REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

62. Povrv-1124/2024-76

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika OLYMPIA VODICE dioničko društvo za ugostiteljstvo, turizam i turistička agencija, Vodice, Ulica Ljudevita Gaja 6, OIB: 78759188952, kojeg zastupa punomoćnik Josip Tomas, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Baruna Trenka 5, protiv tuženika-protutužitelja LIQUIDUS PROJEKTI d.o.o. za građevinarstvo i usluge, Zagreb, Ulica Ivana Banjavčića 5, OIB: 75859615701, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Burić, odvjetnik u Šibeniku, Ante Starčevića 2, nakon zaključene glavne rasprave u prisutnosti punomoćnika stranaka 25. veljače 2026., na ročištu za objavu i uručenje presude, 13. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi koji je donio javni bilježnik Katica Valić iz Zagreba pod poslovnim brojem Ovrv-2129/2019, a kojim je naloženo tuženiku namiriti tužitelju iznos od 239.511,01 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i ovršnim troškom, sve u roku od 8 (osam) dana, ukida se u cijelosti te se tužbeni zahtjev odbija.

II/ Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se ništetnim Sporazum o prijenosu Ugovora o zakupu od 9.4.2013. sklopljenog između tužitelja i društva PET-IT-UNO d.o.o., Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 1.1.2014., sklopljenog između tužitelja kao zakupodavca i tuženika kao zakupnika, Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 1.1.2015. sklopljenog između tužitelja kao zakupodavca i tuženika kao zakupnika, Dodatka Ugovoru o zakupu poslovnog prostora od 1.1.2016. sklopljenog između tužitelja kao zakupodavca i tuženika kao zakupnika, Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 1.1.2018. sklopljenog između tužitelja kao zakupodavca i tuženika kao zakupnika, Dodatka Ugovoru o zakupu poslovnog prostora od 10. srpnja 2018. sklopljenog između tužitelja kao zakupodavca i tuženika kao zakupnika.

III/ Nalaže se protutuženiku OLYMPIA VODICE dioničko društvo za ugostiteljstvo, turizam i turistička agencija, Vodice, Ulica Ljudevita Gaja 6, OIB: 78759188952 u roku od 8 dana isplatiti protutužitelju LIQUIDUS PROJEKTI d.o.o. za građevinarstvo i usluge, Zagreb, Ulica Ivana Banjavčića 5, OIB: 75859615701 iznos od 583.199,34 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznimodnosima (NN 25/05, NN 41/08, NN 125/11 i NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za pet postotnih poena koja teče kako slijedi:

- na iznos od 10.436,32 eur od 10.7.2015. do isplate,

- na iznos od 8.550,09 eur od 30.7.2015. do isplate,

- na iznos od 6.288,09 eur od 24.8.2015. do isplate,

- na iznos od 492,71 eur od 7.9.2015. do isplate,

- na iznos od 5.765,52 eur od 26.11.2015. do isplate,

- na iznos od 6.291,88 eur od 14.1.2016. do isplate,

- na iznos od 15.527,18 eur od 15.6.2016. do isplate,

- na iznos od 9.317,96 eur od 9.9.2016. do isplate,

- na iznos od 6.223,05 eur od 16.11.2016. do isplate,

- na iznos od 3.123,41 eur od 9.12.2016. do isplate,

- na iznos od 18.577,93 eur od 26.5.2016. do isplate,

- na iznos od 203.011,52 eur od 31.12.2017. do isplate,

- na iznos od 92.091,46 eur od 31.12.2017. do isplate,

- na iznos od 55.760,26 eur od 1.4.2019. do isplate.“.

III. Svaka strana snosi svoje troškove provedenog parničnog postupka.

Obrazloženje

1 . Prijedlog za ovrhu i upućivanje u parnicu

1.1. Tužitelj-protutuženik (u daljnjem tekstu: tužitelj), kao ovrhovoditelj, 22. svibnja 2019. podnio je javnoj bilježnici Katici Valić prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, izvoda otvorenih stavki na dan 15. svibnja 2019. i računa (list 5-13 spisa) te je 25. svibnja 2019. navedeni javni bilježnik donio Rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv- 2129/2019.

1.2. Protiv rješenja o ovrsi javnog bilježnika, tuženik-protutužitelj (u daljnjem tekstu: tuženik), kao ovršenik, izjavio je prigovor protiv rješenja o ovrsi, u kojem je osporio potraživanje tužitelja, u bitnome navodeći da prostor na koji se odnosi potraživanje nije u vlasništvu tužitelja. Ističe da tuženik ima valjano zaključen ugovor o zakupu s vlasnikom, Republikom Hrvatskom, kojoj uredno ispunjava sve obveze (zakupnine i komunalije), a to se odnosi na razdoblje prije i tijekom razdoblja u kojem su izdani predmetni računi.

1.3. Povodom pravodobno izjavljenog prigovora, sud je stavio izvan snage rješenje o ovrsi javnog bilježnika Katice Valić iz Zagreba pod poslovnim brojem Ovrv-2129/2019, u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo provedene radnje i odlučio da će postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

2. Protutužbeni zahtjev i tužiteljevo očitovanje

2.1. Tuženik je podnio protutužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 4.394.115,42 kn. Navodi da su ovosudne stranke u razdoblju od 2013. -2018. sklopile niz ugovora predmet kojih je davanje u zakup od strane tužitelja kao zakupodavca te tuženika kao zakupnika, poslovnog prostora - nekretnine u k. č. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to; Sporazum o prijenosu Ugovora o zakupu od 9. travnja 2013., Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 1. siječnja 2014. te 1. siječnja 2015., Dodatak Ugovoru o zakupu poslovnog prostora od 1. siječnja 2016., Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 1. siječnja 2018. te dodatak Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 10. srpnja 2018.

2.2. Pojašnjava da je navedenim pravnim poslovima tužitelj dao u zakup tuženiku predmetni poslovni prostor prostora koji se nalazi na nekretnini oznake k. č. br. [katastarska čestica] ZGR upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zemljišne knjige koju vodi Općinski sud u Šibeniku i to za zakupninu od 3.969.443,51 kn, a ta nekretnina je upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske, upisom pod poslovnim brojem Z-8251/2018, dok je prije toga bila upisana u zemljišne knjige Općinskog suda u Šibeniku za katastarsku općinu [katastarska općina] u Popis 1, I to kao Javno dobro, a u naravi se radi o nekretnini sagrađenoj na pomorskom dobru.

2.3. Sve ugovore koje su sklopile ovosudne stranke tuženik smatra ništetnim iz razloga što je predmetni poslovni prostor, vlasništvo Republike Hrvatske odnosno smatra da su ugovori suprotni odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima , Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama teo dredbi čl. 6. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora. Ističe da se radi o građevini izgrađenoj na pomorskom dobru što je razvidno iz Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju o iskazu nekretnina , Klasa:

UP/I-943-01/97-02/114. Naime, predmetna nekretnina bila je upisana u zemljišne knjige Općinskog suda u Šibeniku za katastarsku općinu [katastarska općina] u Popis 1, kao javno dobro, a u naravi se radi o nekretnini sagrađenoj na pomorskom dobru. Također, nekretnina nije procijenjena u društvenom kapitalu tužitelja, odnosno njenog prednika

– Vodičanka d.d.

2.4. Smatra da na temelju odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ima pravo na isplatu ukupnog iznosa od 4.394.115,42 kn, a koji se sastoji od zahtjeva za povratom zakupnina u ukupnom iznosu od 3.280.126,61 kn, uvećano za zatezne kamate koje na pojedine iznose teku od dospijeća tih iznosa do isplate te isplatu iznosa od 420.125,70 kn na ime zateznih kamata, uvećano za zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od 1. travnja 2019. koje je tuženik platio Republici Hrvatskoj, a koji iznos predstavlja štetu, jer je tuženik po pozivu s Republikom Hrvatskom kao vlasnikom predmetnog poslovnog prostora 1. travnja 2019. sklopio Ugovor o zakupu poslovnog prostor u Vodicama broj 200-03/2019, a kojim ugovorom je utvrđeno dugovanje Republici Hrvatskoj na ime naknade za korištenje predmetnog prostora u razdoblju od 1. travnja 2014. do 1. travnja 2019. u ukupnom iznosu od 2.510.125,70 kn, od čega se iznos od 420.125,70 kn odnosi na plaćene zatezne kamate. Isplatu iznosa od 693.863,11 kn, uvećano za zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od 31. prosinca 2017., potražuje na temelju Ugovora o sporazumnom raskidu kupoprodajnog Ugovora broj OV-9895/15 i Dodatka Ugovora broj OV-9897/2015.

2.5. Postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev (koji prethodi kondemnatornom tužbenom zahtjevu), a kojim traži od suda da utvrdi ništetnost Sporazuma o prijenosu Ugovora o zakupu od 9. travnja 2013. sklopljenog između tužitelja i društva PET-IT-UNO d.o.o., Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 1. siječnja 2014., sklopljenog između tužitelja kao zakupodavca i tuženika kao zakupnika, Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 1. siječnja 2015. sklopljenog između tužitelja kao zakupodavca i tuženika kao zakupnika, Dodatka Ugovoru o zakupu poslovnog prostora od 1. siječnja 2016. sklopljenog između tužitelja kao zakupodavca i tuženika kao zakupnika, Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 1. siječnja 2018. sklopljenog između tužitelja kao zakupodavca i tuženika kao zakupnika, Dodatka Ugovoru o zakupu poslovnog prostora od 10. srpnja 2018. sklopljenog između tužitelja kao zakupodavca i tuženika kao zakupnika te kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da naloži tužitelju platiti tuženiku iznos od 4.394.115,42 kn, uvećano za zatezne kamate koje na pojedine iznose naznačene u protutužbenom zahtjevu teku od dana dospijeća tih iznosa do isplate.

2.6. Tuženik spisu predmeta privija ugovore na koje se poziva u historijatu protutužbe, račune za razdoblje od 2013. -2019. i druge isprave na kojima zasniva protutužbeni zahtjev (list 66-166 spisa).

2.7. Tužitelj osporava osnovu i visinu protutužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata, te predlaže da sud odbije protutužbeni zahtjev. Ističe kako činjenica prava vlasništva nije odlučna za zasnivanje zakupa.

2.8. Dostavlja povijesni i aktivni izvadak za z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] iz kojeg je razvidno da se predmetni poslovni prostor nalazi na k. č. br. [katastarska čestica] ZGR oznake zemljišta pomoćni objekt, ukupne površine 1305 m2, što znači da citirana katastarska čestica na kojoj se predmetni poslovni prostor nalazi, nije dio pomorskog dobra niti je kao pomorsko dobro dolazi upisana u zemljinu knjigu Općinskog suda u Šibeniku.

2.9. Tužitelj pojašnjava da Republika Hrvatska nikada nije bila u posjedu predmetne nekretnine, a upis uknjižbe Republike Hrvatske kao vlasnika predmetne nekretnine izvršen je tek dana 15. lipnja 2018., poslovni broj Z-8521/2018. Pojašnjava da je tuženika, kao zakupnika, u posjed predmetne nekretnine (predmeta zakupa) 2013. uveo upravo tužitelj. Isto tako tuženik je znao da je tužitelj izvanknjižni vlasnik predmetne nekretnine te da je tužitelj podigao tužbu prot iv Republike Hrvatske radi utvrđenja prava vlasništva i prije upisa zabilježbe spora u zemljišnu knjigu Općinskog suda u Šibeniku.

2.10. Međutim, usprkos navedenom, tuženik je svojom slobodnom voljom u trenutku kada je trajao i bio na snazi Ugovor o zakupu od 1. siječnja 2018. i Dodatak Ugovora o zakupu od 10. srpnja 2018. koji je sklopio s tužiteljem, odlučio za predmetni poslovni prostor sklopiti i Ugovor o zakupu s Republikom Hrvatskom, te sada kada je tužitelj pokrenuo ovu parnicu zbog neplaćenih računa na ime dospjelih zakupnina i troškova, tuženik traži da se utvrdi ništetnost svih ugovora i dodataka koje je s tužiteljem sklopio od 2013. pa sve do srpnja 2018.

2.11. U odnosu na dio kondemnatornog zahtjeva kojim tuženik potražuje iznos od 420.125,70 kn, tužitelj ističe da tuženik nije dokazao niti jednu pretpostavku odgovornosti za štetu, a u odnosu dio kondemnatornog zahtjeva za isplatu iznosa od 693.863,11 kn, uvećano za zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od 31. prosinca 2017., a koji iznos predstavlja iznos za koji tuženik smatra da ima pravo na temelju Ugovora o sporazumnom raskidu kupoprodajnog Ugovora broj OV-9895/15 i Dodatka Ugovora broj OV-9897/2015, tužitelj smatra da nije potkrijepljen odgovarajućim dokazima. Tužitelj spisu predmeta dostavlja sudsku praksu koja se odnosi na analognu pravnu situaciju.

3. Tijek prvostupanjskog postupka

3.1. Tužitelj spisu privija tužbu radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva na predmetnoj nekretnini (list 210-220 spisa), tuženik dostavlja presliku spisa Trgovačkog suda u Zadru, poslovni broj Povrv 331/19. (list 222-293 spisa), a tužitelj naknadno dostavlja i odluku u toj pravnoj stvari (list 326-334 spisa) kao i presudu Trgovačkog suda u Zadru, poslovni broj P-65/19 (list 336-344 spisa) te P-243/22.

3.2. Sud je radi utvrđenja odlučnih činjenica proveo dokaz saslušanjem zakonskih zastupnika stranaka te je na prijedlog tuženika odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje rješenjem od 22. listopada 2021. na okolnost: u kojem iznosu i kojeg datuma je tuženik izvršio ispunjenja novčanih obveza po pravnim poslovima;

- Sporazumu o prijenosu ugovora o zakupu od 9.04.2013. između tužitelja, tuženika i 5- IT-UNO d.o.o.

- Ugovoru o zakupu poslovnog prostora od 1.1.2014.

- Ugovoru o zakupu poslovnog prostora od 1.1.2015

- Dodatku ugovoru o zakupu poslovnog prostora od 1.1.2016.

- Ugovoru o zakupu poslovnog prostora od 1.1.2018.

- Dodatku ugovoru o zakupu poslovnog prostora od 10.7.2018.

3.3. Sud je vještaku dao u zadatak da se očituje o tome koliko je tuženik na ime naknade zateznih kamata platio Republici Hrvatskoj u vezi s ugovorom o zakupu poslovnog prostora u Vodicama Braće Ćirila i Metoda 2, 200-03/2019 kao i na okolnost koliko iznosi i kada dospijeva potraživanje s naslova Ugovora o sporazumnom raskidu kupoprodajnog ugovora OV-9895/15 i dodatka ugovora OV-9897/2015 pri čemu predmet vještačenja nije bio iznos od 2.049.763,18 kn, a koji je predmet parničnog postupka Povrv -331/19 pred Trgovačkim sudom u Zadru

3.4. Stranke su posebno upozorene da je sud odlučio provesti dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem kako u slučaju da drugostupanjski sud bude imao drugačije pravno viđenje od prvostupanjskog suda, neće biti potrebe za ukidnom odlukom zbog neizvođenja dokaza koji je ključan, prije svega, za utvrđivanje vis ine istaknutog protutužbenog zahtjeva.

3.5. Tužitelj je prigovorio nalazu i mišljenju te je ustrajao u tome da protutužbeni zahtjev nije osnovan što je opširno i elaborirao u podnesku i na raspravi na kojoj je vještak usmeno iznio nalaz i mišljenje te je zatražio određivanje prethodne mjere iz odredbe čl. 501.a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj, 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22 i 155/23.; dalje: ZPP).

4. Ocjena suda o osnovanosti podnesenih zahtjeva u prvostupanjskom postupku

4.1. Sud je uvodno utvrdio da su ovosudne stranke bile u dugogodišnjem poslovnom odnosu, pri čemu nije sporno da su tužitelj i tuženik sklapali ugovore o zakupu, a na temelju Ugovora o zakupu od 1. siječnja 2018. i Dodatka Ugovora o zakupu od 10. srpnja 2018. izdani su i ovdje utuženi računi. Nije sporno da je tužitelj, kao zakupodavac, predao tuženiku, kao zakupniku, u posjed nekretninu oznake k. č. br. zgr [katastarska čestica] pomoćni objekt upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] zemljišne knjige koju vodi zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Šibeniku, na temelju Sporazuma o prijenosu Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 9. travnja 2013. i svih ugovora o zakupu koje su tužitelj i tuženik sukcesivno sklapali u razdoblju od 2014. pa sve do 2018.

4.2. Nadalje, sud je u obrazloženju naveo da je tuženik tijekom postupka iznosio pravno viđenje da su predmetni ugovori ništetni jer su sklopljeni protivno odredbi čl. 6. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“, broj 125/11., 64/15.), i protivno odredbi čl. 7. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (“Narodne novine”, broj 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11. i 56/16.), a koji su bili na snazi u sporno vrijeme.

4.3. Sud je obrazložio da ne postoji pravna osnova na temelju koje bi sud utvrdio da su predmetni ugovori ništetni, U vezi s tim, sud je naveo da je odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje ZOO) propisano:

(1) Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

4.4. U konkretnom slučaju ništetnost prema odredbi čl. 6 Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora bio bi ništetan samo ako je ugovor o zakupu poslovnog prostora koji je u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnih osoba u njihovu vlasništvu ili pretežitom vlasništvu bez javnog natječaja sklopila upravo ta osoba kao zakupodavac. Prema mišljenju suda, tužitelj pravilno zaključuje da sporni ugovori nisu ništetni jer tužitelj nije osoba u pogledu koje prema naprijed navedenoj zakonskoj odredbi može nastati razlog ništetnosti. Prema uvriježenoj sudskoj praksi za davanje u zakup poslovnog prostora nije odlučna niti činjenica vlasništva. Naime, na temelju odredbe čl. 4. st.1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, koji je bio na snazi u trenutku sklapanja, Ugovor o zakupu od 1. siječnja 2014., a koja je odredba ostala identična i u svim naknadnim izmjenama i dopunama Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, zakup poslovnog prostora zasniva se ugovorom o zakupu.

4.5. Sud je utvrdio da nisu osnovani navodi tuženika da bi predmetna nekretnina bila pomorsko dobro, pa otpada istaknuti prigovor ništetnosti po osnovi odredbe čl. 7. Zakona o pomorskom dobru. Čak i kada bi se uzelo da postoji ništetnost po jednoj od osnova koju ističe tuženik, u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a, zabrana bi postojala samo u odnosu na jednu stranu pa bi ugovor bio valjan, a stranka na koju se zabrana odnosi eventualno bi snosila odgovarajuće posljedice koje su najčešće kaznenog ili upravnog značaja.

4.6. No, sud je ocijenio da tuženik nije u obvezi podmiriti zakupnine za utuženo razdoblje. Nesporna je činjenica da je upis uknjižbe Republike Hrvatske kao vlasnika predmetne nekretnine izvršen 15. lipnja 2018. pod brojem Z-8521/2018. Odredbom čl. 531. st. 2. ZOO-a propisano je da ako se utvrdi da trećemu pripada neko pravo koje sasvim isključuje pravo zakupnika na korištenje stvari, ugovor o zakupu se raskida po samom zakonu, a zakupodavac je dužan naknaditi zakupniku štetu.

4.7. U konkretnom slučaju upisom Republike Hrvatske kao vlasnika predmetne nekretnine, nastupila je zakonom opisana situacija koja je u potpunosti isključila pravo tuženika da koristi prostor, a ugovor na temelju kojeg tužitelj potražuje zakupnine ex lege je raskinut u razdoblju koje prethodi onom u kojem su izdani utuženi računi. Radi se o potpunoj evikciji koja onemogućuje zakupnika u korištenju stvari, a s obzirom na to da je ugovor ništetan, to tužitelj kao zakupodavac nema pravnu osnovu za predmetno potraživanje po utuženim računima za 2019. Pozivom na odredbu čl. 531. st. 2. ZOO-a, a slijedom iznesene argumentacije, sud je cijenio tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim.

4.8. Što se tiče kondemnatornog zahtjeva tuženika u iznosu od 4.394.115,42 kn (583.199,34 eur) sud je pojasnio da se on sastoji od tri dijela:

- potraživanje po osnovi povrata zakupnina

- Isplate novčanog iznosa na ime zateznih kamata

- Isplate iznosa s osnova potraživanja po Ugovoru o sporazumnom raskidu kupoprodajnog ugovora.

4.9. Sud je ocijenio da je na okolnost visine i osnove protutužbenog zahtjeva bilo potrebno provesti knjigovodstveno-financijsko vještačenje. To prije svega kako bi bilo moguće utvrditi na koju pravnu osnovu se odnosi pojedini novčani iznos koji tuženik potražuje u ovom postupku.

4.10. Sud je cijelosti prihvatio vještački nalaz i mišljenje cijeneći da je izrađen stručno, savjesno i u skladu s pravilima struke te je vještak u usmenom iznošenju izrađenog vještva otklonio sve prigovore stranaka.

4.11. Potraživanje na ime zahtjeva za povrat zakupnine u iznosu od 3.280.161,61 kn (435.352,26 eur) tuženik zasniva na pravnoj osnovi, stjecanja bez osnove pri čemu navodi da je ispunio obvezu po ništetnim pravnim poslovima te u smislu odredbe čl. 1115 ZOO-a ima pravo na povrat plaćenih zakupnina (stečenog bez osnove), što uključuje i zatezne kamate, i to od dana nepripadnog stjecanja iz razloga što je tužitelj nepošten. Kako je sud utvrdio da predmetni ugovori nisu ništetni, to je zahtjev u tom dijelu cijenio u cijelosti neosnovanim.

4.12. Sud je pojasnio da u smislu odredbe čl. 531. st. 2. ZOO-a tuženik od tužitelja kao zakupodavca može eventualno potraživati štetu , pri čemu je dužan dokazati sve pretpostavke odgovornosti za štetu i to prije svega postojanje štetnika, odnosno subjekta koji je odgovoran za štetu. Štetnik nadalje mora počiniti štetnu radnju, a šteta mora nastati na strani oštećenika. Također, traži se uzročno-posljedična veza, odnosno izvršena štetna radnja mora kao uzrok proizvesti određenu štetu kao posljedicu. Kao posljednja pretpostavka koja mora biti zadovoljena kako bi nastala odgovornost za štetu je protupravnost štetne radnje. U predmetnom postupku tuženik nije potraživao štetu, niti je dokazivao postojanje pretpostavki koje su potrebne da bi sud udovoljio takvom traženju, pa je stoga obrazloženo da ne može niti po toj osnovi tuženiku dosuditi protutužbeno potraživanje.

4.13. Iz nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da je tuženik uplatio iznos od 420.125,70 kn s osnove zateznih kamata po ugovoru o zakupu br. 200-03/2019 zaključenim s Republikom Hrvatskom kao vlasnikom predmetnog poslovnog prostora 1. travnja 2019., a kojim ugovorom je utvrđeno dugovanje tuženika Republici Hrvatskoj na ime naknade za korištenje predmetnog prostora u razdoblju od 1. travnja 2014. do 1. travnja 2019.

4.14. Uvidom u odredbu čl. 14. Ugovora o zakupu br. 200-03/2019 sud je utvrdio da su ugovorne strane suglasno utvrdile da je tuženik za korištenje predmetnog poslovnog prostora u razdoblju od 1. travnja 2014. do 1. travnja 2019. na ime zatezne kamate dužan isplatiti iznos od 400.125,70 kn, a iznos od 420.125,70 kn odnosi se na ukupni dug koji uključuje i glavnicu i zatezne kamate koje su prebijene s priznatim nužnim i korisnim ulaganjima u iznosu od 2.110.000,00 kn. Navedeni iznos od 400.125,70 kn odnosi se dakle, na zatezne kamate koje tuženik potražuje protutužbom.

4.15. Sud je istaknuo da tuženik nije pojasnio zašto je smatrao da je bio dužan platiti Republici Hrvatskoj navedeni iznos za razdoblje od 1. travnja 2014. do 1. travnja 2019., tim više što je upis uknjižbe Republike Hrvatske kao vlasnika predmetne nekretnine izvršen tek 15. lipnja 2018. Naime, ne postoji pravna osnova po kojoj bi tuženik u ugovoru koji je zaključio s Republikom Hrvatskom kao vlasnikom bio dužan preuzeti na sebe isplatu nekog novčanog iznosa koji se odnosi na razdoblje prije zaključenja ugovora, jer kako je ranije navedeno, zakupodavac ne mora biti vlasnik nekretnine da bi prostor davao u zakup.

4.16. Kako iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika proizlazi da je sklopio Ugovor s Republikom Hrvatskom kako ga ne bi deložirali iz prostora, a tuženik se tijekom postupka u više navrata očitovao na sličan način kroz podneske, sud može zaključiti da načelno tvrdi da je navedeno platio kako bi izbjegao svojevrsnu prisilu. Odredbom čl. 1112. st. 1. ZOO-a propisano je da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta (plaćanje neduga).

4.17. U konkretnom slučaju sud nije našao elemente prisile zbog kojih bi tuženik bio dužan u ugovoru o zakupu priznati i naposlijetku platiti sporni iznos, koji po svemu sudeći nije bio dužan platiti. Čak i kada bi se uzelo da je ta prisila i postojala, tuženik bi u smislu citirane zakonske odredbe vraćanje mogao tražiti od onoga kome je platio, a ne od treće osobe, točnije ovdje tužitelja. Uzgredno je napomenuto da prisila ne mora dolaziti od samog obogaćenog, već i od bilo koje druge osobe pa i državnog t ijela, no ta prisila se ogleda u tome što bi neplaćanjem došlo do neke pravno nepovoljne posljedice po osobu koja je pod prisilom platila nedug (npr. kada žalba ne odgađa izvršenje i sl.). Ovdje se jedino moglo dogoditi to, da tuženik mora izaći iz poslovnog prostora, a što nije nepovoljna pravna posljedica u smislu mjerodavne odredbe zakona, već eventualno sprječavanje daljnje koristi koju bi tuženik imao od korištenja prostora.

4.18. Naposlijetku, potraživanje prema tužitelju s naslova Ugovora o sporazumnom raskidu kupoprodajnog ugovora OV-9895/15 i Dodatka ugovora OV-9897/2015 sud također nije cijenio osnovanim. Vještak je u nalazu i mišljenju iznio dvije varijante konačnog obračuna poslovnih promjena s osnove Ugovora o Sporazumnom raskidu Kupoprodajnog ugovora:

- Varijanata A- “...s obzirom da prema zadatku vještačenja predmet vještačenje i nije iznos od 2.049.763,18 kn, a koji je bio predmet u parničnom postupk Povrv -331/19 iz gore navedenog proizlazi da društvo LIQUIDUS PROJEKTI d.o.o. tj. tuženik – protutužitelj nema potraživanja s osnove Ugovora o sporazumnom raskidu kupoprodajnog ugovora“. - Varijanata B- „..Ukoliko se uzme da se tuženik – protutužitelj u parničnom postupku koji -se vodio pod brojem Povrv-331/19 naplatio s osnove glavnice u iznosu 1.553.702,21 kn tada proizlazi dug tužitelja – protutuženika u iznosu od 244.757,51 kn“.

4.19. Pri usmenom izlaganju vještačkog nalaza i mišljenja, vještak je posebno odgovarao na pitanja punomoćnika. Na poseban upit punomoćnika tužitelja vještaku postoji li i dalje potraživanje tuženika po presudi, poslovni broj Povrv-331/19, vještak je odgovorio da je u toj presudi naplaćen iznos od 2.049.763,18 kn, odnosno iskazuje li tuženik i dalje u svojim poslovnim knjigama predmetno potraživanje, vještak je odgovorio da se može očitovati samo na stanje poslovnih knjiga u 2019. koje je imao na raspolaganju prilikom izrade Nalaza i mišljenja, a tada je potraživanje prema tužitelju bilo u iznosu od 244.757,51 kn. Upitan je li predmetni iznos od 244.757,51 kn obuhvaćen protutužbenim zahtjevom, odgovara da je po njenom mišljenju predmetni iznos obuhvaćen ovršnom presudom Povrv-331/19

4.20. Slijedom navedenih utvrđenja, sud je ocjenio da tuženik nije dokazao da ima otvoreno potraživanje, po toj osnovi, prema ovdje tužitelju. Iz usmenog i pisanog nalaza i mišljenja proizlazi da tuženik nije ažuran u vođenju svog knjigovodstva. Sud je istaknuo da su stranke u ovom sporu poslovni subjekti odnosno poduzetnici koji su prije svega dužni uredno voditi poslovne knjige. U poslovanju svih poslovnih subjekata vrijede određena pravila i zakonske predmnjeve koje se ne mogu primijeniti na fizičke osobe. Uredno vođenje poslovnih knjiga odgovornost je uprave društva (čl. 428. ZTD- a). Konačno, važnost valjanog i urednog vođenja poslovnih knjiga proizlazi i iz činjenice da nepoštivanje te obveze predstavlja kazneno djelo. Vođenjem poslovnih knjiga na način koji otežava preglednost poslovanja i imovinskog stanja se ostvaruje povreda obveza vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga i kazneno djelo određeno čl. 287. Kaznenog zakona "Narodne novine", br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00 i 51/01.).

4.21. Vezano uz gore navedene odredbe mjerodavnog prava, sud je istaknuo da je razvidan značaj obveze urednog administriranja poslovanja za trgovačka društva, a budući da tuženik to nije činio, onemogućio je sudu valjano utvrđenje odlučnih činjenica u ovom sporu. Važnost urednog vođenja poslovnih knjiga ima svoj odgovarajući refleks i u procesnim pravilima koja određuju postupanje suda u sporu između poduzetnika (trgovačkih društava) budući da je propisano da će se odlučne činjenice u postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđivati (u pravilu) na temelju isprava (čl. 492. a ZPP-a).

4.22. Sud se u obrazloženju pozvao na odredbu čl. 221 a. ZPP-a kojom je propisano da ako na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) sud ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Dakle, dužnost stranaka je da u parnici iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve te da predlože dokaze kojima se te činjen ice mogu utvrditi.

4.23. Ako sud ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu te formirati određeno uvjerenje, oslanjajući se na svoju savjest i slobodnu ocjenu dokaza, primijeniti će pravila o teretu dokazivanja. Pravila o teretu dokazivanja su u osnovi pravila materijalnog prava koje mjerodavno za ocjenu osnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva. Ona obavezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu u svoju korist poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Kako tuženik zbog neažurnog vođenja poslovnih knjiga, nije dokazao svoje potraživanje po osnovi Ugovora o Sporazumnom raskidu kupoprodajnog ugovora, valjalo ga je odbiti i u tom dijelu protutužbe.

5. Drugostupanjska odluka (postupak povodom izjavljenog pravnog lijeka)

5.1. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu u točkama I. i III. izreke zbog svih žalbenih razloga označenih u odredbi čl. 353. st. 1. ZPP-a.

5.2. Tuženik je podnio žalbu protiv presude u točkama II. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i prihvatiti protutužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti presudu u točkama II. i III. izreke.

5.3. Drugostupanjski sud je u svojoj odluci naveo da prvostupanjski sud nije ocijenio i analizirao predmetne Ugovore u svezi s provedenim financijskim vještačenjem; a u odnosu na protutužbeni zahtjev, zbog pogrešnog pristupa da je predmet ovog postupka utvrđenje prava vlasništva predmetne nekretnine koja je u zakupu – nije ocjenjivao deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti predmetnih Ugovora o zakupu odnosno Sporazuma o prijenosu Ugovora o zakupu kroz relevantne odredbe Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, odnosno kroz relevantne odredbe članka 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 155/23).

5.4. U odnosu na predmet Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P -65/19 tužitelja Olimpija Vodice d.d. protiv tuženika Republika Hrvatska, radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva donesena je presuda 30. kolovoza 2021. te je protiv te presude izjavljena žalba i predmet se vodi kod ovoga suda pod poslovnim brojem Pž-3721/24, te u trenutku pisanja ove odluke nije pravomoćno okončan; a svakako odlučujući o protutužbenom zahtjevu na utvrđenje ništetnosti valja imati u vidu navedeni predmet. Drugostupanjski sud pojašnjava da budući da sud prvoga stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa nije ocjenjivao odlučne činjenice, valjalo je na temelju članka 369. stavka 1. ZPP-a ukinuti presudu ali i rješenje o prethodnoj mjeri na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

5.5. Imajući u vidu iznesene primjedbe, drugostupanjski sud je naveo da je prema uputi prvostupanjski sud dužan ocjenom i analizom tužbenog i protutužbenog zahtjeva, te ocjenom i analizom predmetnih Ugovora u svezi provedenog vještačenja, a sve kroz relevantne odredbe Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj: 125/11, 64/15 i 112/18), odlučiti o osnovanosti odnosno neosnovanosti tužbenog i protutužbenog zahtjeva kroz relevantne odredbe materijalnog prava.

5.6. Prvostupanjskom sudu se ukazuje da ocjenjujući predmetne ugovore za koje se protutužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti valja kazati da predmetne Ugovore treba sagledati kroz odredbe Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 125/11) koji je bio na snazi od 15. studenog 2011. do 17. lipnja 2015. i kroz odredbe Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 125/11 i 64/15) koji je bio na snazi od 18. lipnja 2015. do 21. prosinca 2018.; a od 22. prosinca 2018. na snazi je Zakon o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“, broj 112/18); a sve u svezi s relevantnom odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima.

6. Ponovljeni postupak i ocjena o osnovanosti tužbenog i protutužbenog zahtjeva

6.1. U pripremnom podnesku tužitelj navodi da je tijekom cijelog postupka ukazivao na činjenicu da je upravo on vlasnik nekretnine koja je predmet zakupa i da je u konačnici i iz tog razloga tvrdnja tuženika o ništetnosti ugovora o zakupu u cijelosti neosnovana. Tako je tužitelj na ročištu od 9. srpnja 2024. u spis predmeta dostavio presudu Trgovačkog suda u Zadru – Stalna služba u Šibeniku od 3. lipnja 2024., poslovni broj P-243/2022 iz koje je razvidno da je upravo tužitelj vlasnik nekretnine. Predmetna presuda je postala pravomoćna nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom od 19. studenoga 2024., poslovni broj Pž-3721/24 odbio žalbe stranaka i potvrdio naprijed navedenu prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zadru – Stalna služba u Šibeniku od 3. lipnja 2024., poslovni broj P-243/2022.

6.2. Nadalje, ističe da je neosnovano potenciranje tuženika da tužitelj nije imao pravni interes pokrenuti ovaj postupak radi naplate dužnih iznosa od tuženika. Tužitelj ponavlja da iako Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 1 . siječnja 2018. ovlašćuje tužitelja da pod određenim uvjetima ishodi ovršnu klauzulu na taj Ugovor, nakon čega bi isti imao učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, to ne znači da bi se u tom slučaju radilo o presuđenoj stvari. Isto tako, čak i okolnost da vjerovnik eventualno raspolaže ispravom izdanom od strane dužnika, a kojom ovaj daje suglasnost da se radi naplate tražbine tog vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banaka, te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanoj u toj ispravi izravno isplaćuje vjerovniku, ne sprječava vjerovnika da podnese kondemnatornu tužbu.

6.3. Imajući u vidu da tužitelj u skladu s odredbom čl. 12.3. Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 1. siječnja 2018. nije mogao pokrenuti prisilnu ovrhu dok ne ispuni obvezu opisanu u odredbi čl. 2. St. 4. Ugovora o sporazumnom raskidu kupoprodajnog ugovora OV-9895/15 i Dodatka ugovora OV-9897/2015 (a samim time nije mogao ni ishoditi klauzulu ovršnosti), potpuno je jasno da u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu tužitelj nije ni mogao ishoditi klauzulu ovršnosti na Ugovor, te je predmetnu tražbinu mogao ostvariti jedino pokretanjem predmetnog postupka.

6.4. Nadalje, imajući u vidu da je u ukidnom rješenju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 29. listopada 2024., poslovni broj Pž-4064/2024 naznačeno da je potrebno ocijeniti i analizirati ugovore u svezi s provedenim financijskim vještačenjem bitno je istaknuti da su u Nalazu i mišljenju izrađenom po stalnom sudskom vještaku za financije mr. sc. Ljerka Živković iz Vještačenja Živković d.o.o., prvenstveno naznačeni iznosi koje tuženik neosnovano potražuje od tužitelja, jer smatra da ih je isplatio tužitelju temeljem ništetnih ugovora. S obzirom da iznosi koje tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika nisu naznačeni u vještačenju, jasno je da prethodno nisu niti plaćeni tužitelju.

6.5. Tuženik u pripremnom podnesku navodi, u pogledu ukinute točke I. presude i rješenja naslovnog suda Povrv-369/24, da bi tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbaciti kao nedopušten poradi nedostatka pravnog interesa tužitelja koji posjeduje ovršnu ispravu (ugovor o zakupu poslovnog prostora od 1.1.2018. solemniziran po javnom bilježniku)

Također, tuženik ustraje u prigovoru preuranjenosti tužbe, budući da tužitelj nije dokazao

da je postupio po čl. 12.3. gore navedenog ugovora o zakupu, konkretno da je ispunio svoje obvezu plaćanja tuženiku iznosa od 3.631.326,13 kn (481.959,80 eur).

6.6. U pogledu ukinute točke II. (deklaratorni protutužbeni zahtjevi) i III. (kondemnatorni protutužbeni zahtjev) presude naslovnog suda Povrv-369/24, ističe kako je suglasan s pravnim stavom VTS RH koji nalazi da naslovni sud treba odluku o rečenim protutužbenim zahtjevima donijeti cijeneći iste u kontekstu Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, ne ulazeći u pitanje vlasništva.

6.7. Na pripremnom ročištu održanom 4. srpnja 2025. tužitelj ističe da tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, no opreza radi predlaže provesti financijsko - knjigovodstveno vještačenje na okolnost visine utuženog potraživnaj, a tuženik prilaže sudu povijesni i aktivni izvadak iz zemljišne knjige za česticu zgrade [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] iz koje je razvidno da je po provedbi pravomoćne presude poslovni broj P-243/2022 rečena čestica i dalje zadržala svoj broj, katastarsku kulturu te je i dalje u vlasništvu Republike Hrvatske, dok joj je smanjena površina sa 1305 na 943 m2.

6.8. Sud je u ponovljenom postupku proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po istom sudskom vještaku na okolnost visine utuženog potraživanja.

6.9. U nalazu i mišljenju koje sud prihvaća u cijelosti cijeneći ga stručnim, logičnim i uvjerljivim, vještak je ponovo razmotrio svu knjigovodstvenu dokumentaciju u spisu i utvrdio stanje potraživanja tužitelja prema Nalazu i mišljenju ovog vještaka i priloženoj dokumentaciji te dokumentaciji koja je prikupljena za potrebe ovog vještačenja.

6.10. Pored dokumentacije u spisu, vještak je zatražio od stranaka u sporu dodatnu dokumentaciju.

A) Od tužitelja je zatraženo:

Knjigovodstvene kartice potraživanja prema kupcu Liquids projekti d.o.o. od 2020. do danas za svaku godinu posebno

Knjiga izlaznih računa za travanj i svibanj 2019. i pripadajući PDV obrazac za te mjesece

Dokument (raskid ugovora, zapisnik ili sl.) iz kojeg je vidljivo da je tuženik – protutužitelj koristio poslovne prostore u travnju i svibnju 2019. godine

B) Od tuženika je zatraženo:

Knjigovodstvene kartice obveze prema dobavljaču OLYMPIA VODICE d.d.. od 2020. do danas za svaku godinu posebno

Knjiga ulaznih računa za travanj i svibanj 2019. i pripadajući PDV obrazac za te mjesece

Dokument (raskid ugovora, zapisnik ili sl.) iz kojeg je vidljivo da je tuženik – protutužitelj koristio poslovne prostore u travnju i svibnju 2019. godine

6.11. Stranke u sporu dostavile su traženu dokumentaciju koju je vještak dostavio sudu u prilogu nalaza i mišljenja. Nakon što su stranke u sporu dostavile gore opisanu dokumentaciju, vještak je dodatno kontaktirao sa računovodstvom obiju stranaka u sporu radi pribave dodatne dokumentacije.

6.12. Vještak u nalazu i mišljenju zaključuje da su prema knjigovodstvu tuženika svi računi zatvoreni jednostrano provedenim kompenzacijama u 2020. u ukupnom iznosu od 198.986,51 kn. U 2019. godini tužitelj je imao otvoreno potraživanje prema tuženiku-protutužitelju u iznosu od 198.986,51 kn, dok je tužitelj-protutuženik imao potraživanje prema tuženiku iznos od 197.485,95 kn. Razliku čini iznos od 1.500,56 kn, a odnosi se na račun 260-269 na iznos od 1.500,00 kn koji tuženik ima proknjižen kao obavezu, dok tužitelj nema taj račun proknjižen kao svoje potraživanje . U mišljenju vještak zaključuje da je usporedbom knjigovodstvenih evidencija stranaka u sporu, u odnosu na utužene račune prema Izvodu otvorenih stavka od 15. svibnja 2019. (list 5 spisa) utvrđeno da je tuženik- protutužitelj u 2019. godini evidentirao obvezu po dijelu utuženih računa koje vještak taksativno navodi u tabličnom prikazu.

6.13. Ističe da su predmetne račune stranke u sporu zatvorile na osnovi presude i rješenja Trgovačkog suda u Zadru posl. br. Povrv-331/2019-30 od 24.06.2021. u ukupnom iznosu od 197.485,95 kn u okviru kojeg iznosa su i sporni računi. Nadalje, tuženik nije nikada knjižio kao obvezu po dva računa s osnove potraživanja za travanj i svibanj 2019. godine. S danom 31. prosinca 2022. prema knjigovodstvenim evidencijama stranke u sporu nemaju međusobnog potraživanja odnosno dugovanja. Tužitelj je s 31. prosincom 2022. na temelju Odluke o vrijednosnom usklađenju isknjižio potraživanje prema tuženiku – protutužitelju u ukupnom iznosu od 598.361,43 kn zbog nemogućnosti naplate i fer financijskog izvještavanja sukladno računovodstvenim standardima, a u okviru kojeg iznosa su i ova dva računa, dok tuženik nije niti knjižio te račune. u ukupnom iznosu od 92.760,10 kn/12.311,38 EUR niti je na iste iskoristio pravo na odbitak PDV-a.

6.14. Vještak je na ročištu za glavnu raspravu od 20. siječnja 2026. usmeno iznio predmetno vještvo i odgovorio na pitanja stranaka. Vještak je izričito istaknuo da stranke nemaju međusobnih dugovanja prema knjigovodstvenim evidencijama te su knjigovodstva stranaka u najvećem dijelu usklađena.

6.15. Sud je stranakama dodijelio dodatni rok za očitovanje na usmno izneseni nalaz i mišljenje, na koji su se stranke očitovale, iznoseći svoja viđenja vezana uz stanje duga te manjkavosti vještačenja, no na ročištu od 25. veljače 2026. nisu predlagale provođenje dopunskog vještačenja te nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga. Stoga je sud zaključio glavnu raspravu i donio odluku na temelju opsežno provedenog dokaznog postupka, sagledavajući pri tom sve dokaze u spisu, cijeneći ih savjesno i brižljivo zasebno i u njihovoj ukupnosti (čl. 220. ZPP-a u svezi s čl. 8. ZPP-a).

6.16. Tuženik je priložio spisu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim se dopušta Republici Hrvatskoj podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-3721/2024 u odnosu na pravno pitanje koje glasi :

Može li katastarska čestica koja je nasip-pomorsko dobro, a koja nije obuhvaćena pojasom pomorskog dobra utvrđenim rješenjem Ministarstva mora, pomorstva, prometa i razvitka i koja nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća jer je pomorsko dobro, biti predmet stjecanja prava vlasništva i može li se trgovačkom društvu priznati (ex lege) pravo vlasništva na zemljištu koje nije procijenjeno u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe?

6.17. Iako nje predmet ovog spora, valja istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, dozvolivši navedeno pitanje (vidi supra t. 6.16.), ostavio otvorenim pitanje vlasništva predmetnog zemljišta. Prema mišljenju ovog suda, ako je riječ o nasipu koji po svojoj naravi predstavlja pomorsko dobro, tada se na njega primjenjuje režim pomorskog dobra, a na pomorskom dobru se ne može steći pravo vlasništva, pri čemu valja istaknuti da rješenje nadležnog ministarstva ima tek deklaratorni karakter. Također, trgovačko društvo ne može steći vlasništvo na nekretnini koja nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe . Sud se osvrnuo na navedeno pravno pitanje, samo u onoj mjeri koja je potrebna da drugostupanjski sud ne bi smatrao da je sud počinio bitnu povredu postupka jer se nije osvrnuo na činjenicu koju jedna od strana smatra odlučnim u ovom sporu.

6.18. Vezano uz odlučne činjenice u ovom sporu, prije svega valja navesti kako je iz provedenog vještačenja u ovom predmetu utvrđeno da stranke nemaju međusobnih potraživanja, pa na ovom mjestu sud ponavlja stajalište izraženo u prethodnoj odluci.

6.19. Stranke u ovom sporu su poslovni subjekti koji su dužni uredno i istinito voditi poslovne knjige. Naime, u poslovanju svih poslovnih subjekata vrijede određena pravila i zakonske predmnjeve koje se ne mogu primijeniti na fizičke osobe. Uredno vođenje poslovnih knjiga pretpostavka je dokazivanja postojanja duga. U predmetnom slučaju, iz naprijed navedenih razloga, sud je prilikom ocjene osnovanosti potraživanja stranaka, osobitu važnost pridao nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka, iz kojeg proizlazi da u poslovnim knjigama niti jedna od parničnih stranaka nema evidentiran dug prema drugoj strain.

6.20. Kada potraživanje nije uredno evidentirano u poslovnim knjigama, takva činjenica je od ključnog značaja za odluku o osnovanosti istaknutih zahtjeva stranaka (tužbenog I protutužbenog). Protivno je redovitom tijeku trgovačkog i računovodstvenog poslovanja da bi trgovačko društvo vodilo spor radi naplate potraživanja koje nije evidentirano u poslovnim knjigama.

6.21. Kako je u predmetnom postupku utvrđeno da su stranke zatvorile međusobna potraživanja u svojoj poslovnoj evidenciji, sud je ocijenio da su oba zahtjeva neosnovana. Kada bi sud prihvatio postojanje tražbine koja nije evidentirana u poslovnim knjigama poslovnog subjekta, time bi doveo u pitanje pravnu sigurnost u poslovanju i otvorio bi put lošoj praksi koja nije u duhu trgovačkog sudovanja. Naime, svaki poslovni subjekt najprije mora evidentirati potraživanje u svojim poslovnim knjigama, da bi sud uopće mogao razmatrati osnovanost tog potraživanja.

6.22. Naime, kada bi sud prihvatio postojanje neke tražbine unatoč potpunom izostanku njena evidentiranja u poslovnim knjigama stranaka, ustvari bi dopustio da se sudskim putem priznaje tražbina koja nema nikakvo uporište u poslovnoj dokumentaciji.

6.23. Vezano uz pitanje vlasništva predmetne nekretnine, sud ponavlja ranije izraženo shvaćanje izneseno u prvostupanjskoj odluci; za davanje u zakup poslovnog prostora nije odlučna činjenica vlasništva. Naime, na temelju odredbe čl. 4. st.1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, koji je bio na snazi u trenutku sklapanja, Ugovor o zakupu od 1. siječnja 2014., a koja je odredba ostala identična i u svim naknadnim izmjenama i dopunama Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, zakup poslovnog prostora zasniva se ugovorom o zakupu.

6.24. Drugostupanjski sud je u svojoj odluci naveo da prvostupanjski sud nije ocijenio i analizirao predmetne Ugovore o zakupu (osim što je naveo da su sklopljeni između tužitelja kao zakupodavca i tuženika kao zakupnika); te nije ocijenio i analizirao te Ugovore u svezi s provedenim financijskim vještačenjem; a u odnosu na protutužbeni zahtjev, zbog pogrešnog pristupa da je predmet ovog postupka utvrđenje prava vlasništva predmetne nekretnine koja je u zakupu – nije ocjenjivao deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti predmetnih Ugovora o zakupu odnosno Sporazuma o prijenosu Ugovora o zakupu kroz relevantne odredbe Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, odnosno kroz relevantne odredbe članka 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 155/23).

6.25. U vezi s time, sud ističe da nije polazio od toga da bi predmet ovog spora bilo utvrđenje prava vlasništva te je prema svom pravnom shvaćanju ocijenio deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovora, no radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na razloge dane u prethodnoj odluc i koji su navedeni i u ovom obrazloženju, u kojem se iznosi historijat postupka. Prvostupanjski sud je savjesno proveo dokazni postupak u skladu s uputom drugostupanjskog suda i procesnim dispozicijama stranaka, što je bila njegova dužnost, no isto tako, prvostupanjski sud je ovlašten samostalno cijeniti odlučne činjenice i na njih primjeniti mjerodavno parvo, čime prema svom nahođenju, ne čini bitnu povredu postupka.

6.26. Neovisno od toga, u ovoj pravnoj stvari je odlučno to što stranke, prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka, u svojim poslovnim knjigama nemaju evidentirana međusobna potraživanja.

6.27. Kako u ovom postupku stranke nisu dokazale visinu i osnovu utuženog potraživanja/ protupotraživanja, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

6.28. Zaključno, vezano uz napomenu drugostupanjskog suda da je sud prvoga stupnja u izreci presude u točki I. izreke novčane iznose izražavao u kunama; da bi u točki II. izreke iznos protutužbenog zahtjeva izražavao u eurima jer je od 1. siječnja 2024. službena valuta u Republici Hrvatskoj eur, ovaj sud ističe da je u točki I. izreke odlučivao o platnom nalogu sadržanom u rješenju o ovrsi, a budući da je platni nalog ukinut u cijelosti, nije bilo potrebe da sud iznose izražene u kunama izražava u eurima.

6.29. Odredbom čl. 451. st. 3. ZPP-a propisano je da će u odluci o glavnoj stvari sud odlučiti da li se platni nalog u cijelosti ili djelomično održava na snazi ili se ukida te će u slučaju ukidanja odbiti tužbeni zahtjev. Iz navedene odredbe proizlazi da sud u postupku, nakon podnesenog prigovora, nije ovlašten mijenjati sadržaj izdanog platnog naloga, već odlučiti hoće li ga održati na snazi ili ukinuti . No, u sudskoj praksi se ustalilo da sud prilikom odlučivanja intervenira u sadržaj platnog naloga, primjerice određivanjem pravilne stope zateznih kamata, no takva intervencija u konkretnom slučaju nije potrebna. Naime, ako sud utvrdi da platni nalog ne može opstati, dužan ga je ukinuti te odbiti tužbeni zahtjev, pa time otpada i svaka potreba za njegovim djelomičnim preinačavanjem ili usklađivanjem s mjerodavnim materijalnim pravom.

7. Troškovi postupka

7.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

7.2. Kada su u predmetnom slučaju obje stranke „u cijelosti izgubile parnicu“ nema osnove da jedna strana snosi troškove druge strane.

7.3. U konkretnom slučaju nema mjesta ni primjeni odredbe čl. 154. st.2. ZPP-a budući da primjena te odredbe pretpostavlja djelomični uspjeh stranaka u parnici, odnosno situaciju u kojoj je moguće utvrditi omjer uspjeha svake strane. U konkretnom slučaju takav omjer također nije moguće utvrditi.

7.4. Imajući u vidu prednje navedeno valjalo je odlučiti da svaka strana snosi svoj trošak provedenog parničnog postupka.

8. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 13. ožujka 2026.

SUDAC:

Iva Buljan

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.