REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1248/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek u pravnoj stvari tužitelja Druga Fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2a, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o. Zagreb, Radnička 47, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 11. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, s danom objave 13. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu, broj: 78855/05 od dana 06. srpnja 2005., sklopljenog između pravnog prednika tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d. Split, R. Boškovića 16, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora, i EG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „Naknada za obradu zahtjeva“, a koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva iznos od 132,72 EUR sa zateznom kamatom od 8. srpnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna s topa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 314,44 EUR sa zateznom kamatom od 13. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka za iznos od 702,70 EUR sa zateznom kamatom od 13. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 9. svibnja 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći da je EG kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom 6. srpnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 78855/05 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je pravni prednik tuženika odobrio korisniku kredit u kunskoj protuvrijednosti od 53.139,72 CHF obračunato prema srednjem deviznom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 156 mjeseci. Ističe da je člankom 8. Ugovora o kreditu pod nazivom "Naknada za obradu zahtjeva" predviđena naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 1% od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna, s time da je plaćanje navedene naknade jednokratno, prije korištenja kredita, dok se korisnik kredita istu obvezuje platiti neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita. S tim u vezi tužitelj tvrdi da je korisniku kredita 7. srpnja 2005. naplaćena naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 132,72 EUR/999,98 kuna.

1.2. Tužitelj nadalje u tužbi navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i pravnog prednika tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. U odnosu na odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu ističe da korisniku kredita u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu pravni prednik tuženika ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve s obzirom da je predmetni ugovor bio unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika. Štoviše, tvrdi da korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane pravnog prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Tužitelj navodi da je takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita pa da time plaćanje predmetne naknade iz članka 8. Ugovora o kreditu u iznosu od 132,72 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnik kredita kao potrošača budući da je pravni prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, koji iznos je umanjen iznos od 132,72 EUR od iznosa kredita.

1.3. Dalje tužitelj navodi da je korisnik kredita, u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu kupnje stana, što nedvojbeno proizlazi iz odredbe članka 3. Ugovora o kreditu. Stoga smatra da korisnik kredita nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila jasna i lako razumljiva, za razliku od pravnog prednika tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Korisnik kredita je kao fizička osoba koja je predmetni Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač u odnosu na pravnog prednika tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje sporne odredbe. Tvrdi da je sve navedeno dovelo do pristanka korisnika kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tuženika, čime je pravni prednik tuženika izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

1.4. Nadalje, tvrdi da se prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između korisnika kredita i pravnog prednika tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, tužitelj tvrdi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena ugovorna odredba te je da je stoga ista, sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP, ništetna. U tom smislu, tužitelj upire i na to da je odredbom članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. također propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je pravni prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, korisnika kredita doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Smatra da je predmetni Ugovor o kreditu nesporno sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje pravnog prednika tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, prema odredbi članka 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kreditnog zahtjeva te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 132,72 EUR. Pri tome ističe kako pravni prednik tuženika u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, ne spominjući što točno ista obuhvaća, a što korisniku kredita kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato.

1.5. Stoga tužitelj ističe da se po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu , koji je već prethodno bio pripremljen od strane pravnog prednika tuženika, što prema njegovim tvrdnjama znači da je ista odredba ništetna. Također ističe i da je očito i nesporno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, koju je korisnik kredita platio 7. srpnja 2005. u iznosu od 132,72 EUR/ 999,98 kuna prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, sukladno članku 87. stavak 1. ZZP, sve u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Nadalje tužitelj upire na odredbu članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) kojom je propisano da je slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tužitelj tvrdi da je pravni prednik tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 132,72 EUR.

1.6. Tužitelj završno u tužbi navodi da je s korisnikom kredita sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim je ustupitelj (korisnik kredita) ustupio primatelju (tužitelju) svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju predmetnog Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima, o čemu je tuženik obaviješten pisanim putem.

1.7. Stoga tužitelj tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti sporne odredbe članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu te zahtijeva isplatu iznosa od 132,72 EUR sa pripadajućim kamatama s osnove plaćene naknade za obradu kredita temeljem tako ništetne ugovorne odredbe.

2.1. Tuženik je prvotno podnio odgovor na tužbu 12. lipnja 2025. kojim je ukratko prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora, osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, istaknuo prigovor nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije tužitelja, osporio da je dokazano izvršenje uplata po ugovoru o kreditu, osporio tužiteljev status kao potrošača i slijedom toga istaknuo prigovor zastare te je osporio i da bi bile ispunjene pretpostavke za ništetnost sporne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

2.2 Tuženik je potom na ročištu održanom 11. ožujka 2026. izmijenio odgovor na tužbu na način da je učinio nespornom osnovu tužbenog zahtjeva i sve činjenične navode tužitelja iz tužbe, učinio je nespornom aktivnu legitimaciju tužitelja i pasivnu legitimaciju tuženika, kao i činjenicu da je korisniku kredita 7. srpnja 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 132,72 EUR slijedom čega je učinio nespornom i visinu točke II. tužbenog zahtjeva. Tuženik je također učinio nespornim da zastara još nije počela ni teći imajući u vidu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz čega proizlazi da je povukao istaknuti prigovor zastare.

3. Tužitelj je na ročištu održanom 11. ožujka 2026. naznačio stopu zatezne kamate u točki II. tužbenog zahtjeva na način da istu zahtijeva u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a propisanu za ostale odnose.

4.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti spora kao suviše visoko postavljenoj navodeći kako smatra da se svaki deklaratorni nenovčani zahtjev na utvrđenje ništetnosti u ovom postupku treba smatrati kao deklaratorni preambul zahtjeva za isplatu te da se stoga vrijednost predmeta spora deklaratornog preambula ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu. Tužitelj se na navedeni prigovor očitovao podneskom od 23. lipnja 2025. te je istaknuo da je u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,23 EUR imajući u vidu odredbu članka 19. Zakona o sudskim pristojbama, a u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva u iznosu od 132,72 EUR.

4.2. Ovaj sud je odmah na pripremnom ročištu u skladu s odredbom članka 40. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) brzo i na prikladan način provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora te je rješenjem odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 132,72 EUR (rješenje s obrazloženjem na zapisniku s ročišta održanog 11. ožujka 2026., list 142. do 144. spisa).

5.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: potvrda o plaćenoj naknadi (list 9. spisa), dopis od 24. ožujka 2025. (list 10. spisa), Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu broj 78855/05 od 28. travnja 2016. (list 12. do 13. spisa), obavijest o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 14., 21., 22. i 27. spisa), Ugovor o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 15. do 20. spisa), pisana izjava svjedoka EG (list 24. do 3326 spisa), Ugovor o kreditu broj 78855/05 od 6. srpnja 2005. (list 28. do 34. spisa), sudska praksa (list 35. do 47., list 54. do 60., list 87. do 115., list 119. do 138. spisa), Direktiva vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. ( list 48. do 53. spisa), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (list 86. spisa), Izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenog 2020. (list 116. do 118. spisa).

5.2. Tužitelj je na pripremnom ročištu, imajući u vidu sve nesporno utvrđene činjenice, kao i činjenicu da je tuženik učinio nespornom osnovu tužbenog zahtjeva, odustao od svih dokaznih prijedloga, osim od prijedloga da se izvrši uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu, pa sud te dokaze nije provodio.

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 8. Ugovora o kreditu broj 78855/05 od 6. srpnja 2005. te isplata iznosa od 132,72 EUR sa zateznom kamatom s osnove naknade plaćene temeljem tako ništetne odredbe članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu.

8.1. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj (list 28. do 34. spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita EG i pravnog prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. kao kreditora za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 53.139,72 CHF po srednjem deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita, sa namjenom kupnje stana iz Programa poticane stanogradnje u gradu Zagrebu.

8.2. Odredbom članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu (pod nazivom "NAKNADA ZA OBRADU ZAHTJEVA") ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna, plaćanje jednok ratno, prije korištenja kredita, a korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.

9.1. Među strankama nije sporna osnova tužbenog zahtjeva niti je sporna visina točke II. tužbenog zahtjeva, a među strankama nije sporna aktivna legitimacija tužitelja kao niti pasivna legitimacija tuženika.

9.2. Među strankama nisu sporni niti činjenični navodi tužitelja iz tužbe, odnosno u bitnome nije sporno da je pravni prednik tuženika s korisnikom kredita EG sklopio predmetni Ugovor o kreditu broj 78855/05 od 6. srpnja 2005., nije sporan status korisnika kredita kao potrošača, nije sporno da je korisnik kredita s ovdje tužiteljem 10. lipnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), nije sporno da je tuženik obaviješten o cesiji, nije sporno da je 7. srpnja 2005. korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 132,72 EUR, nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika, nije sporno da se radi o tipskom (standardiziranom) ugovoru o kreditu, nije sporno da se s korisnikom kredita nije pojedinačno pregovarala sporna odredba članka 8. Ugovora o kreditu, kao niti da korisnik kredita nije bio informiran o tome što točno naknada za obradu zahtjeva u sebi sadrži, a nije sporno niti da korisniku kredita predmetna odredba nije bila jasna, lako uočljiva, razumljiva i to kako na gramatičkoj razini tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze.

10. Stoga među strankama nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika, nije sporno da se radi o tipskom (standardiziranom) ugovoru o kreditu, a nije sporno niti da se s korisnikom kredita sporna odredba članka 8. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovarala, kao niti da korisnik kredita nije bio informiran što točno naknada za obradu zahtjeva u sebi sadrži, iz čega nesporno proizlazi da korisniku kredita djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, odnosno što ona sve točno uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina. Među strankama nije sporno niti da predmetna odredba članka 8. Ugovora o kreditu korisniku kredita nije bila jasna, lako uočljiva, razumljiva i to kako na gramatičkoj razini tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

11.1. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

11.2. Odredbom članka 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

11.3. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12.1. Na tuženiku je teret dokazivanja da je njegov prednik sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već je dapače učinio nespornim da njegov pravni prednik nije s korisnikom kredita pojedinačno pregovarao predmetnu odredbu članka 8. Ugovora o kreditu, odnosno učinio je nespornom osnovu tužbenog zahtjeva. Također u ovom postupku nije sporno, a što proizlazi i iz sporne odredbe Ugovora o kreditu, da se radi o standardnoj stipulaciji tipskog od strane banke unaprijed pripremljenog ugovora, koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u određenom postotku od iznosa kredita i to čak neovisno o korištenju kredita, odnosno neovisno o iskorištenom iznosu kredita. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li predniku tuženika bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

12.2. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

12.3. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu i na mjerodavnim propisima, kao i na nesporno učinjenim činjenicama između stranaka tijekom postupka, u konkretnom slučaju je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade nego samo način njezina izračuna, proizlazi da prednik tuženika nije vodio računa o interesima potrošača. Tuženik je učinio nespornim da se o predmetnoj naknadi s korisnikom kredita nije pojedinačno pregovaralo, a nije predložio niti jedan dokaz na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita, kao niti na okolnost da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Stoga je ovaj sud utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

13.1. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

13.2. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim, kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja prednik tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, kao i činjenici da je obveza plaćanja sporne naknade nametnuta korisniku kredita neovisno o korištenju kredita, odnosno iskorištenom iznosu kredita, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

14. Slijedom iznesenih utvrđenja i zaključaka, imajući u vidu i da je tuženik učinio nespornom osnovu tužbenog zahtjeva, ocjena je ovog suda kako je odredba članka 8. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva sukladno odredbi članka 87. stavak 1., u vezi članka 81. i članka 83. ZZP-a ništetna, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

15. Odredbom čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

16. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 132,72 EUR, koja visina među strankama nije sporna, pa je slijedom toga odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

18.1. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

18.2. S obzirom na utvrđenje ovog suda da je prednik tuženika morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora, ovaj sud je ocijenio osnovanim i zahtjev za isplatom zatezne kamate na utuženi iznos naknade od dana plaćanja iste (tužitelj je zahtjev postavio od dana nakon izvršenog plaćanja naknade) pa do isplate, odnosno od 8. srpnja 2005. pa do isplate (točka II. izreke ove presude).

19. Stopa zatezne kamate na utuženi iznos glavnice određena je na temelju članka 29. st. 2. ZOO-a propisana za ostale odnose.

20.1. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 148. i 149. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (utvrđena na ročištu održanom 11. ožujka 2026. u iznosu od 132,72 EUR) i vrijednost boda od 2,00 EUR.

20.2. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak sastava podneska od 23. lipnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 11. ožujka 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak pristupa na ročište na kojem se objavljuje presuda (Tbr. 9.3. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 6,25 EUR

- trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita (Tbr. 36. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR,

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 6,64 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 314,44 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

20.3. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

21.1. Tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na neosnovano prekomjerno zatraženi trošak u odnosu na sve zatražene i priznate radnje s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora prema kojoj tužitelju za pojedinu radnju u punom iznosu pripada nagrada u iznosu od 25 bodova.

21.2. Nadalje, tužitelj je zahtijevao naknadu troškova sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 79,64 EUR. Tužitelj je uz tužbu dostavio dokaz da je pravovremeno platio sudsku pristojbu za tužbu u polovici propisanog iznosa te pristojbe Tarifom, odnosno u iznosu od 26,55 EUR, pa mu je u toj visini taj trošak i priznat. S obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora tužitelj je u obvezi plaćanja sudske pristojbe na presudu u punom iznosu od 13,27 EUR, međutim, odredbom članka 7. stavak 3. ZSP-a propisano je da na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba se plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke. Tako je tužitelj u obvezi plaćanja sudske pristojbe za presudu u iznosu od 6,64 EUR, ukoliko ju plati u propisanom roku od tri dana, dok sam snosi krivnju za eventualno nepravovremeno plaćanje iste i slijedom toga plaćanje razlike do punog iznosa pristojbe propisanog Tarifom (razlika u iznosu od 6,63 EUR). Stoga je na ime zatražene sudske pristojbe na presudu tužiteljev zahtjev prihvaćen za iznos od 6,64 EUR. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova sudske pristojbe za tužbu i presudu je odbijen kao neosnovan (za iznos od 33,19 EUR).

21.3. Slijedom navedenoga, tužiteljev zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka odbijen je kao neosnovan za ukupni iznos od 702,70 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

U Zagrebu 13. ožujka 2026.

SUDAC

Iva Karin Šipek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.