REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Belom Manastiru

31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53

P-37/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužiteljice ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivani Mandić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađarić, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti / isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 28.1.2026. godine u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, 16.3.2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 3./treće/NAKNADA Ugovora o kreditu broj: 528-50-2960020 zaključenog između tužiteljice ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, dana 21.05.2005.g., potvrđenog po javnom bilježniku Jozi Aščić iz Đakova, pod poslovnim brojem OU-492/05, dana 21.07.2005.g. u dijelu koji glasi: „naknada 3.30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“

II/ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 402,95 EUR ( slovima: četiristo dva eura i devedeset pet centi) s pripadajućom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 22.07.2005.g. do 31.7.2015.g. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12. 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatu i za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1.1.2023.godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije. Refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1.1.2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za 1. polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan. 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnične troškove u iznosu od 707,92 EUR ( slovima: sedamsto sedam eura i devedeset dva centa) uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana 16.3.2026. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I/ Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi putem svog punomoćnika navodi da je sa Raiffeisenbankom Austria d.d. dana 21.7.2005. godine sklopila Ugovor o kreditu broj: 528-50-2960020 koji je potvrđen dana 21.7.2005. godine po javnom bilježniku Jozi Aščić iz Đakova, pod poslovnim brojem OU-492/05. Predmetnim ugovorom tuženik, kao banka, odobrio je i stavio tužiteljici kao korisniku kredita na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 19.691,54 CHF, po srednjem tečaju Kreditora za dan korištenja kredita. Tužiteljica je kredit iskoristila u svrhu kupovine automobila za osobne, obiteljske svrhe, a navedeni iznos obvezala se vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Citiranim ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika, radi isplate preplaćenih anuiteta, uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, te se o istom vodio postupak pred Općinskim sudom u Osijeku, pod poslovnim brojem P-1015/2021. Predmetnim tipskim Ugovorom, sastavljenim isključivo od strane tuženika, u članku 3., ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 3,30 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 22.7.2005. godine naplatio tužiteljici naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 3.036,06 kn, a koja u protuvrijednosti, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj iznosi 402,95 eura. Tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita što predmetnu odredbu čini ništetnom ugovornom odredbom, te postoji obveza vraćanja uplaćenoga na temelju ništetne odredbe. Naime, sporna odredba Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, ništetna je u smislu odredbe čl. 81. i čl. 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj: 96/03 – dalje ZZP) i to pozivom na odredbe čl. 295. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05 – dalje ZOO). U konkretnom slučaju povrijeđeno je načelo savjesti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavajući interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tužiteljici nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi Banke koji se podmiruju, odnosno na koje konkretne usluge, troškove i slično se odnosi naknada za obradu i odobravanje kredita. Slijedom svega gore navedenog tužiteljica predlaže naslovnom sudu donijeti presudu kao u izreci ove odluke.

2. U svom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika smatra u cijelosti neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice te predlaže odbijanje istog, kao i obvezivanje tužiteljice na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare. Smatra da tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i nerazumljiva te je tuženik prije zaključenja ugovora tužiteljici objasnio svaku odredbu ugovora.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 528-50-2960020 sklopljen između stranaka dana 21.7.2005. a ovjeren kod javnog bilježnika Joze Aščić iz Đakova pod posl.br. OU-492/05 dana 21.7.2005. ( list 9-13 spisa), uvidom u otplatni plan RBA ( list 18-22 spisa), uvidom u potvrdu RBA od 27.12.2024. ( list 23 spisa), čitanjem zapisnika ovog suda od 4.11.2025., te saslušanjem tužiteljice na ročištu održanom 28.1.2026. ( list 47-48 spisa).

4. Kako je punomoćnik tuženika na pripremnom ročištu održanom dana 4.11.2025. prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora, sud je ocijenio ovaj prigovor osnovanim, te je utvrdio vrijednost predmeta spora na iznos od 402,95 eura, smatrajući da je deklaratorni zahtjev istaknut u tužbi trebao poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu te se stoga ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Nadalje, punomoćnik tuženika prvenstveno je istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda s pozivom na odredbu čl. 12. Ugovora o kreditu te je izjavio da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

5. Uvidom u Potvrdu RBA od 27.12.2024. ( list 23 spisa) sud je utvrdio da je tuženik naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.036,06 HRK (3,30% od iznosa kredita) sukladno čl. 3. Naknada – ugovora o kreditu i ista je ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita 22.7.2005.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj. 528-50-2960020 sklopljen između stranaka dana 21.7.2005. a ovjeren kod javnog bilježnika Joze Aščić iz Đakova pod posl.br. OU-492/05 dana 21.7.2005. ( list 9-13 spisa), sud je utvrdio da je odredbom u čl. 3. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

7. Saslušanjem tužiteljice ŠV na ročištu održanom dana 28.1.2026. ( list 47-48 spisa) sud je utvrdio da je ista tijekom 2005. godine odlučila kupiti osobni automobil marke Renault, te se obratila RBA banci radi sklapanja Ugovora o kreditu. Interesirala se i u drugim bankama, ali joj je bila najpovoljnija ponuda u RBA banci. U to vrijeme je bila zaposlena u Domu zdravlja Beli Manastir te joj je bila bitna visina rate kredita i rok otplate na pet godina tako da je sa RBA bankom dogovorila uvjete koji su joj odgovarali i to fiksna kamata i rata koja joj paše. Tužiteljica je pročitala ugovor o kreditu prije nego što ga je potpisala. Nije mogla pregovarati o drugim ugovornim odredbama. Kad je došla u banku bio joj je predočen već unaprijed napisani i pripremljeni ugovor koji je mogla prihvatiti ili ne. Nije niti pokušala pregovarati o toj ugovornoj odredbi koja se odnosi na ulaznu naknadu, bio joj je potreban novac za kupovinu auta i morala je prihvatiti uvjete banke. Osobni automobil joj je bio potreban za privatne svrhe. U to vrijeme tužiteljica je imala obitelj: supruga i dvoje djece i putovala je autom na posao u Beli Manastir. Nije imala otvoren OPG, niti obrt, a nije bila niti član uprave nekog poduzeća ili trgovačkog društva. Do potpisivanja ugovora nije znala da mora platiti naknadu za kreditni zahtjev, a niti tada nije znala visinu te naknade. Djelatnik banke joj je rekao da će se to izračunati prema visini kredita i da će to platiti naknadno kad se odobri kredit. Pitala je u banci kakva je to naknada i od čega se sastoji, ali joj na pitanje nisu konkretno odgovorili. Samo su rekli da je to tako i da se mora platiti. Niti kod javnog bilježnika nitko joj nije pojasnio kakva je to naknada. Tužiteljica je pred ovim sudom već vodila parnični postupka radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te radi isplate preplaćenih iznosa te je taj postupak pravomoćno okončan i banka joj je isplatila cjelokupan iznos po pravomoćnoj presudi.

8. Iskazu tužiteljice sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njezin iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužiteljica je imala status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužiteljica isti sklopila kao fizička osoba za vlastite osobne potrebe - kupovinu osobnog automobila radi odlazaka na posao i s posla kući pa je tužiteljica svoje potrošačko svojstvo dokazala navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom.

9. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a/14. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.

10. Sud smatra neosnovanim prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda iz razloga što je ugovorna odredba iz članka 12. Ugovora o kreditu nepoštena u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 96/03), čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N. 41/14., 110/15., 14/19.), a koji zakoni su usklađeni sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora ( stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora ( stavak 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba ( st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor, ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice ( stavak 2.). Kako iz navedenog proizlazi, u konkretnom slučaju se radi o unaprijed, po tuženiku formuliranoj odredbi članka 12. Ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo i kojom je za slučaj spora ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, odnosno u Zagrebu, a u kojem mjestu tužiteljica ne prebiva pa je za nju takva odredba otegotna s obzirom na udaljenost između mjesta prebivališta tužiteljice - [adresa] i suda u Zagrebu. Stoga takva odredba uzrokuje znatnu procesnu neravnotežu među strankama pa je stoga ništetna i tuženik se na nju ne može pozivati. Nadalje, prema odredbi članka 59. Zakona o parničnom postupku za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovne jedinice izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Stoga je u ovom predmetu nadležan Općinski sud u Osijeku jer je iz Ugovora o kreditu razvidno da je sklopljen ( potpisan ) u Podružnici Osijek, Poslovnica 528, Centar, pa je odlučeno kao u izreci rješenja.

11. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1115., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

12. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

13. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktivom 93/13 EEZ od 5.travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 ( koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom ) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, iz toga slijedi da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz sporne odredbe proizlaze. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Nesporno je da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, ali ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu bili " pokriveni" stvarni troškovi tuženika jer tuženik nije naveo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

15. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da tužiteljica nije mogla pregovarati o spornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, već joj je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužiteljice kao korisnika kredita. Sporna odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke te na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja pa je stoga takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade. Nadalje, tužiteljici nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ( Rev-673/23 od 13.2.2024). Stoga je takva odredba ništetna te je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na povrat naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 22.7.2005. godine, odnosno prilikom isplate odobrenog kedita i to u iznosu od 3.036,06 HRK, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 402,95 EUR. Sud je prilikom donošenja odluke imao u vidu i činjenicu da je tužiteljica već vodila sudski postupak pred ovim sudom radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te radi isplate preplaćenih iznosa pa je ovaj postupak pravomoćno okončan i banka je tužiteljici isplatila cjelokupan preplaćeni iznos po pravomoćnoj presudi. Stoga je odlučeno kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.

16. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja naknade. Prema stajalištu VS RH ( Revd-1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije. Tužiteljici je naknada naplaćena 22.7.2005. godine, te je stoga sud dosudio zatezne kamate sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu.

17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 148/11., 25/13., 28/13.,70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužiteljice priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura, trošak sastava podnesaka od 28.3.2025. i 2.4.2025. u pojedinačnom iznosu od 100,00 eura, troškove zastupanja na ročištima od 04.11.2025. i 28.1.2026. u pojedinačnom iznosu od 100,00 eura + PDV od 25 % u iznosu od 125,00 eura ili ukupno 625,00 eura te plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,38 eura te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura, a koji trošak će tužiteljici nedvojbeno nastati, odnosno sveukupno 707,92 EUR. Punomoćniku tužiteljice se ne priznaje zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu odluke u iznosu od 50,00 eura + PDV od 25 % s obzirom da takav trošak još nije niti nastao i neizvjesno je da li će uopće nastati. Stoga je odlučeno kao u točki III/ izreke ove presude.

Beli Manastir, 16.3.2026.

S u d a c :

Suzana Nađ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda.

Dostaviti:

1.Tužiteljici putem punomoćnika

2.Tuženiku putem punomoćnika