Poslovni broj: P-1832/2024-10

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja JĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Raiffaisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Mađarić i Lui, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 26. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te javne objave od 13. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 395109604 od 19. listopada 2012. godine zaključenog između tužitelja NĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 (kao pravnog sljednika Raiffeisen stambena štedionica d.d., Zagreb, Radnička cesta 47, OIB: 99833333809), kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti Kreditoru jednokratnu naknadu za odobrenje i korištenje kredita koja se obračunava od odobrenog iznosa kredita te dospijeva i naplaćuje se prije prve isplate kredita“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u visini od 1.142,14 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče od 13. ožujka 2026 do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi kako je dana 19. listopada 2012. godine s prednikom tuženika sklopio su Ugovor o kreditu broj 395109604, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti do 45.000,00 EUR prema srednjem tečaju banke na dan korištenja. Kredit je dan na rok otplate od 120 (stodvadeset) mjeseci. Člankom 5. Ugovora o kreditu (Naknade), ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti kreditoru jednokratnu naknadu za odobrenje i korištenje kredita koja se obračunava od odobrenog iznosa kredita te dospijeva i naplaćuje se prije prve isplate kredita, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelj de facto bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit. Predmetna naknada tužitelju je naplaćena u iznosu od 450,00 EUR. Spornim člankom 5. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita. Tužitelj navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik tužitelju nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna.

Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 5 ugovora o kreditu zaključenom između stranaka 19. listopada 2012. kojom je ugovorena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva odredbe sadržaja pobliže opisanog u izreci ove odluke uz naknadu parničnog troška.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 29.10.2012. zaključili Ugovor o kreditu broj 395109604 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti EUR 45.000,00 a da je ugovorena redovna kamata 4,99 % nepromjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na jednokratnu naknadu za obradu kredita ništetna -U čl. 5. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Čl. 5. NAKNADE Korisnik kredita obvezuje se platiti Kreditoru jednokratnu naknadu za odobrenje i korištenje kredita koja se obračunava od odobrenog iznosa kredita te dospijeva i naplaćuje se prije prve isplate kredita, naknade za vođenje računa stambenog kredita i slanje izvoda, naknade za opomene zbog nedostavljanja osnovne dokumentacije, naknadu za otkaz kredita neurednom dužniku, naknade za promjene po kreditu, naknadu za prijevremenu otplatu kredita, naknade za izdavanje raznih potvrda i obračuna, naknadu za izdavanje brisovnog očitovanja, kao i druge troškove a u visini i na način određen Odlukom o naknadama za usluge stambenih kredita Kreditora, s kojom je trenutno važećom Odlukom korisnik kredita upoznat što potvrđuje potpisom ovog Ugovora.“ Odredba čl. 5. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 5. st. 1. Ugovora o kreditu i tada važeća Odluka o naknadama za usluge stambenih kredita Raiffeisen stambene štedionice d.d., a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 13.11.2024.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 5 Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 19. listopada 2012. i to "Korisnik kredita obvezuje se platiti Kreditoru jednokratnu naknadu za odobrenje i korištenje kredita koja se obračunava od odobrenog iznosa kredita te dospijeva i naplaćuje se prije prve isplate kredita…"

Tuženik osporava tražbinu tužitelja. Ističe kako odredbama sadržana u čl. 5 ugovor o kreditu nije nepoštena, a slijedom toga niti ništetna prema ZZP, i ističe prigovor zastare.

Tužiteljev status potrošača nije sporan.

Sporno je među parničnim strankama je li ugovorna odredbe iz čl. 5 ugovora o kreditu nepoštena, a slijedom toga i ništetna.

S obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12). Odredbom čl. čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba koja su se odnosi tzv. ulaznu naknadu, jasno vidljiva- uočljiva u istoj je navedeno da naplaćuje jednokratna naknada za odobrenje i korištenje kredita koja se obračunava od odobrenog iznosa te dospijeva i naplaćuje prije prve isplate kredita.

No ovdje treba utvrditi je li predmetna ugovorne odredba iz čl. 5 Ugovora o kreditu bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu je li poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 99. ZPP-a iz 2007. g.

Analizirajući sam ugovor o kreditu ovaj sud utvrđuje da se radi o tipskom unaprijed formuliranog ugovoru, pripremljenom od strane banke –kreditora, stoga po prirodi stvari o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije moglo pojedinačno pregovarati niti se pregovaralo.

Sam tužitelj u iskazu navodi da ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe ona se već nalazila u ugovoru, o toj odredbi nije mogao pregovarati, rečeno mu je da naknadu mora platiti, visina iste je bila 450 EUR. Nije mu objašnjeno niti temeljem kojih parametara je utvrđena visina iste, nije mu pojašnjeno koja naknade i troškovi su istom obuhvaćeni.

Tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara koji je razgovarao s tužiteljem, a da bi se moglo utvrditi je li se baš o toj ugovornoj odredbi pregovaralo kako to tuženik ističe u odgovoru na tužbu.

Iz ovako provedenog dokaznog postupka neprijeporno proizlazi da se o navedenoj ugovornoj odredbi iz čl. 5 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, tužitelju je bilo rečeno da ako želi kredit tu naknadu mora platiti, a ista pored toga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer obvezuje tužitelja- potrošača na plaćanje naknade u visini koja ni na koji način nije jasno određena pa se takva odredba ima smatrati odredbom koja je suprotna načelu savjesti i poštenja. U konačnici tužitelj je platio naknadu u visini od 450 EUR dakle ne radi se o neznatnom iznosu, pa je navedena odredba nepoštena odredba sukladno odredbi članka 96. stavak 1. ZZP – a, a koja odredba je onda sukladno odredbi članka 102 . stavak 1. ZZP – a ništetna.

Ista je protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakve odredbe je ta osnovna načela iz ugovornih odnosa prekršila, iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu.

Slijedom toga valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke.

Tužitelj ne potražuje isplatu s osnova ništetnosti navedene ugovorne odredbe pa se o ostalim navodima tuženika glede zastare tražbine i osporavanja visine iste sud neće očitovati.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i 155 Zakona parničnom postupu pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku iz reda odvjetnika priznat je trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7, toč.1) za sastav podneska od 07. veljače 2025. u visini od 100 bodova (Tbr 8 toč.1), za sastav jednog dopisa upućenog tuženiku prije pokretanja postupka 17.09.24. u visini od 25 bodova (Tbr. 37) te za zastupanje na ročištima održanima 20.22.2025. i 26.01.2026. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr. 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25% PDV-a, a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika. Tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 EUR, na presudu od 53,09 EUR što sveukupno iznosi 1.142,14 EUR. Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od presuđenja pozivom na odredbu čl.151 st. 3. ZPP-a.

Tužitelj neosnovano potražuje trošak za sastav podneska od 15.11.2024. kojim samo dostavlja dokaz o uplati sudske pristojbe jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke sve u smislu odredbe čl. 155 ZPP-a, kao i ponovni trošak za sastava dopisa upućenog tuženiku za dostavu dokumentacije sada upućen 04.10.24. jer u istom traži dostavu dokumentacija i za ugovor koji nije predmetom ovog postupka, također neosnovano potražuje trošak za pristup na ročište za objavu odluke jer se također ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče. Slijedom toga odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

U Rijeci 13. ožujka 2026.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

D N A :

- pun. tužitelja

- pun. tuženika