REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj P-624/2025-63
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sandra Vanjak, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 27. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 13. ožujka 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4.1. Ugovora o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i tuženika 18. rujna 2007., broj: 9013019162, solemniziran (potvrđen) po javnom bilježniku SS iz [adresa], broj: OV-16473/07 od 20. rujna 2007., a koja glasi: "…po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana", kao i odredba čl. 4.2. istog ugovora o kreditu, pa navedene odredbe, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 5.069,91 eura sa zateznim kamatama koje teku:
- na iznos od 1,53 eura od 31.1.2008. do isplate,
- na iznos od 39,57 eura od 29.2.2008. do isplate,
- na iznos od 39,57 eura od 31.3.2008. do isplate,
- na iznos od 39,57 eura od 30.4.2008. do isplate,
- na iznos od 39,57 eura od 31.5.2008. do isplate,
- na iznos od 39,57 eura od 30.6.2008. do isplate,
- na iznos od 44,27 eura od 31.7.2008. do isplate,
- na iznos od 44,27 eura od 31.8.2008. do isplate,
- na iznos od 44,27 eura od 30.9.2008. do isplate,
- na iznos od 44,27 eura od 31.10.2008. do isplate,
- na iznos od 44,27 eura od 1.12.2008. do isplate,
- na iznos od 44,27 eura od 31.12.2008. do isplate,
- na iznos od 44,27 eura od 31.1.2009. do isplate,
- na iznos od 44,27 eura od 28.2.2009. do isplate,
- na iznos od 44,27 eura od 31.3.2009. do isplate,
- na iznos od 44,27 eura od 6.5.2009. do isplate,
- na iznos od 44,27 eura od 31.5.2009. do isplate,
- na iznos od 44,27 eura od 30.6.2009. do isplate,
- na iznos od 44,27 eura od 31.7.2009. do isplate,
- na iznos od 44,27 eura od 14.9.2009. do isplate,
- na iznos od 44,27 eura od 9.10.2009. do isplate,
- na iznos od 44,27 eura od 31.10.2009. do isplate,
- na iznos od 46,12 eura od 1.12.2009. do isplate,
- na iznos od 46,12 eura od 28.1.2011. do isplate,
- na iznos od 46,12 eura od 3.2.2011. do isplate,
- na iznos od 46,12 eura od 4.3.2011. do isplate,
- na iznos od 46,12 eura od 26.4.2011. do isplate,
- na iznos od 46,12 eura od 1.6.2011. do isplate,
- na iznos od 46,12 eura od 16.6.2011. do isplate,
- na iznos od 46,12 eura od 22.7.2011. do isplate,
- na iznos od 46,12 eura od 19.8.2011. do isplate,
- na iznos od 46,12 eura od 14.9.2011. do isplate,
- na iznos od 46,12 eura od 10.10.2011. do isplate,
- na iznos od 46,12 eura od 31.10.2011. do isplate,
- na iznos od 46,12 eura od 15.12.2011. do isplate,
- na iznos od 46,12 eura od 31.12.2011. do isplate,
- na iznos od 46,12 eura od 2.2.2012. do isplate,
- na iznos od 46,12 eura od 7.3.2012. do isplate,
- na iznos od 46,12 eura od 31.3.2012. do isplate,
- na iznos od 46,12 eura od 31.5.2012. do isplate,
- na iznos od 46,12 eura od 28.6.2012. do isplate,
- na iznos od 46,12 eura od 6.7.2012. do isplate,
- na iznos od 44,75 eura od 31.7.2012. do isplate,
- na iznos od 44,75 eura od 7.9.2012. do isplate,
- na iznos od 44,75 eura od 10.10.2012. do isplate,
- na iznos od 44,75 eura od 10.12.2012. do isplate,
- na iznos od 44,75 eura od 10.12.2012. do isplate,
- na iznos od 44,75 eura od 14.1.2013. do isplate,
- na iznos od 44,75 eura od 28.2.2013. do isplate,
- na iznos od 44,75 eura od 31.3.2013. do isplate,
- na iznos od 44,75 eura od 31.3.2013. do isplate,
- na iznos od 44,75 eura od 31.5.2013. do isplate,
- na iznos od 44,75 eura od 24.6.2013. do isplate,
- na iznos od 44,75 eura od 12.7.2013. do isplate,
- na iznos od 44,75 eura od 9.8.2013. do isplate,
- na iznos od 44,75 eura od 31.8.2013. do isplate,
- na iznos od 44,75 eura od 3.10.2013. do isplate,
- na iznos od 44,75 eura od 9.11.2013. do isplate,
- na iznos od 44,75 eura od 17.12.2013. do isplate,
- na iznos od 44,75 eura od 28.1.2014. do isplate,
- na iznos od 45,97 eura od 25.2.2014. do isplate,
- na iznos od 45,97 eura od 19.3.2014. do isplate,
- na iznos od 45,97 eura od 30.4.2014. do isplate,
- na iznos od 45,97 eura od 15.5.2014. do isplate,
- na iznos od 45,97 eura od 17.6.2014. do isplate,
- na iznos od 45,97 eura od 18.7.2014. do isplate,
- na iznos od 45,97 eura od 18.8.2014. do isplate,
- na iznos od 34,68 eura od 16.9.2014. do isplate,
- na iznos od 34,68 eura od 22.10.2014. do isplate,
- na iznos od 34,68 eura od 10.12.2014. do isplate,
- na iznos od 34,68 eura od 11.12.2014. do isplate,
- na iznos od 34,68 eura od 12.1.2015. do isplate,
- na iznos od 34,68 eura od 10.2.2015. do isplate,
- na iznos od 31,18 eura od 11.3.2015. do isplate,
- na iznos od 31,18 eura od 30.4.2015. do isplate,
- na iznos od 31,18 eura od 11.5.2015. do isplate,
- na iznos od 31,18 eura od 16.6.2015. do isplate,
- na iznos od 31,18 eura od 9.7.2015. do isplate,
- na iznos od 31,18 eura od 31.8.2015. do isplate,
- na iznos od 28,07 eura od 9.9.2015. do isplate,
- na iznos od 28,07 eura od 12.10.2015. do isplate,
- na iznos od 28,07 eura od 10.11.2015. do isplate,
- na iznos od 28,07 eura od 30.11.2015. do isplate,
- na iznos od 28,07 eura od 11.1.2016. do isplate,
- na iznos od 28,07 eura od 10.2.2016. do isplate,
- na iznos od 24,15 eura od 10.3.2016. do isplate,
- na iznos od 24,15 eura od 11.4.2016. do isplate,
- na iznos od 24,15 eura od 10.5.2016. do isplate,
- na iznos od 24,15 eura od 10.6.2016. do isplate,
- na iznos od 24,15 eura od 12.7.2016. do isplate,
- na iznos od 24,15 eura od 9.8.2016. do isplate,
- na iznos od 22,29 eura od 12.9.2016. do isplate,
- na iznos od 22,29 eura od 11.10.2016. do isplate,
- na iznos od 22,29 eura od 11.11.2016. do isplate,
- na iznos od 22,29 eura od 12.12.2016. do isplate,
- na iznos od 1.300,39 eura od 29.12.2016. do isplate,
- na iznos od 14,49 eura od 11.1.2017. do isplate,
po stopi koja se od 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtjeva isplatu iznosa od 0,03 eura, kao i u dijelu koji glasi:
"Utvrđuje se da Ugovor o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i tuženika 18. rujna 2007., broj ugovora: 9013019162, solemniziran (potvrđen) po javnom bilježniku SS iz [adresa], broj: OV-16473/07 od 20. rujna 2007. nije otkazan na zakonit način pa i dalje obvezuje ugovorne stranke i proizvodi valjani pravni učinak."
r i j e š i o j e
I Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 26. siječnja 2026.
II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.600,00 eura, u roku od 15 dana.
III U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.
IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj LS je 24. srpnja 2017. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tijeku postupka tužitelj je umro, a postupak je preuzela njegova supruga i nasljednica ŽS.
1.1. U tužbi je navedeno da su tužitelj i tuženik 18. rujna 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 9013019162, potvrđen po javnom bilježniku SS iz [adresa] broj:
OV-16473/07 od 20. rujna 2007., a namjena kredita bila je kupnja stambenog objekta i zatvaranje stambenih kredita broj 9011070373 i 9012357464. Među parničnim strankama je 29. studenog 2007. potpisan Anex I Ugovora o kreditu broj 9013019162, potvrđen po javnom bilježniku SS iz [adresa] broj: OV-21331/07 od 4. prosinca 2007., dok je 31. listopada 2009. potpisan II. dodatak Ugovoru o kreditu broj 9013019162, također potvrđen po javnom bilježniku SS iz [adresa] broj OV-15155/09 od 27. studenog 2009.
1.2. Navedenim ugovorom tuženik se tužitelju kao korisniku kredita obavezao staviti na raspolaganje iznos od 440.000,00 kuna s rokom otplate od 204 mjeseca. Na kredit u otplati tužitelj se obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke (tuženika) o kreditiranju građena, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,78 % godišnje (čl. 4.1. Ugovora). Odredbom čl. 4.2. Ugovora ugovoreno je da visinu kamatne stope tuženik može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja tužitelja, i to na dan 1. siječnja, a primjenjuje se za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja tekuće godine, i na dan 1. srpnja, a primjenjuje se za razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca tekuće godine, s time da kamatna stopa iz čl. 4.1. Ugovora ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom tuženika o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja tužitelja u trenutku promjene. Kamata se obračunava, kako u priloženom ugovoru stoji "u mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima".
1.3. Tuženik je tužitelju jednostrano povisio kamatnu stopu s početnih 4,78 % godišnje, i to već u siječnju 2008. na 4,83 % godišnje, u veljači 2008. na 6,05 % godišnje, u srpnju 2008. na 6,20 % godišnje, u srpnju 2012. na 6,15 % godišnje, u siječnju 2014. opet na 6,20 % godišnje, u kolovozu 2014. na 5,71 % godišnje i dalje kako proizlazi iz priloženog ispisa promjena kamatnih stopa po kreditu. Takvo jednostrano povisivanje kamatne stope jest ništetno, a tužitelj je tuženiku na opisani način platio preplaćene kamate.
1.4. Tužitelj se kao potrošač obratio tuženiku za ishodovanje predmetnog kredita. Još u fazi prije sklapanja ugovora o kreditu, kao i u tijeku samog sklapanja, tuženik kao trgovac nije ni na koji način s tužiteljem kao potrošačem pojedinačno pregovarao, niti je ugovorom utvrdio egzaktne i točne parametre te metodu za izračun tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope. Posljedica navedenog je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja se sastoji u tuženikovom jednostranom povećavanju kamatnih stopa na direktnu štetu tužitelja, koji na ove promjene nije imao nikakvog utjecaja niti ih je na bilo koji način mogao predvidjeti. Pritom je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, s obzirom na to da je u razdoblju prije sklapanja ugovora o kreditu davao tužitelju skrivene ili izričite poruke da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope. Nepoštene odredbe ugovora o kreditu, kao i odluke tuženika o izmjeni ugovorene kamatne stope, ništetne su ex tunc, dakle od trenutka kad su postale sadržaj ugovora, dok njihova primjena u obvezno pravnom odnosu parničnih stranaka predstavlja postupanje suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima. Navedeno potvrđuje i sudska praksa, pri čemu se tužitelj poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., kao i na presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 vezano za primjenu direktive 93/13. U konkretnom slučaju radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem osporene ugovorne odredbe tuženik je u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima, koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora (a što su kod ugovora o kreditu svakako predmet i cijena). Dodatna okolnost, presudna za meritornu ocjenu o tome uzrokuje li sporna ugovorna odredba znatnu neravnotežu na štetu tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da je navedena odredba u ugovor unesena na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru, niti u općim uvjetima, tuženik nije utvrdio egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametra. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima ništetnost ima za posljedicu povrat onoga što se na temelju takvog ugovora steklo, slijedom čega tužitelj smatra da je preplatio cijenu kredita, odnosno kamate u periodu od 31. listopada 2007. do 21. studenog 2016., a koja se pretplata sastoji od razlike uplaćene kamate i one kamate koja je ugovorena po početnom od platnom planu (4,78%). Imajući u vidu da se tužitelj prije pokretanje ovog postupka u tri navrata (16. svibnja, 29. lipnja i 29. rujna 2016.) obratio tuženiku sa zahtjevom da se predmet spora riješi mirno, a što je tuženik odbio, tužitelj je za potrebe pokretanje postupka izvansudski pribavio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Jurice Dobrinića, radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, odnosno novčanog iznosa koji je tužitelj preplatio.
1.5. Obračun anuiteta utemeljen na nezakonito promijenjenoj kamatnoj stopi kroz godine doveo je do ovršnih postupaka koje je tuženik neosnovano pokretao protiv tužitelja. Vidljivo je da je kroz te ovršne postupke tuženik također neosnovano stjecao uvećane novčane iznose, kao i zatezne kamate i troškove postupka. Gotovo istovremeno s neuspješnim zahtjevima i molbama tužitelja da se spor među strankama riješi mirno, tuženik je tužitelju odašiljao upozorenja o otkazu ugovora o kreditu s obzirom na dospjelo nepodmireno dugovanje u iznosu koji je prema poslovnim knjigama tuženika praktički jednak onome koji je tužitelj tuženiku preplatio na način opisan u tužbi. Tijekom ljeta 2016. tužitelj je, što je kod njega stvorilo priličnu konfuziju i uznemirenost, od tuženika najprije zaprimio otkaz ugovora o kreditu (27. srpnja 2016.), a naknadno upozorenje o otkazu ugovora (26. kolovoza 2016.), da bi 21. studenog 2016. tuženik tužitelju uputio konačni otkaz ugovora o kreditu. Premda je u podnesenom otkazu stajalo da će tužitelj zaprimiti posebnu obavijest o cjelokupnom iznosu i strukturi duga u trenutku otkaza sukladno odredbi čl. 305. st. 2. Zakona o kreditnim institucijama, tužitelj do danas takvu obavijest nije zaprimio, već je nastavno, 21. siječnja 2017., zaprimio obavijest o pokretanju ovrhe. Dana 3. srpnja 2017. tužitelj je zaprimio obavijest o stanju kredita na dan 31. prosinca 2016., koju je tuženik sukladno čl. 305. st. 1. Zakona o kreditnim institucijama dužan dostavljati korisnicima kredita, i to onih koji nisu otkazani, pa s obzirom na potpuni izostanak one obavijesti koju je prema st. 2. istog zakonskog članka tuženik bio dužan dostaviti u trenutku otkaza kredita, tužitelju nije jasno s kakvom je ozbiljnošću predmetni ugovor otkazan, odnosno je li uopće otkazan. Važno je naglasiti kako je tužitelj, pored pismenog obraćanja tuženiku, tijekom 2016. nekoliko puta neposredno odlazio u banku i raspitivao se o mogućnosti da se spor među strankama izbjegne i postigne izvansudski sporazum, kao što je banku kontaktirao i telefonskim putem, međutim bez uspjeha. Prema ugovornim određenjima, tuženik je doista ovlašten otkazati ugovor ako tužitelj ne plati najmanje dva dospjela anuiteta, ali iz historijatu tužbe je razvidno kako su tuženiku podmireni anuiteti kroz godine sadržavali i uvećane novčane iznose koje banka nije smjela naplaćivati, jer su proistekli kao posljedica usporene otplate glavnice uslijed jednostranog mijenjanja kamatne stope, kakva praksa je utvrđena nezakonitom i nepravilnom. Budući da su promjenjive kamatne stope proglašene ništetnima, banka bi trebala izvršiti povrat preplaćenih iznosa po osnovi kamata tužitelju, pa nije točna tvrdnja da tužitelj nije platio najmanje dva dospjela anuiteta te nisu postojali uvjeti za otkaz ugovora o kreditu u trenutku kad je on podnesen 21. studenog 2016.
1.6. Razlika pretplate kamata po predmetnom Ugovoru o kreditu do 31. listopada 2016., prema izvansudskom nalazu i mišljenju, iznosi 37.798,91 kuna / sada 5.016,78 eura. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud, nakon provedenog postupka, presudom utvrdi da predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika nije otkazan na zakonit način pa i dalje obavezuje ugovorne stranke i proizvodi pravni učinak, zatim da utvrdi ništetnim odredbe o jednostranoj promijeni kamatne stope sadržane u čl. 4.1. i 4.2. Ugovora (sadržaja naznačenog u izreci) kao i da naloži tuženiku da tužitelju isplatiti iznos od 37.798,91 kuna / sada 5.016,78 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (naznačene u tužbi) teku od njihova dospijeća do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe da utvrđenja iz presude donijete u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nisu primjenjiva u konkretnom slučaju. Pritom napominje da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, a zbog neplaćanja kredita tuženik je otkazao ugovor o kreditu te je na isti stavljena klauzula ovršnosti. S obzirom na činjenicu da su sklapanje ugovora o kreditu i solemnizacija istog otkaz stvarne volje ugovornih strana te da u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, već i o javnobilježničkom aktu, nema pravne osnove za isticanje bilo kakvog zahtjeva koji bi proizlazio iz teze tužitelja da je u ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno da je tuženik jednostrano i arbitrarno mijenjao stopu redovne kamate, odnosno da je ugovorena bilo koja odredba koja nije odraz prave volje stranaka. Osim toga, predmetnim ugovorom o kreditu tužitelju je stavljen na raspolaganje iznos kredita u kunama, dakle radi se o kreditu koji ne sadrži valutnu klauzulu te ni s tog aspekta na konkretan ugovorni odnos nije primjenjiva presuda donijeta u kolektivnom sporu, u kojem je sudska zaštita tražena isključivo u pogledu ugovora o kreditu u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica. Ako sud unatoč tome odluči po tužbi meritorno raspravljati, ističe kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke, a konačno i javnog bilježnika, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, budući da je ocijenio kako mu upravo takav ugovor najviše odgovara. Iz takvog ponašanja može se razumno zaključiti da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i potvrđenog ugovora. Ističe kako tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, očito zaključujući da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača. Što se tiče nezakonitosti kamatne stope, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati nezakonitom, što ovdje nije slučaj. Nesporno je da je banka slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja mogla mijenjati kamatnu stopu i tako pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenta, što je tuženik nesporno učinio. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, dok su kriteriji te promjene sadržani u Općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat, a što proizlazi iz odredbe čl. 12.8. Ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima. Osim toga, sama činjenica da Zakon o obveznim odnosima u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope, jasno daje do znanja kako ugovaranje iste nije i ne može biti protivno prisilnim propisima i moralu društva, dakle ne može biti ništetno. Napokon, tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje promjene se nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijesti i pripadajući otplatni plan. U vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., gdje je čl. 59. propisan obvezan sadržaja ugovora o potrošačkom zajmu, koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Tuženik dostavlja i Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi od 1. studenog 2004. do 14. srpnja 2009., dakle u vrijeme na koje se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe "starog" Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o bankama, te je tuženik u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa u Općim uvjetima poslovanja objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u čl. 3.6 Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavijestiti klijente. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu Zakona o kreditnim institucijama, sukladno odredbi čl. 306. st. 4. tog zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi "Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluke nadležnih tijela banke". Pored navedenog, tuženik je od stupanja na snagu tog zakona tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Prije stupanja na snagu tog zakona obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana, ali je tužitelj, unatoč tome, potrošačima dostavljao personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenog, ističe kako je prilikom zaključenja predmetnog ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen te je ugovornim strankama jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Ističe i da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., koja reguliranje pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. Direktive, pa se tako, pod 1.j. navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ali se takva odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi upravo o opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom primjenjuje se u konkretnom slučaju. U odnosu na zahtjev za isplatom, isti je utemeljen na promašenoj premisi da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje, a to ne proizlazi ni iz presude donijete u kolektivnom sporu, ni iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača te Direktive EU 93/13. Tuženik ističe i prigovor zastare. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev uz naknadu tuženiku troškova postupka.
3. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu broj: 9013019162 od 18. rujna 2007., Anex I Ugovora o kreditu broj: 9013019162, II Dodatak Ugovora o kreditu broj: 9013019162, početni otplatni plan, ispis uplaćenih anuiteta, ispis promjena kamatnih stopa, izvansudski dopisi tužitelja i tuženika (list 33-39 spisa), izvansudski nalaz i mišljenje (list 40-46 spisa), otkaz Ugovora o kreditu od 27. srpnja 2016., upozorenje o otkazu Ugovora o kreditu od 26. kolovoza 2016., otkaz Ugovora o kreditu od 21. studenog 2016., Obavijest o pokretanju ovrhe od 11. siječnja 2017., Obavijest o stanju kredita na dan 31. prosinca 2016., Opći uvjeti poslovanja s građanima, žalba ovršenika s prijedlogom za odgodu ovrhe (list 81-83 spisa), knjigovodstvena kartica, dokumentacija o pokrenutim ovršnim postupcima (list 160- 188 spisa), izveden je dokaz saslušanjem svjedokinje SS i tužitelja kao stranke, provedeno je vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Zorici Unukić te vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Bojani Galinac uz usmenu dopunu nalaza i mišljenja.
4. Podneskom od 26. siječnja 2016., nakon provedenog vještačenja, tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev u dijelu isplate, potražujući od tuženika isplatu iznosa od 5.069,94 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (naznačene u izreci) teku od njihova dospijeća do isplate.
4.1. Opisano uređenje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe. Tuženik se preinaci nije usprotivio, a sud je preinaku dopustio smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu.
4.2. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke rješenja.
5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope koje su sadržane u čl. 4.1. i čl. 4.2. Ugovora o kreditu broj: 9013019162 sklopljenog između prednika tužiteljice LS kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 18. rujna 2007. te zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 5.069,94 sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate, a to na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja. Ujedno, tužiteljica postavlja zahtjev za utvrđenje da predmetni Ugovor o kreditu nije otkazan na zakonit način pa i dalje obvezuje ugovorne stranke i proizvodi valjani pravni učinak.
7. Pritom, među strankama nije sporno da je između prednika tužiteljice LS kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 18. rujna 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9013019162, koji je potvrđen po javnoj bilježnici SS pod brojem: OV-16473/07 od 20. rujna 2007. (dalje u tekstu: Ugovor), na temelju kojeg je tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu od 440.000,00 kuna (čl. 1. Ugovora) s rokom otplate od 204 jednaka mjesečna anuiteta, uz utvrđenje da mjesečni anuitet iznosi 3.154,66 kuna. Nesporno je da su stranke 29. studenog 2007. sklopile Anex I Ugovora o kreditu broj: 9013019162, kojim je izmijenjena nekretnina na kojoj je zasnovano založno pravo radi osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu, kao i da su 31. listopada 2009. sklopile II. (drugi) dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9013019162, kojim je ugovoren poček otplate kredita na rok od 12 mjeseci, koji počinje teći 1. studenog 2009. i traje do 31. listopada 2010.
7.1. Nije sporno da je odredbom čl. 4.1. Ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a na dan sklapanja ugovora iznosi 4,78 % godišnje, kao i da je odredbom čl. 4.2. Ugovora određeno da visinu kamatne stope banka može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda ili ovisno o korištenju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 1. siječnja, a primjenjuje se za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja tekuće godine, i na dan 1. srpnja, a primjenjuje se za razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca tekuće godine, s time da kamatna stopa iz čl. 4.1. Ugovora ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom tuženika o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja tužitelja u trenutku promjene. Kamata se obračunava u mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Ujedno, odredbom čl. 7.2. Ugovora određeno je da je iznos mjesečnog anuiteta od 3.154,66 kuna obračunat primjenom kamatne stope važeće na dan zaključenja ugovora, a da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.
7.2. Nije sporno da je prema otplatnom planu tuženika početno ugovorena kamatna stopa iznosila 4,78 %, kao i da je tuženik u utuženom razdoblju svojom odlukom u više navrata mijenjao kamatnu stopu, pa je tako kamatna stopa u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. siječnja 2008. iznosila 4,83 %, u razdoblju od 1. veljače 2008. do 30. lipnja 2008. 6,05 %, od 1. srpnja 2008. do 30. lipnja 2012. 6,20 %, od 1. srpnja 2012. do 31. prosinca 2013. 6,15 %, od 1. siječnja 2014. do 31. srpnja 2014. 6,20 %, od 1. kolovoza 2014. do 31. siječnja 2015. 5,71 %, od 1. veljače 2015. do 31. srpnja 2015. 5,55 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. siječnja 2016. 5,40 %, od 1. veljače 2016. do 31. srpnja 2016. 5,20 % te od 1. kolovoza 2016. 5,10 %. (list 196 spisa). Uslijed povećanja kamatne stope povećan je i iznos anuiteta koje je korisnik kredita bio dužan plaćati.
7.3. Među strankama nije sporno ni da je tuženik otkazao predmetni ugovor zbog neispunjenja ugovornih obveza (neplaćanja anuiteta) pa je tako predniku tužiteljice LS **.**.2016. uputio Otkaz Ugovora o kreditu broj: 9013019162 (list 47 spisa), zatim 26. kolovoza 2016. Upozorenje pred otkaz Ugovora o kreditu broj: 9013019162 (list 48 spisa) kojim ga poziva na uplatu dugovanja u iznosu od 32.937,02 kuna pod prijetnjom otkaza ugovora, dana 21. studenog 2016. Otkaz Ugovora o kreditu broj: 9013019162 (list 49 spisa), a dana 11. siječnja 2017. Obavijest o pokretanju ovrhe zbog neplaćanja dugovanja u iznosu od 314.984,58 kuna sa zateznim kamatama po otkazanom ugovoru o kreditu. Nije sporno ni da je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak na nekretnini prednika tužiteljice radi prisilne naplate novčane tražbine po predmetnom ugovoru o kreditu (poslovni broj Ovr-3415/2017), koji postupak je u odgodi do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka, kao ni da je, radi naplate tražbine po ugovoru o kreditu, pokretao ovršne postupke na novčanim sredstvima LS kao ovršenika (list 158-188 spisa).
8. Sporno je radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, a posljedično tome, ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njenog prednika naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužiteljica u ovom postupku pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a sporna je i osnovanost prigovora zastare.
8.1. Valja utvrditi i je li tuženik na zakonit način otkazao sporni Ugovor o kreditu, a posljedično tome, proizvodi li navedeni ugovor i dalje pravne učinke.
9. Prije svega valja ukazati da u konkretnom slučaju nema mjesta neposrednoj primjeni pravnih utvrđenja izraženih u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. Naime, učinak navedenih odluka donesenih u predmetima po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač za zaštitu kolektivnih interesa i prava ne mogu neposredno primijeniti u ovom predmetu uz primjenu odredbe čl. 502. c ZPP, jer je u tim predmetima izraženo pravno shvaćanje o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koju su stranke u tom postupku ugovarale sa korisnicima kredita prema ugovorima o kreditu vezanih za valutu švicarski franak, a što u konkretnom slučaju nije riječ.
9.1. Stoga, osnovanost tužbenog zahtjeva valja raspraviti uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja pod kojima je predmetni ugovor sklopljen uz primjenu relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, imajući (ipak) u vidu i pravna shvaćanja te utvrđena načela iz predmeta "Potrošač", jer su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržajno jednake odredbama razmatranim u predmetu "Potrošač".
10. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti vezanih za sklapanje predmetnog ugovora te pregovora vođenih među strankama ugovora izveden je dokaz saslušanjem prednika tužiteljice LS (tada tužitelja) te svjedokinje SS, koja je kao javni bilježnik solemnizirala predmetni Ugovor o kreditu.
10.1. Nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka JS, djelatnika tuženika i osobnog bankara tužitelja, kao ni dokaz saslušanjem svjedoka US, analitičara tuženika, na okolnost tumačenja načina donošenja odluke o promjeni kamatne stope jer je tuženik odustao od navedenih dokaznih prijedloga.
11. Iz iskaza svjedokinje SS, javne bilježnice u [adresa], proizlazi da je poznajvala prednika tužiteljice LS jer joj se on obraćao u vezi raznih usluga, a posebno u vezi predmetnog ugovora o kreditu, koji je pregledala po zaprimanju poziva za ročište kako bi se prisjetila. Riječ je o tipiziranim ugovorima banke koji se prilikom solemnizacije pročitaju stranci. U pravilu sve uvjete korisnik kredita dogovara s bankom, a banka javnom bilježniku dostavi ugovor koji je na svakoj stranici parafiran od strane banke kao vjerovnika. U odnosu na čl. 4. Ugovora svjedokinja je navela da je iz istog vidljivo da je dogovorena promjenjiva kamatna stopa. Na upit suda je li stekla dojam da je prednik tužiteljice razumio što znači promjenjiva kamatna stopa i je li mu ona osobno objašnjavala odredbe ugovora, navela je da se ne može sjetiti čitavog razgovora, ali zna da je on bio jako sretan što će ishoditi kredit i da je na sve pristao. Nije joj se činilo da je riječ o neukoj stranci i stekla je dojam da su bili jako sretni što su zaključili ugovor. Banke u pravilu ne dolaze na solemnizaciju, već dostave gotove ugovore sa svojim potpisom i pečatom, oni potvrđuju ugovor i upravo se zato potpisuje svaki list i to zapravo znači solemnizacija. Ugovore koje dostavlja banka nije moguće mijenjati, uz pojašnjenje da javni bilježnik nema mogućnost izmjene i upravo zato se svaki primjerak i svaka strana ugovora parafiraju te nema mogućnosti ubacivanja teksta.
11.1. Sud je iskaz javne bilježnice ocijenio istinitim, ali iz njenog iskaza nije utvrdio pravno relevantne činjenice. Naime, navedena svjedokinja iskazivala je o solemnizaciji ugovora o kreditu općenito, pri čemu se nije sjećala detalja oko solemnizacije spornog ugovora sklopljenog među parničnim strankama, razgovora s prednikom tužiteljice, a nije joj poznato ni jesu li i o kojim ugovornim odredbama stranke pregovarale prije sklapanja ugovora. Sjeća se da je prednik tužiteljice bio sretan kada je ishodio kredit, međutim, ta okolnost nema utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva.
11.2. Prednik tužiteljice LS je u svom iskazu naveo da je, kada su se on i supruga odlučili na podizanje kredita, otišao u nekoliko banaka, prije svega iz razloga što je zaposlen kao zaštitar u društvu Sigurnost Boljun, gdje je bila praksa da se od 1. siječnja do 30. ožujka ne isplaćuju plaće, a nakon tog datuma budu isplaćeni zaostaci. Takva je bila poslovna politika njegovog poslodavca i on je smatrao to bitnim napomenuti u svakoj banci u kojoj se interesirao za kredit. Prije nego se obratio tuženiku, prošao je dvije banke i one su više-manje bile upoznate s poslovnom politikom njegovog poslodavca i rečeno mu je da to neće biti problem te da se sve može riješiti. Odlučio se javiti banci čiji je već bio klijent. Javio se svom bankaru, a sve kasnije razgovore vodio je s tadašnjom voditeljicom OS. Od njega je također dobio potvrdu da okolnost što mu se početkom godine ne isplaćuju plaće neće biti problem, a potom su nastavili razgovarati o ostalim detaljima kao što je plan otplate. Zanimalo ga je na koji način će se dug otplaćivati, hoće li se najprije otplaćivati glavnica, kamate ili paralelno jedno i drugo, a potom su prešli na razgovor o kamati. Zanimalo ga je hoće li kamata biti fiksna ili promjenjiva, a savjet voditeljice bio je da uzme promjenjivu kamatnu stopu iz razloga što Hrvatska ulazi u Europsku uniju u kojoj je prisutan trend pada kamatne stope te mu je rečeno da bi mu se moglo desiti da kamata padne od 1 – 1,5 % od one početno ugovorene. Na završnom razgovoru s voditeljicom bili su prisutni on, njegova supruga (sada tužiteljica) i solidarni dužnik, jer je to bio uvjet. Ostalo mu je u sjećanju da mu je voditeljica preporučila odnosno savjetovala ga da je u njihovom interesu ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Odgovorila mu je da realizaciju kredita može očekivati kroz mjesec dana, a prema tadašnjem anuitetnom otplatnom planu on i supruga su te rate mogli pokrivati s nešto manje od jedne plaće, što im je bilo prihvatljivo. Voditeljica mu je ponovila da, prema njenim saznanjima, nema šanse da će kamatna stopa rasti jer je u Europskoj uniji trend pada kamatnih stopa. Nakon završnog razgovora dogodila se situacija da je jedan zaposlenik kod njegovog poslodavca umro te je tužitelj došao do saznanja kako je njegova obitelj imala određene poteškoće vezano za kredit. Zbog toga mu se uvukao strah i odlučio se raspitati koje zaštitne mehanizme može dobiti za slučaj da mu se nešto dogodi, kako njegova obitelj ne bi imala problema, odnosno kako bi imali što manje problema u otplati kredita. U jednoj banci ponudili su mu podizanje kredita sa 30.000,00 kuna a u drugoj za 40.000,00 kuna depozita, što znači da bi se sredstva za otplatu kredita, ukoliko ne bude mogao plaćati kredit, podmirila iz tog depozita. U trećoj banci su mu ponudili ugovor o osiguranju kredita. S tim saznanjima ponovno se obratio voditeljici banke tuženika, ispričao joj je što ga straši i upitao je može li joj tuženik ponuditi neke zaštitne mehanizme, na što je rekla da mora o tome s nekim porazgovarati. Nastavno ga je nazvala i rekla da mu banka pristaje odobriti 40.000,00 kuna depozita, a glede ugovora o osiguranja da nemaju takve mogućnosti, rekavši mu da ne vidi zbog čega bi to bilo potrebno ako se ugovor sklapa u dobroj vjeri te da banci nije u interesu da prodaje nekretninu na ovrsi. O tome je obavijestio suprugu i sudužnicu i oni su pristali na takve uvjete. Bilo mu je rečeno da po tim uvjetima treba duže čekati sastavljanje ugovora. Nakon nekih mjesec i pol dana nazvala ga je voditeljica i predočila mu taj ugovor. Odmah je zamijetio da je pisalo da nakon dvije neplaćene rate banka može pokrenuti ovrhu, iako su prethodno dogovorili da to bude nakon tri neplaćene rate. To je ukazao voditeljici i ona mu je rekla da nema mjesta brizi, da je takva politika banke i da su to tipski ugovori. Tada si je postavio pitanje zbog čega je morao čekati sastavljanje ugovora više od mjesec dana, ako je riječ o tipskom ugovoru. Vezano za depozit, naveo je da iz sadržaja ugovora nije bilo vidljivo da se tih 40.000,00 kuna odnosi na depozit pa je i to pitanje postavio voditeljici, na što mu je odgovoreno da kao sredstvo osiguranja ima mogućnost jednogodišnjeg moratorija te da se tek tada može ići u plaćanje rata iz tog depozita, a ako uspije otplatiti kredit bez te situacije, da se depozit može iskoristiti za otplaćivanje zadnjih godina kredita. Sve navedeno voditeljica je ponovila i njegovoj supruzi te sudužnici. S obzirom na to da su razgovor vodili upravo s voditeljicom (a ne sa šalterskim službenikom ili bankarom), nije imao razloga sumnjati u to što je ona navela. Rekla je da ostaje za odraditi tehnički dio, odnosno solemnizaciju, i da oni surađuju s bilježnicom SS. Kod bilježnice su taj ugovor potpisali i platili trošak solemnizacije u iznosu od 8.000,00 kuna, što je njega šokiralo jer su kod drugog bilježnika to mogli odraditi za oko 3.500,00 ili 4.000,00 kuna. Naveo je i da je s tuženikom dogovarao da se prilikom otplate rata podmiruju jednako glavnica i kamata, a ugovoru je stajalo da se najprije plaća kamata, a onda glavnica, pri čemu mu je rečeno da je to praksa banke i da se to ne može mijenjati. Prvi problemi nastali su kod prve neisplate plaće od strane njegovog poslodavca u periodu koji je spominjao, uslijed čega je banka pokrenula ovrhu na njegovom računu te računima njegove supruge i sudužnika. Obratio se banci i tadašnja voditeljica MS odgovorila mu je da će zatražiti mišljenje o tome s obzirom da nije s njim dogovarala uvjete kredita. Nastavno ga je nazvala i rekla da je došlo do greške i da je zapravo ugovoreno da se u ovrhu ide tek nakon treće neplaćene rate. Nakon toga se takva greška nije više ponovila. Vrlo brzo nakon sklapanja kredita, već početkom 2008., dobio je obavijest o povećanju kamatne stope. Opet se u vezi toga obratio voditeljici MS i rekao da mu je rečeno da će kamatna stopa padati a ne rasti, na što mu je odgovoreno da je trenutno takva politika i da zapravo ima sreće jer da mu se moglo desiti još veće povećanje kamatne stope. Posebno je bio nezadovoljan time što mu u dva navrata nije bilo omogućeno iskoristiti depozit, i to u vrijeme kada nije primao plaću. Voditeljica ga je tada uputila na osobnog bankara u Poreču što mu je bilo krajnje besmisleno s obzirom na to da je klijent poslovnice u [adresa] pa je putem telefona kontaktirao s njom i tražio da mu se odobri korištenje tog depozita, ali mu je odgovoreno da to nije moguće jer je u minusu. Slijedeće godine nastao je problem kod poslodavca pri čemu mu je najavljeno da mu plaća neće biti isplaćena do 7. mjeseca te godine i opet je kontaktirao bankaricu zahtijevajući da mu se odobri depozit jer će u protivnom opet biti u minusu, a tada mu je rečeno da se depozit ne može odobriti baš zato što nije u minutu, što je bilo suprotno onome što mu je prvi puta rečeno. To se sve odvijalo usmenim razgovorima jer su mu rekli da ne postoje pisani formulari za to iako je on to tražio. Da mu je bio odobren depozit, smatra da do svega ovoga ne bi bilo došlo. Osjećao se oštećenim od strane banke jer se nije ispunjavalo ono što su dogovorili i zbog toga je potražio pravnu pomoć. Na upit iz kojeg razloga je pristao potpisati ugovor spornog sadržaja, naveo je da je riječ o povjerenju u profesionalnog djelatnika banke, a inače se smatra suvislom osobom, razumnom i racionalnom u domenama za koje je školovan. Završio je gimnaziju i bavio se kulturom, ali u pogledu pravnog znanja nema iskustva. Nije zatražio savjet stručne osobe sa financijskim ili pravnim znanjem. Općenito mu je bilo poznato što znači promjenjiva kamatna stopa. Nakon što je dobio obavijest da mu se kamatna stopa povećava i otišao u banku, nije poduzimao druge radnje jer nije ni mogao. Prije ovog kredita imao je nenamjenski kredit, ali u drugim bankama i može reći da mu je to bilo u eksplicitnije objašnjeno. Želi biti vezan predmetnim kreditom jer bonitet njega i njegovih sudužnika to omogućuje.
11.3. Sud je iskaz prednika tužiteljice prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga istinitim, jer je iskazivao uvjerljivo, iscrpno, detaljno pojašnjavajući tijek pregovora s djelatnicima tuženika (poglavito voditeljicom OS) prije zaključenja spornog ugovora o kreditu. Osim toga, tuženik njegov iskaz uopće nije osporio, niti je u tijeku postupka predlagao dokaze ili iznosio činjenice kojima bi vjerodostojnost njegovih navoda doveo u pitanje, posebno u dijelu u kojem je iskazivao da mu je od strane djelatnika tuženika sugerirano sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom jer se u budućnosti, zbog ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, ne očekuje rast već pad kamatne stope u odnosu na onu početno ugovorenu. Iz iskaza prednika tužiteljice proizlazi da mu tuženik nije predočio niti objasnio egzaktne parametre, kao ni razloge i kriterije promjenjivosti kamatne stope, već mu je (putem svojih djelatnika) sugerirao sklapanje ugovora o kreditu upravo s promjenjivom kamatnom stopom, prikazujući da je sklapanje takvog ugovora za njega najpovoljnije, a što je on prihvatio imajući povjerenje u znanje i stručnost djelatnika tuženika (napose voditeljice banke), čiji je i inače bio klijent. Način promjene kamatne stope nije mu pojašnjen ni nastavno, kada se nakon povećanja kamatne stope obratio banci, već mu je rečeno da može biti sretan što nije došlo do još većeg povećanja.
12. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (18. rujna 2007.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, dalje u tekstu: ZZP/07) i upravo se odredbe tog zakona imaju primijeniti pri ocjeni jesu li odredbe spornog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama nepoštene.
12.1. Odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 96. st. 2. ZZP/07). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96. st. 4. ZZP/07).
12.2. Odredbom čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
12.3. Citirane odredbe temelje se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13). Prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra se jednostrano određenom.
12.4. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Europskog suda pravde, sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t.27).
13. Prema sadržaju sporne odredbe čl. 4. Ugovora korisnik kredita (LS) obvezao se na kredit u otplati platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,78 %, a koju visinu kamatne stope banka može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda ili ovisno o korištenju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 1. siječnja, a primjenjuje se za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja tekuće godine, i na dan 1. srpnja, a primjenjuje se za razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca tekuće godine, s time da kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene.
13.1. Prema ocjeni ovoga suda citirana ugovorna odredba kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana jest uočljiva, jer se nalazi na prvoj stranici ugovora, nije pisana sitnim slovima i vidljiva je već letimičnim pregledom spornog Ugovora. Međutim, ta odredba nije lako razumljiva, jer iz njenog sadržaja nisu razvidni objektivni mehanizmi i razlozi promjene kamatne stope, već proizlazi da visina (i promjena) kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke. Pritom valja ukazati da se, prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. S obzirom na ocjenu ovoga suda da sadržaj sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije lako razumljiv u smislu odredbe čl. 99. ZZP/07, dopušteno je ocjenjivati je li predmetna odredba poštena ili ne.
14. Tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, štoviše, u odgovoru na tužbu je sam istaknuo da bi bilo iluzorno očekivati da banka o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu pregovara sa svakim potrošačem, jer bi to znatno usporilo i poskupjelo postupak odobravanja kredita. Također, iz navoda tuženika ne proizlazi da je korisnik kredita mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe o promjenjivosti kamatne stope, tim više što ističe da su uvjeti promjenjivosti kamatne stope određeni u Općim uvjetima poslovanja tuženika o kojima potrošač po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Pritom, ni sporni Ugovor o kreditu, a ni Opći uvjeti na koje se tuženik u tijeku postupka pozivao (list 69-73 spisa) ne sadrže ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Riječ je o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora, što proizlazi i iz iskaza javne bilježnice SS ("riječ je o tipiziranim ugovorima banke"), koja je za tuženika obavljala poslove solemnizacije.
15. Po ocjeni ovog suda, ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik (tuženik) jednostrano određuje obvezu dužnika (korisnika kredita), koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema egzaktnih kriterija. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem opisane ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (korisnika kredita) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, u daljnjem tekstu ZOO/05), koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu svakako su predmet i cijena, a kamate su cijena.
15.1. Unošenjem u ugovor o kreditu neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, korisnik kredita je od samog početka ugovornog odnosa doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da je sporna odredba bila takva da je na temelju nje on jedino znao kolika je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok ni približno nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.
16. Imajući u vidu da je ugovorna kamata bitan element ugovora o kreditu (čl. 1121. ZOO/05) te da prema čl. 269. st. 2. ZOO/05 ona mora biti određena odnosno odrediva, ovaj sud već samim time odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se kamata (cijena) određuje odnosno mijenja prema odluci banke, dakle jednostrano, bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocjenjuje protivnom načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što je tuženik korisniku kredita, koji je došao u banku s namjerom podizanja kredita i postupao s povjerenjem prema djelatnicima banke smatrajući ih stručnim i objektivnim, prezentirao da je sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom za njega najpovoljnije, a da mu pritom nije objasnio parametre promjenjivosti kamatne stope i metodu izračuna tih parametra, navodeći mu da će ugovorna kamata budućnosti padati a ne rasti, što se pokazalo netočnim ubrzo nakon sklapanja ugovora.
16.1. Činjenica da u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga kao savjesni gospodarstvenici trebali prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, potrošača, i u ugovoru odrediti neku određenu referentnu vrijednost, kako promjena stope, a time i određivanje obveze potrošača ne bi bila prepuštena jednostranoj odluci. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Osim toga, nije pošteno koristiti ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a kojima se daje ovlaštenje bankama mijenjati obvezu potrošača prema odlukama banke bez unaprijed dogovorenih preciznih kriterija. To je nepravedno i nepošteno prema potrošačima i iz razloga jer su na taj način banke u svoje standardne ugovore samoinicijativno uvele drugi promjenjivi bitan element koji je za potrošača neizvjestan, kojeg određuju one same, a potrošači na njihovu odluku ne mogu uopće utjecati.
16.2. Pritom, tuženik osnovano ukazuje da ZOO/05 u čl. 26. dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope. Nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna te je povećala kreditno opterećenje korisnika kredita kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu.
16.3. Također, okolnost što je predmetni kredit zbog neplaćanja otkazan, ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se utvrdi ništetnost pojedinih ugovornih odredaba. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05, kojom je propisana obveza restitucije (odnosno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora) bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).
17. Slijedom svega navedeno, odredbe čl. 4.1. i 4.2. predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke (sadržaja naznačenog u izreci presude) protivne su načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO/05, a prema tome i ništetne u smislu čl. 322. st. 1. ZOO/05.
17.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke presude.
18. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
18.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope od korisnika kredita naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 102. ZZP/07, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.
18.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
19. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je uzeti u obzir početnu kamatnu stopu, kao jedinu valjano određenu (uočljivu, jasnu i razumljivu) a time i poštenu.
20. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, inicijalno je proveden dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Zorici Unukić, koja je u svom nalazu i mišljenju, prema uputi suda, utvrdila razliku između plaćenih anuiteta prema spornom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao plaćati uzimajući u obzir početnu kamatnu stopu (od 4,78 %). Za svoj izračun vještakinja je koristila parametre početnih uvjeta Ugovora o kreditu usporedivši ih s promjenama ugovorene kamatne stope te je utvrdila da razlika po osnovi preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunata razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema Ugovoru o kreditu i početnom otplatnom planu, ukupno iznosi 37.798,91 kuna (list 195-199 spisa), koji iznos je i utužen.
21. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje. Tuženik također nije osporio matematički izračun vještakinje, već je naveo da nalaz i mišljenje smatra irelevantnim i neupotrebljivim iz istih razloga koje je isticao u tijeku postupka, a koji su u bitnom usmjereni na osporavanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva, zbog čega, prema stavu tuženika, nije bilo ni potrebno utvrđivati visinu u vidu razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope. Neosnovanost takvih tuženikovih navoda obrazložena je u gornjem tekstu.
22. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje Zorice Unukić ocijenio stručnim, jasnim i sačinjenim u skladu sa zadatkom suda (list 189). Međutim, kako iz nalaza i mišljenja nije bilo moguće utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao utvrđenje da ugovor o kreditu nije otkazan na zakonit način, ukazujući kako u vrijeme otkaza ugovora nije postojalo dugovanje tužitelja te da je tuženik neosnovano otkazao ugovor i protiv njega pokretao ovršne postupke, sud je ponovno otvorio glavnu raspravu, naložio tuženiku dostavu dokumentacije potrebne za izradu nalaza i mišljenja te je odredio izvođenje dokaza novim vještačenjem. To iz razloga jer je vještakinja Unukić na poziv suda navela da nije u mogućnosti izraditi dopunu nalaza i mišljenja (službena bilješka na listu 330 spisa).
23. Novo vještačenje određeno je po vještakinji Bojani Galinac iz društva Galprom d.o.o., kojoj je naloženo da utvrdi, odnosno izračuna po mjesecima, razliku između stvarno naplaćene kamate po Ugovoru o kreditu koji je predmet spora, koja kamata se tijekom otplate kredita uvećavala na temelju jednostrane odluke banke, i kamate koju je korisnik kredita trebao plaćati prema početnom otplatnom planu (primjenom kamatne stope od 4,78 %), sve navedeno u razdoblju od zaključenja ugovora o kreditu 18. rujna 2007. do otkaza ugovora o kreditu 21. studenog 2016. Zatim, da izračuna je li tuženik pravilno obračunao dugovanje korisnika kredita na dan otkaza Ugovora o kreditu, a sve radi utvrđenja jesu li postojale pretpostavke za otkaz Ugovora o kreditu prema čl. 9. Ugovora.
24. Iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da je tuženik zbog neurednog podmirenja obveze korisnika kredita 21. studenog 2016. sastavio dopis (list 242 spisa) kojim je obavijestio korisnika kredita da će otkazati Ugovor o kreditu broj 9013019162 i njegove dodatke uz otkazni rok od 15 dana od dana slanja obavijesti uslijed čega će cjelokupna tražbina dospjeti u cijelosti te da je prema knjigovodstvenim karticama po kreditnoj partiji broj 9013019162 tuženik otkazao kredit s danom 29. prosincem 2016., kada je cjelokupna tražbina dospjela na naplatu.
24.1. Nadalje, vještakinja je izračunala da je na dan 21. studenog 2016. (datum sastavljanja obavijesti) dug po kreditu ukupno iznosio 34.259,43 kuna, što se odnosi na nepodmirene anuitete dospjele do 31. listopada 2016., dakle za 10,5 anuiteta, a da je na dan 29. prosinca 2016. (datum otkaza Ugovora) dug po kreditu iznosio 34.719,93 kuna, koji dug se odnosi na iznos od 358,11 kuna na ime obračunate a nepodmirene zatezne kamate te na iznos od 34.361,82 kuna na ime nepodmirenih anuiteta dospjelih u razdoblju do 30. studenog 2016., dakle 11,5 anuiteta, što je prikazano u Tablici 3 na listovima 359-368 spisa.
24.2. Prema obračunu vještakinje, preplata po osnovi kamatne stope u razdoblju od 31. siječnja 2008. do 11. siječnja 2017., uzimajući u obzir razliku između početno ugovorene kamatne stope i kamatne stope mijenjane odlukom tuženika, iznosi 5.069,94 eura, što je po mjesecima prikazano u Tablici 2 na listovima 355 – 358 spisa.
24.3. Vještakinja je na glavnoj raspravi usmeno izložila nalaz i mišljenje, pojašnjavajući na upit tužiteljice, da je tuženik pravilno vršio obračun zaduženja po Ugovoru o kreditu te da je uzeo u obzir sve izvršene uplate s osnova podmirenja kreditne obveze u razdoblju od 26. rujna 2007. do 11. srpnja 2017.
24.4. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje, kao i njenu usmenu dopunu, prihvatio u cijelosti, smatrajući ga stručnim, objektivnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda, uz napomenu da stranke, pa ni tuženik, nakon saslušanja vještakinje nisu isticali primjedbe na nalaz i mišljenje, posebno ne na matematički obračun visine duga. Pritom, sud je prihvatio upravo predmetni nalaz i mišljenje, jer su u istom, po uputi suda, uzete u obzir sve uplate po predmetnom ugovoru o kreditu. Primjedbe koje je tuženik istaknuo u podnesku od 31. listopada 2015. pravne su prirode te su u ranijem tekstu već obrazložene.
25. Kako je tužiteljica, u dijelu u kojem zahtijeva isplatu s osnova promjenjive kamatne stope, uredila svoj tužben zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje Bojane Galinac, njen zahtjev je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05 odlučiti kao u točki II izreke presude, nalaganjem tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 5.069,91 eura na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope, sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (kako je to obrazloženo u točki 18.1. obrazloženja). Sud je naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 5.069,91 eura, a ne iznos od 5.069,94 eura, jer zbroj iznosa preplaćenih mjesečnih anuiteta iznosi 5.069,91 eura, dok je razlika u preostalom dijelu (0,03 eura) posljedica preračunavanja iznosa iz kuna u eure. Stoga je za iznos od 0,03 eura tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
26. Konačno, tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
26.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
26.2. S obzirom na to da su osporene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđene ništetnima tek u ovom postupku (u konkretnom slučaju ne primjenjuju se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača), zastarni rok prema izraženom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020., još nije počeo ni teći. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice.
27. Nadalje, stav je ovoga sud da nije osnovan dio tužbenog zahtjeva u kojem tužiteljica zahtijeva utvrđenje da sporni ugovor o kreditu nije otkazan na zakonit način pa i dalje obvezuje ugovorne stranke i proizvodi valjani pravni učinak.
27.1. Odredbom čl. 9. Ugovora o kreditu određeno je da banka može otkazati taj ugovor, između ostalog, ako korisnik kredita ne plati najmanje dva dospjela anuiteta te ako se ne pridržava bilo koje obveze iz ugovora. Ugovor o kreditu banka otkazuje pisanim putem uz otkazni rok od 15 dana računajući od dana uručenja obavijesti o otkazu korisniku kredita, a korisnik kredita pristaje da se danom kada mu je dostavljena obavijest o otkazu smatra dan kada je banka uputila obavijest o otkazu na adresu korisnika kredita ili dan kad mu javni bilježnik po nalogu banke pošalje obavijest o otkazu. Otkaz ugovora korisniku kredita čini cjelokupnu tražbinu banke po tom ugovoru dospjelom u cijelosti i prema solidarnom dužniku i založnom dužniku.
27.2. Otkaz ugovora o kreditu predstavlja jednostranu pravnu radnju u smislu čl. 1023. ZOO/05 koju je jednostranu pravnu radnju banka ovlaštena poduzeti ukoliko su za to ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 1023. st. 1. i 2. ZOO/05, a jedna od zakonskih pretpostavaka za otkaz ugovora o kreditu je insolventnost korisnika kredita čak i kada nije utvrđena sudskom odlukom.
27.3. U ovom postupku je nesporno da korisnik kredita (prednik tužiteljice) nije uredno ispunjavao svoje obveze po ugovoru o kreditu, odnosno da je u vrijeme otkaza ugovora kasnio s plaćanjem više od dva anuiteta (točnije kasnio je s plaćanjem 10,5 anuiteta u vrijeme obavijesti o otkazu), čime su ostvarene pretpostavke za otkaz sukladno citiranom čl. 9. Ugovora o kreditu i čl. 1023. ZOO/05. Okolnost da tuženik nije ispravno obračunao visinu tražbine u vrijeme otkaza, jer nije uzeo u obzir ništetnost promjenjive kamatne stope, u konkretnom slučaju nema utjecaja na zakonitost odluke o otkazu, odnosno ta bi okolnost bila relevantna da je dugovanje korisnika kredita, kada bi se uzela u obzir početna kamatna stopa, u vrijeme otkaza bilo manje od visine dva dospjela anuiteta.
27.4. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je odbijen u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva utvrđenje da ugovor o kreditu nije otkazan na zakonit način te da i dalje obvezuje ugovorne stranke i proizvodi valjani pravni učinak. Stoga je odlučeno kao u točki III izreke presude.
28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužiteljica nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je odlučeno da joj je tuženik dužan naknaditi sve troškove postupka. Primjenom iste zakonske odredbe, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.
28.1. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika –"Narodne novine", broj: 138/23, dalje: Tarifa), sastav podnesaka od 12. lipnja 2019., 18. veljače 2021., 25. travnja 2022. i 26. siječnja 2026. (Tbr. 8.1. Tarife), za zastupanje na ročištima 27. listopada 2017., 6. veljače 2018., 27. rujna 2018., 18. prosinca 2018., 8. prosinca 2021., 20. travnja 2022. i 27. siječnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife), 50 bodova za zastupanje na ročištu za objavu odluke (Tbr. 9.3. Tarife) te po 25 bodova za sastav podnesaka od 22. veljače 2019. i 29. travnja 2025. (Tbr. 8.4. Tarife), ukupno 1.300 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 2.600,00 eura. U preostalom je dijelu zahtjev tužiteljice za priznanje parničnog troška odbijen kao neosnovan. Naime, tužiteljici nisu priznati materijalni troškovi poštarine jer o istima nije dostavila dokaz, kao ni troškovi sastava podnesaka od 18. kolovoza 2017. (prigovor protiv rješenja o pristojbi), 12. rujna 2017., 26. listopada 2017. (predan na ročištu), 2. ožujka 2020., 7. listopada 2022., 1. ožujka 2023., 20. rujna 2023., 5. siječnja 2024. i 23. kolovoza 2024., jer navedeni podnesci u smislu čl. 155. ZPP nisu bili potrebni za vođenje parnice pa njihov trošak nije dužan snositi tuženik.
U Puli 13. ožujka 2026.
Sutkinja
Izabela Barbić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
1. Tužiteljici po punomoćnici
2. Tuženiku po punomoćniku
