos od 141,27 EUR-a od 31.12.2012.g.

- na iznos od 145,88 EUR-a od 31.01.2013.g.

- na iznos od 142,91 EUR-a od 28.02.2013.g.

- na iznos od 151,42 EUR-a od 31.03.2013.g.

- na iznos od 147,59 EUR-a od 30.04.2013.g.

- na iznos od 140,05 EUR-a od 31.05.2013.g.

- na iznos od 136,42 EUR-a od 30.06.2013.g.

- na iznos od 139,54 EUR-a od 31.07.2013.g.

- na iznos od 142,90 EUR-a od 31.08.2013.g.

- na iznos od 145,36 EUR-a od 30.09.2013.g.

- na iznos od 148,64 EUR-a od 31.10.2013.g.

- na iznos od 150,53 EUR-a od 30.11.2013.g.

- na iznos od 145,30 EUR-a od 31.12.2013.g.

pa do isplate i to po stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članka 1.Ugovora o kreditu, broj: 9012172046, zaključenog u Splitu, između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, solemniziranog od strane Jagode Makelja-Šuljić, javne bilježnice u Splitu, pod brojem: OU-989/06, dana 15. prosinca 2006. godine, i to u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na kunsku protuvrijednost iznosa od 38.500,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita.

IV. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članaka 4., 5. i 6. Ugovora o kreditu, broj: 9012172046, zaključenog u Splitu, između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, solemniziranog od strane Jagode Makelja- Šuljić, javne bilježnice u Splitu, pod brojem: OU- 989/06, dana 15. prosinca 2006. godine, i to u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.

V. Utvrđuje se ništetnom i bez ikakvog pravnog učinka odredba članka 11. točke 11.9. Ugovora o kreditu, broj: 9012172046, zaključenog u Splitu, između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, solemniziranog od strane Jagode Makelja- Šuljić, javne bilježnice u Splitu, pod brojem: OU-989/06, dana 15. prosinca 2006. godine, kojom tužitelj, kao korisnik kredita i protivnik osiguranja, izjavljuje da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuje da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

VI. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.789,47 Eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče počevši od dana donošenja prvostupanjske presude 16. ožujka 2026. pa do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovoga suda dana 6. lipnja 2019. tužitelj navodi kako su stranke dana 15.12.2006. godine sklopile Ugovor o kreditu br. 9012172046 koji ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika Jagode Makelja-Šuljić pod br. OU- 989/05 temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 38.500,00 CHF, uz uvjete naznačene u citiranom ugovoru. Sukladno odredbi predmetnog ugovora korisnik kredita da se obvezao plaćati kreditoru redovnu kamatu čija je stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a sve sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Dakle, za period otplate kredita da je ugovorena kamata s promjenjivom kamatnom stopom. Postupajući sukladno citiranom ugovoru i otplati duga, tužitelj da je uredno ispunio svoju obvezu, a kako tužitelj odredbu o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi smatra ništetnom to je tužitelj tuženiku, temeljem takve ništetne odredbe, isplatio po citiranom ugovoru viši iznos od onoga koji je trebao, i to za 14.712,30 kn. Po mišljenju tužitelja, ovdje se radi o klasičnom primjeru nepoštenosti ugovaranja, a sve u smislu odredbe čl. 84. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu u biti predstavlja naknadu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, a uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga tužitelj drži da ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Tužitelj navodi kako je tuženik u ugovoru unio potpuno neodređene formulacije glede kamatne stope, da je buduća kamatna stopa bila promjenjiva, nije bila određena niti odrediva, odnosno da se radi o sadržaju ugovornih odredbi koje prosječnom potrošaču objektivno nije mogao biti razumljiv, a što za posljedicu ima ništetnost istih. Kako su odredbe o ugovorenoj kamati u predmetnom ugovoru o kreditu bile nepoštene da su u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP odnosno čl. 102. ZZP iste ništetne, a za posljedicu svaka strana da je dužna vratiti ono što je primila na temelju takvog ugovora, sve u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Tužbenim zahtjevom u tužbi tužitelj traži da se utvrde ništetnim pojedine odredbe ugovora u kojima je ugovorena kamatna stopa primjenjiva ovisno o odluci tuženika te u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje plaćati izmijenjene anuitete u slučaju promjene kamatnih stopa odlukom banke, da se tuženika obveže na isplatu iznosa od 14.712,30 kn sa zateznim kamatama kako je to u tužbi navedeno te da ga se obveže na plaćanje parničnih troškova.

2. U odgovoru na tužbu od 03. veljače 2021. tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti te je predložio iste odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Tuženik je istaknuo prigovor zastare, navodi kako je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita 2014., predložio sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti i pozivom na prekluziju iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da se na ništetnost ugovora ne može pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen a zabrana je bila manjeg značaja. Dalje je naveo da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku da bi ova bi parnica trebala biti radi naknade štete, a što da nije već se radi o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnova. Tuženik je naveo kako je člankom 26. ZOO- a izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, a da tuženik nije nikada kamatnu stopu mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija već da je svaka promjena kamatne stope rezultat primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija te da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Tuženik je naveo i kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku te da ima snagu javnobilježničkog akta, a da je ugovor višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku pa da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Tuženik je u cijelosti prigovorio i postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate, iz već navedenih razloga, budući da iz same tužbe nije razvidno na koji način je tužitelj došao do utuženog iznosa. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tuženik smatra da je zastara nastupila u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. godine.

3. U podnesku od 14. srpnja 2023. tuženik je ustrajao u prigovorima zastare kao i prekluzije isticanja ništetnosti iz čl. 326. st. 2. ZOO-a. Naveo je da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti isplaćen i zatvoren s danom 17.02.2014..g., dakle, zatvoren je više od pet godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 06.06.2019.g. te da niti jedan utuženi anuitet nije dospio unutar roka od pet godina prije podnošenja tužbe. Naveo je da je ZID ZPK/15 izrijekom isključio mogućnost provedbe konverzije za potrošače koje su ugovor o kreditu u CHF-u isplatili te da bi sud primjenom čl. 2. st. 1. Direktive 93/13/EEZ trebao utvrditi da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu određenih zakonskih odredbi na određenu vrstu potrošačkog ugovora te odbiti tužbeni zahtjev jer osporena ugovorna odredba ne može biti predmet kontrole. Pored ovoga u odnosu na prekluziju iz članka 326. stavka 2. ZOO-a naveo je da je pravni odnos koji je između tužitelja i tuženika zasnovan zaključenjem Ugovora o kreditu br. 9012172046 u cijelosti ispunjen od strane obje ugovorne strane (kako Banke kao Kreditora tako i tužitelja kao korisnika kredita), što je u konačnici rezultiralo zatvaranjem istoga s danom 17.02.2014. Naveo je kako je tužitelj u ovom sporu potrošač koji je predmetni kredit u cijelosti vratio, a odredba čl. 326.st.2. ZOO-a i prekluzija sadržana u istome da je usmjerena na pitanje svrsishodnosti naknadnog isticanja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora ili ugovora u cijelosti nakon što je ugovor u cijelosti ispunjen, a zabrana je bila manjeg značenja (usmjerena na ostvarenje pojedinačnog interesa ugovornih strana) uzevši u obzir i iznos realiziranog kredita od 38.500,00 CHF u odnosu na iznos koji tužitelj potražuje ovom tužbom od 14.712,30 HRK. Tuženik je stoga predložio da sud odbije postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovanog, odnosno raspravi iznesene prigovore zastare i prekluzije iz čl. 326.st.2. ZOO-a prije odluke o meritumu spora, sve uz nalog tužitelju na podmirenje troškova ovog postupka.

4. Podneskom od 16. siječnja 2025. tužitelj je uredio tužbenji zahtjev sukladno vještvu vještaka mr. sc. Ante Mrčela tako da isti glasi kao u izreci ( sada pod točkama I.- II. te VI.).

5. Na ročištu održanom dana 09. veljače 2026. odlučeno je da se ovome spis spoji spis P-3056/2023 radi zajedničkog raspravljanja, a sve s obzirom da sud s obzirom na izrađeno vještačenje u ovom predmetu i izvedene dokaze ovo smatrao ekonomičnim.

Naime, predmet P-3056/2023 pokrenut je tužbom od 13. lipnja 2023. koja se odnosi na isti ugovor, a tužitelj ovdje navodi kako je iz odredbi članaka 1., 4., 5., 6. i 11. navedenog Ugovora o kreditu je razvidno da je tuženik, protivno jednom od temeljnih načela obveznih odnosa – načelu savjesnosti i poštenja, s tužiteljem ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja pobijanog Ugovora o kreditu, tuženik, kao banka i time trgovac, nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu pa da se ovakvim postupanjem tuženika narušava nužna ravnopravnost ugovornih stranaka u obveznopravnom odnosu, na način da nastaje nenadoknadivi nesrazmjer međusobnih činidbi i time se izravno narušava načelo jednakosti činidbi te da je izravna posljedica ništetnost odnosno da je tužitelj zbog ovoga predmetnu kreditnu obvezu pretplatio. Zbog navedenoga tužitelj postavlja tužbeni zahtjev kao u izreci, sada označen točkama III., IV. i V. ( tužitelj je uredio numeraciju tužbenih zahtjeva na ročištu od 9. veljače 2026. te je izostavio ranije postavljeni tužbeni zahtjev u ovom predmetu u tužbi označen pod IV. budući je isti nakon obavljenog vještačenja suvišan).

U odgovoru na tužbu od 18. rujna 2023. tuženik je istaknuo prigovore zastare i prekluzije, naveo je kako je tužbeni zahtjev neosnovan, da je tuženikovo postupanje bilo dopušteno i sukladno čl. 22. ZOO-a kojim je dopušteno ugovaranje valutne klauzule, ponovio je da je ugovor solemniziran i predstavlja slobodnu volju ugovaratelja, da je predmetni ugovor o kreditu prestao isplatom 17. veljače 2014., više od 9 godina prije podnošenja tužbe. Ustrajao je u prigovoru prekluzije u smislu članka 326. stavka 2. ZOO-a, osporio visinu potraživanja te je istakao prigovor zastare na sve anuitete dospjele prije 04. travnja 2009. Predložio je tužbeni zahtjev odbiti i obvezati tužitelja na naknadu troškova postupka.

6. Tijekom dokaznog postupka izvedeni su dokazi: čitanjem plana otplate predmetnog kredita, ugovora o kreditu broj 9012172046, opće uvjete poslovanja s građanima Privredne banke Zagreb d.d., priložene sudske prakse, vještačenjem po sudskom vještaku Anti Mrčela, stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i računovodstvo, saslušanjem tužitelja LC.

7. Predmet ove parnice je zahtjev za:

- utvrđenje ništetnim nepoštene ugovorne odredbe ugovora o kreditu broj Ugovora o kreditu br. 9012172046 zaključenog dana 15. prosinca 2006., i to članci 1., 4., 5., 6., 11., 11.9. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF

- utvrđenje ništetnim nepoštene ugovorne odredbe članka 4. i članka 7. ugovora o kreditu broj 9012172046 zaključenog dana 15. prosinca 2006., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu

- za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

8. Među strankama nije sporno:

- da su dana 15. prosinca 2006. zaključile Ugovor o kreditu br. 9012172046 temeljem kojega je tužitelju isplaćen iznos od 38.500,00 CHF, a da je kredit odobren za kupnju vozila

- da je člankom 4. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 5,10 % i da je promjenjiva

- da je ugovor o kreditu zatvoren tijekom 2014.

Sporno je:

- je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom.

Istaknut je i prigovor zastare.

9. Čitanjem ugovora o kreditu br. 9012172046 od 15. prosinca 2006. utvrđuje se:

- da je isti sklopljen između Privredne banke Zagreb d.d. i PC kao korisnika kredita,

- da je isti solemniziran od strane javnog bilježnika Jagode Makelja-Šuljić pod br. OU-989/05

- da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 38.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste

Banke važeće na dan korištenja kredita

- da je namjena kredita kupnja vozila,

- da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,10 % godišnje

- da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima

- da će banka na dospjele, nepodmirene obveze iz ugovora, osim u mjeri u kojoj je to zapriječeno mjerodavnim propisima za razdoblje zakašnjenja obračunavati i naplaćivati zakonsku zateznu kamatu koja je promjenjiva u skladu s propisima

- da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora

- da u slučaju promjene kamatne stope iz članka 4. tog ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom iznosu anuiteta da će banka pisano obavještavati korisnika kredita

- da su stranke suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci.

- da je člankom 11. točkom 9. ugovoreno da je tužitelj, kao korisnik kredita i protivnik osiguranja, izjavljuje da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuje da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao za kupnju osobnog vozila kojeg je koristio za privatne svrhe. U vrijeme podizanja navedenog kredita da je bio zaposlen kao pomorac i da nije obavljao nikakvu privatnu poslovnu djelatnost. Tužitelj je naveo da mu je osobna bankarica ponudila kredit u CHF s obrazloženjem da mu je to najpovoljnije, što je on odbio budući mu je plaća bila u funtama koje su se transferirale u Euro te je tražio kredit u eurima. S obzirom da je pomorcima bilo tada teško podignuti kredit i da je morao čekati 10 dana da vidi da li će dobiti kredit, kada ga je bankarica nazvala priopćeno mu je da mu je kredit odobren, a kada je došao u banku da mu je bankarica dala unaprijed pripremljeni ugovor i rekla gdje mora potpisati odnosno da je dobio već gotov ugovor sastavljen u valuti CHF te da nije bilo govora o detaljima te nije upozoren niti na promjenu kamatne stope, niti sa sam rizik valute. Tužitelj navodi da mu ništa nije bilo pojašnjeno, ali on da je u konačnici to potpisao. Tužitelj je naveo kako je pokušao promijeniti postojeći kredit budući da je došlo do problema sa samim otplatama jer je tečaj toliko podivljao da su se anuiteti dosta povisili te mu je sve bilo teško uskladiti s obiteljskim davanjima koja je tada imao. Kada je došao u banku da mu je rečeno da može zatvoriti postojeći kredit i potom otvoriti novi, a on da nije imao sredstava da zatvori kredit te je ostao u istoj valuti do kraja otplate. Tužitelj je naveo kako mu nisu pojasnili zašto je došlo do promjene kamata i tečaja. Naveo je da nije čitao ugovor detaljno smatrajući da je kredit dovoljan za vozilo, ali prilikom kupovine automobila da je saznao da je kredit u CHF i da CHF ima limit te je dugovao još novaca za automobil, što mu je kazao prodavač. Kasnije da je saznao da su bankari imali nekakav stimulans za prodaju kredita u CHF.

11. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13. – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017- 2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja. Suprotno navodima tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, je već utvrđeno da je između ostalih upravo i tuženik postupao suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik ponavlja u ovom postupku svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i to navodi da se pojedinačno pregovaralo sa strankama, da se radi o razumljivoj odredbi, ali u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača je utvrđeno da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

13. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je odredba o ugovorenoj kamati utvrđena nepoštenom s obzirom da nije određena, odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/0541/08, dalje ZOO) pa se u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorene odredbe ništetne, a da odredbe o valutnoj klauzuli nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne pa je odlučeno kao u točkama I., III., IV. i V. izreke.

14. S obzirom da su odredbe o kreditu koje se odnose na jednostranu promjenu kamatne stope te na valutnu klauzulu utvrđene ništetnima, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.

15. U knjigovodstveno financijskom vještačenju od 19. rujna 2024. izrađenog po sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije mr.sc. Anti Mrčela, dipl. oec., vještak je iskazao razlike anuiteta, u kojima su sadržane razlike ugovornih kamata i tečaja, za razdoblje od 31.siječnja 2007. do 16. siječnja 2014. godine, tj. do dana otplate navedenog kredita u cijelosti, u ukupnom iznosu u kunama od 51.965,99 kuna (stupac 11., red ukupno), što u protuvrijednosti eura iznosi, preračunano po spomenutom fiksnom tečaju konverzije, 6.897,07 € (stupac 11.a, red ukupno).

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka jer je isti stručan, temeljit i objektivan, a ni stranke nisu imale primjedbi na isti.

Slijedom iznesenog sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 6.897,07 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom pa je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

16. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnih ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav izražen je u pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Stoga, kako je ovaj sud tek utvrdio ništavost pojedinih odredbi Ugovora od 01. lipnja 2006., a koja odluka nije pravomoćna, to zastara još uvijek nije počela teći.

Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na temelju Ugovora od 01. lipnja 2006. (tako i Gž Zg-2406/19. od 1. srpnja 20020., Gž Ši-286/20. od 21. prosinca 2020., Gž Varaždin-503/20 od 19. svibnja 2020.).

17. Činjenica da je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor otplaćen ili ne. Sankcija ništetnosti je to da je svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a u smislu članka 323. stavka 1. ZOO-a. Stoga je neosnovan i istaknuti prigovor prekluzije.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP, odredbama Tarife o nagradama i naknadama za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj 138/23), Zakona o sudskim pristojbama ( "Narodne novine" broj 118/18) te Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ( "Narodne novine" broj: 37/2023).

Tužitelju je priznat popisan trošak: sastava 2 tužbe ( od 06.06.2019. i 13.06.2023.) u iznosu od po 200,00 Eur, sastava 2 obrazložena podneska (11.03.2024. i 16.01.2026.) u iznosu od po 200,00 Eur, sastava podneska od 29.08.2019. u iznosu od 50,00 Eur, zastupanja na 5 ročišta ( 20.02.2024., 26.03.2024., 25.09.2025., 15.10.2025. 09.02.2026.) u iznosu od po 200,00 Eur, pristupa na ročište od 08.09.2025. u iznosu od 50,00 Eur sukladno Tbr.7.t.1., 8.t.1., 8.t.4., 9.t.1., 9.t.5. i 54. Tarife, odnosno ukupno 1.900,00 Eur što uvećano za pdv od 25% iznosi 2.375,00 Eur. Pored ovoga priznat je i materijalni trošak vještačenja u iznosu od 300,00 Eur te trošak sudske pristojbe tužbi 114,47 Eur ( 66,36 + 48,11) dok mu nije priznat trošak sudske pristojbe presude budući je člankom 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ( "Narodne novine" broj 51/2023) stavkom 2. izmijenjen članak 11., stavak 1., točka 20. te su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi. Slijedom navedenoga tužitelju je dosuđen ukupan trošak od 2.789,47 Eur i odlučeno je kao u izreci pod točkom VI.

U Splitu, 16. ožujka 2026.

SUTKINJA

Irma Dujić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

punom. parničnih stranaka