REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Europska avenija 7

P-565/2020-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužitelja ĆJ CJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Rastiji, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Krešimira Rastije i zamjenika punomoćnika tuženika VJ, **.**.2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuju nepoštenim i ništetnim dijelovi odredbi članka 2. i članka 3. st.1. toč.2., 4. i 5. Ugovora o kreditu od 31. svibnja 2006. broj 5140030250-60010461041/2006, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, a koji ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Dragice Dumančić, iz Osijeka, pod brojem OU-468/06 i koji je zaključen između tužitelja ĆJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6 (ranije Slavonska banka d.d., Osijek, Kapucinska 29), a u kojim odredbama je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te time iste odredbe u tom dijelu ne proizvode pravne učinke.

II/ Utvrđuje se da je nepoštena i ništetna odredba članka 4. st.1. i 2. Ugovora o kreditu od 31. svibnja 2006. broj 5140030250-60010461041/2006, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, a koji ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Dragice Dumančić, iz Osijeka, pod brojem OU- 468/06 i koji je zaključen između tužitelja ĆJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6 (ranije Slavonska banka d.d., Osijek, Kapucinska 29), a u kojoj odredbi je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i koja je vezana uz valutnu klauzulu, te koja se određuje izmjenama i dopunama banke, bez posebnog zaključivanja aneksa Ugovoru o kreditu, te time iste odredba ne proizvode nikakve pravne učinke.

III/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju ĆJ isplati iznos od

23.088,07 eura (slovima: dvadesettritisućeosamdesetosameurasedamcenti), s pripadajućom zateznom kamatom koja na iznos od 19.405,60 eura teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se tužitelj ĆJ sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na iznos od 3.682,47 eura od 1. listopada 2015. do isplate.

V/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju ĆJ naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 4.489,48 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 13. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa tužitelj odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 29. svibnja 2019. podnio tužbu u kojoj je naveo da je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita 31. svibnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu prema kojem mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 152.000,00 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da su se tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na kunu, početno ugovoreni anuiteti povećavali u odnosu na početni plan otplate kredita. Naime, pored iznosa glavnice, tužitelj je bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva i koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika. Ističe da mu tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje predmetnog Ugovora ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Smatra da su navedene odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne načelu savjesnosti i poštenja, te da su uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu tužitelja. Navodi i da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već pravomoćno izjasnili sudovi Republike Hrvatske, i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zbog čega se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 i Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Navodi da je sukladno čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku sud vezan za prethodna utvrđenja u naprijed navedenim presudama. Navodi da je 20. siječnja 2016. s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Smatra da mu tuženik unatoč provedenoj konverziji nije u cijelosti vratio preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi pogotovo stoga što u vrijeme konverzije kredita još uvijek nije bila donesena pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetima „švicarac“. Stoga navodi da mu je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Uzimajući u obzir navedeno, predložio je sudu da donese odluku kao u izreci s tim što je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva postavio u iznosu 115.296,93 kuna (15.302,53 eura)

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, te je istakao prigovor zastare. Ne spori da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu s njegovim pravni prednikom ali smatra da se odluka iz kolektivnog spora ne može primijeniti u ovom postupku budući da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz ovog pravnog odnosa drugačije od onih koje su utvrđene ništetnim u kolektivnom sporu. Pojašnjava da su sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u dijelu valute obveze i kamatne stope, te da se te odredbe primjenjuju retroaktivno zbog čega eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu više ni nema. Smatra da se kolektivna presuda ne može primijeniti u ovom postupku ni stoga što je ovo postupak koji se vodi radi stjecanja bez osnove, a ne radi nakade štete. Napominje da tužitelj tijekom otplate kredita nikada nije tražio izmjenu valute obveze a koju je izmjenu mogao tražiti sukladno čl. 5 Ugovora o kreditu. Navodi da je prilikom sklapanja Ugovora pojedinačno pregovarao s tužiteljem. Smatra da se u ovome slučaju ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivne presude jer ovo nije postupak za naknadu štete, a također navodi da Slavonska banka d.d. nije bila stranka u kolektivnom sporu zbog čega se također utvrđenja iz kolektivne presude ne mogu primijeniti u ovom postupku. Budući da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran, smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu. Poziva se na odluku VSRH u predmetu Gos-1/2019 u kojem je zauzet stav da je sporazum o konverziji koji je sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, u nastavku ZIDZPK/15) valjan i da ima pravne učinke i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Smatra da je tužitelj sklapanjem aneksa kojim je provedena konverzija i kojim je utvrđena preostala glavnica tužitelj izričito priznao svoj dug prema tuženiku. Uzimajući u obzir sve navedeno, predložio sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku pročitani su: Ugovor o kreditu broj: 5140030250- 60010461041/2006 (list 18-27 spisa), popis uplata (35-40, 41-44), Aneks ugovoru o kreditu (list 28-32 spisa), izračun konverzije (list 33-34). Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Bernardi Hunjadi (list 110-124, 161 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem svjedoka FJ (list 166-167 spisa) i tužitelja ĆJ (list 162 spisa).

4. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu broj: 5140030250-60010461041/2006 koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz tečaj CHF, te zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po navedenom ugovoru.

5. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita 31. svibnja 2006. s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140030250-60010461041/2006 kojim je tužitelju odobren stambeni kredit za kupovinu stana u iznosu od 152.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan korištenja kredita;

- da se tužitelj obvezao platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,65% godišnje;

- da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da se kredit otplaćuje 19 godina u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije roka dospijeća,

- da je korisnik kredita suglasan da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru;

-da su tužitelj i tuženik 20. siječnja 2016. sklopili Aneks Ugovoru o kreditu (u nastavku: Dodatak) kojim je kredit konvertiran;

-da su stranke Dodatkom utvrdile da je tužitelju na dan konverzije 30. rujna 2015. na ime preostale neotplaćene glavnice ostao iznos od 64.750,73 eura, da iznos pretplate na dan 30. rujna 2015. iznosi 29.205,90 kuna koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se preplata u cijelosti ne iskoristi.

5.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj 5140030250- 60010461041/2006 i Dodatka.

6. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu budući da je kredit konvertiran, jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030250-60010461041/2006 koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetne, te ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran. Sporno je i to je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

7. Sud smatra neosnovanim prigovor tuženika da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe zbog izvršene konverzije. Ovo stoga što je predmetni Dodatak samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZIDZPK/15 na temelju kojih je zaključen Dodatak nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Dodatka gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja Dodatka. Također iz samog Dodatka nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Dodatku, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Za napomenuti je da je VSRH u svojoj odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. također zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

8. Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 odlučeno je da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

8.1. Neosnovan je prigovor tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji jer da Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom pa da se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P- 1401/12 i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem Pž-6632/17 ne mogu primijeniti u ovom postupku. Ovo stoga što je u trenutku pokretanja kolektivnog postupka bilo izvršeno spajanje Slavonske banke d.d. i Hypo Alpe Adria bank d.d., a budući da je tuženik pravni sljednik Hypo Alpe Adria bank d.d., tužitelj se može pozvati na pravna utvrđenja iz navedenih presuda jer je u tom sporu kao V. tuženik sudjelovala Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe Adria bank d.d., pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), sve u smislu čl.502c. ZPP (tako i Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž-2541/2024-2 od 3. lipnja 2024.).

8.2. Neosnovan je i prigovor tuženika da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku jer da te eventualno ništetne odredbe više ne postoje budući da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu zamijenjene novim. Sud je ocijenio takve navode tuženika neosnovanima jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.

9. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.1. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.3. Imajući na umu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.4. S obzirom na činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

10.1. Čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao.

10.2. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, tužitelj obaviješten prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je prilikom sklapanja istog tužitelju pojašnjena i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Uostalom da je tužitelj samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF i da nikada tijekom otplate kredita nije tražio promjenu valute obveze na koju je imao pravo temeljem čl.5. Ugovora o kreditu.

10.3. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit uzeo radi kupovine stana u kojem se nije bavio nikakvom poslovnom djelatnošću, niti je imao obrt, a niti ga je iznajmljivao, da je u vrijeme uzimanja kredita bio u mirovini, da je kredit uzeo u CHF iz razloga što su mu u banci rekli da su najpovoljniji uvjeti za taj kredit. Ne sjeća se jesu li mu nudili kredit u nekoj drugoj valuti ali zna da su mu u banci predložili CHF. U banci mu ništa nisu govorili o riziku tečaja CHF, niti što je to promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a ni on sam nije znao što znače ti pojmovi. U to vrijeme je imao dobru mirovinu i bilo mu je bitno da dobije kredit koji može otplaćivati. Početna rata mu je bila oko 3.000,00 kuna, a kasnije je narasla na preko 5.000,00 kuna. Da su mu u startu rekli da će mu rata ovoliko narasti, sigurno ne bi uzeo ovaj kredit. Ugovor o kreditu je sastavila banka i pročitao ga je prije potpisivanja. Sada se više ne može sjetiti je li Ugovor razumio i je li pitao bankara da mu nešto pojašnjava. Bilo mu je bitno kolika je kamata i da taj kredit može plaćati s obzirom na iznos mirovine. Nije ispitivao za kredit u eurima i s fiksnom kamatnom stopom. Bio je kod javnog bilježnika u vezi ovog kredita, međutim ni tamo mu nitko ništa nije objašnjavao u vezi kredita. Ne sjeća se je li htio mijenjati kakvu odredbu ugovora o kreditu. Kada je došla konverzija pristao je na nju da si smanji štetu. Ne sjeća se je li pročitao aneks o konverziji i je li imao prigovor na izračun konverzije. Kredit je u međuvremenu otplatio i plaćao sam ga sam. Konverzijom se nije odrekao nikakvih svojih potraživanja prema banci.

10.4. Svjedokinja FJ je iskazala da ne poznaje osobu po imenu ĆJ. Nakon što joj je predočen Ugovor o kreditu ( list 18-27 spisa) iskazala je da se na tom ugovoru ne nalazi njezin potpis i da to nije bio njezin predmet, dakle, da u ovom konkretnom slučaju nije pregovarala sa ĆJ radi uzimanja predmetnog kredita.

10.5. Sud nije dozvolio daljnje odgovore na pitanja tuženika je li svjedokinja kao djelatnik banke imala saznanja o tome da bi tečaj CHF mogao rasti, jesu li korisnici kredita tražili pojašnjenje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, je li u vrijeme sklapanja ugovora korisnik kredita mogao sklopiti kreditu u EUR s fiksnom kamatnom stopom, jesu li korisnici sami odlučivali vrstu kredita koju žele ili sam im kao djelatnik banke sugerirala vrstu kredita budući da činjenice koje bi se na temelju tih odgovora trebale utvrditi nisu od utjecaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Naime, budući da je svjedokinja FJ iskazala da ne zna tužitelja i da s istim nije vodila pregovore u vezi predmetnog Ugovora o kreditu jer se na istome ne nalazi njezin potpis, utvrđeno je da svjedokinja nema neposrednih saznanja o činjenicama koje su odlučne za ovaj postupak, a to kako su djelatnici banke s korisnicima kredita inače vodili pregovore i postupali kod sklapanja ugovora o kreditu nije bitno za ovaj konkretan postupak. Iz tih razloga sud nije posebno cijenio iskaz ove svjedokinje jer ista nema neposrednih saznanja o odlučnim činjenicama.

10.6. Sud je povjerovao tužitelju cijeneći njegov iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivao o svim odlučnim činjenicama. Temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu imao status potrošača sukladno odredbi čl.3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj: 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a kojom je odredbom propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit uzeo radi kupovine stana, da se u vrijeme sklapanja Ugovora nije bavio nikakvom poslovnom djelatnošću niti obrtom, a niti da je stan iznajmljivao, te da iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, a da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, utvrđeno je da je tužitelj imao status potrošača sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

10.7. Uzimajući u obzir iskaz tužiteljice, te utvrđenja iz kolektivne presude, utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je i ovaj sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom čl.81. st.1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu čl.87. st.1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

10.8. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).

11. Sud je utvrdio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 29. svibnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08, u nastavku: ZOO).

12. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Bernardi Hunjadi. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je isti sačinjen uzimajući u obzir činjenice da je kredit iskorišten 16. lipnja 2006., da je tečaj na dan korištenja bio 4,673604, da je rok otplate 19 godina uz početnu ugovorenu kamatnu stopu od 4,65%. Vještak je u nalazu naveo da:

- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 6.324,39 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- u konkretnom slučaju nije bilo tzv. negativne razlika kamate jer kamatna stopa nikada nije bila manja od početno ugovorene kamatne stope;

- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 13.081,21 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- negativna tečajna razlika iznosi 1.055,98 eura kada je plaćeno manje jer je tečaj bio manji od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita;

- da ukupan iznos zateznih kamata na tako utvrđene preplaćene iznose kamate i tečaja (samo pozitivne stavke) do dana 30. rujna 2015. iznosi 4.035,12 eura (na preplaćene kamate) i 3.523,64 eura (na preplaćeni tečaj);

- da je konverzija u konkretnom slučaju napravljena u skladu s odredbama ZIDZPK/15 odnosno da je računski točna;

- da iznos preplate koja je priznata tužitelju na dan 30. rujna 2015. iznosi 29.205,90 kuna (3.876,29 eura),

- da se po pravilima o uračunavanju za iznos preplate priznat u konverziji prvo umanjuje zatezna kamata nakon čega ostaje iznos od još 3.682,47 eura na ime zatezne kamate

12.1. U odnosu na prigovor tuženika kojim isti prigovara izračunu koji se odnosi na razliku zbog promjene kamatne stope, vještak je na ročištu iskazao da je taj prigovor tuženika neosnovan jer jedini ispravan način utvrđivanja više plaćenog anuiteta po osnovi kamate je na način da se usporedi iznos početno ugovorene kamate s iznosom realizirane kamate.

12.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka cijeneći ga stručnim i danim sukladno pravilima struke iz razloga što je vještak jasno i uvjerljivo odgovorio na sva postavljena pitanja, i što je na sve prigovore tuženika dao argumentirane odgovore koje kao točne prihvaća i ovaj sud.

12.3. U odnosu na prigovor tuženika da je vještak nalaz i mišljenje trebao napraviti uzimajući u obzir kamatnu stopu koja je vrijedila za kunske kredite u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, za napomenuti je da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući da među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenjuje ona početno ugovorena kamatna stopa koja je rezultat stranačke volje prilikom sklapanja ugovora.

13. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je u konačnici postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da je na ime preplaćenih iznosa kredita potraživao iznos od ukupno 23.088,07 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

13.1. Iako se tuženik protivio preinaci tužbe, sud je istu dopustio budući da se radi o tzv. nepravoj preinaci tužbe sukladno čl. 190. st.2. ZPP-a kada tužitelj o stvarnoj visini svog tužbenog zahtjeva nije mogao znati prije provedenog vještačenja.

14. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.

14.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZIDZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZIDZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.

14.2. Konverzija kredita je napravljena prema kalkulatoru konverzije kojeg sadržavaju odredbe ZIDZPK/15. Tako je u čl. 19.c. propisan način izračuna konverzije kredita u kojem stoji da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran. Prema navedenom izračunu, banka je konverziju napravila na način da je zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30. rujna 2015. smatrala početnom glavnicom kredita. Da bi uopće mogla napraviti konverziju, banka je prvo napravila projekciju kredita u eurima odnosno kakav bi taj kredit bio da je otpočetka bio u eurima (stabilna valuta koju štiti HNB), s tim što je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja se u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima. Znači banka je smatrala početnom glavnicom onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30. rujna 2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30. rujna 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu. Dakle, banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada. Na taj način je banka dalje utvrđivala je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Ako bi se utvrdilo da je potrošač bio u preplati, ta preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije računala, a niti je utvrdila do tada preplaćene iznose po kamati i valuti, već je uspoređivala početni otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, da bi u konačnici preplatu utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u CHF i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima. Razlika koja je mogla nastati između ta dva otplatna plana predstavljala bi tzv. preplatu ili eventualni manjak koji su potrošači još bili dužni platiti banci odnosno za koji su dalje terećeni.

14.3. Odredbama ZIDZPK/15, a niti Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

14.4. S obzirom na prethodno navedeno, prema pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim Dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

14.5. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu ili manjak utvrđen konverzijom, za napomenuti je da postojanje preplate u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).

14.6. Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti. Stoga je tužitelju dosuđen iznos kao u točki III/ izreke, a koji se iznos odnosi na preplatu po osnovi preplaćenih kamata u iznosu 6.324,39 eura, preplatu po osnovi preplaćenog tečaja u iznosu 13.081,21 eura i ukupne zatezne kamate na tako preplaćene iznose do 30. rujna 2015. od 7.558,76 eura. Budući da je tuženik konverzijom 30. rujna 2015. priznao preplatu tužitelju u iznosu 3.876,29 eura, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču, prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl.19.c. st.1.t.5. ZIDZPK/15), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl.323. st.1. ZOO u vezi čl.87.st.1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač stekao dva puta isti novčani iznos (tako i VSRH u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.). Stoga je sud sukladno pravilima o uračunavanju iz čl.172. ZOO iznos preplate prvo umanjio od ukupnog iznosa zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nakon kojeg je umanjivanja ostao još iznos od 3.682,47 eura na ime zateznih kamata (7.558,76-3.876,29=3.682,47).

14.7. Prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike za koje je tužiteljica bila manje terećena u razdobljima kada je tečaj bio manji od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita odnosno kada je kamata bila manja od početno ugovorene kamatne stope iz razloga što tuženik tijekom postupka u odnosu na te iznose nije postavio točno određeni protutužbeni zahtjev, prigovor radi prebijanja ili prijeboja. S druge pak strane tužiteljica na ime tzv. negativnih razlika nije ništa stekla pa da bi te iznose trebala vratiti tuženiku temeljem stjecanja bez osnove.

15. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten, jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka, a koji slijedi iz nalaza vještaka. Takvo je postupanje, uzimajući u obzir da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu. Budući da je tužitelj preplaćene iznose potraživao u ukupnom iznosu sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. sud je tužitelju zatezne kamate na preplaćene iznose kamate i tečaja (19.405,60 eura) dosudio od 1. listopada 2015. do isplate dok na preostali iznos zateznih kamata od 3.682,47 eura tužitelj nema pravo na daljnju zateznu kamatu jer bi se u protivnom radilo o nedopuštenom anatocizmu. Naime, tužitelj je zatezne kamate na preplaćene iznose kamate i valute potraživao u ukupnom iznosu odnosno uglavničio ih je. Ukupan iznos tako uglavničenih kamata nakon što je od njih odbijen iznos preplate koji je tužitelju priznat konverzijom iznosi 3.682,47. Tužitelj ima pravo kamatu obračunati i izraziti u apsolutnom iznosu, ali na tako obračunatu kamatu nema pravo na kamatu. To pravo temeljem čl.31. st.2. ZOO, ima od dana podnošenja zahtjeva sudu, ali samo ako su se one osamostalile, jer je glavnica plaćena. Dakle, na iznos preplate kamate i tečaja u ukupnom iznosu od 19.405,60 eura teče zatezna kamata sve do isplate tog iznosa, a do tada zatezna kamata čini s tim iznosom tj. glavnim dugom cjelinu. Dakle, tužitelj je mogao zahtjev za isplatu kamate izraziti u apsolutnom iznosu, što je on i učinio, ali na iznos kamate ne može zahtijevati zateznu kamatu jer glavnica nije plaćena. Stoga je tužitelj djelomično odbijen sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate na iznos kamata od 3.682,47 eura kao u točki IV/ izreke.

16. Budući da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na koji nije nastao poseban trošak, sud je tužitelju u cijelosti dosudio trošak postupka na temelju čl.154. st.5. ZPP. Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 4.489,48 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 250 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav obrazloženog podneska od 5. lipnja 2020., 17. travnja 2025. 250 bodova svaki prema Tbr.8.t.1., zastupanje na ročištima 5. studenog 2024., 15. prosinca 2025., 28. siječnja 2026. 250 bodova svaki prema T.br.9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 750,00 eura. Sud je priznao tužitelju i trošak pristojbe na tužbu u iznosu 199,48 eura i trošak vještačenja u iznosu 540,00 eura. Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 19. rujna 2025. budući da isti nje bio potreban za vođenje parnice. Sud mu nije priznao ni trošak pristojbe na presudu budući da su tužitelji oslobođeni plaćanja pristojbi u postupcima koji su proizašli iz kolektivnih sporova.

Osijek, 13. ožujka 2026.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika