Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-540/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu po sutkinji toga suda Zdenki Kudović-Husain, u parničnom predmetu tužitelja LM OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkog društva Cvrković&Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, zastupane po odvjetnicima Odvjetničkog društva Porobija&Porobija iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene na ročištu 12. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno te punomoćnika stranaka, 13. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu od 10. siječnja 2006. broj 18/06 sklopljenog između tužitelja LM, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d, OIB:92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kojom je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d, OIB:92963223473 da tužitelju LM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 279,78 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 31. siječnja 2006. pa do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do 31.07.2008.g., zatim u periodu od 01.08.2008.g. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015.g. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 227,31 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 10. siječnja 2006. kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu, kreditna partija:7102958498 (dalje:Ugovor) na iznos od 63.500,00 CHF, a kojim je u članku 2. određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Smatra tu odredbu nepoštenom jer je određena bez mogućnosti pregovaranja s njim kao korisnikom kredita, u tipskom ugovoru tuženika, a niti je bio upoznat sa sadržajem Tarife banke na koji ta odredba upućuje, čime je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u skladu sa odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-321/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023., U-III-369/2023. i U-III- 597/2023. Tvrdi da mu je tuženik naplatio prilikom isplate kredita troškove obrade kredita u iznosu od 2.107,99 kn što odgovara iznosu od 279,78 eur pa kako mu tuženik odbija dragovoljno isplatiti taj naplaćeni iznos niti mu se očitovao na podneseni zahtjev za mirno rješenje spora, predlaže utvrditi ništetnom tu ugovornu odredbu te naložiti tuženiku isplatiti mu iznos od 279,78 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od naplate toga iznosa 30. siječnja 2006. pa do isplate. Traži i naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovara previsoko označenoj vrijednosti predmeta spora smatrajući da bi je trebalo odrediti u visini kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, zatim ističe prigovor zastare utuženog potraživanja jer je sporna naknada naplaćena 30. siječnja 2006. Nadalje, tvrdi da tužitelj ne navodi u čemu bi se sastojala neravnoteža između tužitelja i tuženika jer sama okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne znači da je automatski ništetna već je potrebno dokazati da protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da je teret dokazivanja tih okolnosti na tužitelju. Tvrdi da je sporna naknada valjano ugovorena, da se temelji na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima a i posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača pozivajući se na propise donesene 2013. i 2014., dakle značajno kasnije nego je sklopljen sporni Ugovor, no tvrdeći kada bi zakonodavac pri donošenju tih propisa smatrao da je takva naknada nezakonita, ne bi je istima dodatno uredio. Ukazuje kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija na svim kontinentima, čemu svjedoči i Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU kao i Uredbe EU 1093/2010. Tek je Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 101/2017) propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju te vrste kredita, dakle da se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije donošenja toga Zakona. Tvrdi i da je ta ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive. Određenost te ugovorne odredbe proizlazi iz Odluke o Tarifi naknada za usluge gdje je na jasan, razumljiv i određen način propisana naknada za obradu kredita za mlade u iznosu od 1% iznosa kredita, a ta je Odluka u svako doba dostupna u poslovnicama banke. Tužitelju je tako određen iznos naknade jednokratno umanjen sukladno toj Odluci za 30% za vlasnike paketa-računa-modeli Expert i Zlatni pa je iznosila utuženi iznos. Osim na taj način, tvrdi da je tužitelj o obvezi plaćanja te naknade bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu upoznati klijente sa tom obvezom i mogućim načinima plaćanja iste, bilo iz vlastitih sredstava bilo iz sredstava kredita. Također tvrdi da je ta obveza propisana i Općim uvjetima o poslovanju Banke u točki 5. na jasan način. Zaključno, tvrdi i da ta odredba nije prouzročila ikakvu štetu tužitelju, a još manje "znatnu" neravnotežu između stranaka na njegovu štetu kao potrošača. Pritom ukazuje i na relevantne odluke Suda Europske unije iz kojih zaključuje da proizlazi kako sama činjenica što u ugovoru nije navedeno koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za troškove koje je dužan potrošač platiti na temelju takve ugovorene odredbe, ne znači da uzrokuju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača obzirom da su dovoljno jasne i razumljive u tolikoj mjeri da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice takvog ugovaranja. Ističe da su tom naknadom pokrivene usluge i troškovi poput troškova rada (plaća, i naknada plaća i svih s njima povezanih troškova), 2. administrativni troškovi i amortizacija (-materijalni troškovi i nebankovne usluge kao što su režijski troškovi i troškovi održavanja, uredskog materijala i pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.), 3. troškovi provizija i naknada te 4. troškovi poreza i drugih administrativnih davanja. Drži da nije od značaja utvrđivati jesu li usluge koje je banka pružila u zamjenu za tu naknadu konkretno i detaljno navedene u Ugovoru. Ukoliko ta odredba ipak podliježe testu (ne)poštenosti, smatra da je sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja (iznos kredita i visinu sporne naknade, odnos između ta dva iznosa, nepostojanje zakonskog ograničenja ugovaranja te naknade u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja Ugovora, te pružene usluge), pa tek na temelju utvrđenja tih činjenica utvrditi je li sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Slijedom iznijetog predlaže odbiti tužbeni zahtjev i traži naknadu troškova postupka.

3. Sud je u svrhu dokaza izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu (list 5-10 spisa), zahtjev tužitelja za mirno rješenje (list 11-12), dopis tuženika tužitelju (list 13), Upute za odobravanje kredita građanima-osnovna uputa (list 37-44), Opće uvjete poslovanja (list 45-49) te je saslušan tužitelj kao parnična stranka (list 76).

4. Ocjenjujući provedene dokaze u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23-dalje: ZPP) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu od 10. siječnja 2006. broj 18/06 sklopljenog između stranaka kojom je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva kao i zahtjev za vraćanje mu novčanog iznosa naplaćenog temeljem te ništetne odredbe uvećano za zakonske zatezne kamate od plaćanja pa do isplate.

6. Nije sporno da je u predmetnom Ugovoru tužitelj kao korisnik kredita imao svojstvo potrošača, a što proizlazi i iz članka 6. Ugovora u kojem stoji da je namjena kredita kupnja stana što proizlazi i iz iskaza tužitelja. Dakle na predmetni ugovor se imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003-dalje:ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora.

7. Također je nesporan iznos koji je tužitelj platio tuženiku 30. siječnja 2006. prilikom isplate kredita, što proizlazi i iz potvrde tuženika (list 13).

8. Sporna je ništetnost odnosno nepoštenost ugovorne odredbe kojom je ugovorena njegova obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva za kredit, zatim ako jest ništetna je li zastarjelo potraživanje tužitelja za vraćanje toga iznosa.

9. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 bilo je propisano da se smatra nepoštenom ugovorna odredba u potrošačkim ugovorima o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom stavka 2. toga članka bilo je propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a stavkom 4. da je u tom slučaju na tuženiku teret dokaza da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

10. Tuženik ni ne tvrdi da je tužitelj imao mogućnost pregovarati o toj ugovornoj odredbi, niti spori da je sporni Ugovor sačinjen na unaprijed pripremljenom standardnom obrascu takvog ugovora tuženika. No, tvrdi da je ta odredba tužitelju bila jasna, lako razumljiva i uočljiva pa da je u smislu odredbe članka 84. ZZP/03 nije ni dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, a i da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značaju ravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a na štetu tužitelja kao slabije ugovorne strane.

11. Pojmovi iz odredbe članka 84 ZZP/03 koji određuju odredbu ugovora radi koje nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost i to da je "jasna", "lako razumljiva" i "uočljiva" ne mogu se cijeniti površno i izvan konteksta okolnosti pod kojima je Ugovor sklopljen. Nedvojbeno je da je ta odredba pisana u Ugovoru istom vrstom teksta i veličinom slova kao i cijeli tekst ugovora, ali kako je mogla biti sadržajno i posljedično jasna tužitelju kada je iz tih riječi mogao jedino zaključiti da mora platiti naknadu za obradu zahtjeva, dakle da mu se nameće dodatna financijska obveza pored kamata na kredit i ugovaranje usluge "Paket za sve", troškova procjene stana.

12. Tužitelj u iskazu tvrdi da je u vrijeme podizanja predmetnog kredita bio policajac u PU u Zagrebu, te se obratio tuženiku kod kojeg je imao otvoren račun na koji je primao plaću radi podizanja kredita. Pored ostalog, rečeno mu je da mora platiti i neku naknadu za obradu kredita, ali mu nije bilo objašnjeno što ona predstavlja i temeljem čega, niti je vidio ikakve odluke banke u vezi s tim. Jednostavno mu je sa računa skinut iznos na ime te njihove usluge. Kredit je bio tipski, bez njegove mogućnosti utjecati na koju od ugovornih odredbi osim visine iznosa kredita i roku otplate. Na traženje banke morao je da bi realizirao kredit uzeti i tzv. Paket za sve, jer bi u protivnom morao osigurati tri jamca za kredit. Pored toga morao je platiti i troškove procjene vrijednosti stana.

13. Dakle, ni po čemu tužitelj nije u trenutku sklapanja Ugovora mogao iz sadržaja sporne odredbe utvrditi o kojem novčanom iznosu obveze se radi i koliko će mu po isplati kredita biti ustegnuto na ime te obveze. Stoga se ne može prihvatiti tvrdnja tuženika da je ta odredba bila toliko jasna, uočljiva i lako razumljiva da ne bi bilo dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naprotiv, tuženik ničim nije dokazao da bi tužitelju bilo obrazloženo na što se odnosi ta naknada (koje konkretno usluge time plaća, o čemu ovisi visina naknade, je li bi i pod kojim okolnostima bila veća ili manja i dr.). Dokazi koje je dostavio uz odgovor na tužbu (Opći uvjeti poslovanja i Upute službenicima u postupanju sa strankama) ne predstavljaju ikakav relevantan dokaz da je tužitelj u smislu tih propisa tuženika uopće informiran ni kako je to konkretno učinjeno, a iz njegova iskaza kojem sud nema razloga ne vjerovati proizlazi da nije informiran osim suhoparno, kako mora platiti i tu naknadu. Stoga je u njegov iskaz prihvaćen kao istinit, jer je uvjerljiv, životan i logičan.

14. Člankom 82. ZZP su primjerice navedene ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona mogle smatrati nepoštenima, pa je tako u stavku 1. alineja 10. navedeno da je nepoštena i ugovorna odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, u čemu se upravo po ocjeni ovog suda ogleda nepoštenost sporne odredbe.

15. Na sporni obveznopravni odnos primjenjuju se i opće odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23-dalje ZOO) i to članak 3. o ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa, članak 4. o dužnosti pridržavanja načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju obveznih odnosa, članak 6. o zabrani zlouporabe prava suprotno svrsi zbog koje je ono ustanovljeno ili priznato te članak 7. kojom je propisano pri sklapanju naplatnih pravni poslova da su sudionici dužni polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.

16. I odredbom članka 3. stavak 1. Direktive Vijeća Europske unije 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. koja je ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju inkorporirana u domaći pravni sustav, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom u dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, dok je člankom 5. propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

17. Utvrđujući da je sporni Ugovor sačinjen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika i da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi, u tom je ugovornom odnosu bio evidentno slabija ugovorna strana koja nije mogla utjecati na pojedine ugovorne odredbe, pa tako ni na spornu o dužnosti plaćanja naknade za obradu zahtjeva kao i njezine visine. Stoga je po ocjeni suda suprotna gore navedenim načelima kao i definiciji ugovora o kreditu iz odredbe članka 1021. ZOO-a prema kojoj se ugovorom o kreditu kreditor obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni novčani iznos, a korisnik kredita obvezuje se banci kao kreditoru plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, smisao ugovora o kreditu nije nametanje dodatnih obveza korisniku kredita jer bi kreditor trebao kroz određivanje visine stope ugovorene kamate na kredit konzumirati i taj trošak obrade kredita troškove oko pripreme i sklapanja toga pravnog posla. Stoga je ta odredba i po ocjeni suda nepoštena, a sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 ništetna.

18. Tvrdnje tuženika da sve i da se i utvrdi da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, da nije ispunjena pretpostavka za njezino utvrđenje nepoštenom i stoga ništetnom, jer da tužitelj nije dokazao da je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, sud ne može prihvatiti.

19. Naime, financijski je tužitelja taj kredit koštao više upravo za iznos te naknade od 279,78 eur. Financijski učinak toga iznosa ne može biti jednak za tužitelja kao i za tuženika kojem je to možda financijski beznačajan iznos. Kako tuženik prema tužitelju ugovarajući spornu Ugovornu odredbu nije postupao transparentno, upoznao ga što ona podrazumijeva, koliko iznosi i zašto iznosi baš toliko koliko mu je naplaćeno, postupao je protivno načelu savjesnosti i poštenja, a u tome se ogledala i značajna neravnoteža u njihovim pravima i obvezama na štetu tužitelja koji to ugovaranje nije mogao izbjeći osim da ne prihvati kredit koji mu je trebao.

20. Slijedom izloženog sud utvrđuje da se radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03 i članku 322. stavak 1. ZOO-a ništetna.

21. Za dodati je kako je neodlučno pozivanje tuženika na propise o potrošačkom kreditiranju donesene nakon sklapanja spornog ugovora u pogledu njegova zaključka da se ne bi radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi jer je kasnijim propisima dopušteno i pobliže regulirano ugovaranje naknada za obradu kredita. Kako je naprijed obrazloženo, ne radi se o nepoštenosti odredbe kao takve, već postupka u kojem tužitelju nije transparentno omogućeno upoznati se sa sadržajem te odredbe, koju uslugu banci time podmiruje i je li ona razmjerna toj usluzi.

22. Uslijed ništetnosti sporne odredbe Ugovora sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. ZOO-a tuženik je u obvezi tužitelju vratiti neosnovano primljeni novčani iznos od 279,78 eur sa zakonskim zateznim kamatama sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja jer je tuženik jednostranim ugovaranjem te odredbe nametnuo tužitelju taj trošak radi čega je nesavjesni stjecatelj pa tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate taj iznos koje teku od sljedećeg dana nakon plaćanja te naknade, dakle 31. siječnja 2006. pa do isplate.

23. Visina stope zakonskih zateznih kamata određena je primjenom odredbe članka 29. stavak 2. ZOO-a.

24. Naime, neosnovan je prigovor tuženika zastari predmetnog potraživanja. Odredbom članka 215. stavak 1. ZOO-a propisano je da zastara potraživanja počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Utvrđenjem ništetnosti sporne ugovorne odredbe tužitelj stječe pravo na vraćanje danog temeljem te ništetne ugovorne odredbe.

25. Takvo pravno mišljenje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zaključkom broj SU-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 stavak 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, da tužitelj istovremeno sa tužbom radi utvrđenja ništetnosti te odredbe Ugovora nije postavio i restitucijski zahtjev, zastara toga potraživanja počela bi teći tek od pravomoćnosti ove presude. Kamate pak zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

26. O troškovima postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a primjenjujući na zatraženi trošak zastupanja Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) primjenjujući je na utvrđenu vrijednost predmeta spora sukladno odredbi članka 40. stavak 3. ZPP-a od 279,78 eur.

27. Naime, tuženik je prigovorio vrijednosti predmeta spora koju je u tužbi označio tužitelj u iznosu od 750,00 eur te je tužitelj u skladu s tim prigovorom i smanjio vrijednost predmeta spora na iznos postavljenog zahtjeva za isplatu.

28. Stoga mu je opravdan troška sastava tužbe u iznosu od 50,00 eur sastava obrazloženog podneska kojim se očitovao na odgovor na tužbu u iznosu od 50,00 eur, te pristupa punomoćnika na ročište 12. veljače 2026. u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 7/1, 8/1 i 9/1 Tarife), što je ukupno 150,00 eur troškova zastupanja, na koji mu pripada i trošak PDV-a od 25% po Tbr. 46. Tarife što iznosi 37,50 eur. K tome mu je osnovan zatraženi trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 26,54 eur i presudu u iznosu od 13,27 eur, pa mu se dosuđuje troškova postupka u iznosu od 227,31 eur. Nije mu priznat opravdanim na teret tuženika zatraženi trošak sastavljanja podneska od 5. veljače 2026. kojim je samo snizio vrijednost predmeta spora što je mogao i na ročištu. Na ročište za objavu presude nije pristupio pa mu ne pripada ni taj zatraženi trošak.

U Vrbovcu 13. ožujka 2026.

Sutkinja

Zdenka Kudović-Husain

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je održano to ročište.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o istom, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano odnosno od dana objave presude na e-oglasnoj ploči.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o tom ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Žalba se podnosi putem ovog suda pisano u tri primjerka.

O žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

-odvj. Marko Cvrković, Vukovar

-odvj. Margita Kiš Kapetanović, Zagreb