REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-3416/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari tužitelja DR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Davoru Radiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. Split, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 23.veljače 2026.godine, u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 13. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 75967/05 od 25. ožujka 2005.g., potvrđen od JB Marije Ivančić, u Solinu, dana 29. ožujka 2005.g., pod br. OU-134/05 kao i Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu br. 75967/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 26. siječnja 2016.g., potvrđen od JB Zrinke Milić Štrkalj, u Splitu, dana 29. siječnja 2016.g. pod posl. br. OV-1310/16.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 19.196,40 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31.07.2015.g. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za petpostotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 19.12.2023.g.. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023.g.do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja kamata teče:

- na iznos od 59,35 EUR od 10.6.2014.g.

- na iznos od 351,28 EUR od 10.07.2014.g.

- na iznos od 353,66 EUR od 10.08.2014.g.

- na iznos od 354,89 EUR od 10.09,2014.g.

- na iznos od 355,04 EUR od 10.10.2014.g.

- na iznos od 357,31 EUR od 10.11.2014.g.

- na iznos od 358,02 EUR od 10.12.2014.g.

- na iznos od 358,94 EUR od 10.01.2015.g.

- na iznos od 418,61 EUR od 10.2.2015.g.

- na iznos od 404,35 EUR od 10.03.2015.g.

- na iznos od 410,10 EUR od 10.04.2015.g.

- na iznos od 275,76 EUR od 10.05.2015.g.

- na iznos od 405,36 EUR od 11.6.2015.g.

- na iznos od 409,55 EUR od 10.07.2015.g.

- na iznos od 395,48 EUR od 10.08.2015.g.

- na iznos od 389,42 EUR od 10.09.2015.g.

- na iznos od 352,83 EUR od 10.10.2015.g.

- na iznos od 352,83 EUR od 10.11.2015.g.

- na iznos od 352,83 EUR od 10.12.2015.g.

- na iznos od 164,43 EUR od 10.01.2016.g.

- na iznos od 161,24 EUR od 10.2.2016.g.

- na iznos od 162,16 EUR od 10.03.2016.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.04.2016.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.05.2016.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.6.2016.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.07.2016.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.08.2016.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.09,2016.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.10.2016.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.11.2016.g

- na iznos od 319,99 EUR od 10.12.2016.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.01.2017.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 12.2.2017.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.03.2017.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.04.2017.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.05.2017.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.6.2017.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.07.2017.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.08.2017..g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.09,2017.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.10.2017.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.11.2017.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.12.2017.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.01.2018.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.2.2018.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.03.2018.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.04.2018.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.05.2018.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.6.2018.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.07.2018.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.08.2018,g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.09,2018.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.10.2018.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.11.2018.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.12.2018.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.01.2019..g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.2.2019.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.03.2019.g.

- na iznos od 319,99 EUR od 10.4.2019.g., pa sve do konačne isplate.

3. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove ovoga postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamate na navedeni iznos teče od dana donošenja ove presuda pa do konačne isplate.“

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. te odreba članak 10, alineja b), točka 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 75967/05 od 25. ožujka 2005.g., potvrđenog od JB Marije Ivančić, u Solinu, dana 29. ožujka 2005.g., pod br. OU-134/05, u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF (švicarskih franaka) te otplata kredita u mjesečnim anuitetima izraženim u CHF (švicarski franak) u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema prodajnom tečaju tuženika važećem na dan dospijeća.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 11., točka 1. . Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 75967/05 od 25. ožujka 2005.g., potvrđenog od JB Marije Ivančić, u Solinu, dana 29. ožujka 2005.g., pod br. OU-134/05 u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva te da se utvrđuje odlukom tuženika.

IV. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 9.090,36 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 6.840,61 EUR teče od 11.veljače 2016.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 2.005,95 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 11.veljače 2016.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VI. Ne prihvaća se prigovor radi prebijanja izjavljen od strane tuženika te se utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja u iznosu od 34.273,62 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 16.travnja 2005.godine do isplate.

VII. Ne prihvaća se prigovor radi prebijanja izjavljen od strane tuženika te se utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja u iznosu od 467,73 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 11.svibnja 2016.godine do isplate.

VIII. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.425,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od persuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 13. svibnja 2019. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tuženika dana 25. ožujka 2005. godine zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, potvrđen od strane javnog bilježnika, a kojim je tužitelju na raspolaganje dan kredit u iznosu od 54.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a vraćanje kredita da je ugovoreno u 180 mjesečnih anuiteta, obračunato prema prodajnom tečaju kreditora važećem na dan plaćanja. Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tužitelj da je prihvatio ponudu pravnog prednika tuženika za konverzijom predmetnog kredita u kredit u eurima te da je dana 26. siječnja 2016. godine zaključio Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu. Predmetnim dodatkom ugovora da se utvrđuje kako je neotplaćena glavnica na dan 10. veljače 2016. godine u iznosu od 14.060,43 EUR. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita da tužitelja nije informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja navedene valutne klauzule, predmetni kredit ugovoren sa valutnom klauzulom u CHF da je tužitelju predstavljen kao povoljniji, a valuta CHF kao stabilna valuta. Nadalje, odredbom čl. 11. da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se utvrđuje jednostranom odlukom tuženika, a u kojoj odredbi da nije pojedinačno pregovarano te da ista odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o jednostranoj odluci banke nije razumljiva jer ne postoji objektivni kriterij temeljem kojega se mogla odrediti takva kamatna stopa, niti je tužitelj kao potrošač bio upoznat sa kriterijima o kojima bi ovisila promjena ove kamatne stope, odnosno, temeljem kojih bi banka mijenjala kamatnu stopu. Radi navedenog tužitelj navodi da ugovorne odredbe kojima je ugovoren kredit sa valutnom klauzulom u CHF te ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavljaju nepoštene i ništetne odredbe budući su suprotno načelu savjesnosti i poštenja. O ništetnosti sličnih odredbi da je odlučeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. srpnja 2018. godine. Radi navedenog da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je primila temeljem ništetnog ugovora, tuženik da je tužitelju na ime kredita isplatio iznos od 258.256,23 kn, a tužitelj da je do 12. travnja 2018. godine tuženiku isplatio iznos od 405.487,05 kn, slijedom čega da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos od 144.635,28 kn. Tužitelj navodi da bi svakako bio ništetan Dodatak broj 1 ugovora o kreditu jer je isti zaključen kao posljedica postojeće ogromne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, te da je taj dodatak dodatno narušio prava i obveze stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, svakako, da je isti protivan načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti stranaka i načelu jednakovrijednosti činidbi. Radi navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje ništetnim Ugovor o kreditu od 25. ožujka 2005. godine kao i Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu od 26. siječnja 2016. godine, traži isplatu iznosa od 144.635,28 kn sa specificiranim zakonskim zateznim kamatama, te potražuje naknadu parničnog troška od tuženika. Tužitelj navedeni zahtjev postavlja kao glavni tužbeni zahtjev, a za slučaj da sud ne prihvati glavni tužbeni zahtjev, postavlja podredni tužbeni zahtjev i traži utvrđenje ništetnima odredbi predmetnog ugovora o kreditu i to u dijelu valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Na ime preplate po istima tužitelj potražuje ukupan iznos od 67.660,89 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja je uredno specificirana po pojedinim iznosima koji tvore ovu glavnicu.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će tuženik navesti u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snošenje troškova postupka, a za slučaj da sud nađe da je tužbeni zahtjev osnovan ističe i prigovor radi prebijanja. Tužbeni zahtjev da je u cijelosti neosnovan jer tužitelj nema pravne osnove za vođenje ove parnice budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015., konvertiran u EUR kredit, slijedom čega da su ugovorne stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor, i to s važenjem ex tunc. Tužitelj da nema pravne osnove i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u EUR kredit, slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. Nadalje, suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik ističe da predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, bez obzira na eventualnu ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Što se tiče tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, tuženik navodi da je Vrhovni sud RH u izreci rješenja, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020. jasno i nedvojbeno zauzeo stav da: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” Tuženik obrazlaže i svoj prijedlog što bi trebao utvrditi i iskazati sudski vještak, ukoliko sud odluči provesti taj dokaz, pa navodi da tužitelju ne pripada pravo na tzv.negativne razlike. Tuženik nadalje navodi kako smatra da niti jedna odredba Ugovora o kreditu nije ništetna, pa da samim time nema mjesta niti ništetnosti ugovora u cijelosti, tuženik ipak opreza radi u odnosu na glavni tužbeni zahtjev radi isplate polazeći od odredbe čl. 323. st. 1. ZOO- a kojim je propisana obveza obostrane restitucije kao posljedica ništetnosti ugovora, za slučaj da sud nađe kako je glavni tužbeni zahtjev radi isplate unatoč svemu prethodno navedenom osnovan, ističe prigovor radi prebijanja te tražbine s tražbinom tuženika s osnove plasiranog iznosa kredita u ukupnom iznosu od 34.273,62 EUR / 258.234,61 kn, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 16.04.2005. do isplate. Opreza radi, a za slučaj da sud ignorira sve tuženikove navode potvrđene i od strane Vrhovnog suda RH i odluči ne postupiti u skladu s obvezujućim pravnim shvaćanjima zauzetima u rješenju Vrhovnog suda RH, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., te prihvati podredni tužbeni zahtjev, tuženik u odnosu na podredni tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, a po osnovu utvrđene i iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 467,73 EUR / 3.524,14 kn, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 11.05.2016. do isplate. Prigovor radi prebijanja u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate tuženik navodi da ističe zato što osoba koja je isti dug platila dva puta ima pravo zahtijevati povrat, a upravo do dvostruke plateži da bi dovelo prihvaćanje tužbenog zahtjeva na isplatu u okolnostima tuženikova propuštanja da istakne compensatio per iudicem. Naime, tužitelj da postavlja tužbeni zahtjev na isplatu usprkos činjenici da je sklopljen Dodatak o konverziji kojim je provedena konverzija, a na temelju kojeg je tužitelju već, u suštini, isplaćen iznos od 467,73 EUR / 3.524,14 kn po osnovu preplaćenih anuiteta. Dakle, tužitelj da podnosi tužbu usprkos nagodbi sui generis tužitelja i tuženika koja je proizvela sve prethodno razložene pravne učinke. Navodi da je pravno i logički neodrživo da tužitelj zadrži isplaćeno na temelju Dodatka o konverziji (nagodbe sui generis) uz supostojanje prava istoga da na temelju presude primi određeni iznos novca po istom tom osnovu. Drugim riječima, eventualno donošenje presude kojom se prihvaća tužbeni zahtjev da ipso facto dovodi do otpadanja pravne osnove po kojoj je tužitelj stekao iznos od 467,73 EUR / 3.524,14 kn, pa da zato tuženik ističe prigovor radi prebijanja, ali samo za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

3. Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj u svom podnesku od 25.studenog 2025.godine navodi da nema primjedbe na nalaz i mišljenje iznesen u predmetnom vještvu Ines Lozić. Vještačenjem da bi bilo utvrđeno da bi ukupna pretplata do dana konverzije, s uračunatim negativnim razlikama, po osnovi rasta kamatne stope te rasta tečaja iznosila ukupno 6.840,61 EUR, odnosno, po osnovi rast kamate 1.374,08 EUR te po osnovi rast tečaj 5.466,53 EUR. Ujedno da je utvrđeno da je razlika glavnice na dan 10.02.2016.g. primjenom prilagođenog početnog otplatnog plana i tečaja na dan isplate kredita u odnosu na glavnicu iskazanu provedenom konverzijom iznosi 2.005,95 EUR. Vještakinja da bi obračunala i zakonsku zateznu kamatu na iznos pretplate do dana provedbe konverzija 19.02.2016.g. u iznosu od 2.706,72 EUR, dok bi pretplata priznata konverzijom (za koji iznos su umanjeni anuiteti kredita koje je tužitelj nastavio plaćati) iznosila 456,97 EUR. Tužitelj ovim podneskom prebijaju iznos obračunatih zakonskih kamata u iznosu od 2.005,95 EUR s iznosom pretplate utvrđene i priznate konverzijom u iznosu od 456,97 EUR, tako da je preostali iznos neplaćene zakonske zatezne kamate na iznos pretplate do dana 10.2.2016.g. iznosi 2.249,75 EUR, pa tužitelj po osnovi pretplate s obračunatom zakonskom zateznom kamatom do 10.2.2016.g. potražuje iznos od 6.840,61 EUR i 2.249,75 EUR, odnosno, ukupno 9.090,36 EUR. Ujedno, tužitelj potražuje iznos konverzijom više obračunate glavnice, odnosno, razlika glavnice na dan 10.02.2016.g. primjenom prilagođenog početnog otplatnog plana i tečaja na dan isplate kredita u odnosu na glavnicu iskazanu provedenom konverzijom u iznosu od 2.005,95 EUR, a koji iznos je tužitelj također preplatio tuženiku. Tužitelj uređuje svoj glavni tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u tč.I. izreke presude. Tužitelj uređuje svoj podredni tužbeni zahtjev tako da isti glasi:

„1. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. te odreba članak 10, alineja b), točka 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 75967/05 od 25. ožujka 2005.g., potvrđenog od JB Marije Ivančić, u Solinu, dana 29. ožujka 2005.g., pod br. OU-134/05, u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF (švicarskih franaka) te otplata kredita u mjesečnim anuitetima izraženim u CHF (švicarski franak) u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema prodajnom tečaju tuženika važećem na dan dospjeća.

2. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 11., točka 1. . Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 75967/05 od 25. ožujka 2005.g., potvrđenog od JB Marije Ivančić, u Solinu, dana 29. ožujka 2005.g., pod br. OU-134/05 u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva te da se utvrđuje odlukom tuženika.

3. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljicama iznos od 9.090,36 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom određenoj za razdoblje do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01.01.2023.g. do 19.12.2023.g.. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023.g. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamate na iznos od 6.840,61 EUR teče od 11..02.2016.g. pa do konačne isplate.

4. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 2.005,95 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom određenoj za razdoblje do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01.01.2023.g. do 19.12.2023.g.. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023.g. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamate na taj iznos teče od

11..02.2016.g. pa do konačne isplate.

5. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove ovoga postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamate na navedeni iznos teče od dana donošenja ove presuda pa do konačne isplate.“

4. U svom podnesku od 5.prosinca 2025.godine, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tuženik navodi da se izričito protivi preinaci tužbe, posebno u dijelu kojim je tužitelj tek sada, po prvi put, u podrednom tužbenom zahtjevu postavio novi tužbeni zahtjev kojim pored preplate po osnovi tečajnih i kamatnih razlika potražuje i iznos od 2.005,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na ime tzv.razlike glavnice utvrđene konverzijom. Po tom osnovu i da bi nastupila zastara potraživanja.

5. Sud drži da je tužitelj ovlašten urediti i precizirati svoj zahtjev nakon provedenog dokaza vještačenjem, to uređenje ne predstavlja radnju tužitelja kojoj se tuženik može sa uspjehom usprotiviti, sud odlučuje po tom uređenom i konačno postavljenom zahtjevu, u ovom slučaju zahtjevima, a sud drži da su isti postavljeni već u tužbi, vezano za dopuštenje tužitelja i prigovor zastare po istima, nakon uređenja.

6. Predmet ovog spora predstavlja glavni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva zaključenog između stranaka u ožujku 2005.godine te Dodatka br.1. Ugovora o kreditu zaključenog dana 26.siječnja 2016.godine, te isplate preplaćenih iznosa od strane tužitelja. Predmet spora predstavlja i podredni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i u dijelu promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke; kao i za isplatu preplaćenih iznosa sa zakonskim zateznim kamatama i uglavničenih kamata, vezano za ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF temeljnog ugovora o kreditu, te isplatu razlike glavnice utvrđene kod konverzije kredita.

7. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva zaključenog između stranaka dana 25.ožujka 2005.godine sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; Dodatka br.1. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 26.siječnja 2016.godine sa pripadajućom dokumentacijom; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo dipl.oecc Ines Lozić te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

8. Stranke su popisale parnični trošak.

9. Glavni zahtjev tužitelja nije osnovan, podredni zahtjev tužitelja je osnovan.

10. Među strankama nije sporno, a to proizlazi i iz priložene dokumentacije, da su dana 25.ožujka 2005.godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili predmetni Ugovor o kreditu. Nadalje, tužitelju je kao korisniku kredita i dužniku po ovom pravnom poslu na raspolaganje od strane tuženika stavljen iznos kredita od 54.300,00 CHF, kredit je odobren i ugovorena je otplata na 180 mjeseci, kamatna stopa ugovorena je u iznosu od 4,69 % godišnje, kamatna stopa promjenjiva je jednostranom odlukom tuženika. Radi se o namjenskom kreditu za adaptaciju stana, kako je to i navedeno u tekstu istog. Dana 26.siječnja 2016.godine zaključen je Aneks/Dodatak br.1. Ugovora o kreditu, sukladno pozitivnom propisu provedena je konverzija kredita, iznos glavnice u EUR po Aneksu/Dodatku na dan 10.veljače 2016.godine je u iznosu od 14.060,43 EUR, tuženik je tužiteljima priznao preplatu u iznosu od 456,97 EUR.

11. Među strankama je sporno (je li ništetan ugovor o kreditu i Dodatak br.1.), odnosno je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom preplaćenih iznosa vezano za odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, te je li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status prednika tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, a istaknut je i prigovor zastare.

12. Tužitelj u svom iskazu navodi da je imao potrebu adaptacije stana u [adresa], to da je stan u kojem stanuje čitavo vrijeme i stan da je bio derutan pa da je trebao podići kredit. Navodi da je i u to vrijeme bio policajac, banka – tuženik da je bila njegova matična banka, da nije bio vlasnik neke firme niti obrta, da je došao u poslovnicu banke i da zna da je taj kredit vezano za valutu CHF inače bio povoljan kredit, a kada je pitao za kredit u banci, da mu je kazano kako mu savjetuju taj kredit kao najpovoljniji, da je bila manja kamata pa samim tim i mjesečna rata, da se nije posebno raspitivao za neku drugu vrstu kredita nego da je ovo prihvatio i da nije imao nikakvih pitanja za službenika banke niti da su mu posebno objašnjavane neke moguće specifičnosti ovog kredita. Nadalje, da je bio kod javnog bilježnika, da je podigao kredit i iskoristio ga za adaptaciju stana, stan da nikada nije iznajmljivan i u stanu da čitavo vrijeme stanuje. Navodi da misli kako mu je početna rata bila nekih 2.000,00 kn mjesečno, a da je moguće narasla do 2.500,00 kn. Navodi da, kada se stvorila zakonska mogućnost konverzije kredita, da mu je to bila slamka spasa, da je pristupio u banku, banka da je sačinila izračun konverzije koji je prihvatio kao takav te da je kredit konvertiran. Navodi da ne zna je li mu prilikom konverzije priznata nekakva preplata od strane banke, ali da se to lako može utvrditi, uglavnom, kredit da je otplaćen. Na posebno pitanje pun. tužitelja, tužitelj navodi da se u ovom trenutku ne može precizno sjetiti kolika mu je bila rata kredita u eurima nakon konverzije. Na posebno pitanje pun. tuženika je li tužitelja netko od strane službenika banke nagovarao na sklapanje ugovora o konverziji, odnosno dodatka, tužitelj navodi da se toga ne može sjetiti.

13. Za navesti je da su prihvaća iskaz tužitelja kao životan, uvjerljiv i vjerodostojan, njen iskaz u skladu je sa svim izvedenim dokazima tijekom postupka. Temeljem svih izvedenih dokaza, te iskaza tužitelja, sud drži da je tužitelj u ovom pravnom poslu svakako imao i ima status potrošača, radi se o kreditu za adaptaciju stana za obiteljsko stanovanje, kako je to i navedeno u tekstu ovog ugovora o kreditu, namjenskog, sud tužitelju poklanja vjeru u potpunosti, njegov iskaz je logičan i uvjerljiv, sud drži da se zaista radilo o potrebi podizanju nenamjenskog kredita u svrhu adaptacije stana za stanovanje, a ne ostvarivanja zarade iznajmljivanjem stana, sud drži da u ovom pravnom poslu tužitelj ima status potrošača i da se nije radilo o kreditu za potrebe poslovanja, a i da se radilo, opet bi tužitelj kao fizička osoba bio u nepovoljnijem položaju od tuženika u ovom pravnom poslu.

14. Prvenstveno je, po pitanju navoda i zahtjeva tužitelja na utvrđenje da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

15. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

16. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

17. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Naime, tuženik je i u ovom postupku ponovio svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

19. Dakle, kako je već navedeno, sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača, a da se sa tužitelje, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

20. To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, valjalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u izreci ove presude po pitanju isplate temeljem takvih ugovornih odredbi, a bez obzira na Dodatak ugovoru o kreditu i konverziju.

21. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 4,69 %, do konverzije. Dakle, ovaj stav i zahtjev tužitelja vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je prihvatiti, a tuženika valja obvezati da tužiteljima vrati sve što je po ovom osnovu od tužitelja više primio, dakle, tužitelji bi imali pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a odnosno valjalo bi obvezati tuženika vratiti tužiteljima sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 4,69 %, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom odnosno koju drži ništetnom.

22. Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je valjalo prihvatiti zahtjev na utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev na isplatu preplaćenog temeljem ove odredbe. Tužitelji su se pravilno pozvali na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača- Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i prednika tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno prednika tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno predniku tužitelja pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

23. Dakle, i temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelji su stekli pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje su platili temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi jesu li ništetne predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Konverzija i učinak iste nisu se ni bavili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu. Među strankama i nije bilo sporno da je konverzija provedena sukladno tada važećem pozitivnim propisu, matematički i tehnički, međutim, vezano za zahtjev tužitelja, radi se o potpuno drugoj okolnosti.

24. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj sa stambenim kreditom, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u chf i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Svakako, to je jasno i iz ovog slučaja, vezano za početnu kamatnu stopu kredita prednika tužitelja od 4,69 %, do kamatne stope koja je utanačena Dodatkom ugovora kod konverzije. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine (i početkom 2016.godine), odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije.

25. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju daje cjelovit nalaz vještačenja, izračun visine potraživanja, izračun razlika za vrijeme otplate kredita vezanog uz valutu CHF do provođenja konverzije zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, izračun zateznih kamata po svakom ukupno mjesečnom iznosu koje je tužitelj više platio zbog rasta kamatne stope i tečaja do dana provođenja konverzije, izračun konverzije, izračun konverzije i moguće uspostavljanje ekonomske ravnoteže.

26. Sudski vještak Ines Lozić nakon stručnog i logičnog nalaza i mišljenja, daje i završno mišljenje, te navodi:

„Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljene zadatke.

Ad 1)

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita iznose 7.302,60 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 1.503,05 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 5.799,55 EUR.

2. Ukupno je manje plaćen iznos od 461,99 EUR, od kojeg iznosa je zbog pada kamatne stope manje plaćen iznos od 128,97 EUR, a zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 333,02 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 6.840,61 EUR i to:

- Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 1.374,08 EUR,

- Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 5.466,53 EUR.

Ad 2)

Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije ukupno iznose 2.706,72 EUR.

Ad 3)

Glavnica po kreditu u CHF, temeljem inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koje je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 10.02.2016.g. iznosila 93.038,98 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 108.152,83 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 2.005,95 EUR.

Ukoliko Sud zauzme stav da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u valuti CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, konverzijom i preplatom koju je tuženik priznao po konverziji ne bi došlo do obeštećenja jer je iznos preplate koju je tuženik priznao po konverziji niži od iznosa preplata koje proizlaze iz razlike posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja CHF.

Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te iskazao Sporazumom o korištenju preplate po konverziji višak uplata (preplatu) tužitelja u iznosu 3.524,14 kn, odnosno 456,97 EUR.

Pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se za iznosom preplate priznate od tuženika po konverziji umanjuje iznos preplate utvrđene posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja vezanog za valutu CHF, tada bi preostali iznos prethodno utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i tečaja iznosio 6.845,63 EUR (utvrđena preplata prema točki 1 Nalaza u iznosu od 7.302,60 EUR umanjena za iznos preplate priznate u konverziji u iznosu od 456,97 EUR).

Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu u prethodnoj točki, za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da se tužitelju nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.“

27. Za navesti je da je sud prihvatio vještvo sudskog vještaka Lozić kao stručno, logično i uvjerljivo, vještak je kvalitetno odgovorila na zadatak vještačenja, vještvo je odgovorilo na sva potrebna pitanja i nije bilo mjesta nikakvim posebnim razjašnjenjima niti eventualno dopuni vještva. Dakle, vještvo sudskog vještaka Lozić sud je prihvatio u potpunosti kod presuđenja.

28. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

29. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

30. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 13.svibnja 2019.godine), prigovor zastare neosnovan je u odnosu na zahtjeve tužitelja za isplatu iznosa preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te razliku glavnice utvrđene kod konverzije kao i isplatu iznosa preplaćenih na ime ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika. U ovom slučaju primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan.

31. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 5.799,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, istu sud smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo, tužitelj nije obeštećen u ovom dijelu i valjalo mu je dosuditi upravo zatraženi iznos s naslova preplate vezano za ovu navedenu odredbu, do provedene konverzije. Ista je situacija i po pitanju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, tuženik je u obvezi vratiti tužitelju preplaćeni iznos od 1.503,05 EUR, vještvo vještaka Lozić je i u ovom dijelu prihvaćeno. Dakle, tužitelju pripada pravo na preplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi (valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika) u iznosu od ukupno 7.302,60 EUR, a pripada mu i iznos razlike glavnice kod konverzije u iznosu od 2.005,95 EUR (jer je ista rezultat odnosno posljedica ove dvije ništetne odredbe) i tužitelj ima pravo zahtijevati isplatu razlike glavnice, kako je već navedeno, ima pravo urediti i precizirati svoj tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, pa tražiti i iznos razlike glavnice, za navesti je da ni ovaj dio zahtjeva tužitelja nije zastario, jer se smatra da je postavljen već u tužbi.

32. Za navesti je da je tužitelj zahtjev postavio na način da od iznosa preplate po dvije ništetne odredbe (iznos od 7.302,60 EUR, koji bi mu pripadao u cijelosti) oduzima tzv.negativne razlike po obje odredbe odnosno osnove preplate, ove negativne razlike je po zadatku danom od suda, sudski vještak uredno izračunala i radi se o negativnih razlikama na ime tečaja CHF u iznosu od 333,02 EUR i onima vezanim za kamatnu stopu u iznosu od 128,97 EUR. Tužitelj je sam oduzeo ove negativne razlike od onoga što mu pripada temeljem ništetnih odredbi, preplate vezane za iste, tako da konačno potražuje iznos od 6.840,61 EUR (5.466,53 EUR + 1.374,08 EUR). Ovaj iznos zaista pripada tužitelju, vezano za sve naprijed navedeno. Tužitelj za isplatu postavlja na način da na ovaj iznos utvrđene preplate potražuje zakonske zatezne kamate od 11.veljače 2016.godine pa do isplate i ovaj način postavljanja zahtjeva je osnovan, i za ovu glavnicu i za zakonske zatezne kamate na istu. Sudski vještak je na iznose preplate izračunao i uglavničio kamate, sudski vještak u vještvu (što ovaj sud prihvaća) navodi da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije ukupno iznose 2.706,72 EUR. Dakle, radi se o uglavničenim zakonskim zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate do konverzije i tužitelj (pravilno) na ovaj iznos ne potražuje zakonske zatezne kamate, glavno potraživanje nije prestalo. Tužitelju upravo ovaj iznos i pripada, a tužitelj sam, kod postavljanja podrednog tužbenog zahtjeva, od ovog iznosa oduzima preplatu priznatu kod konverzije od strane tuženika u iznosu od 456,97 EUR (koji je također pravilno iskazala sudski vještak). Tužitelju zaista ne pripada pravo na ovo djelomično obeštećenje priznato i naknadno plaćeno od strane tuženika, u iznosu od 456,97 EUR. Kada bi tužitelj tražio i ovaj iznos, a ne traži, onda bi za ovaj iznos već priznate preplate kod konverzije došlo do stjecanja bez osnove na strani tužitelja. Svakako, oduzimanjem ovog iznosa priznate preplate od uglavničenih zateznih kamata (2.706,72 EUR – 456,97 EUR), tužitelj dolazi do iznosa od 2.249,75 EUR, a ovaj iznos mu pripada (bez zateznih kamata na isti). Ovaj iznos tužitelj pravilno pribraja iznosu od 6.840,61 EUR i tako dolazi do iznosa od 9.090,36 EUR, koji mu valja dosuditi i radi toga je odlučeno kao u izreci ove presude.

33. Nadalje, tužitelju pripada pravo na isplatu iznosa razlike glavnice u iznosu od 2.005,95 EUR. Sudski vještak navodi, da pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 10.veljače 2016.godine bi bila, prema prilagođenom početnom otplatnom planu, za 2.005,95 EUR. Ovaj iznos razlike glavnice također pripada tužitelju, zahtjev je i u ovom dijelu osnovan, razlika glavnice temeljem ništetnih odredbi pripada tužitelju, a ista je obračunata tek prilikom konverzije kredita. Tužitelj je ovom razlikom glavnice također doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, razlika glavnice je također proizvod navedenih nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom tuženika, pa mu je u obvezi i ovu razliku glavnice sa kamatama od zakašnjenja do isplate isplatiti, upravo kako je ista zatražena, a ista je utvrđena u vrijeme konverzije. Dakle, u odnosu na razliku glavnice koja je posljedica i proizvod nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, smatra se da je zahtjev postavljen već u tužbi i ovaj iznos zaista pripada tužitelju. Za navesti je da tužitelju pripada pravo na zakonske zatezne kamate na ovaj iznos razlike glavnice, i to, kako je tužitelj pravilno zatražio, od 11.veljače 2016.godine do isplate, jer je ista utvrđena dana 10.veljače 2016.godine, pa je tuženik u zakašnjenju za ovaj iznos upravo od dana 11.veljače 2016.godine.

34. Dakle, tužitelj je pravilno zatražio zakonske zatezne kamate na iznose koji mu pripadaju, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelj je pravilno, u skladu sa činjenicom da tuženik nije pošten stjecatelj, postavio zahtjev i za plaćanje zakonskih zateznih kamata, koje mu pripadaju upravo onako kako su i zatražene, a sve i temeljem odredbe čl.29. ZOO-a.

35. Dakle, za navesti je da tužitelju konverzijom predmetnom stambenog kredita iz onog sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR obeštećenje u punom opsegu nije provedeno, naime, tek nakon provedene konverzije tužitelj je doveden u ravnopravan položaj sa tuženikom, što prije nije bio slučaj i tuženik je zaista prema stavu ovog suda u obvezi platiti tužitelju, do konverzije, po zahtjevu tužitelja, preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu valutne klauzule u CHF, sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo, to obeštećenje treba biti, do konverzije istovjetno onom kakvo su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali, a prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa njima se polazilo, sukladno sudskoj praksi i pravomoćnim presuđenjima, upravo po početnom tečaju CHF iz tog ugovora, pa tako i ovdje treba biti slučaj. Dakle, na ovo pravo tužitelja po predmetnoj odredbi iz temeljnog ugovora, konverzija nema utjecaja.

36. Sud je vještaku dao opsežan zadatak vještačenja, za slučaj potrebe preinake ove presude, sve vezano za načelo ekonomičnosti postupka, sudski vještak je u potpunosti odgovorila na zadatak vještačenja. Sud drži da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno za meritorno presuđenje i da nije trebalo izvoditi nikakve daljnje dokaze.

37. Što se tiče izjavljenog prigovora radi prebijanja vezano za glavni tužbeni zahtjev, za navesti je da je prigovor radi prebijanja vezan za odluku po tužbenom zahtjevu, pa, kako glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, tako je valjalo utvrditi da ne postoji potraživanje tuženika vezano za glavni tužbeni zahtjev, pa je radi navedenog valjalo odlučiti kao u tč.VI izreke ove presude.

38. Nadalje, tuženik je izjavio prigovor radi prebijanja vezano za podredni tužbeni zahtjev, u iznosu od 467,73 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, a radi se o priznatoj preplati kod konverzije. Sudski vještak je ovu priznatu preplatu kod konverzije izračunao u manjem iznosu (što prihvaća ovaj sud), u iznosu od 456,97 EUR i tužitelj je ovaj iznos umanjio od iznosa uglavničenih kamata koje mu pripadaju. Svakako, na ovaj način neće doći do stjecanja bez osnove na strani tužitelja za iznos priznate preplate kod konverzije, pa je vezano za ovaj prigovor radi prebijanja valjalo odlučiti kao u tč.VII. izreke ove presude, ovo potraživanje tuženika ne postoji. Svakako, tuženiku ne bi ni pripadale zatezne kamate, da je prigovor radi prebijanja osnovan vezano za glavnicu istog, tuženik nema status potrošača i o ovom iznosu iz prigovora radi prebijanja se odlučuje vezano za podredni zahtjev tužitelja i u isto vrijeme sa zahtjevom tužitelja, dakle, tužitelj nije u zakašnjenju za ovaj priznati iznos od strane tuženika, koji je tužitelj ionako sam umanjio od onoga što bi mu pripadalo.

39. Dakle, za navesti je da čitav ugovor o kreditu nije ništetan, nije ništetan ni Dodatak 1. ugovoru o kreditu, radi toga nije osnovan ni zahtjev na isplatu iz glavnog tužbenog zahtjeva. Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan u cijelosti, a podredni tužbeni zahtjev je osnovan u potpunosti.

40. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

41. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podnesaka od 13.ožujka 2025.godine i 25.studenog 2025.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 18.ožujka 2025.godine, 2.listopada 2025.godine i 23.veljače 2026.godine; za svaku radnju po 250 bodova; što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje iznos od 3.000,00 EUR. Na ovaj iznos tužitelju pripada i 25% PDV-a u iznosu od 750,00 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 675,00 EUR, tako da je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška potrebnog za vođenje ovog postupka isplatiti tužitelju iznos od 4.425,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođeniplaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa trošak pristojbi tužitelju nije priznat, niti je ovaj trošak tužitelj zatražio.

U Splitu, 13. ožujka 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika