Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-396/2023-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu Zoranu Mandiću, u pravnoj stvari tužitelja EH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta iz Garešnice protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključenja glavne, javne rasprave 10. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZPP-a), 13. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., [adresa], OIB: 53056966535 da tužitelju EH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.129,39 € zajedno sa zateznom kamatom počev od dana 1. listopada 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, u roku 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., [adresa], OIB: 53056966535 da tužitelju EH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.138,09 EUR zajedno sa zateznom kamatom počev od dana 1. listopada 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate u roku 15 dana. "

III. Odbija se kao neosnovan prigovor radi prebijanja.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.860,10 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja 13. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj SH iz [adresa], podnio je putem svojih punomoćnika dana 30. svibnja 2023. ovome sudu tužbu protiv Reiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], radi isplate.

1. 1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 538-50-4047950 dana 25. travnja 2007. godine, kojim ugovorom mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 34.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za devize, s kamatom od 4,95% s rokom vraćanja od 20 godina.

1. 2. Predmetnim Ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim kamatnim stopama i kretanju tečaja koji će se primjenjivati, te kako će mjesečni anuiteti dospijevati.

1. 3. Tužitelj navodi da predmetni Ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa je tako tuženik koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata mijenja odlukom banke mogao postupiti kako je htio, odnosno nesavjesno. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, iako je jasna i jasno uočljiva nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji temeljem kojih bi se odluka o izmjeni kamate mijenjala, slijedom čega takvu odredbu smatra protivnom Zakonu o zaštiti potrošača, odnosno načelu savjesnosti i poštenja i Zakona o obveznim odnosima, te ista ne proizvodi pravne učinke.

1. 4. Jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena je nepoštenom i ništetnom, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. , presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., te presudom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-III- 2521/2015 od 13. prosinca 2016. ,

1. 5. Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom, pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja presuda je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

1. 6. Tužitelj ukazuje na odluku Visokog Trgovačkog suda u kojoj stoji da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja Ugovora, potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izraženo u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti.

1. 7. Iz predmetnog ugovora o kreditu jasno proizlazi da se radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kredit u švicarskim francima. Tužitelj je kreditiran u kunama, kredit mu je isplaćen u kunama, troškovi obrade kredita naplaćeni su u kunama, a i procjena kreditne sposobnosti tužitelja vršena je u kunama. Ono što je tuženik napravio jest to, da je nakon plasiranja kuna tužitelju povrat plasmana indeksirao valutnom klauzulom vezano uz kretanje švicarskog franka na svjetskom monetarnom tržištu, pri čemu tužitelja nije izvijestio niti upozorio da time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

1. 8. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik, bio je baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi, koji su u zajedničkom djelovanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama, pa se tako tužitelju usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata , kao i ukupna glavnica duga. Ugrađujući švicarski franak u valutnu klauzulu, tuženik je formirao ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te tako povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO- a, načelo jednake vrijednosti i činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcioniranja ništetnošću odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03.

1. 9. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja stopa se mijenja jednostranom odlukom banke i koja nije podložna nikakvoj kontroli. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO- a čini bitan sastojak ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pri tom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam ugovora je ona o anuitetnoj otplati, odnosno tužitelj je u prvim godinama kredita otplaćivao uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu. Ova odredba iako sama po sebi dopuštena, dodatno je omogućila tuženiku da jednostranim nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja , kako kroz kamate, tako i usporenjem otplate glavnice, a koja je i sama rasla zbog vezanosti uz valutu CHF.

1. 10. Kada se ovaj mehanizam ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata), stavi u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju, odnosno povećavaju, tuženik je suprotno čl. 6. ZOO-a ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato na štetu tužitelja, što je suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96 st. 1. ZZP/07 i to iz razloga što je istovremeno rasla kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet, pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

1. 11. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 502. c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a. st. 1. istog Zakona, da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

1. 12. Tužitelj navodi da je sa tuženikom zaključio i Dodatak ugovoru o kreditu, dana 1. veljače 2016., koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no međutim tužitelj potpisom tog Ugovora, te provedbom konverzije nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF.

1. 13. Tužitelj navodi da je banka prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u EUR-ima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na kredite u EUR-u i taj je fiktivni otplatni plan zatvarala sa stvarnim uplatama tužitelja, te je na taj način utvrđena preplata koja se nije vraćala potrošaču već se koristila za podmirenje obveza po konvertiranom kreditu.

1. 14. U okviru provedene konverzije, tuženik je tužitelju priznao postojanje preplate, međutim, kako u vrijeme zaključenja Dodatka ugovora o kreditu još nije bila donijeta odluka Visokog Trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF, ta činjenica nije uzeta u obzir, te je iznos preplate utvrđen daleko manjim no što je trebao biti.

1. 15. Iako je kredit konvertiran, sukladno odluci Vrhovnog suda posl.br. Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., tužitelj nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa, jer je tuženik prilikom provedbe konverzije utvrdio glavnicu ne uzimajući u obzir ništetnost odredbi ugovora o kreditu.

1. 16. Dakle, tužitelj smatra da potpisivanje Dodatka ugovora nije od značaja, budući da niti odredbama ZID ZPK/2015, a niti se navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa. Ne spominje se niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF.

1. 17. Prema inicijalnom izračunu tužitelja temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli tuženiku je preplatio ukupan iznos od 3.311,59 €/24.951,15 kuna, dok je s osnove tzv. razlike glavnice preplaćeno ukupno 1.210,34 €/9.119,32 kune. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom bi naložio tuženiku povrat više plaćenih iznosa sa pripadajućom kamatom od dana plaćanja.

1. 18. Nakon provedenog vještačenja i dopune nalaza i mišljenja, tužitelj precizira tužbeni zahtjev prvo podneskom od 18. travnja 2025. i konačno podneskom od 10. studenog 2025. nakon dopune nalaza (str. 192-193) te potražuje, iznos od 3.129,39 € € s osnove više plaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., te iznos od 1.138,09 € koji se odnosi na tzv. razliku glavnice koje umanjenje nije priznato prilikom zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava navode tužitelja da bi valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te kao takva ništetna, a niti tužitelj u tužbi ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj klauzuli.

2. 1.Tuženik navodi da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule odabrao valutnu klauzulu u CHF.

2. 2. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute nije bila predvidiva niti tuženiku, a tužitelj je bio upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, te je odabrao valutnu klauzulu u CHF. Takav odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno moglo birati ugovorne odredbe, odnosno valutnu klauzulu, te je svjesno preuzeo rizik.

2. 3. Tuženik ističe i prigovor zastare, smatra da tražbine tužitelja za povrat mjesečnih anuiteta zastarijevaju u roku od tri godine. Također smatra da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora potrošača, jer se ne radi o odlukama koje djeluju „erga omnes“, već te povrede potrošači moraju zasebno dokazivati. Odnosno, osnova tužbe nije dokazana samim postojanjem presude u kolektivnom sporu i drugim sudskim postupcima.

2. 4. Tuženik navodi da su stranke dana 1. veljače 2016., zaključile Dodatak ugovoru kojim je provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), kojom prilikom su uvažene stroge procedure određene Zakonom. Dodatkom je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu, pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu, provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na Zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama.

2. 5. Stoga se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, predlaže isti odbiti kao neosnovan, a na pripremnom ročištu održanom dana 19. ožujka 2024.,ističe i prigovor radi prebijanja, obzirom da postoji i negativna tečajna razlika odnosno da je tužitelj uslijed nižeg tečaja CHF, pojedine rate kredita platio manje no što bi platio da je tečaj ostao isti kao na dan zaključenja Ugovora o kreditu. Podneskom od 11. rujna 2025. (str. 180-181) tuženik precizira istaknut prigovor radi prebijanja i to za iznos od 496,72 €, zbog promijene kamatne stope, iznos od 21.76 € zbog promijene tečaja i iznos od 1.285,97 € za iznos priznat konverzijom.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji je tužitelj preplatio po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba vezanih uz valutnu klauzulu u CHF sadržanih u izvornom Ugovoru o kreditu što ga je zaključio s tuženikom 25. travnja 2007., te za dio iznosa koji mu nije priznat kao umanjenje glavnice prilikom zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu.

4. Radi utvrđenja relevantnih činjenica sud je izvršio uvid u preslik dokumentacije po kreditu broj 538-50-4047950 ( str. 17-36), ugovor o kreditu ( str. 37- 44), zk. izvadak za zk. ul. br. [broj ZK uloška] ( str. 45), Dodatak ugovoru o kreditu od 1. veljače 2016. ( str. 46-50), dopis RBA banke tužitelju s otplatnim planom ( str. 51-57), zahtjev za kredit od 23. veljače 2007.( str. 67), podnesak tužitelja od 7. rujna 2023. ( str. 73- 76) podnesak tuženika sa sudskom praksom od 18. ožujka 2024. ( str. 82-101), rješenje ovoga suda od 11. studenog 2024. , P-396/2023-9 ( str. 104-106), nalaz i mišljenje vještaka od 14. travnja 2025. ( str. 112-155), podnesak tužitelja s preciziranim tužbenim zahtjevom od 18. travnja 2025. ( str. 160-163), podnesak tuženika od 16. lipnja 2025. ( str. 165-166), očitovanje vještaka od 17. srpnja 2025. ( str. 169-176) , podnesak tuženika od 11. rujna 2025. ( str. 180-181), podnesak tužitelja od 25. rujna 2025. ( str. 182), podnesak vještaka od 22. listopada 2025. ( str. 188-191), podnesak tužitelja sa preciziranim tužbenim zahtjevom ( str. 192-193), podnesak tuženika od 24. studenog 2025. ( str. 194-197), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke ( str. 177-178).

5. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem čl. 8. ZPP-a.

6. Tužbeni zahtjev je pretežno osnovan.

7. Tijekom postupka nije sporno, da je tužitelj 25. travnja 2007., kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu temeljem kojeg mu je banka stavila na raspolaganje protuvrijednost od 34.000,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, sa rokom vraćanja od 20 godina, niti je sporno da Ugovor sadrži odredbu temeljem koje se kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita jednostranom odlukom kreditora.

7.1. Nije sporno niti da su tužitelj kao korisnik kredita i PH kao sudužnik sa tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb dana 1. veljače 2016. zaključili Dodatak ugovora o kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je Dodatkom kreditor umanjio dio preostale glavnice za iznos od 6.471,47€ sa danom 30. rujna 2015.

8. Sporno je, može li se na potraživanje tužitelja primjenjivati utvrđenje iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u Ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze - švicarski franak.

8. 1. Sporni su pravni učinci konverzije kredita, odnosno ništetnosti ugovornih odredaba, obzirom da je tužitelj prihvatio konverziju kredita, a sporno je treba li pri utvrđivanju preplaćenih anuiteta kredita uzeti u obzir i manje plaćene iznose anuiteta od prvotno ugovorenih uslijed nižeg tečaja CHF.

8. 2. Sporno je i postojanje pravnog interesa tužitelja, te je li za potraživanje tužitelja nastupila zastara.

8. 3. Također je sporan i prigovor radi prebijanja, istaknut od strane tuženika.

9. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je dokumentaciju koja se nalazi u spisu našao vjerodostojnom, a vjerodostojnost iste stranke nisu niti osporavale.

9. 1. Iskaz tužitelja SH (str.177-178) sud je našao životnim i logičnim pa stoga i vjerodostojnim, kako u dijelu gdje iskazuje da je kredit podizao radi kupnje nekretnine – obiteljske kuća za sebe i obitelj, a najpovoljniji je bio kredit vezan uz valutu CHF, te mu u banci ništa nisu objašnjavali o valuti i kamati. Vjerodostojan je i dio iskaza gdje navodi da se pri podizanju kredita vodi visinom iznosa koji mu je potreban i svojim primanjima zbog čega mu je povećavan rok otplate kredita. Dio iskaza gdje navodi da mu je rata otplate narasla sa 900,00 kuna na 1.400,00 kuna u bitnom potvrđuje i dokumentacija u spisu. Vjerodostojnim sud nalazi i dio iskaza gdje tužitelj govori o okolnostima zaključenja Dodatka ugovoru koji je prezentiran kao spas, te da je prilikom sklapanja oba ugovora situacija bila da je trebao prihvatiti ili odbiti ono što mu je ponuđeno.

9. 2. Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka (str. 112-137) s očitovanjem na primjedbe tuženika (str. 169-176) i tužitelja (188-191), sud je našao stručnim, objektivnim i izrađenim u skladu sa pravilima znanosti i vještine. Vještak u svom nalazu u cijelosti postupio po nalogu suda i naznačio svaki pojedini plaćeni iznos i iznos koji bi tužitelj za pojedini anuitet platio u slučaju da nije došlo do promjene tečaja. Tako je vještak utvrdio da je tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom, tužitelj platio 24.951,21 kunu (3.311,56 €) više zbog promijene tečaja CHF u odnosu na kunu (str. 135-136), dok tečajna razlika u korist tuženika iznosi 163,90 kuna.

9. 3. U dopuni nalaza vještak je uzeo u obzir i dio razlike koji je priznat prilikom konverzije, obzirom na promjenu tečaja € i CHF, naime prilikom konverzije kredita dug korisnika kredita utvrđivao se na način da se računalo koliko bi iznosilo dugovanje da je kredit podignut sa valutnom klauzulom u €-uru, te je vještak utvrdio da na dan 30. rujna 2015. nisu namirene više plaćene tečajne razlike u iznosu od 23.578,57 kuna/3.129,39 €, a koje u preciziranom tužbenom zahtjevu potražuje tužitelj sa kamatama od 1. listopada 2015.

9. 4. Vještak je također utvrdio i postojanje razlike glavnice koja je utvrđena konverzijom i glavnice po inicijalnom otplatnom planu, na štetu tužitelja u iznosu od 8.574,97 kuna/ 1.138,09 €, koju također potražuje tužitelj sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015.

10. Stoga je sud našao utvrđenim slijedeće relevantne činjenice;

- da je tužitelj dana 25. travnja 2007. u svojstvu potrošača i korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu. Kredit je denominiran u švicarskim francima (CHF) prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita,

- da je kredit, u iznosu od 34.000,00 CHF, tužitelj tj. korisnik kredita trebao otplatiti tijekom razdoblja od 20 godina (240 mjeseci), uz valutnu klauzulu, zajedno s ugovornom kamatom, koja je ugovorena kao promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,95% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja,

- da je 1. veljače 2016. tužitelj s tuženikom zaključio Dodatak ugovora o kreditu kojim su promijenjene odredbe osnovnog ugovora o kreditu od 25. travnja 2007. i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015 - dalje: ZID ZPK 2015 - Zakon o konverziji),

- da je navedenim Dodatkom utvrđeno da zbroj uplaćenih iznosa po kreditu CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate veći od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu sa otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do 30. rujna 2015. Tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 1.269,53 €, što u kunama, prema srednjem tečaju kreditora na dan 30. rujna 2015. iznosi 9.689,16 kuna,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka (pa tako i tuženika) kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,

- da su u trenutku stupanja na snagu ZID ZPK (Zakona o konverziji) ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope već u sudskoj praksi bile utvrđene ništetnim, dok je u to vrijeme prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske valutna klauzula u CHF bila valjana, ona je utvrđena nepoštenom i ništetnom tek nakon stupanja na snagu ZID ZPK i nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu između stranaka,

- da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) prošao ustavnu kontrolu zakonitosti jer je Ustavni sud u svome rješenju U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. istaknuo da isti ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanja produbljivanja dužničke krize, te je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne, te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku svojim rješenjem Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. ocijenio kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

- da je dugovanje tužitelja po kreditu u trenutku kada mu je isplaćen kredit, tj. prema tečaju koji je tada bio važeći od 4,488928 kuna za 1,00 CHF, iznosilo prema ugovorenom otplatnom planu 53.628,00 CHF/240.732,23 kuna (34.000,00 CHF/152.623,55 kuna glavnica i 19.628,00 CHF/88.108,68 kuna kamata),

- da je u periodu od isplate kredita pa do 30. rujna 2015., tuženik tužitelju na dan dospijeća obračunao 126.756,12 kuna, na ime otplate anuiteta, a koji bi, da su kamatna stopa i tečaj CHF ostali isti kao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosili 101.308,15 kuna, što čini razliku od 25.447,97 kuna,

- da je u periodu otplate kredita tužitelj zbog porasta tečaja platio ukupno 126.756,12 kuna, a da je tečaj bio isti kao u vrijeme sklapanja ugovora te bi anuitete platio 101.968,87 kuna. Ukupna tečajna razlika u korist tužitelja iznosi 24.951,15 kuna/3.311,59 €, dok u korist tuženika tečajna razlika iznosi 163,90 kuna/21,75 €,

- da tužitelju prilikom konverzije nije namirena razlika više plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike u iznosu od 23.578,57 kuna/3.129,39 €,

- da prilikom konverzije priznata razlika glavnice po inicijalnom otplatnom planu, i one utvrđene konverzijom na štetu tužitelja u iznosu od 8.574,97 kuna/ 1.138,09 €

11. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu: ZZP/03) Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu ZOO-a), Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015, u daljnjem tekstu ZID ZPK/15), kao i odluke i to Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Pž-7129/13 od 13. Lipnja 2014., te presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-222/2018-11 od 3. rujna 2019.

12. O postojanju pravnog interesa

12. 1. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZIDZPK-a, kojim su izmijenile odredbe Ugovora u pogledu valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da tužitelj kao korisnik kredita nema pravni interes tražiti povrat preplaćenih iznosa pri čemu se pitanje ništetnosti odredbi prvotnog ugovora razmatra kao prethodno pitanje o svojstvu potrošača. Ovakvo shvaćanje ovog suda u skladu je s pravnim shvaćanje Vrhovnog suda RH, izraženim u odluci Rev-2868/2018-2, od 12. veljače 2019.

13. O svojstvu potrošača

13. 1. U ovom postupku relevantno je bilo utvrditi ima li tužitelj svojstvo potrošača, pa samim time i pripada li mu pravna zaštita sukladno Zakonu o zaštiti potrošača.

13. 2. Tijekom postupka je utvrđeno da je tužitelj u svojstvu potrošača dana 25. travnja 2007. zaključio ugovor o kreditu za kupnju nekretnine i to obiteljske kuća za potrebe obitelji, dakle nije postupao niti kao predstavnik trgovačkog društva, obrtnik, nositelj OPG-a, a niti je namjena kredita bila neka privredna svrha, već isključivo privatne potrebe. Na koncu, zaključenjem Dodatka ugovora temeljem ZID ZPK-a kojeg su stranke zaključile 1. veljače 2016. i sam je tuženik priznao tužitelju svojstvo potrošača.

14. O ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF.

14. 1. Tuženik Reiffeisenbank Austrija bio je tuženik i u Kolektivnom sporu potrošača protiv banaka, pa se pravni učinci presuda u kolektivnom sporu i to presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. strpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., imaju primijeniti i u ovom sporu.

15. Konverzija i pravo restitucije za nepoštene ugovorne odredbe

15. 1. Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ključno je pitanje bilo, uređuje li ZID ZPK restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama u valutnu klauzulu u CHF na način da zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003. Ukoliko je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, uz utvrđenje ništetnosti, ima pravo i na povrat plaćanja.

15. 2. ZID ZPK uređuje konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF glavom IV.a – člancima 19.a do 19.l. Istim odredbama je propisano i njezino temeljno načelo te način na koji se ista provodi (odredbom članka 19.c istoimenog Zakona).

15. 3. Načelo konverzije kredita propisano je odredbom članka 19.b. ZID ZPK iz kojeg slijedi da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15. 4. Način izračuna konverzije također je propisan Zakonom, a on se u biti sastoji od usporedbe otplate kredita koje je izvršio potrošač s uvjetima koji proizlaze iz fiktivnog kredita denominiranog u eurima.

15. 5. ZID ZPK/2015., odnosno Zakon o konverziji izrijekom ne proglašava ništetnim niti jednu ugovornu odredbu ugovora o kreditu te s time u vezi sam Zakon izrijekom ne propisuje niti restituciju potrošača. Zakon je donesen u trenutku kada je presuda u kolektivnom sporu kojom je odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope ugovorne kamate bila utvrđena ništetnom već postala pravomoćna, no u trenutku njegova donošenja odredba o valutnoj klauzuli po praksi Vrhovnog suda bila valjana. Cilj zakonodavca je bio uklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize. Stoga, iznosi koji su naplaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredbi - kako one valutnoj klauzuli u CHF (čija je ništetnost utvrđena nakon stupanja na snagu ZID ZPK 2015 - Zakona o konverziji), tako i one o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, nisu vraćeni potrošaču nego su iskorišteni za ispunjenje njegovih ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu.

15. 6. Sukladno Zakonom propisanom načinu izračuna konverzije, tijekom tog postupka, nije ni utvrđivano koliko je potrošač pretplatio kredit uslijed nepoštenih ugovornih odredaba, obzirom da se izračun konverzije temeljio na usporedbi otplate kredita koje je izvršio potrošač s uvjetima koji proizlaze fiktivnog kredita denominiranog u eurima. Iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZID ZPK, slijedi da sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije, a to je osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR.

15. 7. U konačnom prijedlogu ZID ZPK/15, rečeno je da je cilj konverzije osiguranje redovne otplate kreditnih zaduženja osiguravajući ravnopravan položaj s korisnicima kredita u EUR-u. Prema tomu, intencija zakonodavca nije bila proglasiti odredbe izvornog Ugovora o kreditu ništetnim, a time niti urediti pitanje restitucije, već prvotno osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja. Predmetno proizlazi i iz činjenice da su iz primjene ZID ZPK isključeni korisnici kredita koji su već otplatiti kredite (iako u samom obrazloženju konačnog prijedloga Zakona o konverziji nisu navedeni razlozi isključenja tih potrošača). Mišljenje je ovog suda da isključenje tih korisnika kredita od primjene konverzije ukazuje da zakonodavac pri donošenju tog zakona nije razmatrao o obeštećenju potrošača, pa tako ni onih koji su otplatili kredite, ali su u ispunjenju svojih obveza izvršili plaćanja temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi. Cilj tog zakona bio je osigurati redovnu otplatu kreditnih zaduženja na način da je izjednačio položaj onih korisnika koji kredit nisu otplatili sa korisnicima kredita u EUR-u, a ne urediti pravne posljedice ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno obeštećenja. Kada bi tumačili odredbe ZID ZPK drugačije, odnosno da je njegov cilj bio urediti pitanje pravih posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno obeštećenje uslijed istih, to bi značilo da zakonodavac smatra da oni korisnici kredita koji su već isplatili svoje kredite nemaju pravo na restituciju, odnosno da u odnosima između tih potrošača i banaka nije došlo do značajne neravnoteže na štetu potrošača.

15. 8. Osim toga, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Dodatkom ugovoru koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15, nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o jednostranoj izmjeni kamatne stope ni o valutnoj klauzuli u CHF. Kao što je prethodno navedeno, pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano Dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne.

15. 9. Provedenim vještačenjem utvrđeno je pak, da je tužitelj u otplati kredita u valuti CHF, zbog rasta tečaja CHF preplatio kredit u iznosu od 24.951,21 kuna (3.311,56 €).

15. 10. Dakle zaključak je ovoga suda, da se tužitelj iako je zaključio Dodatak ugovora o kreditu, nije odrekao prava potrošača koja mu pripadaju zbog ništetnih odredbi Ugovora, niti se takav zaključak može izvesti iz odredbi ZID ZPK, niti teksta Aneksa ugovora.

15. 11. Tako pravno shvaćanje proizlazi i iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022. iz koje slijedi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“

15. 12. Uzevši u obzir sve navedeno, sud nalazi da konverzija nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka tj. konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed korištenja nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, što je ovdje predmet spora i promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke., što tužitelj nije tražio.

15. 13. Stoga, sud nalazi da tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO.

15. 14. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koju su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

15. 15. Odlukom VTS broj Pž-6632/17 od 14. 6. 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zg broj P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da su tuženici (uključujući i ovdje tuženika) u razdoblju od 1. 1. 2004. do 31. 12. 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovarajući valutna način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

15. 16. Tužitelj u ovoj parnici traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora, a što mu pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a. Obzirom da predmetnu parnicu pokreće potrošač u smislu odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14), nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tužitelj je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, ovlašten pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, a sud je, sukladno odredbi, čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14) Zakona o zaštiti potrošača, vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

15. 17. U konkretnom slučaju, stranke su Ugovor o kreditu sklopile 25. travnja 2007., kada je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), pa se stoga odredbe predmetnog zakona i imaju primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Zakon o zaštiti potrošača (ZZP/2003) kao poseban propis propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, no ne i pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (ZOO). Tako nepoštenu odredbu valja smatrati kao da nikada nije postojala i ista ne može imati učinak u odnosu na potrošača. To, naime, slijedi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 jer ništetnost djeluje od početka, ex tunc.

15. 18. Odredbe ZZP/2003, koje postavljaju visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, implementirane su putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( Sl. L 95, 21. 4. 1993).

15. 19. Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

15. 20. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementirala je u nacionalni okvir još 2003. uslijed obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice.

15. 21. Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske Europskoj uniji 2013. godine ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.

15. 22. U takvoj pravnoj situaciji nacionalno pravo je dužno primjenjivati odredbe ZZP-a koji je bio na snazi u trenutku kada su stranke zaključile Ugovor o kreditu, a koji je u nacionalno zakonodavstvo prenio odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dok je tumačenje pojmova i samih odredaba ZZP- a u dosegu sudova RH.

15. 23. Nacionalni sudovi pri tome imaju otvorenu mogućnost tumačiti mjerodavne odredbe ZZP-a autonomno ili uz pomoć prakse Europskog suda koja je razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti.

15. 24. Dakle, praksa Europskog suda u ovom slučaju nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo još 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na shvaćanja koja je iznio Europski sud u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije.

15. 25. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka, ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam prosječnog potrošača.

15. 26. U konkretnom slučaju, na osnovu iskaza tužitelja (raspravni zapisnik od 9. rujna 2025., str.177-178) utvrđeno je, da mu kao potrošaču tuženik u procesu pojedinačnog pregovaranja nije na odgovarajući način izložio sve relevantne okolnosti, već mu je predmetni ugovor prezentiran kao najpovoljniji, bez objašnjenja o riziku tečaja i jednostrane izmjene kamate.

15. 27. Zbog svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao da su u periodu pojedinačnih pregovora s tužiteljem istom objašnjeni razlozi i izneseni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i valutne klauzule u CHF valuti, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužitelja obavijestio da je rizik promijene kamatnih stopa i intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li primjerice isti rizik kod fiksne kamatne stope i u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.

15. 28. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno, sud izvodi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene ugovorne odredbe i to u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi povećani rizici kojima je bio izložen tužitelj kao ugovaratelj kredita, a radilo se i o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku o kojim se odredbama nije pregovaralo.

15. 29. Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

15. 30. Obzirom da su sporne ugovorne odredbe pojedinačnog ugovora o kreditu i ugovorne odredbe koje se razmatrane u kolektivnom sporu identičnog sadržaja; da je u kolektivnom sporu utvrđeno da iste odredbe podliježu testu poštenosti; da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne; da postoji vezanost ovog suda za postojanje povrede zaštite potrošača te da tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

15. 31. Dakle, uslijed ništetnosti odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, došlo je do stjecanja bez osnove na strani tuženika i obveze tuženika da stečene iznose vrati tužitelju.

16. O glavnim i sporednim tražbinama

16. 1. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je, kako je na strani tuženika zbog promjene tečaja više platio 24.951,21 kuna (3.311,56 €), kada se provodila konverzija uslijed izmjene tečaja eura i CHF, iznos preplate je utvrđen sa 3.129,39 € i taj je iznos tuženik dužan vratiti tužitelju.

16. 2. Obzirom da se tuženik kao trgovac smatra nepoštenim stjecateljem tužitelj bi imao pravo i na zatezne kamate od svakog preplaćenog iznosa od dana do isplate, a kako tužitelj potražuje zateznu kamatu na preplaćene iznose od 1. listopada 2015. do isplate sud je tužbeni zahtjev u točki I. našao osnovanim.

16. 3. Dio tužbenog zahtjeva kojim se potražuje razlika Dodatkom ugovora o kreditu nepriznate glavnice u iznosu od 1.138,29 €, sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate sud nije našao osnovanim.

16. 4. Sklapanjem Dodatka ugovora, tužitelju je priznat dio glavnice i utvrđene obveze sukladno zaključenom Dodatku ugovora koji nije bio predmet ovoga postupka niti je tužitelj tražio utvrđenje ništetnosti odredbi Dodatka ugovoru o kreditu. Stoga, kako je pristao na zaključenje Dodatka ugovoru i u njemu utvrđenog iznosa smanjenja obveze tužitelj nema osnove tražiti dodatno umanjenje glavnice, te je slijedom iznijetog riješeno kao u točki II. izreke.

17. O prigovoru zastare

17. 1. Prigovor zastare nije osnovan, jer zastara tužiteljeva potraživanja počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, u kolektivnom sporu, a pravomoćnost je nastupila donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

17. 2. Tužiteljeva tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku (pet godina), a tužba je podnesena 30. svibnja 2023. Računajući od dana kada je kolektivni spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018. (u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF), pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe. Imajući u vidu dan podnošenja tužbe te izraženo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem iz Odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/2019 prema kojem shvaćanju potrošač koji je sklopio ugovor o zajmu u stranoj valuti nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor ne može biti izložen roku zastare za povrat plaćenih iznosa na temelju te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljeva tražbina nije zastarjela.

18. O negativnoj razlici i prigovoru radi prebijanja

18. 1. U određenim mjesecima tijekom otplate kredita tužitelj plaćao anuitete po tečaju nižem od početnog, pri čemu je nastala razlika (negativna razlika) u iznosu od 3.742,47 kuna (496,72 €) kako je to i utvrđeno vještačenjem.

18. 2. No mišljenje je ovog suda da ne postoje zakonske pretpostavke iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima za prihvaćanje istaknutog prigovora prijeboja. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje Ugovora odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

18. 3. Kako tuženik, nije pregovarao s tužiteljem o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika, pa je o prigovoru prijeboja riješeno kao u izreci.

19. Troškovi postupka

19. 1. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbama članka 154. st. 2. ZPP-a.

19. 2. Vrijednost predmeta spora u trenutku podnošenja tužbe bila je 4.521,93 €, obzirom da je tužitelj potraživao iznose od 3.311,59€ i 1.210,34 €, pa u odnosu na konačno dosuđenih 3.129,39 € uspjeh tužitelja u postupku iznosi u pogledu visine tužbenog zahtjeva 69,20%, a u pogledu pravne osnove 100%, obzirom da je dokazao kako mu unatoč zaključenom Dodatku ugovora pripada pravo na obeštećenje, što ukupno iznosi 169,20%, a nakon što se navedeni uspjeh podijeli na dva (pravna osnova i visina) dobiva se tužiteljev uspjeh u sporu od 84,60%, dok tuženikov uspjeh u visini tužbenog zahtjeva iznosi 30,08% a u pogledu pravne osnove 0,00% što ukupno iznosi 30,08% a kada se podijeli na dva, uspjeh tuženika u prvom dijelu postupka iznosi 15,04%.

19. 3. Nakon što se od postotka uspjeha tužitelja 84,60% oduzme postotak uspjeha tuženika 15,04% jer je tužitelj stranka koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, dobiva se postotak uspjeha tužitelja u ovom dijelu postupka odnosno do smanjenja tužbenog zahtjeva od 69,56%.

19. 4. Razmjerno uspjehu tužitelja u parnici, tuženik mu je u ovom dijelu dužan nakaditi troškove parničnog postupka koji su bili opravdani i nužni za vođenje spora, a isti se odnose na troškove zastupanja po odvjetniku.

19. 5. Razmatrajući specificiran zahtjev za naknadu troškova, sud je našao da obzirom a vrijednost predmeta spora, punomoćniku tužitelja za sastav tužbe po tbr. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika pripada nagrada od 100 bodova odnosno 200,00 € što sa PDV-om iznosi 250,00 €.

19. 6. Za sastav obrazloženog podneska od 7. rujna 2023. punomoćniku tužitelja po tbr. 8. točka 1. Tarife pripada nagrada od 200,00 € odnosno sa PDV-om 250,00 €.

19. 7. Za zastupanje na ročištu od 19. rujna 2024. punomoćniku tužitelja po tbr. 9. točka 1. Tarife pripada nagrada od 250,00 € , a za sastav obrazloženog podneska od 18. travnja 2025. po tbr. 8. točka 1. Tarife nagrada od 250,00 €.

19. 8. Za zastupanje na ročištu od 9. rujna 2025. punomoćniku tužitelja po tbr. 9. točka 1. Tarife pripada nagrada od 250,00 € a za sastav obrazloženog podneska od 25. rujna 2025. po tbr. 8. točka 1. Tarife nagrada od 250,00 €.

19. 9. Dakle, ukupno u ovoj fazi postupka, troškovi tužitelja koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku iznose 1.500,00 €, a razmjerno uspjehu u parnici tužitelju za zastupanje po punomoćniku pripada naknada troškova u iznosu od 1.043,40 €.

19. 10. Podneskom od 10. studenog 2025. punomoćnik smanjuje tužbeni zahtjev na 4.267,48 €, pa u odnosu na konačno dosuđeni iznos od 3.129,39 € njegov uspjeh u parnici u pogledu visine tužbenog zahtjeva iznosi 73,33% a u pogledu pravne osnove 100% , što ukupno iznosi 173,33%, a kada se podijeli na 2, dobiva se uspjeh tužitelja u parnici u ovoj fazi postupka od 86,67%, dok uspjeh tuženika iznosi 13,33%.

19. 11. Nakon što se od postotka uspjeha tužitelja (86,67%) oduzme postotak uspjeha tuženika ( 13,33%), dobije se konačan postotak uspjeha tužitelja u sporu od 73,34%.

19. 12. Punomoćniku tužitelja za sastav obrazloženog podneska od 10. studenog 2025. pripada nagrada od 200,00 € po tbr. 8. točka 1. Tarife odnosno sa PDV-om od 250,00 € a ista nagrada pripada mu i za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu održanom 10. veljače 2026. po tbr. 9. točka 1. Tarife odnosno 250,00 € što ukupno iznosi 500,00 €, a kada se umanji razmjerno uspjehu u parnici, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka ( 73,34%), tužitelju pripada naknada za zastupanje po punomoćniku u ovoj fazi postupka u iznosu od 366,70 €.

19. 13. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku, sud je našao osnovanim u iznosu od 1.410,10 €.

19. 14. Kao opravdan i nužan trošak javlja se i trošak vještačenja, koji uspjeh nije vezan uz uspjeh u parnici a iznosi 450,00 €, pa je u ovom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova u cijelosti osnovan.

19. 15. Kako ukupni nužni i opravdani parnični troškovi tužitelja iznose 1.860,10 €, riješeno je kao u izreci.

U Virovitici 13. ožujka 2026.

Sudac:

Zoran Mandić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja OD Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta iz Garešnice,

2. Za tuženika OD Mađarić & Lui, Zagreb,