Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž Ovr-188/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu Nikoli Ramušćaku, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, protiv ovršenika RD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Dario Čehić, odvjetnik u Poreču, radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Ovr- 1250/2024-10 od 17. travnja 2025., te o žalbi ovršenika protiv zaključka i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Ovr-1250/2024-10 od 17. travnja 2025., 13. ožujka 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se žalba ovršenika RD protiv zaključka Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Ovr-1250/2024-10 od 17. travnja 2025., kao nedopuštena.

II. Uvažava se žalba ovrhovoditelja Croatia Osiguranje d.d., kao osnovana, preinačuje se rješenje Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Ovr-1250/2024-10 od 17. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod st. I. izreke te rješava:

Odbija se prijedlog ovršenika RD za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos novčanih sredstava ovršenika u postupku izravne naplate koji se pred Finom vodi temeljem zadužnice ovjerene po javnom bilježniku Nansi Kopić pod poslovnim brojem OV-13062/2006 od 6. listopada 2006., kao neosnovan.

III. Odbija se žalba ovršenika RD kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Ovr-1250/2024-10 od 17. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod st. II. izreke

Obrazloženje

1. Pobijanim zaključkom suda prvog stupnja upućen je ovršenik u roku od 15 dana od dostave tog zaključka i rješenja pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 7. i 10. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24– dalje: OZ) te u istome roku tome sudu podnijeti dokaz da je tužba podnesena.

1.1. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja odgođeno je izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava u postupku izravne naplate koji se vodi kod Fine u korist ovrhovoditelja protiv ovršenika na temelju ovršne isprave – zadužnice ovjerene po javnom bilježniku Nansi Kopić pod poslovnim brojem OV- 13062/2006 od 6. listopada 2006., do pravomoćnog okončanja parničnog postupka na pokretanje kojeg je ovršenik upućen zaključkom (st. I. izreke) te je odbačen prijedlog ovršenika da se odgodi pljenidba novčanih sredstava u postupku izravne naplate koji se vodi kod Fine u korist ovrhovoditelja na temelju navedene ovršne isprave, kao nedopušten (st. II. izreke).

2. Protiv navedenog zaključka i rješenja žali se ovršenik navodeći da iste osporava u cijelosti, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali protiv zaključka te protiv st. II izreke rješenja. Ovršenik u žalbi ne ističe određeno zakonom propisane žalbene razloge ali iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Protiv rješenja suda prvog stupnja u dijelu pod st. I. izreke žali se ovrhovoditelj iz razloga bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP) u vezi čl. 21. st. 1. OZ-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Žalba ovrhovoditelja je osnovana, dok je žalba ovršenika djelomično nedopuštena, a djelomično neosnovana.

U odnosu na zaključak suda prvog stupnja

5. Sukladno odredbi čl. 10. st. 3. OZ-a odluke u ovršnom postupku i postupku osiguranja donose se u obliku rješenja ili zaključka, dok je odredbom čl. 10. st. 4. OZ- a propisano da zaključkom sud izdaje nalog sudskom ovršitelju ili Agenciji za provedbu pojedinih radnji te odlučuje o upravljanju postupkom i o drugim pitanjima kad je to izrijekom predviđeno tim Zakonom (st. 4.).

6. Nadalje, sukladno odredbama čl. 52. OZ-a u vezi čl. 210. OZ-a odluka o upućivanju u parnicu radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa donosi se u obliku zaključka, dok sukladno odredbi čl. 11. st. 5. OZ-a protiv zaključka nije dopušten pravni lijek. Ako je protiv zaključka podnesen pravni lijek, sud će odluku o nedopuštenosti pravnog lijeka donijeti zajedno s odlukom kojom se utvrđuje, odnosno završava postupak ovrhe, odnosno osiguranja.

7. S obzirom na sve navedeno, proizlazi da predmetna žalba ovršenika koja je podnesena protiv zaključka o upućivanju u parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, nije dopuštena zbog čega je istu valjalo temeljem čl. 380. toč. 1. ZPP-a u vezi čl. 11. st. 5. OZ-a i čl. 21. st. 1. OZ-a odbaciti.

U odnosu na rješenje suda prvog stupnja

8. Donoseći predmetno rješenje u dijelu pod st. I. izreke, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u vezi čl. 21. st. 1. OZ-a, na koju u žalbi ukazuje ovrhovoditelj. Ovo stoga što su u obrazloženju navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te isto ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi moglo ispitati. Sud prvog stupnja nije počinio ni druge bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a u vezi čl. 21. st. 1. OZ-a, na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi čl. 21. st. 1. OZ-a, a i činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno. Međutim, materijalno pravo je pogrešno primijenjeno.

9. Sud prvog stupnja se prilikom donošenja rješenja o odgodi ovrhe u postupku izravne naplate u bitnom poziva na presudu Suda Europske unije C-407/18 od 26. lipnja 2019., kojom je analizirano načelo djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ), uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radi o ovrsi radi namirenja tražbine koja proizlazi iz hipotekarnog potrošačkog ugovora sklopljenom u valuti CHF koji sadrži ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te da ovršenik koji je potrošač nije dužan dokazivati da su ispunjeni preostali uvjeti propisani odredbama nacionalnog zakonodavstva kojima je uređen institut odgode (konkretno čl. 65. OZ-a) jer te odredbe ne pružaju odgovarajuću zaštitu potrošaču zajamčenu Direktivom Vijeća 93/13/EEZ.

10. Međutim, iako sud prvog stupnja pravilno u pobijanoj odluci prenosi tumačenja Suda Europske unije o postupovnim posljedicama nepoštenosti ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora sukladno Direktivi Vijeća 93/13/EEZ, odluka suda prvog stupnja o odgodi ipak nije pravilna i to iz sljedećih razloga.

11. Naime, navedena presuda Suda Europske unije C-407/18 od 26. lipnja 2019. donesena je u odnosu na postupak kojim je određena ovrha na nekretnini i to na nekretnini koja predstavlja dom ovršenika. U toj presudi zauzet je stav da u slučaju kada bi odluka o ništetnosti ovršne isprave bila donesena u korist potrošača, tada bi potrošač kojemu nije bila omogućena odgoda ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka u kojem se odlučivalo o ništetnosti ovršne isprave, mogao ostvariti samo zaštitu a posteriori u vidu novčane naknade štete, a takva zaštita ne bi predstavljala ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe na štetu potrošača.

12. Međutim, ovdje se uopće ne radi o ovrsi na nekretnini, a posebno ne o ovrsi na nekretnini koja predstavlja dom ovršenika, već se radi o ovrsi na novčanim sredstvima ovršenika. Stoga, prema ocjeni ovog suda ne može doći do primjene gore navedene presude Suda Europske unije već je ovršenik u ovom slučaju uz ispunjenje specifične pretpostavke za odgodu ovrhe iz čl. 65. st. 1. toč. 4. i 5. OZ-a morao ispuniti i drugu pretpostavku za odgodu ovrhe sukladno toj odredbi, odnosno morao je učiniti vjerojatnim da je odgoda potrebna radi sprječavanja nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, odnosno radi sprječavanja nastanka nasilja, a što isti nije učinio.

13. Naime, svaka provedba ovrhe radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditelja predstavlja umanjenje imovine ovršenika, dakle svojevrsnu štetu. Međutim, da bi se dozvolila odgoda ovrhe, mora biti učinjeno vjerojatnim da je ta šteta nenadoknadiva ili teško nadoknadiva. Kako se u konkretnom slučaju radi o ovrsi na novčanim sredstvima ovršenika, a ovrhovoditelj je osiguravajuće društvo koje redovito posluje, opravdano se može očekivati da bi se eventualna šteta koju bi ovršenik mogao pretrpjeti mogla nadoknaditi.

14. Stoga, s obzirom na to da ovršenik nije učinio vjerojatnim da je odgoda potrebna radi sprječavanja nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, odnosno radi sprječavanja nastanka nasilja, valjalo je temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP-a u vezi čl. 21. st. 1. OZ-a, žalbu ovrhovoditelja uvažiti te rješenje suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod st. I. izreke preinačiti i prijedlog za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos novčanih sredstava odbiti. Budući da je žalba ovrhovoditelja uvažena i prijedlog za odgodu odbijen, to iz razloga nesvrsishodnosti nisu ispitivani ostali žalbeni navodi ovrhovoditelja.

15. Nadalje, sud prvog stupnja je u pobijanom dijelu pod st. II. izreke rješenja odbacio prijedlog ovršenika da se odgodi pljenidba novčanih sredstava u postupku izravne naplate, kao nedopušten uz obrazloženje da u smislu odredbe čl. 210. st. 1. OZ-a ovršenik ima u pogledu odgode pravo podnijeti prijedlog za odgodu samo jedne ovršne radnje (izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava), a ne svih ovršnih radnji (i zapljene novčanih sredstava po računima), pa je njegov prijedlog djelomično nedopušten (odgoda zapljene).

16. Međutim, takav zaključak suda prvog stupnja nije pravilan jer niti iz odredbe čl. 210. OZ-a, a niti iz neke druge odredbe OZ-a ne proizlazi da je dopuštena odgoda samo jedne ovršne radnje. Međutim, budući da je utvrđeno da je iz gore navedenih razloga prijedlog za odgodu trebalo odbiti kao neosnovan, to je odluka kojim je prijedlog za odgodu djelomično odbačen trebalo potvrditi, budući da je takva odluka povoljnija za ovršenika. Naime, protiv rješenja u dijelu pod st. II. izreke žali se samo ovršenik, za kojeg je povoljniji odbačaj nego odbijanje postavljenog zahtjeva (pravilo o zabrani reformatio in peius iz čl. 374. ZPP-a).

17. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a u vezi čl. 21. st. 1. OZ-a žalbu ovršenika odbiti kao djelomično neosnovanu te pobijano rješenje u dijelu pod st. II. izreke potvrditi.

U Velikoj Gorici 13. ožujka 2026.

Sudac

Nikola Ramušćak