REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-74/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika i tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 15. listopada 2025., poslovni broj: P-929/2023-21, u sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika ..., odbija se kao neosnovana , te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 15. listopada 2025., poslovni broj: P-929/2023-21, pod točkom I i II izreke i u dosuđujućem dijelu pod točkom III izreke.

II Žalba tužitelja HĆ, djelomično se uvažava kao osnovana, a djelomično se odbija, tako da se preinačuje odluka o troškovima parničnog postupka sadržana pod točkom III izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 15. listopada 2025., poslovni broj: P-929/2023-21, na način da se nalaže tuženiku ..., da tužitelju HĆ, uz dosuđeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.285,84 eura, naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 62,50 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 187,50 eura sa pripadajućom zateznom kamatom, tužitelj odbija.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 7,81 eura, u roku od 15 dana.

IV Tužitelj se odbija sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 70,32 eura.

V Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o [broj kredita] od dana 18.3.2005. godine sklopljenog između tužitelja HĆ (OIB [osobni identifikacijski broj]) i tuženika ... ([osobni identifikacijski broj]), solemniziranog od strane javnog bilježnika Anica Hukelj, pod posl.br. OU-442/05 dana 22.3.2005. godine koja u čl. 7. glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.“

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 278,20 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 3,70 eura od 10.1.2009. godine do isplate;

- 7,95 eura od 24.2.2009. godine do isplate;

- 260,27 eura od 3.3.2009. godine do isplate i

- 6,28 eura od 3.4.2009. godine do isplate, sve kamate do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po s topi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.285,84 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (15.10.25.) do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22; - dalje: ZPP).

2.1. U žalbi navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, jer da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude njegove dokaze i navode zanemario, a za takvo postupanje da ne daje razloge. Poziva se na odredbu članka 338. stavka 4. ZPP-a koja propisuje što sve obrazloženje mora sadržavati, navodeći da se prvostupanjski sud nije očitovao o njegovim prijedlozima i prigovorima istaknutim tijekom postupka pa smatra da su navedeni propusti doveli do arbitrarne presude koja se ne može ispitati.

2.2. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio apsolutno bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati osobito iz razloga što u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno jer su nejasni i proturječni u odnosu na (ne)poštenost odredbe o valutnoj klauzuli, u odnosu na provedeno financijsko vještačenje, te u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata.

2.3. Navodi i da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, jer nije utvrđivao jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu bile razumljive, jasne i lako uočljive, niti jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, niti je utvrđivao jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita.

2.4. Mišljenja je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da neposredno primjenjuje utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite čime dolazi do pogrešne primjene članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 75/09; - dalje: ZZP/07), pri čemu se pozvao i na primjenu odredbi članka 96. stavka 1. i članka 99. ZZP/07, odnosno članka 81. stavka 1. i članka 84. ZZP/03 i na Direktivu 93/13/EZ. Ističe i da ugovorena valutna klauzula u CHF ne može biti utvrđena ništetnom odnosno nepoštenom ako mu je temeljem iste tužitelj platio manje nego što bi platio da se za cijelo vrijeme otplate kredita primjenjivao tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, što da proizlazi iz nalaza i mišljenja provedenog financijskog vještačenja, dakle da je iz istog razvidno da ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama parničnih stranaka na štetu potrošača , slijedom čega da je prvostupanjski sud zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tuženik nepošten.

2.5. U žalbi ponavlja prigovor zastare jer smatra da podnošenjem kolektivne tužbe zastara nije prekinuta, a ističe i pogrešnu primjenu odredbi članka 326. stavka 2. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; - dalje: ZOO) navodeći da ukoliko bi se i utvrdilo da su odredbe ugovora o kreditu djelomično ništetne, da je ugovor u cijelosti ispunjen, pa da bi se eventualno radilo o zabrani manjeg značaja, te da se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem jer se radi o ugovoru kojeg je uobičajeno sklapao u okviru svoje djelatnosti. Zaključno osporava i odluku o troškovima postupka navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a, obzirom da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti.

2.6. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te naloži tužitelju da mu naknadi trošak parničnog postupka uvećan za zateznu kamatu tekuću od donošenja prvostupanjske presude do isplate, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV i sudsku pristojbu na žalbu , u ukupnom iznosu od 445,22 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Protiv odluke o troškovima parničnog postupka sadržane pod točkom III izreke pobijane presude, tužitelj je pravovremeno podnio žalbu u kojoj navodi da mu uz dosuđeni trošak pripada pravo i na trošak sastava podneska od 21. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 eura uvećan za PDV, odnosno ukupno 250,00 eura, u kojem podnesku se očitovao na odgovor na tužbu i koji smatra potrebnim i korisnim za vođenje parnice.

4.1. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači pobijanu presudu na način da naloži tuženiku da mu naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV, u ukupnom iznosu od 78,13 eura.

5. Žalba tuženika je neosnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovna.

6. Kako je naprijed navedeno tuženik u žalbi ističe da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i procesnu jednakost iz razloga što je prvostupanjski sud njegove navode i dokazne prijedloge zanemario, međutim navedeni prigovor je neosnovan obzirom da je uvidom u spis i obrazloženje pobijane presude ovaj sud utvrdio da tuženik nije predložio saslušanje djelatnika koji je sudjelovao u postupku sklapanja i obrade predmetnog kredita, te da je prvostupanjski sud proveo sve dokaze koje je tuženik predložio, osim saslušanja javnog bilježnika koji dokazni prijedlog je pravilno odbio jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora nije mogao tužitelju objasniti rizik promjene tečaja švicarskog franka. Naime, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, te sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavka 1. i 2. ZPP-a), a sudska praksa je u odnosu na dokazni prijedlog saslušanja javnih bilježnika koji su solemnizirali ugovor o kreditu, zauzela stav da iste nije potrebno saslušavati jer su ugovori o kreditu koji su inače privatne isprave, solemnizirani, što znači da za njih vrijedi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno, kao i iz razloga što je uloga javnih bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, što je javni bilježnik koji je ovjeravao predmetni ugovor i učinio , što dokazuje potvrda o solemnizaciji bez upozorenja u smislu odredbe članka 58. Zakona o javnom bilježništvu. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.) Napose, saslušanje javnih bilježnika nepotrebno je i zbog zauzetih pravnih shvaćanja Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH, da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti ugovornih odredbi uzimajući u obzir direktan, izravan i obvezujući učinak presude donesene u kolektivnom sporu. (rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., odluke Ustavnog suda RH broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.)

6.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavka 4. ZPP-a budući da je u obrazloženju pobijane presude naveo sve bitne elemente propisane tim člankom, te je donio presudu na temelju dokaza koje je ocijenio potrebnim radi utvrđenja odlučnih činjenica.

6.2. Prvostupanjski sud nije počinio niti apsolutno bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući su u obrazloženju pobijane presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima tako se presuda može ispitati, a nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP -a. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a, a teret dokaza da je korisnik kredita bio valjano informiran o svim aspektima valutne klauzule na način razumljiv prosječnom potrošaču, da bi prosječni potrošač što je bio i korisnik kredita u konkretnom slučaju, uopće mogao dati informirani pristanak na sklapanje ugovora o kreditu, bio je na tuženiku, što tuženik u postupku nije dokazao. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je ništetan dio odredbe članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu i naložio tuženiku isplatu utuženog iznosa, kako je pobliže navedeno u točki I i II izreke pobijane presude.

7. Predmet ovog spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF, te zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime stjecanja bez osnove isplati iznos od 278,20 eura zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedino naznačenog preplaćenog iznosa do isplate.

7.1. Visina utuženog iznosa nije sporna, a proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, IĆ, dipl.oec., kojem je prvostupanjski sud pravilno poklonio vjeru kao stručnom, obrazloženom i sačinjenom u skladu s pravilima znanosti i vještine, iz kojega je utvrđeno da je tužitelj s osnove valutne klauzule preplatio iznos od 278,20 eura, a da manje plaćeni iznos, iznosi 406,76 eura . Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz vještaka te je sukladno istom odredio visinu potraživanja preplaćenog iznosa. Niti tuženik nije imao primjedb i na matematički izračun vještaka, već su prigovori tuženika pravne, a ne činjenične prirode, tuženik nije prigovarao obračunu, već primijenjenoj metodi. Vezano uz prigovor tuženika da je prvostupanjski sud izmijenio ugovorni odnos između parničnih stranaka na način da je kredit s valutnom klauzulom pretvorio u kunski kredit time što je naložio vještaku da rast tečaja za valutu CHF prilikom otplate anuiteta izračuna u odnosu na početni, jer je jedino o početnom tečaju tužitelj eventualno mogao biti informiran od strane tuženika, ističe se da nije sporno da ZOO, dopušta zaključenje ugovora uz valutnu klauzulu i da se ugovori o kreditu kojima je ugovorena glavnica vezana uz CHF ne utvrđuju ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, kao što je ovdje slučaj, što znači da je sporna ugovorna odredba dovela do neravnoteže između parničnih stranaka, a posljedično tome i do ništetnosti te odredbe, to bez obzira na tzv. negativnu tečajnu razliku. Napose, tuženik nije istakao prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a, niti materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacije) iz članka 195. i 196. ZOO-a, niti je podnio protutužbu, slijedom čega nema pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s tzv. negativnim tečajnim razlikama koje bi navodno predstavljale korist koju je tužitelj imao od takve ništetne ugovorne odredbe.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite presude u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora,18. ožujka 2005. sklopljen Ugovor o [broj kredita], za iznos kredita od 22.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, radi kupnje novog automobila,

- da je ugovorena redovna kamata od 5,55% godišnje, promjenjiva u skladu s

Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je ugovorena otplata u 84 jednaka mjesečna anuiteta ,

- da je ugovoreno da se glavnica otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da je tijekom otplatnog razdoblja došlo do promjene tečaja CHF,

- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio tuženik, te o potrošačkom kreditu koji je odobren tužitelju kao fizičkoj osobi radi kupnje osobnog automobila u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, što je razvidno iz Ugovora o kreditu, a proizlazi i iz iskaza tužitelja,

- da je kredit otplaćen, te da više uplaćeni iznos zbog valutne klauzule u CHF iznosi 278,20 eura koji iznos predstavlja utuženi iznos.

9. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva odnosno ima li tužitelj pravo na isplatu preplaćenog utuženog iznosa zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

10. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; - dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog Ugovora kojima se osnovano u razlozima pobijane presude rukovodio prvostupanjski sud, a kojim je odredbom članka 81. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredb i unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, dok je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 prop isano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž -6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P -1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalih banaka, i u ovom predmetu tuženik, od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošen je valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zašiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

11.1. Dakle, u provedenom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, utvrđeno je da tuženici u tom kolektivnom sporu, između kojih i tuženik u ovom predmetu, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, da klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice takvih ugovornih odredbi i da su banke kao trgovci bile svjesne rizika za korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima.

12. Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12; - dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme otplate kredita, u članku 138.a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, odredba u ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13/EEZ i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako to smatra i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost ugovornih odredbi vezanih za valutnu klauzulu utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

14. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da se prvostupanjski sud pravilno poziva na odredbu članka 502.c ZPP-a. Naime, sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem uključivši i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nju pozvati. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

15. U tom smislu Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj: U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba za određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

16. Prvostupanjski sud je izvršio analizu sporne ugovorne odredbe, te je u dokaznom postupku saslušao tužitelja (dok tuženik nije predložio provođenja dokaza saslušanjem svjedoka bankara) iz čijeg iskaza nasuprot žalbenim navodima tuženika, proizlazi da mu tuženik tijekom postupka koji je prethodio sklapanju Ugovora nije dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i utjecaju osporenih ugovornih odredaba na njegove novčane obveze, pa tako ni o rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, čak šta više tužitelj nije niti bio u poslovnici tuženika, već samo u auto kući u kojoj je kupio automobil, kao i da se u konkretnom slučaju radi o standardnom (tipiziranom) ugovoru o kreditu koji je tuženik unaprijed pripremio i koji je tužitelj preuzeo u auto kući, a da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, čime je uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tako da je prvostupanjski sud vodeći računa i o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka u postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem : P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem: Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. ZZP/03 (članak 96. i 97. ZZP/07) u vezi s člankom 4. ZOO-a, pravilno utvrdio ništetnim ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli sukladno članku 87. ZZP/03 (članak 102. ZZP/07) i članku 322. ZOO -a.

16.1. Polazeći od utvrđenog u postupku pravilno se prvostupanjski sud pozvao na utvrđenja iz pravomoćnih presuda u kolektivnom sporu i njihov izravan učinak na predmet spora, te zaključio da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljiva i nepoštena i kao takva ništetna, zbog čega su žalbeni navodi u kojima se osporavaju takva utvrđenja prvostupanjskog suda neosnovani.

16.2. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci , dakle već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije, korisnika kredita dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer iako je tužitelj znao kolika je visina glavnice na dan sklapanja ugovora o kreditu, nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice .

16.3. Osim toga ističe se da je dužnost tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

16.4. Neosnovani su stoga žalbeni navodi tuženika, jer je u postupku utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedio prava i interese tužitelja kao potrošača korisnika kredita i to na način da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo nego je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika na sadržaj koje nije mogao utjecati, kao i da sporna odredba nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, te da mu nisu objašnjeni mogući rizici kredita vezanog za tečaj švicarskog franka, čime je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je tvrdio suprotno tuženik nije predlagao dokaze u tom pravcu.

17. Prvostupanjski sud je stoga uz pravilnu primjenu materijalnog prava odredbi članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 323. stavka 1. ZOO-a, te članka 1115. ZOO- a, nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, naložio tuženiku da tužitelju zbog promjene tečaja CHF isplati ukupan iznos od 278,20 eura, sa zateznim kamatama tekućim od prvog slijedećeg dana od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a, ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove , ne uzimajući u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku obzirom da tužitelj plaćanjem otplatnih obroka kredita nije ništa primio odnosno stekao bez osnove.

18. U odnosu na prigovor tuženika vezan za tijek zakonskih zateznih kamata, ističe se da netočno tuženik smatra da ne bi bio dužan platiti zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose preplate od dana primitka preplate.

18.1. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a jer je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe kojom je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, obzirom da je spornu odredbu o valutnoj klauzuli nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate koje teku od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, odnosno svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate, a tuženik je kao nesavjestan stjecatelj (tuženik kao financijska institucija je nesavjestan stjecatelj jer se prilikom naplate većih iznosa glavnice uslijed primjene ništetne valutne klauzule morao rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, a što nije) dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

18.2. U vezi tijeka kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO-a postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, iznesena i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojoj s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovore odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

19. Tuženik je istakao i prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim.

19.1. Naime, člankom 214. stavka 1. i 2. ZOO-a, propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Člankom 215. stavka 1. ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a člankom 241. ZOO -a, da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način što je propisano člankom 245. stavka 1. i 3. ZOO-a. Prema članku 225. ZOO-a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen drugi rok zastare, to se u ovome slučaju primijenjuje opći zastarni rok.

19.2. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (odluke VSRH broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev-953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev-1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev-210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev-425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.). Na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je slijedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/22-2), izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja pravnog shvaćanja sa sjednice održane 30. siječnja 2020., te je na toj sjednici utvrđeno da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

19.3. Uobzirujući navedene odredbe o zastari propisane ZOO-om, te objedinjena pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, može se zaključiti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora, koji je pravomoćno završen donošenjem presude poslovni broj: Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, tako da je u odnosu na ništetnost tih odredbi zastara počela teći iznova 15. lipnja 2018., pa obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. veljače 2023., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina, tako da zastara u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije nastupila.

20. Budući da tuženik u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III prvostupanjske presude, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavka 2. ZPP-a), a niti su u tom dijelu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba tuženika kojom se pobija odluka o parničnom trošku nije osnovana.

21. Odluka o parničnom trošku u točki III izreke presude temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a, te je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, a tužitelju je dosuđen trošak u iznosu od 1.285,84 eura sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; - dalje: Tarifa).

21.1. Međutim, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje djelomično osnovanom žalbu tužitelja kojom osporava odluku prvostupanjskog suda u odnosu na nedosuđeni trošak sastava podneska od 21. lipnja 2023., za koji sukladno Tbr. 8/1 Tarife potražuje iznos od 200,00 eura uvećan za PDV u iznosu od 50,00 eura, dakle ukupan iznos od 250,00 eura.

21.2. Prema mišljenju ovog suda opravdano tužitelj potražuje trošak sastava podneska od 21. lipnja 2023. jer je bio potreban za vođenje parnice obzirom da se u istom detaljno i obrazloženo očitovao na navode iz odgovora na tužbu, s time da mu za sastav istog ne pripada zatraženi iznos. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda RH, kada je uz deklaratorni (nenovčani) zahtjev postavljen i samostalan kondemnatorni zahtjev za isplatu određene novčane svote, parnični trošak se odmjerava prema vrijednosti novčanog zahtjeva. Vrhovni sud RH je u više odluka naglasio da nenovčani zahtjev koji sam po sebi ne proizvodi neposrednu imovinsku korist ne može biti temelj za odmjeravanje parničnog troška prema proizvoljno naznačenoj hipotetskoj vrijednosti, stoga se deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti, uz tužbeni zahtjev na činidbu tj. isplatu, koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu, ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.

21.3. Prema mjerodavnoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 278,20 eura, tužitelju primjenom Tbr. 8/1 Tarife, pripada pravo na trošak sastava navedenog podneska u iznosu od 50,00 eura uvećan za PDV u iznosu od 12,50 eura, odnosno ukupan iznos od 62,50 eura, koji iznos mu je i dosuđen, dok je sa preostalim dijelom zatraženog troška u iznosu od 187,50 eura, sa pripadajućom zateznom kamatom, odbijen, te je stoga preinačena točka III izreke prvostupanjske presude.

22. Slijedom naprijed navedenog odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena pobijana presuda u točkama I i II izreke, te u dosuđujućem dijelu točke III izreke, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, a točka III izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka koji dio presude se smatra rješenjem preinačena je na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a.

23. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer nije uspio sa žalbom, a tužitelju čija je žalba djelomično uvažena, sukladno članku 166. stavka 2. ZPP-a, pripada pravo na trošak sastava žalbe po Tbr. 10/4 Tarife u iznosu od 25,00 eura, te PDV u iznosu od 6,25 eura (a ne iznosi koje troškovnikom potražuje), što ukupno iznosi 31,25 eura, a uzimajući u obzir da je tužitelj sa žalbom usp io u omjeru od 25%, to mu na ime troška žalbenog postupka pripada iznos od 7,81 eura, koji iznos mu je valjalo i dosuditi, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 70,32 eura, odbijen.

24. Uzimajući u obzir naprijed navedeno odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 13. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić