Poslovni broj: P-451/2025-8

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja BG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženika – društva Svea Ekonomi d.o.o., OIB: 17863542417, Ulica D. T. Gavrana 11, Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Nadramija i Partneri d.o.o. iz Zagreba, Kranjčevićeva 10, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon dana 10. veljače 2026. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti tužitelja osobno, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, dana 16. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja BG, koji glasi: „Utvrđuje se da nije dopuštena pljenidba i prijenos u izvansudskom ovršnom postupku kod Financijske agencije po osnovi izravne naplate pokrenute zahtjevom ovrhovoditelja Svea Ekonomi d.o.o., radi izravne naplate temeljem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Damira Bjelčića, poslovni broj: Ovrv- 3414/2013 od 11. srpnja 2013. Nalaže se tuženiku Svea Ekonomi d.o.o. vratiti tužitelju BG sva primljena sredstva, zaplijenjena i prenesena na osnovu izravne naplate temeljem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Damira Bjelčića, poslovni broj: Ovrv-3414/2013 od 11. srpnja 2013., u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju BG naknaditi tuženiku – društvu Svea Ekonomi d.o.o. troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućima od 16. ožujka 2026. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika – društva Svea Ekonomi d.o.o. za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke II. izreke.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je zaključkom ovog suda, poslovni broj: Ovr- 736/2025 od 29. rujna 2025. upućen u parnicu radi proglašenja nedopuštenom izvansudske ovrhe. Naveo je da je Zagrebačka banka d.d. Zagreb kao ovrhovoditelj dana 11. srpnja 2013. podnijela protiv ovršenika, ovdje tuž itelja prijedlog za ovrhu javnom bilježniku na temelju vjerodostojne isprave, a javni bilježnik Damir Bjelčić iz Krapine je povodom tog prijedloga donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, poslovni broj: Ovrv-3414/2013 od 11. srpnja 2013., protiv kojeg rješenja je tužitelj kao ovršenik podnio prigovor, nakon čega je predmet ustupljen na odlučivanje sudu. U predmetu Općinskog suda u Zaboku, poslovni broj: Povrv-488/2013 Županijski sud u Zagrebu je rješenjem poslovni broj: Gž Ovr-2190/2014 od 27. svibnja 2014. odbio žalbu (prigovor) ovršenika protiv navedenog rješenja o ovrsi, a rješenje suda drugog stupnja ovršenik, ovdje tužitelj je primio 20. lipnja 2014. te je rješenje o ovrsi postalo ovršno 30. lipnja 2014. U mjesecu rujnu 2025. tužitelj je doznao da je tuženik kao ovrhovoditelj dostavio Financijskoj agenciji navedeno rješenje o ovrsi radi naplate tražbine na novčanim sredstvima te je ujedno doznao da je novčana tražbina Zagrebačke banke d.d. Zagreb prenesena na tuženika ugovorom o cesiji. Povodom zahtjeva za izravnu naplatu Financijska agencija je izdala nalog bankama za zapljenu i prijenos novčanih sredstava s tužiteljevih računa na račun tuženika.

1. 2. Nadalje, tužitelj je naveo da je prijedlog za ovrhu podnesen prije izmjene Ovršnog zakona iz 2014. godine te da je bio potreban pristanak ovršenika za preinačenje na strani ovrhovoditelja, pa da stoga u konkretnom slučaju novi vjerovnik kao ovrhovoditelj, ovdje tuženik, nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenika, zbog čega ugovor o ustupanju tražbine nema učinka na tužitelja kao dužnika jer da kada je riječ o stupanju u prethodno pokrenute ovršne postupke koje je pokrenuo prenositelj tražbina kao ovrhovoditelj, stupanje novog vjerovnika u ovršni postupak nije bio moguće bez pristanka ovršenika, budući se radi o postupku koji je pokrenut prije 1. rujna 2014. Tužitelj stoga smatra da je tuženik kao novi ovrhovoditelj u predmetu ovog suda, poslovni broj Povrv-488/2013 trebao tražiti da se ovršenik očituje o tome pristaje li na preinaku na strani ovrhovoditelja i da bi potom sud trebao odlučiti o tome je li nastupila promjena na strani ovrhovoditelja. Ovako bi proizlazilo da je Financijska agencija samostalno napravila subjektivnu preinaku na strani ovrhovoditelja za predmet koji se provodi po starom zakonu, odnosno koji je pokrenut prije 1. rujna 2014.

1. 3. Tužitelj je naveo da je u predmetu ovog suda, poslovni broj: Ovr-736/2025 ovrhovoditelj, ovdje tužitelj naveo da je u konkretnom slučaju Financijska agencija postupila zbog nemogućnosti provedbe ovrhe temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. U odnosu na navedeno tužitelj je naveo da prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vjerovnik ne može ponovno stati u red za naplatu temeljem iste ovršne isprave. Kako je u konkretnoj situaciji Financijska agencija isknjižila predmetnu osnovu za plaćanje iz Očevidnika osnova za plaćanje, tužitelj smatra da nije bio dopušten prijedlog ovrhovoditelja da se ponovno isto rješenje o ovrsi upiše u Očevidnik osnova za plaćanje te da se nastavi postupati po istome. Kako je tuženik, odnosno ovrhovoditelj ponovno dostavio isknjiženo rješenje o ovrsi na provedbu Financijskoj agenciji, takva ponovna ovrha nije dopuštena. Tužitelj je također naveo da je Pravilnikom o načinu i postupku provedbe na novčanim sredstvima propisano da kada protekne rok čuvanja osnove za plaćanje propisan odredbom čl. 21. st. 1. Zakona o provedbi, Agencija će uništiti osnove za plaćanje za koje ovrhovoditelj nije zatražio vraćanje. Tužitelj stoga smatra da iz podneska tuženika u predmetu Ovr-736/2025 proizlazi da je isti predmetnu osnovu povukao zbog nemogućnosti izvršenja.

1. 4. Tužitelj se pozvao na odredbu čl. 242. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) – u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da će se smatrati da nije nastupio prekid zastare ukoliko vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo, kao i ako njegov zahtjev bude odbačen. Tužitelj navedenu odredbu tumači na način da se ista primjenjuje i kad ovrhovoditelj povuče osnovu za plaćanje zbog nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje kod Financijske agencije te da se u tom slučaju tuženik ne može pozivati na prekid zastare, što bi u konkretnom slučaju značilo da je zastara nastupila 1. srpnja 2024.

1. 5. Tužitelj je stoga tužbenim zahtjevom zatražio da sud proglasi nedopuštenima pljenidbu i prijenos u postupku izravne naplate tražbine na novčanim sredstvima temeljem rješenja o ovrsi javnog bilježnika Damira Bjelčića, poslovni broj: Ovrv-3414/2013 od 11. srpnja 2013. te da se tuženiku naloži da mu vrati sva zaplijenjena i prenesena sredstva u postupku izravna naplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio navode tužbe i tužbeni zahtjev u cijelosti. Učinio je nespornim činjenicu da je 20. kolovoza 2025. Financijskoj agenciji podnio zahtjev za naplatu temeljem rješenja o ovrsi javnog bilježnika Damira Bjelčića, poslovni broj: Ovrv-3414/2013 od 11. srpnja 2013., koje je postalo ovršno 30. lipnja 2013. Istaknuo je da je 4. rujna 2018. Financijska agencija navedeno rješenje o ovrsi isknjižila iz Očevidnika redoslijeda naplate temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, kojom je propisano da ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šes t mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti. Ovrhovoditelj je istaknuo da nije sporno da se navedena osnova za plaćanje ranije nalazila u Očevidniku temeljem ranijeg zahtjeva za naplatu od 21. srpnja 2014.

2. 2. Tuženik se pozvao na odredbu čl. 245. st. 3. ZOO -a, kojom je propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, dok je odredbom st. 5. toga članka propisano kako isto vrijedi i u slučaju kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja. Tuženik stoga tvrdi da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta 21. srpnja 2014., prvim odnošenjem osnove za plaćanje na naplatu Financijskoj agenciji, a ponovno je počela teži 4. kolovoza 2018., nakon što je isknjižena od strane Financijske agencije temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Kako je tuženik temeljem predmetne osnove za plaćanje pokrenuo novi postupak izvansudske ovrhe unutar desetogodišnjeg zastarnog roka, odnosno 20. kolovoza 2025., tvrdi da zastara nije nastupila. Tužitelj se pritom pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-1027/2021 od 3. svibnja 2022.

2. 3. Nadalje, tuženik je osporio osnovanost tužiteljevog prigovora nedostatka aktivne legitimacije jer je kod Financijske agencije deponiran ugovor o cesiji temeljem kojega je izvršena promjena vjerovnika po predmetnoj osnovi za plaćanje. Radi se o trostranom ugovoru o ustupu i prijenosu tražbina, sastavljenom u solemniziranoj formi, temeljem kojega je tuženik od Zagrebačke banke stekao tražbinu prema tužitelju po rješenju o ovrsi, poslovni broj Ovrv-3414/2013 od 11. srpnja 2013. Tuženik osporava tužiteljevu tvrdnju da je za promjenu vjerovnika po predmetnom rješenju o ovrsi bio potreban pristanak tužitelja kao ovršenika i da nije dopušteno ponovno zatražiti izravnu naplatu temeljem iste osnove za plaćanje. Naveo je da se pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na koje se poziva tužitelj, može odnositi isključivo na postupke sudske ovrhe, ali ne i na postupka naplate i izravne naplate koji se pokreću podnošenjem odgovarajućeg zahtjeva izravno Financijskoj agenciji. Tuženik navodi da je razlog tome što vjerovnik koji raspolaže osnovom za plaćanje koja se Financijskoj agenciji dostavlja putem zahtjeva za izravnu naplatu može takvu osnovu podnositi neograničeni broj puta, prilikom čega takva osnova prilikom svakog novog podnošenja dobiva i novo mjesto u redoslijedu naplate, a ovrhovoditelj je dužan svaki puta platiti Financijskoj agenciji naknadu za provedbu ovrhe. Tuženik tvrdi da se stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske odnosi isključivo na sudske ovrhe zbog toga što na to upućuje i formulacija prema kojoj nije dopušten prijedlog Financijskoj agenciji, dok se pravomoćno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave dostavlja putem zahtjeva za naplatu od strane samog vjerovnika, a ne suda, kao što je to slučaj kod sudske ovrhe. Okolnost što tuženik Financijskoj agenciji u konkretnom slučaju predlaže da se predmetno rješenje o ovrsi ponovno zavede u redoslijed naplate nije od utjecaja na zakonitost samog postupka jer je relevantna okolnost što se pritom dostavlja novi zahtjev za naplatu, a sama osnova za plaćanje je zavedena u redoslijed naplate prema trenutku zaprimanja takvog zahtjeva za naplatu, što upućuje na to da se radi o novom postupku. Tuženik se pritom pozvao i na pravni stav sadržan u rješenju Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Gž Ovr-1865/2020 od 11. siječnja 2021.

2. 4. Tuženik je stoga predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju na stranicama br. 5-11, 16-18, 26-27 i 31-37 spisa.

4. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

5. Uvidom u zaključak ovog suda, poslovni broj: Ovr-736/2025 od 29. rujna 2025. utvrđeno je da je ovršenik, ovdje tužitelj upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja, ovdje tuženika, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz čl. 52. st. 3., čl. 50. st. 1. t. 7. i t. 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24 - u daljnjem tekstu: OZ), odnosno da ovrha nije dopuštena jer ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenika na temelju navedene ovršne isprave jer je novi ovrhovoditelj stupio na mjesto starog ovrhovoditelja bez pristanka ovršenika i zbog toga jer je nastupila zastara tražbine.

6. Iz dokumentacije u spisu, a što je i nesporno među strankama, utvrđeno je da je tuženik kao ovrhovoditelj dana 20. kolovoza 2025. podnio Financijskoj agenciji zahtjev za naplatu tražbine temeljem rješenja o ovrsi javnog bilježnika Damira Bjelčića iz Krapine, poslovni broj: Ovrv-3414/2013 od 11. srpnja 2013., koje je postalo pravomoćno 27. svibnja 2014., a ovršno 30. lipnja 2014. Navedeno rješenje o ovrsi nalazilo se u Očevidniku redoslijeda naplate temeljem ranijeg zahtjeva za naplatu od 21. srpnja 2014. te je 4. kolovoza 2018. Financijska agencija to rješenje isknjižila iz Očevidnika redoslijeda naplate temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine", br. 68/18., 2/20., 47/20., 46/20., 83/20., 133/20. – u daljnjem tekstu: ZPONS).

7. Uvidom u ugovor na str. 32-38 spisa utvrđeno je da se radi o trostranom ugovoru o ustupu i prijenosu tražbina, koji je solemniziran 30. listopada 2017. kod javnog bilježnika Mladena Ježeka, pod poslovnim brojem OV-6942/17. Navedenim ugovorom je Zagrebačka banka d.d. Zagreb tuženiku ustupila tražbinu prema tužitelju temeljem predmetnog rješenja o ovrsi javnog bilježnika, a tuženik je kao novi ovrhovoditelj 5. siječnja 2018. Financijskoj agenciji podnio zahtjev za nastavak provedbe ovrhe u njegovu korist, odnosno upis promjene podataka o ovrhovoditelju u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje.

8. 1. Među strankama je bilo sporno je li za sklapanje ugovora o prijenosu tražbine bila potrebna suglasnost tužitelja kao dužnika te slijedom toga može li tuženik kao novi ovrhovoditelj osnovano tražiti ovrhu protiv tužitelja temeljem ovršne isprave koja glasi na ranijeg ovrhovoditelja.

8. 2. Sporno je bilo može li tuženik osnovano podnijeti novi zahtjev za izravnu naplatu temeljem rješenja o ovrsi, kao osnove koja je prethodno isknjižena iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje te je li nastupila zastara tražbine.

9. 1. Prema odredbi čl. 32. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, br. 112/12.), ovrha se određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku. Takvo zakonsko uređenje vrijedilo je do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona („Narodne novine“, br. 93/14.), koji je stupio na snagu 1. rujna 2014. Do navedenih izmjena, primjenjivalo se citirano zakonsko uređenje, koje se odnosilo samo na situacije kad je do prijenosa tražbine došlo prije pokretanja ovrhe, dok se na situacije kad je do prijenosa tražbine došlo nakon pokretanja ovršnog postupka, odnosno tijekom istoga, supsidijarno primjenjivao Zakon o parničnom postupku u dijelu u kojem je propisana subjektivna preinaka tužbe, slijedom čega je za promjenu ovrhovoditelja tijekom ovršnog postupka trebao pristanak ovršenika. Odredbom čl. 32. st. 3. Ovršnog zakona, nakon izmjena istoga iz 2014. godine, propisano je da ako tijekom ovršnog postupka dođe do promjene vjerovnika, novi vjerovnik nastavlja ovršni postupak kao ovrhovoditelj umjesto prvobitnog ovrhovoditelja, ako javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je nakon pokretanja ovršnog postupka tražbina na njega prenesena ili da je na njega na drugi način prešla. Dakle, za promjenu ovrhovoditelja tijekom ovršnog postupka od 1. rujna 2014. više nije potreban pristanak ovršenika.

9. 2. U konkretnom slučaju tužitelj traži proglašenje nedopuštenog postupka izvansudske ovrhe koji je pokrenut 20. kolovoza 2025., podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu Financijskoj agenciji, kojeg je podnio tuženik koji u ovršnoj ispravi nije označen kao vjerovnik, ali je javnobilježnički potvrđenom ispravom (ugovorom) dokazao da je Zagrebačka banka d.d. Zagreb, kao vjerovnik iz ovršne isprave, odnosno iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika, na njega prenijela predmetnu tražbinu. Dakle, u konkretnom slučaju do prijenosa tražbine nije došlo tijekom ovdje predmetne izvansudske ovrhe, već prije pokretanja iste i to 2017. godine. Činjenica što je tuženik u ranijem postupku izravne naplate obavijestio Financijsku agenciju o prijenosu tražbine nije odlučna za ovaj predmet, jer je po prijašnjem zahtjevu za izravnu naplatu Financijska agencija prestala postupati još 4. kolovoza 2018., taj postupak više nije u tijeku, a tužitelj predmetnom tužbom traži proglašenje nedopuštenom izvansudske ovrhe koja je pokrenuta 20. kolovoza 2025.

9. 3. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju tijekom ovdje predmetnog postupka izvansudske ovrhe nije došlo do promjene na strani ovrhovoditelja, niti se na taj postupak primjenjuje Ovršni zakon iz 2012. godine, pa je neosnovana tvrdnja tužitelja da bez njegovog pristanka na prijenos tražbine i na promjenu vjerovnika tuženik protiv njega ne može tražiti izravnu naplatu predmetne tražbine u postupku izravne naplate, koji je pokrenut 20. kolovoza 2025.

10. 1. Nadalje, sud je ocijenio neosnovanom tvrdnju tužitelja da ovrhovoditelj ne može temeljem iste osnove, odnosno istog rješenja o ovrsi osnovano podnijeti novi zahtjev za izravnu naplatu Financijskoj agenciji, nakon što je prethodno navedena osnova isknjižena iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje temeljem odredbe čl. 12. ZPONS. Prema čl. 12. st. 1. navedenog zakona, ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti. U postupku sudske ovrhe prestanak izvršavanja rješenja o ovrsi donesenog u ovršnom postupku pred sudom povlači za sobom određene posljedice propisane odredbama OZ-a, odnosno nastupanje nemogućnosti provedbe ovrhe, a posljedično tome i obustavu ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika i početak tijeka roka za promjenu predmeta i sredstva ovrhe te bi se u slučaju ponovnog upisa rješenja o ovrsi u Očevidnik osnova za plaćanje kod Financijske agencije, sprječavalo nastupanje posljedica propisanih zakonskim odredbama kojima je uređena sudska ovrha. Međutim, u situaciji kada bi ovrha na novčanim sredstvima ovršenika bila obustavljena iz razloga isknjiženja rješenja o ovrsi iz Očevidnika osnova za plaćanje, to ne bi predstavljalo zapreku ovrhovoditelju da podnese novi prijedlog za ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika, odnosno da pokrene novi postupak sudske ovrhe radi naplate iste novčane tražbine i temeljem iste ovršne isprave.

10. 2. U konkretnom slučaju tužitelj traži proglašenje nedopuštenim postupka izvansudske ovrhe. Postupak izvansudske ovrhe pokreće se podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu Financijskoj agenciji, pa kada Financijska agencija temeljem odredbe čl. 12. ZPONS, osnovu za plaćanje isknjiži iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje, odnosno prestane s izvršavanjem iste, nije dopušteno traženje ponovnog upisa iste osnove za plaćanje u okviru istog zahtjeva za izravnu naplatu, već je potrebno da ovrhovoditelj podnese novi zahtjev za izravnu naplatu, odnosno da pokrene novi postupak izvansudske ovrhe, radi naplate iste novčane tražbine temeljem iste osnove za plaćanje, što je tuženik i učinio u ovom slučaju kada je 20. kolovoza 2025. Financijskoj agenciji podnio novi zahtjev za izravnu naplatu.

10. 3. Sud je stoga utvrdio da nije bilo zapreke za podnošenje novog zahtjeva za izravnu naplatu Financijskoj agenciji temeljem rješenja o ovrsi po kojem je Financijska agencija prestala postupati 4. kolovoza 2018. temeljem čl. 12. st. 1. ZPONS, odnosno da je u tom smislu bio dopušten zahtjev tuženika kao ovrhovoditelja za izravnu naplatu tražbine i postupanje Financijske agencije na način da ponovno upiše istu osnovu za plaćanje u Očevidnik te da ponovno počne s izvršavanjem iste.

11. 1. Neosnovan je tužiteljev prigovor zastare tražbine. Predmetna tražbina temelji se na ovršnoj ispravi i to na rješenju o ovrsi temeljem vjerodostojne isprave, kojeg je donio javni bilježnik Damir Bjelčić iz Krapine pod brojem Ovrv-3414/2013 i koje je postalo pravomoćno 27. svibnja 2014., a ovršno 30. lipnja 2014.

11. 2. Prema odredbi čl. 233. st. 1. ZOO-a, sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

11. 3. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

11. 4. U konkretnom slučaju zastara je prekinuta 21. srpnja 2014., kad je Zagrebačka banka d.d. Zagreb podnijela prvi zahtjev za izravnu naplatu Financijskoj agenciji, a ponovno je počela teći 4. kolovoza 2014., nakon što je Financijska agencija prestala s izvršavanjem rješenja o ovrsi temeljem čl. 12. ZPONS-a. Zastara je ponovno prekinuta 20. kolovoza 2025., kad je tuženik podnio novi prijedlog za izravnu naplatu, a od 4. kolovoza 2014. do 20. kolovoza 2025. nije protekao desetogodišnji rok zastare predmetne tražbine.

11. 5. Neosnovano tužitelj tvrdi da se u konkretnom slučaju ima smatrati da podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu od 21. srpnja 2014. nije nastupio prekid zastare jer tuženik, odnosno ovrhovoditelj nije povukao navedeni zahtjev za izravnu naplatu, niti je taj postupak izvansudske ovrhe obustavljen krivnjom ovrhovoditelja, već zbog nemogućnosti naplate predmetne tražbine i temeljem odredbe čl. 12. ZPONS -a.

11. 6. Slijedom navedenog, neosnovan je tužiteljev prigovor zastare predmetne tražbine, a kako nije zastarjela glavna tražbine, nisu niti zastarjele zakonske zatezne kamate kao sporedna tražbina.

12. Kako je utvrđeno da su neosnovana sva tri gore navedena razloga na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenim postupka izravne naplate tražbine, koji je pokrenut zahtjevom tuženika od 20. kolovoza 2025., neosnovan je i tužbeni zahtjev da se tuženiku naloži da mu vrati sva primljena, zaplijenjena i prenesena sredstva u tom postupku.

13. Sud je stoga u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

14. 1. Odluka o troškovima postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. ) te je tužitelju koji je izgubio parnicu naloženo da tuženiku naknadi troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka.

14. 2. Tuženiku su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav odgovora na tužbu u visini od 100 bodova, što prema vrijednosti jednog boda od 2,00 eura iznosi 200,00 eura, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 50,00 eura, pa njegovi ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku iznose 250,00 eura.

14. 3. Tuženik je zatražio i naknadu troškova za pribavu potvrde Financijske agencije o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje u visini od 1,33 eura, ali nastanak i visinu tih troškova nije dokazao, pa mu ih sud nije niti dosudio, odnosno odbio je tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 250,00 eura.

15. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 16. ožujka 2026.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu, pisano. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. BG, [adresa], uz rješenje o pristojbi na presudu

2. Odvjetničko društvo Nadramija i Partneri d.o.o., Zagreb, Kranjčevićeva 10