REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Tome Skalice 2, Slavonski Brod
Poslovni broj: Gž-238/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji Mirjani Šebalj Meglajec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja [obrt], javna ustanova, [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Đini Lukac Novaković, odvjetnici u OD Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika JĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], sada nepoznatog boravišta, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku, od 19. veljače 2026., poslovni broj: Pl- 173/2025-8, 13. ožujka 2026.,
r i j e š i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja [obrt], te se u cijelosti potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, od 19. veljače 2026., poslovni broj: Pl- 173/2025-8.
II Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je:
„Odbija se prigovor tužitelja kao neosnovan, te se potvrđuje rješenje o sudskoj pristojbi ovog suda broj Pl-173/2025-6 od 12. veljače 2026.“
2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je pravovremeno izjavio žalbu zbog svih zakonom dopuštenih žalbenih razloga.
2.1. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odnosno da nije primijenio odredbu članka 11. stavka 1. točke 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18, 51/23; - dalje: ZOSP) kojom je određeno da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođene osobe i tijela koja obavljaju javne ovlasti u postupcima proizašlim iz obavljanja tih ovlasti. Navodi da je člankom 1. stavka 1. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji („Narodne novine“' broj 137/10, 76/12, 78/16, 46/22; - dalje: ZoHRT), propisano: „[obrt] je pravna osoba koja ima status javne ustanove čija se djelatnost, funkcija i sadržaj javnih usluga, financiranje, upravljanje, nadzor i način rada uređuju ovim Zakonom i propisima donesenim na temelju njega.“, a člankom 3. istog Zakona da je djelatnost HRT-a proizvodnja radijskog, audiovizualnog i multimedijskog programa, glazbena proizvodnja, pružanje audio i audiovizualnih medijskih usluga, multimedijskih usluga i usluga elektroničkih publikacija kao javnih usluga, zatim da osim javnih usluga, prema navedenom Zakonu, obavlja i povjerene poslove državne uprave koji se obavljaju kao javne ovlasti, a koje sadržajno odgovaraju poslovima koji se sukladno odredbama Zakona o sustavu državne uprave, mogu dati na obavljanje različitim pravnim osobama te da se navedeni poslovi odnose na poslove u vezi naplate pristojbe i to: određivanje njezine visine, utvrđivanje obveznika plaćanja pristojbe, vođenje evidencije o obveznicima plaćanja, te kontrola naplate pristojbe, a obzirom na definiciju pristojbe i obveznika plaćanja, da je razvidno da tada djeluje u svojstvu autoriteta javne vlasti, a ne u svojstvu klasičnog pružatelja javnih usluga. Nadalje u žalbi ukazuje na odredbe članka 33. stavka 2. i 34. stavka 1. ZoHRT-a, koje odredbe da dovode do dva zaključka: da sredstva od pristojbe nisu sredstva koja zarađuje od svoje temeljne djelatnosti niti predstavljaju naknadu za pruženu uslugu i da obveznici plaćanja pristojbe ne moraju biti korisnici njegovih usluga, a njihova obveza plaćanja pristojbe da proistječe iz zakona i utvrđena je jednostrano, a ne iz korisničkog odnosa koji bi implicirao dvostrani, odnosno ugovorni odnos, pa da je iz istih zaključaka očito da efikasna naplata pristojbe predstavlja opći, odnosno javni interes, obzirom da prihodi od pristojbe služe namjenskom financiranju, i to ne samo javnih usluga koje pruža, nego i drugih zakonom propisanih svrha. U dokaz svojih navoda poziva se i na sudsku praksu i to rješenje Ustavnog suda RH poslovni broj: U-I-662/2011 od 10. srpnja 2018., te presudu Visokog upravnog suda RH poslovni broj: Usoz-322/2013-5 od 30. lipnja 2015., te više odluka općinskih sudova. Konačno zaključuje da je kao javna ustanova u vlasništvu RH, oslobođen plaćanja pristojbi, pa da je sud donošenjem pobijanog rješenja pogrešno primijenio materijalno pravo.
2.2. Predlaže ukinuti prvostupanjsko rješenje, osloboditi ga obveze plaćanja pristojbe, podredno vratiti predmet na ponovan postupak. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 25,00 eura uvećan za PDV u iznosu od 6,25 eura.
3. Žalba je neosnovana.
4. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem odbio prigovor ovrhovoditelja na rješenje o pristojbi poslovni broj: Pl-173/2025-6 od 12. veljače 2026., kao neosnovan, uz obrazloženje da je tužitelju naloženo plaćanje sudske pristojbe na tužbu s prijedlogom za izdavanje platnog naloga u iznosu od 6,64 eura, pa je polazeći od utvrđenja da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku proizašlom iz obavljanja javnih ovlasti u kojem bi tužitelj bio oslobođen plaćanja sudskih pristojbi, primjenom odredbe članka 29. stavka 2. ZOSP-a odbio prigovor tužitelja kao neosnovan. Ujedno se pozvao i na zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-87/2022 od 11. studenog 2022.
4.1. Odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita obzirom da se temelji na odredbi članka 11. stavka 1. točke 2. ZOSP-a kojom je propisano da su od plaćanja pristojbi oslobođene osobe i tijela koja obavljaju javne ovlasti u postupcima proizašlim iz obavljanja tih ovlasti.
5. Iako je tužitelj pravna osoba koja obavlja javnu službu, isti nema status pravne osobe s javnim ovlastima. Kako iz odredbe članka 11. stavka 1. točke 2. ZOSP-a jasno proizlazi da su od plaćanja pristojbi oslobođeni osobe i tijela koja obavljaju javne ovlasti u postupcima proizašlim iz obavljanja tih ovlasti, to tužitelj u postupcima za naplatu RTV pristojbe ne obavlja javne ovlasti i nije po zakonu oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, pa neosnovano u žalbi navodi da ne obavlja svoju djelatnost temeljem ugovornog odnosa, budući da se naplata RTV pristojbe temelji na ugovornom odnosu davatelja i korisnika usluga, jer činjenicom posjedovanja RTV prijemnika korisnik usluge ovrhovoditelja ulazi s njim u ugovorni odnos, te je plaćanje te pristojbe prihod [obrt]
6. Tužitelj je javna ustanova prema članku 6. Zakona o ustanovama („Narodne novine“ broj 76/93, 29/97, 47/99, 35/08, 127/19, 151/22), kojim je propisano da se ustanova osniva kao javna ustanova ako je djelatnost ili dio djelatnosti koju obavlja zakonom određena kao javna služba. Okolnost da se djelatnost pojedine ustanove obavlja kao javna služba, čini odnosnu ustanovu javnom ustanovom, te svaka javna ustanova nužno ima svojstvo pravne osobe koja obavlja javnu službu, odnosno pružatelja javnih usluga.
7. Stoga tužitelj, iako je pravna osoba koja obavlja javnu službu, nema status pravne osobe s javnim ovlastima, pa se na njega ne primjenjuje članak 11. stavka 1. točke 2. ZOSP-a.
8. Napose, iz Zaključka sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV- 87/2022 od 11. studenog 2022. proizlazi da su pravne osobe koje usluge pružaju na temelju javnih ovlasti (vodne usluge, odvoz otpada) dužne podmiriti sudske pristojbe jer te usluge obavljaju kao subjekti privatnog prava, koji Zaključak se odnosi i na žalitelja koji iako je javna ustanova sa korisnicima svojih usluga, nastupa kao subjekt privatnog prava.
9. Slijedom navedenog, ispitivanjem pobijanog rješenja i postupka koji mu je prethodio utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. u vezi s člankom 381. ZPP-a, niti je počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se sadržajno ukazuje u žalbi. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prigovor tužitelja odbio kao neosnovan.
10. Na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a, žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana, te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje.
11. Na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a u vezi s 166. stavka 1. ZPP-a, tužitelju koji nije uspio sa žalbom, ne pripadaju troškovi žalbenog postupka.
Slavonski Brod, 13. ožujka 2026.
Sutkinja
Mirjana Šebalj Meglajec
