Poslovni broj Pn-203/2019-33

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GĐ, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Čičeku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 27. siječnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, njegovog punomoćnika i zakonske zastupnice tuženice, 13. ožujka 2026., javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev, koji glasi:

„Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju GĐ naknadi štetu, u iznosu od 59.596,05 eura (449.026,47 HRK), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 14. prosinca 2000. do 30. lipnja 2002. godine teku po kamatnoj stopi od 18% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju GĐ da tuženici Republici Hrvatskoj naknadi troškove postupka, u iznosu 5.750,00 eura (slovima: pet tisuća sedamsto pedeset eura), u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. II., a do zatraženog iznosa od 9.000,00 eura, zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu troškova postupka odbija se.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja GĐ za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 9.284,76 eura, s kamatama koje su zahtijevane od podnošenja zahtjeva do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu preporučenom pošiljkom od 10. svibnja 2019. godine, navodi se da se pred Trgovačkim sudom u Varaždinu, pod poslovnim brojem St-409/2013 (ranijeg poslovnog broja St-66/2000) vodio stečajni postupak nad trgovačkim društvom Ima d.d., s tim da je u tom postupku stečajni upravitelj najprije bio HĐ, a potom AĐ. Ističe se da je rješenjem donesenim u tom stečajnom postupku 01. veljače 2016. godine zaključen stečajni postupak i da je to rješenje postalo pravomoćno 11. veljače 2016. godine Naglašava se da je u spomenutom stečajnom postupku tužitelj GĐ (u daljnjem tekstu: tužitelj) bio stečajni vjerovnik budući da je potraživanje stekao cesijom od dotadašnjeg vjerovnika, i to u omjeru od 56,011%, a u skladu s t. 3. tablice utvrđenih tražbina od 05. siječnja 2011. godine. Tvrdi se da je u navedenom stečajnom postupku nepravilnim i nezakonitim radom članova stečajnog vijeća, stečajnog suca i stečajnih upravitelja nanesena znatna imovinska šteta svim vjerovnicima , pa tako i tužitelju, pri čemu se pojašnjava da odluke stečajnog suca o nagradama stečajnim upraviteljima niti su dostavljene odboru vjerovnika niti je visina nagrade utvrđena u skladu s mjerodavnom uredbom. Upire se na rješenje poslovnog broja St-409/2013- 130 od 13. ožujka 2017. godine kojim je stečajnom upravitelju AĐ nagrada određena u iznosu od 330.001,71 HRK, uz napomenu da je to rješenje postalo pravomoćno i da je iznos koji je njime utvrđen imenovanom stečajnom upravitelju i isplaćen 2017. godine, a ukazuje se i na to da je od 2000. do 2015. godine za rad stečajnih upravitelja isplaćen iznos od ukupno 801.675,51 HRK koji nije mogao biti isplaćen bez odobrenja stečajnog suca. Upućuje se na to da stečajni upravitelji nisu imali pravo na isplatu budući da nisu dostavili niti specifikaciju svoje tražbine pa da bi ona mogla biti podložna provjeri i odobrenju nadležnih tijela stečajnog postupka, a i sam stečajni sudac je propustio donijeti meritornu odluku o isplatama tih novčanih iznosa, iako proizlazi da je riječ o nagradama za rad stečajnih upravitelja. Zaključuje se da je u stečajnom postupku pred Trgovačkim sudom u Varaždinu, poslovnog broja St-409/2013 (ranijeg poslovnog broja St-66/2000), za rad stečajnih upravitelja neosnovano, bez odgovarajuće sudske odluke, naplaćen iznos od 801.675,51 HRK pa kako je tužitelj stečajni vjerovnik u omjeru od 56,011%, da je pretrpio imovinsku štetu od 449.026,47 HRK. Ovaj iznos potražuje se tužbenim zahtjevom, s pripadajućim kamatama i s troškovima postupka, uz tvrdnju da je štetu, koja mu je nanesena, pozivom na čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine broj 66/19 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZSDU), tužitelju dužna naknaditi upravo tuženica, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: tuženica).

2. Uz sve tvrdnje iznesene u tužbi, apostrofira se i da se, prije podnošenja tužbe sudu, u smislu pravila iz odredbe čl. 186.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/199, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), 11. veljače 2019. godine tužitelj obratio Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci sa zahtjevom za mirno rješenje spora, ali da je dopisom od 16. travnja 2019. godine takav njegov zahtjev otklonjen, zbog čega je i bio prisiljen zaštitu povrijeđenog prava zahtijevati u postupku pred sudom, podnošenjem konkretne tužbe.

3. U odgovoru na tužbu osporen je tužbeni zahtjev i ustvrđeno da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji niti nepravilan niti nezakonit rad.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave u sudskom spisu, a proveo je i dokaz saslušanjem svjedoka AĐ (list 367. sudskog spisa) te tužitelja u svojstvu stranke (list 346. sudskog spisa).

5. Tužitelj je isprva predlagao i provođenje dokaza saslušanjem svjedoka HĐ, no od ovog je personalnog dokaza izrijekom odustao na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 27. siječnja 2026. godine.

6. Iako je tužitelj predlagao i izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, taj je dokazni prijedlog sud odbio, nalazeći ga suvišnim za odlučivanje o sadržaju istaknutog tužbenog zahtjeva. Ovo posebno zato jer izračun visine tužbenog zahtjeva predstavlja jednostavnu matematičku operaciju pored činjenice da iz svih okolnosti u predmetu slijedi da je u stečajnom postupku nad društvom Ima d.d. tužitelj utvrđen vjerovnikom u omjeru od 56,011%, da je tvrdio da je stečajnim upraviteljima isplaćen iznos od ukupno 801.675,51 HRK te da se u odnosu na ove okolnosti tuženica tijekom spora držala benevolentno, ne osporavajući ih posebno ni na koji način, a posebno ne predlaganjem kakvih dokaza koji bi bili važni za eventualne suprotne zaključke od onih koje je sud utvrdio provođenjem dokaza u ovom sporu.

7. Uz provedene dokaze, onaj od kojeg je tužitelj izričito odustao i onaj koji sud nije proveo iz upravo navedenog razloga, niti jedna od stranaka nije predlagala izvođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju pravila iz odredaba čl. 299. st. 1. i 2., u svezi s čl. 292. st. 7. ZPP -a. Pri tome treba istaknuti da je prethodni postupak zaključen na (drugom) pripremnom ročištu koje je održano 18. travnja 2024. godine. O tome je na spomenutom ročištu donesena i odgovarajuća procesna odluka, sadržana u zapisniku od 18. travnja 2024. godine (list 34./2. sudskog spisa).

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev neosnovanim.

9. Među strankama su sporne sve činjenice bitne za presuđivanje, odnosno dvojbena je obveza tuženice da tužitelju nadoknadi utuženi iznos štete.

10. Prilikom razrješenja navedenog spornog pitanja cijenjene su okolnosti utvrđene provedenim dokaznim postupkom. Pri tome je sud poklonio vjeru svim ispravama u koje je obavio uvid, nalazeći ih podudarnima kako međusobno, tako i s drugim izvedenim dokazima.

11. Što se tiče iskaza saslušanih osoba, kako svjedoka, tako i tužitelja, valja napomenuti kako su u dijelovima bitnim za presuđivanje ti dokazi podudarni, a time, po pravnom shvaćanju suda prvog stupnja, ujedno i podobni da se na njima utemelji odluka o (ne)osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.

12. Zahtijevajući naknadu štete od tuženice tužitelj polazi od toga da mu je šteta nanesena nepravilnim i nezakonitim radom stečajnih upravitelja HĐ i AĐ te stečajnog vijeća i stečajnog suca u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Varaždinu vodio pod poslovnim brojem St -409/2013 (ranijeg poslovnog broja St-66/2000), i to zato jer je u tom postupku u periodu od 2000. do 2015. godine za rad imenovanih stečajnih upravitelja isplaćen iznos od ukupno 801.675,51 HRK bez da su o tome donesene odgovarajuće odluke stečajnog suca, a budući da je tužitelj u tom postupku imao ulogu stečajnog vjerovnika u omjeru od 56,011%, smatra da je pretrpio štetu od 449.026,47 HRK (56,011% od ukupno isplaćenog iznosa od 801.675,51 HRK za rad stečajnih upravitelja odgovara upravo visini tužbenog zahtjeva od 449.026,47 HRK). Tužitelj se, pritom, poziva na odredbu čl. 14. ZSDU.

13. S druge strane, suprotstavljajući se tužbenom zahtjevu, tuženica osporava da bi u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Varaždinu vodio pod poslovnim brojem St-409/2013 (ranijeg poslovnog broja St-66/2000) postojao nepravilan i/ili nezakonit rad.

14. Mišljenje je suda prvog stupnja da, u kontekstu tražbine tužitelja prema tuženici, treba razlikovati nepravilan rad stečajnog upravitelja (ili, ispravnije napisano stečajnih upravitelja, imajući u vidu da su u stečajnom postupku nad društvom Ima d.d. bila imenovan dva stečajna upravitelja – HĐ i AĐ) od nepravilnog rada suda u stečajnom postupku, s tim da, uz to, treba naglasiti da, po odredbi čl. 90. st. 1. Stečajnog zakona (Narodne novine broj 71/15, 104/17, 36/22 i 27/24; u daljnjem tekstu: SZ), rad stečajnog upravitelja nadzire sud.

15. Naime, stečajni upravitelj za svoj rad odgovara osobno , jer to proizlazi iz odredbe čl. 92. st. 1. SZ-a, s tim da je jednako načelo zastupljeno i u odredbi čl. 28. st. 1. Stečajnog zakona od 05. lipnja 1996. godine (Narodne novine broj 44/96; u daljnjem tekstu: SZ/96). Potonji propis spominje se jer je bio na snazi u vrijeme vođenja stečajnog postupka nad društvom Ima d.d., dok je SZ na snazi u doba donošenja odluke o sadržaju istaknutog tužbenog zahtjeva u konkretnoj parnici pa ga treba primijeniti prema pravilu o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

16. U odnosu na upiranje tužitelja da mu je šteta nastala nepravilnim radom stečajnog upravitelja i da za to odgovara tuženica treba napisati da je u tom segmentu činjeničnih navoda iz tužbe tužitelj promašio pasivnu legitimaciju.

17. Za štetu koju mu je eventualno počinio stečajni upravitelj, tužitelj je svoj zahtjev za naknadu štete mogao (i trebao) upraviti (izravno) prema stečajnom upravitelju, točnije prema dvojici od njih, i to, konkretno, prema HĐ i prema AĐ. Upravo bi u tom slučaju bio relevantan i 3-godišnji rok za podnošenje zahtjeva za naknadu štete, na koji se tužitelj pozvao u tužbi. To je, naime, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 93. st. 1. SZ-a (koja je odgovarajuća odredbi čl. 28. st. 5. SZ-a/96), s tim da i iz te odredbe materijalnog prava slijedi da je štetu nastalu zbog povrede dužnosti stečajnog upravitelja u obvezi naknaditi stečajni upravitelj.

18. Dakle, odgovornost stečajnog upravitelja je osobna (čl. 92. st. 1. i čl. 93. st. 1. SZ-a) pa za štetu koju počini stečajni upravitelj odgovara upravo on, a ne tuženica.

19. Međutim, imajući u vidu da, po odredbi čl. 90. st. 1. SZ-a, rad stečajnog upravitelja nadzire sud, za slučaj da je tužitelju šteta počinjena nezakonitim ili nepravilnim radom suca u stečajnom postupku koji se vodi(o) pred Trgovačkim sudom u Varaždinu, nedvojbeno postoji odgovornost tuženice.

20. No, ta je odgovornost proklamirana odredbom čl. 105. st. 1. Zakona o sudovima (Narodne novine broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24 i 136/25; u daljnjem tekstu: ZS), a ne odredbom čl. 14. ZSDU (na koji se poziva tužitelj).

21. Odredba čl. 105. st. 1. ZS-a, naime, u odnosu na odredbu čl. 14. ZSDU-a predstavlja lex specialis (posebnu odredbu) pa upravo tu odredbu treba primijeniti i prilikom odlučivanja o odgovornosti tuženice u konkretnom predmetu.

22. Iako je tužitelj tvrdio da je u periodu od 2000. do 2015. godine za rad stečajnih upravitelja HĐ i AĐ isplaćen iznos od ukupno 801.675,51 HRK bez da su o tome donesene odgovarajuće odluke stečajnog suca, takva njegova tvrdnja u direktnoj je suprotnosti s dokumentacijom koja postoji u predmetu Trgovačkog suda u Varaždinu koju je ovom sudu taj sud dostavio tijekom konkretne parnice (list 44. do 343. sudskog spisa). Iz te je dokumentacije vidljivo da su stečajni upravitelji sudu dostavljali financijske planove odobrene po sjednici stečajnog vijeća, kao i izvješća, s tim da su i financijski planovi i izvješća prihvaćeni odlukama koje je sud donosio na sjednicama koje su održane tijekom stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom, društvom Ima d.d.

23. Osim toga, iznesena tvrdnja tužitelja ne kolidira niti sa svjedočenjem AĐ, koji je pojasnio na koji način mu se i na temelju kojih točno propisa određivala naknada za rad. Takvi njegovi navodi odgovarajući su odredbama Stečajnog zakona od 05. lipnja 1996. godine (iz Narodnih novina broj 44/96; u daljnjem tekstu: SZ/96), izmjenama tog zakona (iz Narodnih novina broj 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12), kojima je mijenjana odredba čl. 29. kojom je predviđeno pravo na nagradu za rad stečajnih upravitelja, odredbama SZ-a te, u konačnici, Uredbama o kriterijima i načinu obračuna i plaćanja nagrade stečajnim upraviteljima, i to kako onoj od 02. listopada 2015. godine (iz Narodnih novina broj 105/2015; u daljnjem tekstu: Uredba/15), koja je donesena prema čl. 94. st. 2. SZ-a, tako još i više onoj od 01. prosinca 2003. godine (iz Narodnih novina broj 189/03; u daljnjem tekstu: Uredba/03).

24. Svi su ti propisi bili na snazi tijekom vremena trajanja stečajnog postupka . Taj je stečajni postupak otvoren na temelju rješenja koje je Trgovački sud u Varaždinu donio 14. prosinca 2000. godine (list 44. sudskog spisa), a zaključen je na osnovi rješenja Trgovačkog suda u Varaždinu od 01. veljače 2016. godine (list 312. sudskog spisa).

25. Pritom je Uredba/03 bila na snazi u vrijeme kada je, u skladu s rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu od 28. svibnja 2004. godine (list 193. sudskog spisa), stečajni upravitelj HĐ razriješen ove dužnosti.

26. Navedeno se spominje jer je, po odredbi čl. 10. Uredbe/03, predviđena mogućnost da se razriješenom stečajnom upravitelju odredi nagrada i prije zaključenja stečajnog postupka.

27. Isto je pravo utanačeno i odredbom čl. 10. Uredbe/15.

28. Stoga u odnosu na stečajnog upravitelja HĐ, za kojeg iz obrazloženja rješenja Trgovačkog suda u Varaždinu od 28. svibnja 2004. godine (s lista 193. sudskog spisa) ne proizlazi da je dužnosti stečajnog upravitelja razriješen zbog neke svoje odgovornosti, ne postoji ništa sporno u tome što mu je, najkasnije u trenutku kada je razriješen dužnosti stečajnog upravitelja, određena nagrada za obavljene poslove.

29. Što se, pak, tiče nagrade za rad stečajnog upravitelja AĐ, za pojasniti je da je odredbom čl. 29. st. 2. SZ-a/96 propisano da se visina nagrade određuje u vrijeme zaključenja stečajnog postupka.

30. Stečajni postupak nad društvom Ima d.d. zaključen je 01. veljače 2016. godine (prema rješenju Trgovačkog suda u Varaždinu, s lista 312. sudskog spisa), a o nagradi stečajnog upravitelja AĐ odlučeno je u rješenju od 13. ožujka 2017. godine (list 22. i list 317. sudskog spisa) pa to znači ne samo da je o toj nagradi donesena odgovarajuća odluka – rješenje, već i da je ona donijeta nakon što je stečajni postupak zaključen.

31. Visina nagrade i naknade za rad stečajnih upravitelja u skladu je s Uredbom/03 i s Uredbom/15.

32. Iz svega objašnjenoga nije moguće zaključiti da je rad suda u stečajnom postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Varaždinu vodi(o) pod poslovnim brojem St-409/2013 (ranijeg poslovnog broja St-66/2000) ili nadzor suda nad radom stečajnog upravitelja u tom stečajnom postupku bio nepravilan i/ili nezakonit, a time niti da postoje uvjeti iz odredbe čl. 105. st. 1. ZS-a za odgovornost tuženice za štetu zbog nepravilnog i/ili nezakonitog rada suca u navedenom stečajnom postupku .

33. Zbog toga se tužbeni zahtjev ukazuje pravno neutemeljenim pa ga je, kao takvog, trebalo odbiti i odlučiti kao u t. I. izreke presude.

34. Iako nije krucijalno, nije nevažno primijetiti da iz stranačkog iskaza tužitelja slijedi da u vezi pismena iz stečajnog postupka nad društvom Ima d.d. nije gledao oglasnu ploču (tužitelj postavlja pitanje: „Tko uopće gleda oglasnu ploču?“; list 346./2. sudskog spisa), ali da je istovremeno odredbom čl. 12. st. 1. i 4. SZ-a te odredbom čl. 8. SZ-a/96 upravo dostava sudskih pismena objavom na oglasnoj ploči (po SZ-u/96 na oglasnoj ploči suda, a po SZ-u na e-Oglasnoj ploči sudova) predviđena kao valjani, a time i zakoniti način dostave pismena.

35. To znači da su odluke stečajnog suda o troškovima stečajnih upravitelja (i) tužitelju zakonito dostavljene objavom na oglasnoj ploči i da je on mogao (i trebao) ispravnost tih odluka ispitati podnošenjem redovnog (žalba) i izvanrednog (revizija; čl. 19. st. 8. SZ-a) pravnog lijeka.

36. Uz sve tvrdnje koje je iznosio tijekom konkretne parnice, tužitelj je u svom stranačkom iskazu naveo da smatra kako je prvom stečajnom upravitelju HĐ isplaćen maksimalni iznos za rad pa da, posljedično, stečajnom upravitelju AĐ nije niti pripadalo pravo na isplatu bilo kakve nagrade za rad.

37. Međutim, ne samo što je takvo njegovo motrište protivno odredbama SZ- a/96, SZ-a i Uredbama (Uredbi/03 i Uredbi/15), nego u odnosu na to motrište treba naglasiti da je rješenje o nagradi za rad stečajnom upravitelju AĐ Trgovački sud u Varaždinu donio 13. ožujka 2017. i da je to rješenje postalo pravomoćno 30. ožujka 2017. godine (prema potvrdi pravomoćnosti s lista 319. sudskog spisa) pa da, stoga, treba smatrati da je to rješenje i pravilno i zakonito. Pravomoćnost je, naime, „pokrila“ sve eventualne nepravilnosti koje su postojale u donošenju toga rješenja.

38. Iako to tijekom ovog postupka nije bilo dvojbeno, nije naodmet napomenuti da je tužitelj postupio u skladu s pravilom iz odredbe čl. 186.a ZPP -a, dakle da se, prije podnošenja tužbe, obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, da takav njegov zahtjev nije prihvaćen i da je potom podnio tužbu sudu u ovom predmetu. O tome, uostalom, svjedoče i odgovarajuće isprave koje je tužitelj podastro sudu uz tužbu (s listova 7. do 13. sudskog spisa).

39. Sudu prvog stupnja nije promaknulo da nije bio općemjesno nadležan (po odredbama čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. i st. 3. ZPP-a) niti mjesno nadležan u ovom sporu za naknadu štete (po odredbi čl. 52. st. 1. ZPP -a), međutim budući da nije postojala isključiva nadležnost nekog drugog suda, za taj sud prvog stupnja nije bila predviđena mogućnost da se po službenoj dužnosti proglasi mjesno nenadležnim (čl. 20. st. 2. ZPP-a). S druge strane, tuženica prigovor mjesne nenadležnosti u ovom sporu nije istaknula (čl. 20. st. 1. ZPP-a).

40. Zbog upravo objašnjenih razloga prvostupanjskom sudu nije ostalo drugo do li odlučivati o istaknutom tužbenom zahtjevu. U protivnom, taj bi prvostupanjski sud povrijedio pravilo iz odredbe čl. 2. st. 2. ZPP-a.

41. Odluka o naknadi troškova postupka iz t. II. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., u svezi s čl. 163. i u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a.

42. Troškovi tuženice obuhvaćaju iznos koji bi se stranci priznao u ime nagrade odvjetniku (čl. 163. ZPP-a), a odnose se na nagradu za sastavljanje odgovora na tužbu, u iznosu od 1.000,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za zastupanje na sedam (7) ročišta, od kojih se na onima od 18. travnja 2024. godine, od 22. listopada 2024. godine, od 23. siječnja 2025. godine i od 27. siječnja 2026. godine raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od tih ročišta iznosi po 1.000,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23, dok su ročišta od 19. veljače 2024. godine, od 09. srpnja 2024. godine i od 21. ožujka 2025. godine odgođena prije početka raspravljanja pa nagrada za svako od tih ročišta iznosi po 250,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 5. Tarife/23.

43. Na ročište od 10. rujna 2024. godine nitko za tuženicu nije pristupio pa je u dijelu u kojem je po toj osnovi ona zatražila naknadu troškova postupka (u visini od 1.000,00 eura) njezin zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen i odlučeno je kao u t. III. izreke presude.

44. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetne

presude, točnije 13. ožujka 2026. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

45. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom (argumentum a contrario) pravilu iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada mu niti pravo na naknadu troškova postupka na teret tuženice, pa tako niti u zatraženom iznosu od 9.284,76 eura, s kamatama koje je zahtijevao od dana podnošenja zahtjeva (t. II. petita tužbe, s lista 5. sudskog spisa), zbog čega je odlučeno kao u t. IV. dispozitiva presude.

46. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.

47. Iz odredaba navedenih propisa za zaključiti je da za period nakon 01. siječnja 2024. godine više ne postoji obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze pa kako se konkretna odluka donosi 13. ožujka 2026. godine, tako su u dispozitivu te odluke iznosi novčanih obveza izraženi u onoj valuti koja je aktualna u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima. Pritom se izuzetak odnosi na glavnu tražbinu iz t. I. izreke presude. Tu je tražbinu, naime, tijekom spora i sam tužitelj zahtijevao u kunama pa je, da bi bilo jasno o čemu je sud prvog stupnja zapravo odlučivao, ta tražbina izražena i u eurima i u kunama. Kod takvog izražavanja primijenjen je spomenuti fiksni tečaj konverzije na osnovi kojega je tražbina od 449.026,47 HRK preračunata u eure.

U Rijeci 13. ožujka 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude (čl. 348. st. 1. ZPP -a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP-a).