REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-3092/2023-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, Vrbani 15 , protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, Ribnjak 40 , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 10. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 13. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez učinka odredbe Ugovora o kreditu br: 360251 od 08. lipnja 2007. sklopljenog između korisnika kredita ĆČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i pravnog prednika tuženika društva VOLKSBANK d.d. Zagreb, Varšavska 9, a koje:

- u dijelu članka 2.1. glasi: ’’Redovna kamata: 5,20 % (petcijelihdvadesetposto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.’’

- u dijelu članka 8. glasi: ’’Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF 259.96 (dvjestopedesetdevet i 96/100 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.’’

II. Nalaže s tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 3.783,46 EUR zajedno sa zateznom kamatom, i to:

-na iznos od 1,31 EUR od dana 01. veljače 2008. do isplate

-na iznos 3,69 EUR od dana 01. ožujka 2008. do isplate

-na iznos 9,89 EUR od dana 08. travnja 2008. do isplate

-na iznos 5,12 EUR od dana 29. svibnja 2008. do isplate

-na iznos 3,90 EUR od dana 23. lipnja 2008. do isplate

-na iznos 5,68 EUR od dana 11. rujna 2008. do isplate

-na iznos 3,87 EUR od dana 07. listopada 2008 do isplate

-na iznos 3,88 EUR od dana 07. listopada 2008. do isplate

-na iznos 5,07 EUR od dana 07. studenog 2008. do isplate

-na iznos 18,77 EUR od dana 24. studenog 2008. do isplate

-na iznos 8,71 EUR od dana 05. prosinca 2008. do isplate

-na iznos 22,63 EUR od dana 09. siječnja 2009. do isplate

-na iznos 24,16 EUR od dana 06. veljače 2009. do isplate

-na iznos 24,94 EUR od dana 06. ožujka 2009. do isplate

-na iznos 23,10 EUR od dana 01. travnja 2009. do isplate

-na iznos 22,83 EUR od dana 02. svibnja 2009. do isplate

-na iznos 19,94 EUR od dana 01. lipnja 2009. do isplate

-na iznos 17,40 EUR od dana 01. srpnja 2009. do isplate

-na iznos 18,29 EUR od dana 01. kolovoza 2009. do isplate

-na iznos 20,17 EUR od dana 01. rujna 2009 do isplate

-na iznos 21,88 EUR od dana 01. listopada 2009. do isplate

-na iznos 20,82 EUR od dana 02. studenog 2009. do isplate

-na iznos 23,27 EUR od dana 01. prosinca 2009. do isplate

-na iznos 25,57 EUR od dana 02. siječnja 2010. do isplate

-na iznos 28,01 EUR od dana 01. veljače 2010. do isplate

-na iznos 27,37 EUR od dana 01. ožujka 2010. do isplate

-na iznos 31,47 EUR od dana 01. travnja 2010. do isplate

-na iznos 30,42 EUR od dana 03. svibnja 2010. do isplate

-na iznos 32,47 EUR od dana 01. lipnja 2010. do isplate

-na iznos 44,10 EUR od dana 01. srpnja 2010. do isplate

-na iznos 41,45 EUR od dana 02. kolovoza 2010. do isplate

-na iznos 51,37 EUR od dana 01. rujna 2010. do isplate

-na iznos 46,14 EUR od dana 01. listopada 2010. do isplate

-na iznos 42,20 EUR od dana 02. studenog 2010. do isplate

-na iznos 54,17 EUR od dana 01. prosinca 2010. do isplate

-na iznos 61,57 EUR od dana 03. siječnja 2011. do isplate

-na iznos 56,20 EUR od dana 01. veljače 2011. do isplate

-na iznos 56,99 EUR od dana 01. ožujka 2011 do isplate

-na iznos 53,13 EUR od dana 01. travnja 2011. do isplate

-na iznos 54,32 EUR od dana 02. svibnja 2011. do isplate

-na iznos 67,42 EUR od dana 01. lipnja 2011. do isplate

-na iznos 69,26 EUR od dana 01. srpnja 2011. do isplate

-na iznos 83,75 EUR od dana 01. kolovoza 2011. do isplate

-na iznos 78,49 EUR od dana 01. rujna 2011. do isplate

-na iznos 70,29 EUR od dana 01. listopada 2011. do isplate

-na iznos 70,08 EUR od dana 02. studenog 2011. do isplate

-na iznos 69,19 EUR od dana 01. prosinca 2011. do isplate

-na iznos 72,16 EUR od dana 02. siječnja 2012. do isplate

-na iznos 75,44 EUR od dana 01. veljače 2012. do isplate

-na iznos 75,54 EUR od dana 01. ožujka 2012. do isplate

-na iznos 73,47 EUR od dana 02. travnja 2012. do isplate

-na iznos 74,31 EUR od dana 02. svibnja 2012. do isplate

-na iznos 75,54 EUR od dana 01. lipnja 2012. do isplate

-na iznos 74,22 EUR od dana 02. srpnja 2012. do isplate

-na iznos 74,33 EUR od dana 01. kolovoza 2012. do isplate

-na iznos 73,11 EUR od dana 01. rujna 2012. do isplate

-na iznos 70,85 EUR od dana 01. listopada 2012. do isplate

-na iznos 73,60 EUR od dana 02. studenog 2012. do isplate

-na iznos 74,61 EUR od dana 01. prosinca 2012. do isplate

-na iznos 74,20 EUR od dana 02. siječnja 2013. do isplate

-na iznos 70,18 EUR od dana 01. veljače 2013. do isplate

-na iznos 72,97 EUR od dana 01. ožujka 2013. do isplate

-na iznos 73,61 EUR od dana 20. svibnja 2013. do isplate

-na iznos 72,35 EUR od dana 28. lipnja 2013. do isplate

-na iznos 68,65 EUR od dana 28. lipnja 2013. do isplate

-na iznos 66,34 EUR od dana 05. rujna 2013. do isplate

-na iznos 68,38 EUR od dana 10. rujna 2013. do isplate

-na iznos 69,79 EUR od dana 10. listopada 2013 do isplate

-na iznos 73,38 EUR od dana 28. studenog 2013. do isplate

-na iznos 71,41 EUR od dana 28. studenog 2013. do isplate

-na iznos 72,29 EUR od dana 14. siječnja 2014. do isplate

-na iznos 73,02 EUR od dana 29. siječnja 2014. do isplate

-na iznos 74,40 EUR od dana 10. ožujka 2014. do isplate

-na iznos 75,85 EUR od dana 10. travnja 2014. do isplate

-na iznos 75,11 EUR od dana 17. travnja 2014. do isplate

-na iznos 73,66 EUR od dana 11. lipnja 2014. do isplate

-na iznos 95,94 EUR od dana 03. srpnja 2014. do isplate, po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu u dijelu zahtjeva za isplatom iznosa od 198,22 EUR sa zateznom kamatom od 8. lipnja 2007. do isplate.

II. Nalaže s tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.282,09 EUR sa zateznom kamatom od 13. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka za iznos od 375,00 EUR sa zateznom kamatom od 13. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu u kojoj tvrdi da je tuženik 8. lipnja 2007. sklopio sa korisnikom kredita ĆČ Ugovor o kreditu broj: 360251, kojim je tuženik korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.271,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj ističe da je člankom 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj tuženiku dužan platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika, pri čemu je ugovorena početna kamatna stopa od 5,20 %. Tužitelj tvrdi da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope ništetne. Nadalje, navodi da je člankom 8. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena za korisnika kredita obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća. Ističe da su navedene odredbe kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) također ništetne.

1.2. Tužitelj nastavno navodi da je korisnik kredita kao ustupitelj Ugovorom o cesiji prenio sve svoje tražbine prema tuženiku koje bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu na ovdje tužitelja kao primatelja te da s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ima tražbine na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada te da slijedom toga ima pravo zahtijevati povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, kao i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

1.3. Navodi kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, a da nije prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu trgovac u cijelosti informirao potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Tužitelj tvrdi da su navedene presude, potvrđene i odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev- 2221/18, obvezujuće i u predmetnom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Tužitelj tvrdi da učinak ništetnosti spomenutih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi korisnik kredita bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, a da učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi korisnik bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franka na dan isplate kredita .

1.4. Tužitelj tako tužbom zahtijeva utvrđenje da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamata (članak 2.1. Ugovora) te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula (članak 8. Ugovora) te isplatu preplaćenih iznosa po tako ništetnim odredbama ugovora.

2.1. Tuženik u odgovor na tužbu spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ističe prigovor zastare te spori da se utvrđenja iz odluke donesene u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa od strane Udruge Potrošač mogu primijeniti na konkretan predmet spora.

2.2. U odnosu na navode o nepoštenosti valutne klauzule vezane za švicarski franak ističe u bitnome da presuda donesena u kolektivnom sporu ne daje subjektivna prava potrošaču te je tužitelj dužan dokazati da u predmetnom ugovornom odnosu postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule (čl. 81. i 84. ZZP). Ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti, kao i da su odredbe jasno koncipirane ugovorom i unesene u ugovor na lako uočljivim mjestima, a da se korisnik kredita prije sklapanja ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze te je mogao od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Također ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tvrdi da tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Nadodaje kako tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

2.3. U odnosu na tužiteljeve navode o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika tuženik ističe da čak i kad bi utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu bila primjenjiva, da njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Tvrdi da niti jedna od kumulativnih pretpostavki za utvrđenje te odredbe ništetnom nije ispunjena pa da nema ni osnove za primjenu članka 1111. stavak 3. ZOO-a. Nadalje tvrdi da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, kao i ono koje je do danas ostalo na snazi, izrekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju pa da tužitelj nije ovlašten tražiti da se utvrdi ništetnim dio ugovora koji je dopušten u skladu s propisima Republike Hrvatske. Tvrdi da je pravni osnov za promjenu kamatnih stopa kod tuženika predstavljala odredba samih ugovora, interni akti tuženika i sve ostale isprave i podnesci tuženika pa smatra netočnim da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima korisnik kredita nije bio niti je mogao biti upoznat, a smatra da i iz samog ugovora proizlazi, kojim su stranke izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, da su izrijekom ugovorile i primjenu njegovih internih akata pa tvrdi da je u cijelosti konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. Smatra očitim da je navedena odredba jasna, uočljiva i razumljiva pa da njenu nedopuštenost, odnosno ništetnost nije niti moguće utvrđivati, a ističe i da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik nastavno obrazlaže da je kod utvrđivanja i promjena kamatnih stopa vodio računa o tržišnim uvjetima te da je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika pa da stoga ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

2.4. Tuženik prigovara i postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, a osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom.

3. Tužitelj je prvotno tužbu podnio protiv društva Nova hrvatska banka d.d., međutim, kako je tijekom postupka navedeno društvo pripojeno društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., ovaj sud je rješenjem poslovni broj P-1306/2023 od 28. rujna 2023. utvrdio prekid postupka te je istovremeno i nastavio postupak u odnosu na pravnog slijednika ranijeg tuženika, odnosno društvo preuzimatelja HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d.

4.1. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev u skladu s provedenim vještačenjem podneskom od 4. prosinca 2024. Tako postavljenim tužbenim zahtjevom djelomično je povukao tužbu u dijelu zahtjeva za isplatom iznosa od 198,22 EUR slijedom čega je u skladu s odredbom članka 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14

- odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

4.2. Tužitelj je na ročištu održanom 10. ožujka 2026. ispravio postavljeni tužbeni zahtjev podneskom od 4. prosinca 2024. na način kako glasi u točki I. izreke ove presude. Tuženik se navedenom nije protivio.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu i to: Otplatna tablica za izračun efektivne kamatne stope za kredit (list 8. do 10. spisa), Ugovor o kreditu br. 360251 od 8. lipnja 2007. (list 11. do 17. spisa), rješenje ovog suda poslovni broj Tt-23/25802-2 od 3. srpnja 2023. (list 66. do 67. spisa), sudska praksa (list 68. do 99. spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 115. spisa), Ugovor o ustupu tražbine od 30. svibnja 2023. (list 116. do 120. spisa), provedeno je financijsko vještačenje po društvu DARFIN d.o.o. koje je pisani nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i računovodstvo dipl. oec. Darku Prpiću (nalaz i mišljenje na listovima 142. do 169. spisa) te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka ĆČ (iskaz na listu 193. spisa).

6. Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 360251 od 8. lipnja 2007. o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti navedenih odredbi.

8. Među strankama nije sporno da je pravni prednik tuženika s korisnikom kredita ĆČ sklopio predmetni Ugovor o kreditu br. 360251, nije sporno da je korisnik kredita svoja potraživanja prema tuženiku s naslova ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu prenio na ovdje tužitelja Ugovorom o ustupu / prijenosu tražbine od 30. svibnja 2023., a nije sporna niti pasivna legitimacija tuženika.

9. Među strankama su sporne sporna aktivna legitimacija tužitelja s obzirom da tužitelj prema tvrdnjama tuženika nema status potrošača, sporna je osnova te je sporna visina tužbenog zahtjeva.

10. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj: 360251 (dalje: Ugovor o kreditu) utvrđeno je da je isti sklopljen 8. lipnja 2007. između ĆČ kao korisnika kredita i Volksbank d.d. (pravni prednik tuženika) kao kreditora, te da je isti odobren i korisniku kredita stavljen na raspolaganje kredit u iznosu 18.271,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je namjena kredita bila kupnja vozila.

11. Odredbom članka 2.1. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,20% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, dok je odredbom članka 8. istog Ugovora otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 259,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.

12.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije ističe se sljedeće.

12.2. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji), koji ugovor je nesporno sklopljen, ovaj sud je utvrdio da su korisnik kredita ĆČ kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj isti sklopili 30. svibnja 2023. te da je istim ĆČ ustupila tužitelju sve svoje tražbine iz predmetnog Ugovora o kreditu, kao i sve ostale tražbine koje se temelje ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, i to s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju ništetnih odredbi Ugovoru o kreditu sklopljenog s pravnim prednikom tuženika.

12.3. Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača te se njihova narav ne protivi ustupu, dok je primatelj pravna osoba koja nije potrošač. Dakle, tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi.

12.4. Činidba koja je predmet ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, navedeni Ugovor o ustupu sklopljen je u smislu odredbe čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

12.5. Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

12.6. Dakle, pravna osoba kojoj je potrošač na temelju ustupa prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača/03 ili Zakona o zaštiti potrošača/07, može od potrošačeva dužnika, potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu nego o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). Cesionar ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je cedent imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), a dužnik sukladno čl. 84. st. 2. ZOO-a može prema cesionaru, pored prigovora koje ima prema njemu, isticati i one prigovore koje je mogao istaknuti cedentu do časa kada je saznao za ustupanje.

12.7. Navedena pravna shvaćanja zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-692/2023 od 4. siječnja 2024. i Rev-258/2024 od 8. svibnja 2024. Navedena pravna shvaćanja zauzeo je i Sud Europske Unije u predmetu C- 383/18, Lexitor, od 11. rujna 2019. u točki 20. glede pitanja cesije i primjene Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.) te u predmetu C-519/19, DelayFix, od 18. studenog 2020. (točka 53. i točka 54.).

12.8. Novčana tražbina koja proizlazi iz djelomično ništetnog potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga (npr. naknada neimovinske štete) niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Naime, u smislu čl. 80. st. 1. ZOO-a, ustup takve tražbine nije zabranjen nijednim zakonom (tražbina nije izvan prometa), odnosno nije strogo osobne naravi (nije vezana za osobnost i strogo osobna prava vjerovnika) jer pravo na ispunjenje ovisi o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora. Stoga je slijedom svega navedenoga istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja ocijenjen neosnovanim.

13. Među strankama nije sporno da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe- Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d., pravni prednik tuženika), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. U pogledu istaknutog prigovora zastare relevantno je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

15. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu dana 13. lipnja 2014. na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., ali samo za 1. do 7. tuženika, ali ne i za 8. tuženika odnosno Sberbanku d.d., obzirom je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. bila djelomično preinačena na način da je tužbeni zahtjev u odnosu na 8. tuženika Sberbanku d.d. (ranije Volksbank d.d., pravni prednik tuženika) bio odbijen kako u pogledu ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i u pogledu valutne klauzule. Tu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kasnije je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom Revt-249/14 od 09. travnja 2015., međutim , Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. ukinuta je presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu u kojem je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na 8. tuženika Sberbanku te je predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. U ponovljenom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev prema Sberbanci d.d. i vratio predmet na ponovno suđenje Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Tek novom odlukom, odnosno presudom poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je konačno potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. glede nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u odnosu na 8. tuženika Sberbanku d.d. čime je presuda postala pravomoćna i prema toj banci. Navedena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. potvrđena je i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt- 2221/18 od 03. rujna 2019.

16. Slijedom navedenog, a kako je u ovom postupku tuženik upravo slijednik Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d. pravni prednik tuženika), u konkretnom slučaju istaknuti prigovor zastare nije osnovan jer je zastara počela teći 14. lipnja 2018., a kako je tužba podnesena 12. lipnja 2023., ista je podnesena unutar zastarnog roka u smislu odredbe članka 225. ZOO-a.

17. U konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017.) kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), kojima je, između ostalog, utvrđeno:

- da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 dalje u tekstu ZZP/07), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača

- da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. ZZP/07.

17. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz č lanka 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja kazati i da pojam naknade štete u smislu članka 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

18. Prema odredbi članka 138.a ZZP/07 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom članka 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla

20. Prema tome sud je vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, a prema kojoj je, tuženik (odnosno njegov pravni prednik) u razdoblju kada je zaključen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je kao ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica šv icarski franak (tako i u odluci Vrhovnog suda RH , poslovni broj: Rev- 3740/18-7 od 4. ožujka 2020.) te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranim odlukama tuženika (tako i u odluci Vrhovnog suda RH, broj. Rev- 3142/18-2 od 19. ožujka 2019.) te se ista odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji je sklopio pravni prednik tuženika sa ĆČ.

21. Tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ĆČ. Iz iskaza navedene svjedokinje u bitnome proizlazi da je s društvom Volksbank d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj 360251, predmet kojeg ugovora je bila kupnja osobnog vozila koje je kupila u privatne svrhe i koje nikada nije koristila u nikakve gospodarske svrhe. Nadalje iz iskaza proizlazi da svjedokinja nije htjela sklopiti ugovor u valuti CHF, međutim, da su joj u banci rekli da nije kreditno sposobna za kunski kredit koji je htjela, kao i da nije kreditno sposobna dići kredit niti u valuti EUR pa su joj u banci dali samo opciju sklapanja konkretnog ugovora o kreditu u valuti CHF, s time da joj je rečeno da su niže kamate i povoljniji uvjeti. Stoga svjedokinja nije imala niti izbora osim dići ovaj konkretni kredit. Svjedokinja je također iskazivala kako je ponudila dati učešće u iznosu od 3.000,00 EUR kako bi imala manje rate kredita, ali joj je rečeno da takve kredite nemaju u ponudi. Iz iskaza nadalje proizlazi da svjedokinja nije imala mogućnosti pregovaranja bilo kojih od uvjeta predmetnog ugovora o kreditu niti je imala mogućnost pregovaranja bilo koje odredbe istoga, kao i da joj niti jedna odredba nije bila pojašnjena već joj je samo rečeno da je ovakav ugovor o kreditu povoljniji. Svjedokinja je postavila upit glede odredbi vezanih za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, međutim, samo joj je odgovoreno da je to standardni ugovor te da se te odredbe ne mogu mijenjati jer je ugovor takav kakav je. Odredbe samog ugovora nisu joj bile razumljive, ali na svako njeno traženje objašnjenja rečeno joj je samo da su to povoljniji krediti, pri čemu ju nitko nije upozorio niti na eventualne rizike sklapanje takvog ugovora. Svjedokinja je također iskazivala da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnica obrta niti je bila član bilo kojeg trgovačkog društva. Sud je prihvatio iskaz svjedokinje budući je isti prema ocjeni ovog suda logičan, životan i uvjerljiv.

22. Dakle iz navedenog iskaza proizlazi kako tuženik, odnosno njegov pravni prednik, nije informirao korisnika kredita ĆČ o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR. Također iz iskaza korisnice kredita ne proizlazi da je mogla intervenirati u sadržaj ponuđenog ugovora niti da je mogla pregovarati o uvjetima istog, odnosno proizlazi da se radilo o unaprijed pripremljenom, tipiziranom ugovoru, pri čemu korisnica kredita nije bila upozorena na rizike sklapanja konkretnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

23. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 8. lipnja 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je također utvrđeno i u ovom predmetu na temelju iskaza svjedoka, te je isto dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Stoga je ovaj sud prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu u dijelu članka 8. istoga koji glasi ''Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF 259,96 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća." te je slijedom toga odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

24.1. Također, predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora pravni prednik tuženika i potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i time ništetne.

24.2. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u članku 2.1. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna je i prema odredbama ZOO-a jer je ista protivna i odredbama članka 269. stavak 2., članka 271. i članka 272. st. 1. ZOO-a. Naime, činidba ugovornih kamata u toj odredbi nije određena niti odrediva jer je tom odredbom ugovorena promjena kamatne stope na način da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno tuženikovoj odluci o kamatama i naknadama, bez navođenja bilo kakvog mjerljivog kriterija o kojem takva promjena visine i načina obračuna kamatne stope ovisi. Činidba kako je ugovorena u točki 2.1. Ugovora o kreditu nije određena niti odrediva jer ne sadrži određene kriterije s pomoću kojih se može odrediti visina kamatne stope, a niti su su stranke ostavile trećoj osobi da odredi kamatnu stopu. Naime prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a stranke mogu ostaviti trećoj osobi da odredi činidbu te je u tom slučaju činidba odrediva ako ju treća osoba stvarno i odredi. Međutim, činidba nije odrediva ako su stranke ugovorile da će jedna stranka po vlastitoj odluci moći odrediti činidbu jer navedena odredba čl. 272. st. 1. ZOO-a daje strankama mogućnost da povjere određivanje činidbe trećoj osobi, a ne da to bude ovlaštena učiniti jedna stranka ugovora po vlastitom nahođenju.

24.3. Stoga je ovaj sud prihvatio tužbeni zahtjev i u dijelu u kojem se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu u dijelu čl. 2.1. istoga koji glasi: ''Redovna kamata: 5,20% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.", slijedom čega je također odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

25. Kako je visina predmetnog potraživanja između stranaka bila sporna to je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje po društvu Darfin d.o.o. koje je nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću. Navedeni vještak je podnio pisani nalaz i mišljenje 2. prosinca 2024. te stranke na isti nisu imale prigovora, a tužitelj je sukladno mišljenju vještaka i konačno odredio tužbeni zahtjev kako glasi u točki II. izreke ove presude.

26. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupna razlika između anuiteta prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope iznosi za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos od 1.059,48 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 6.082,85 kune/807,33 EUR, a da ukupna razlika između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 22.423,80 kuna/2.976,13 EUR.

27. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka iz razloga što je vještak brižljivo razmotrio predmet vještačenja, točno je naveo sve što je opazio i našao te je svoje mišljenje iznio savjesno i u skladu sa pravilima znanosti i vještine. Stranke na sam nalaz i mišljenje nisu imale prigovora.

28. Sukladno provedenom vještačenju tužitelj je, kako je to već navedeno, konačno odredio tužbeni zahtjev te je uz utvrđenje ništetnim odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu zahtijevao i isplatu ukupnog iznosa od 3.783,46 EUR, od čega se iznos od 807,33 EUR odnosi na preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a iznos od 2.976,13 EUR na preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tuženik tako postavljenom zahtjevu nije prigovarao.

29. Vještak je u nalazu i mišljenju na prijedlog tuženika zasebno iskazao negativne razlike, kako je to tuženik predlagao, međutim, sud smatra da utuženu naknadu ne treba umanjiti za iznos za kojeg je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF-a bio manji od onoga na dan isplate pa s obzirom na navedeno izračun tih razlika iz vještačenja nije od utjecaja na utvrđeni iznos pretplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. To upravo iz razloga što tuženik u ovom postupku u odnosu na iznos za kojeg je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF-a bio manji od onoga na dan isplate, nije na određen način istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja iz odredbe članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i članka 196. ZOO- a, odnosno nije podnio protutužbu (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.).

30. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO-a ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, dok je prema č lanku 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

31. Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, kako je to određeno konačno određenim tužbenim zahtjevom, navedene odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. ZOO -a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF te razlike zbog promijene kamatne stope, i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike pa do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

32. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da je tuženik, odnosno njegov pravni prednik, sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz toga proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene stoga na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne i to od dana izvršenih plaćanja, koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik se kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. Prema tome vještak je pravilno i izradio izračun tijeka zatezne kamate prema kojem je tužitelj i konačno odredio tužbeni zahtjev podneskom od 4. prosinca 2024.

33. Slijedom navedenoga obveza je tuženika po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi vratit tužitelju ukupan iznos od 3.783,46 EUR, i to po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli ukupan iznos od 2.976,13 EUR, sa zateznom kamatom na pojedinačne preplaćene mjesečne iznose od dana izvršenih uplata pa do isplate, a po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ukupan iznos od 807,33 EUR, također sa zateznom kamatom na preplaćene mjesečne iznose po osnovu promjene kamatne stope i tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita od dana pretplate istih pa do isplate, pa je slijedom toga odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

34. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora (točka II. izreke ove presude).

35. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023 i 107/2025, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 195. i 201. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.

36. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 18. rujna 2023. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak sastava podneska od 14. prosinca 2023. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 6. studenog 2024. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 4. prosinca 2024. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 29. siječnja 2025. (Tbr. 9.5. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 24. travnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 10. ožujka 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak pristupa na ročište na kojem se objavljuje presuda (Tbr. 9.3. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR

- trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 65,73 EUR,

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 2.282,09 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

37. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.

38. Tužiteljev zahtjev za naknadom troškova odbijen je u odnosu na prekomjerno neosnovano zatraženi trošak sastava podneska od 13. rujna 2023. iz razloga što istim tužitelj obavještava da je raniji tuženik pripojen društvu Hrvatska poštanska banka d.d., sada tuženiku, pa se ne radi o obrazloženom podnesku za koji je nagrada propisana Tbr. 8.1. Tarife, već o podnesku koji potpada u kategoriju ostalih podnesaka za koji je propisana nagrada prema Tbr. 8.4. Tarife, kao i u odnosu na prekomjerno neosnovano zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 29. siječnja 2025. iz razloga što je navedeno ročište odgođeno prije upuštanja u raspravljanje pa tužitelju za pristup na isto pripada nagrada prema Tbr. 9.5. Tarife. Stoga je tužiteljev zahtjev za naknadom troškova odbijen kao neosnovan za ukupni iznos od 375,00 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 13. ožujka 2026.

Sudac

Iva Karin Šipek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.