REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: P-6110/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužitelja ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Sofia Petković, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 18. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Igora Metelka, odvjetnika, te zamjenice punomoćnika tuženika ZZ, odvjetničke vježbenice, dana 13. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 045-50-3443829 od 5.5.2006. sklopljenog između tužitelja i tuženog, a koja :

- u dijelu čl.3. glasi: “NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...).”

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.031,70 eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 14. listopada 2024. do isplate i to po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.467,90 eur eur sa zateznom kamatom počev od 13. ožujka 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi u tužbi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom dana 5. svibnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 045-50-3443829 (dalje u tekstu: Ugovor), u svrhu kupnje novog vozila za osobne potrebe, te da je točkom 3. Ugovora određeno da se naknada 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i da je tuženik 10. svibnja 2006. prilikom isplate kredita, tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 5.445,93 kn/722,79 eur, odnosno 3,30% od iznosa odobrenog kredita. Nadalje tužitelj navodi da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog, tipskog standardiziranog ugovora, s tužiteljem tuženik nije pojedinačno pregovarao o odredbi točke 3. Ugovora i da tužitelju nije predočio strukturu navedenih troškova niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe, da je tuženik kao financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, te smatra da je tuženik na opisani način postupio suprotno tada važećim odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Naveo je i da tužitelj nije isplaćen ugovoreni iznos kredita već da je isti umanjen za obračunatu ulaznu naknadu.

Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 8.lipnja 2026. tužitelj traži utvrditi ništetnost odredbe točke 3. Ugovora o kreditu broj: 045-50- 3443829, sklopljenog dana 5. svibnja 2006. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja ĆZ kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, te traži naložiti tuženiku da mu vrati naplaćenu jednokratnu naknadu za obradu kredita uvećanu za obračunate dospjele zatezne kamate do 14. listopada 2024., sve u iznosu od 2.031,70 EUR, sa procesnim kamatama od 14. listopada 2024. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik smatra neosnovanim navode tužitelja te ističe da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, a da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP, te da je obveza tužiteljice koja iz te odredbe proizlazi određena.

Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, kao i da je tužiteljica iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije.

Ističe da osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, da je ista naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužiteljica birala između ponuđenih joj kredita, kao i da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu.

Navodi da je i dopušteno provođenja testa poštenosti da tužiteljica ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Neosnovanim smatra navode tužiteljice da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva, kao i da sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu.

Poziva se na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, kao i da je tužiteljica naknadu platila i na istu nije imala prigovora, te kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora.

Tuženik ističe prigovor zastare, ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovi tužbenog zahtjeva u cijelosti te osporava da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO.

Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane te naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak uvećan za zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 045-50- 3443829 od 5. svibnja 2006 (list 23-27 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 12-15), otplatni plan (list 16-20), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja (list 62-63 spisa).

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Predmet spora su tužbeni zahtjevi tužitelja kao korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o potrošačkom kreditu u dijelu ugovorene naknade za obradu kredita, te zahtjev za vraćanje te naknade tužiteljici uvećan za dospjele i obračunate zatezne kamate do 13. listopada 2024.

6. Nije sporno da je između tuženika u svojstvu kreditora i tužitelja u svojstvu korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 045-50-3443829, sklopljenog dana 5. svibnja 2006. za iznos kunske protuvrijednosti kredita 35.368,27 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s redovnom kamatom 5,85% godišnjom i promjenjivom u skladu s tuženikovim odlukama s rokom otplate od 84 mjeseca za namjenu kupnje vozila i s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF koji vrijedi na dan dospjelosti prema otplatnom planu. Nije sporno da je ugovor o kreditu sastavio tuženik i da je tužiteljici ugovoreni iznos kredita umanjen za ugovoreni iznos naknade za obradu kredita u visini od 3,30%, odnosno za iznos od 1.167,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti 35.445,93 kn /722,79 eur. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva koji se sastoji od naplaćene naknade i dospjelih obračunatih zateznih kamata sve u iznosu od 2.031,70 eur i da je spornu naknadu tuženik naplatio prilikom isplate kredita 10. svibnja 2006.

7. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, tj. je li odredba čl. 3. Ugovora ništetna i pripada li tužitelju pravo na povrat plaćene naknade u zatraženoj visini koju je na temelju navedene odredbe platio tuženiku za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Sporna je zastara predmetne tražbine kao i zatraženi tijek zatezne kamate.

8. Iako tuženik izričito ne osporava tužitelju status potrošača kao ugovorne strane predmetnog Ugovora, valja reći da je u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje: ZZP) potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te je za pojam potrošač u Direktivi 93/13 bitan jedino objektivni funkcionalni kriterij, tj. da fizička osoba sklapa konkretni ugovor radi obavljanja osobnih – privatnih potreba i da je potrošač slabija ugovorna strana, pa je stoga na tuženiku teret dokaza da tužiteljica nije zaključila ugovor na temelju kojeg je dobivena novčana sredstva koristila za osobne – privatne potrebe (Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018.), odnosno da nije potrošač.

9. Svrha predmetnog Ugovora o kreditu je kupnja motornog vozila.

10. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv proizlazi da je smislu odredbe čl. 3. ZZP i Direktive 93/13 tužitelj potrošač, jer je sredstva dobivena kreditom upotrijebio za kupnju osobnog vozila, kao i da u vrijeme sklapanja ugovora, a ni kasnije, tužitelj nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta, odnosno da je vozilo kupio za osobne potrebe.

11. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP, važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Odredbom članka 81. stavak 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Navedena zakonska odredba čl. 81. ZZP u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

15. Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

16. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u smislu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

17. Tako se u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Konačno, čl. 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

19. Tužitelj je po zanimanju prometni tehničar i u svom iskazu je naveo da je predmetni kredit u CHF realizirao putem auto kuće Auto Will, u kojoj je odabrao vozilo koje je želio kupiti putem kredita te su mu rekli da je isti moguće ishoditi u banci tuženika u valuti CHF. Nitko mu ništa nije objašnjavao vezano za tu valutu već kad je donio svu potrebnu dokumentaciju u auto kuću, sastavljen je ugovor o kreditu koji je dobio na potpis. Ugovor je preuzeo u auto kući te se ne sijeća da je u istom bila ugovorena naknada za obradu kredita, ali znam da za obvezu plaćanja iste nije upozoren da će mu biti naplaćena. Njemu je bilo važno kolika će biti rata kredita da je može otplaćivati a i više se bavio vrstom vozila s obzirom da je ratni vojni invalid i da je na istom trebalo mijenjati upravljačke komande. U to vrijeme nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta i vozilo je koristio isključivo za privatne potrebe. Kredit je osobno otplaćivao. Ugovor je potpisao kod javnog bilježnika koji mu nije ništa pojašnjavao vezano za sadržaj ugovora te je tako solemnizirani ugovor vratio u auto kuću. Sa službenicima banke tuženika uopće nije imao nikakav kontakt.

20. Budući da iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv, proizlazi da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika i da je sa sadržajem Ugovora tužitelj bio upoznat neposredno prije potpisivanja istog kada je već trebao platiti odabrano vozilo, to plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % iznosa kredita u članku 3. Ugovora o kreditu očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja.

21. S obzirom da tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi točke 3. Ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo, a što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP, već je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj, to odredba članka 3. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavak 1. ZZP koja je prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP ništetna, pa je u tom smislu osnovan tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke.

22. Pritom nije od utjecaja to što je tužitelju bilo poznato da je ugovorena predmetna naknada obrade zahtjeva za kredit i da će platiti trošak prijevremene otplate kredita ako se za istu odluči, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu odluku i tužitelju je na temelju takvih ugovornih odredbi bila poznata obveza, ali nije bio upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi iznos naknada, (po kojem tečaju za CHF i za koji dan će se naknada obračunati) tako da predmetne naknade u Ugovoru nisu bile određene, niti su bile odredive.

23. Takvim postupanjem tuženika propušteno je tužitelju, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti sporne odredbe ugovora da bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i odredbe ugovora koje se odnose na ulaznu naknadu o kojoj tužitelj nedvojbeno nije bio u poziciji pregovaranja, a bez te naknade ne bi mogao realizirati kredit. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

24. Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ugovorna odredba toč. 3. Ugovora u dijelu koji se odnosi na plaćanje te naknade, nepoštena, a time u smislu odredbe čl. 87. st. 1 ZZP i ništetna.

25. Pritom također valja naglasiti da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao i da se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

26. Slijedom izloženog, a sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), osnovan je i zahtjev tužitelja da joj tuženik vrati trošak obrade kredita u iznosu od 5.445,93 kn, odnosno prema fiksnom tečaju konverzije 722,79 EUR, koji iznos je tuženik naplatio za obradu kreditnog zahtjeva na temelju ništetne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora i to kao nepošten stjecatelj sa zateznim kamatama koje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO teku od dana isplate kredita kada je iznos ulazne naknade ustegnut do isplate, s time da je tužitelj uz iznos glavnice od 722,79 EUR zatražio i obračunate zatezne kamate na taj iznos koje su dospjele do 14. listopada 2025. u iznosu od 1.308,91 eur ili ukupno 2.031,70 eur.

26.1. Tužitelj svoje pravo zahtijevati obračunate zatezne kamate do 14. listopada 2025. u iznosu od 1.308,91 eur, te procesne kamate od 14. listopada 2025. do isplate na ukupni iznos od 2.031,70 eur, osnovano temelji na odredbama čl. 160. st. 2. i čl. 31.st.2. ZOO i u skladu je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci broj Rev-372/2022 od 8. listopada 2025., slijedom čega je kao osnovan prihvaćen tužbeni zahtjev pod. toč. II izreke.

27. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

28. S obzirom da je ništetnost odredbe toč. 3. Ugovora na temelju koje tužitelj traži vraćanje stečenog bez osnove, plaćene naknade za obradu kredita, utvrđena ovom odlukom prihvaćanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva u skladu s čl.187. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), to je tuženikov prigovor zastare utužene tražbine neosnovan.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP., te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („(Narodne Novine" broj 91/04, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

30. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku- odvjetniku i to za sastav tužbe od 14.10.2024. prema Tbr. 7/1 75 bodova, za pristup na tri ročišta 9.6.2026. i 18.2.2026. prema Tbr. 9/1 100 bodova za svako, za pristup na ročište 9.6.2026. prema Tbr. 9/2 50 bodova, za pristup na ročište za objavu presude 13.3.2026. prema Tbr. 9/3 50 bodova, za sastav podneska 6.5.2025. prema Tbr. 8/1 75 bodova i za sastav podneska od 8.6.2025. prema Tbr. 8/1 100 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 1.100,00 eur, uvećano za 25% PDV 275,00 eur, čemu valja pribrojiti trošak sudskih pristojbi na tužbu 26,54 eur i na presudu u iznosu od 66,36 eur, te je tako odmjeren trošak tužitelju u ukupnom iznosu od 1.467,90 eur.

31. Tužitelju nije priznat trošak sastav podneska od 16.6.2026. u kojem ponavlja već ranije iznesene navode.

32. U konkretnom slučaju tužitelj je potrošač, ali nije riječ o sporu koji je pokrenuo potrošač na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine", broj 118/18 i 51/23) prema kojoj je tužitelj kao potrošač oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi.

33. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

34. Preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u podnesku od 8. lipnja 2025., prije zaključenja prethodnog postupka dopuštena je sukladno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 13. ožujka 2026.

Sutkinja:

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika