REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-2911/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Igoru Kalebiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. Split, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 23. veljače 2026. godine, godine u nazočnosti pun. stranaka, dana 13. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa vlasništva broj 53764/06 od 16.10.2006. sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika SG-Splitska banka d.d. Split, u dijelu u kojem je u točki 2. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 114.570,00 CHF obračunato prema prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, da se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru vrše u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora za CHF vrijedećeg na dan plaćanja, da korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute ugovora, da su korisnik kredita i sudionici upoznati s mogućom promjenjivošću tečaja valute Ugovora i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK, u točki 10. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita mjesečne anuitete obvezuje plaćati uz valutnu klauzulu po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora za valutu ugovora, odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na valutnu klauzulu.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, točka 5.3. Ugovora o kreditu broj 53764/06 od 16.10.2006. sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika SG-Splitska banka d.d. Split, kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50 % od iznosa kredita.

III. Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 11.612,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 12.2.2016.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV. Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 4.086,59 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 12.2.2016.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se za više zatraženi iznos od 3,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 12.veljače 2016.godine do isplate zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

V. Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 354,83 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 25.10.2006.godine do 31.prosinca 2007.godine po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008.godine do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VI. Ne prihvaća se prigovor radi prebijanja podnesen od strane tuženika te se utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja u iznosu od 4.286,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 15.lipnja 2016.godine do isplate.

VII. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.425,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 12.lipnja 2023.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužiteljica dana 16. listopada 2006. s pravnim prednikom tuženika SG Splitska Banka d.d. kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa vlasništva broj 53764/06, potvrđen po javnom bilježniku Zrinki Milić-Štrkalj pod brojem OU-593/06 dana 19.10.2006., temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 114.570,00 CHF, prema prodajnom tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Dana 4. veljače 2016. stranke da su sklopile Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 53764/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava koji je potvrđen kod javnog bilježnika Dalibora Pavlovića pod brojem OV-371/16 dana 4.2.2016., kojim se provela konverzija kredita iz CHF u EUR. U konkretnom slučaju da se radi o unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj švicarskog franka (CHF), te s promjenjivom kamatnom stopom na način da se ista mijenja jednostranom odlukom tuženika, za koju je ugovoreno da će se mijenjati „sukladno odluci kreditora”, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se kamatna stopa mijenjati. Tuženik da je postupajući na opisani način u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarano, već da je kamatna stopa jednostranim odlukama tuženika višestruko puta mijenjana i povećavana u odnosu na Ugovorom određenu kamatnu stopu, a to da je zajedno s povećanjem tečaja CHF, dovelo do znatnog povećanja anuiteta kredita i tužiteljica dovedena u težak financijski položaj. Opisanim postupanjem, tuženik da je suprotno odredbama brojnih propisa, primjerice Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), Zakona o kreditnim institucijama, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u pozitivne propise Republike Hrvatske, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača u kojem je donesena presuda od 4. srpnja 2013. godine. Odlučujući o žalbi tuženika protiv navedene presude Visoki trgovački sud RH da je donio presudu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te je u točki II., potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013., kojom se utvrđuje da su postupanjem tuženika u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača korisnika kredita, a time interesi i prava tužiteljice, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da su tužene banke, pa tako i tuženik u ovom postupku, u razdoblju od 07. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedili interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" broj: 79/07, 125/07,75/ 09,79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Predmetni ugovor o kreditu u odnosu na sporne odredbe, s obzirom na sve naprijed navedeno za tužiteljicu kao prosječnog klijenta tuženika da je nerazumljiv jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredaba kao potrošaču, dok je tuženik kao trgovac bio svjestan rizika po tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, te se navodi kako je valutna klauzula vezana uz kupovni tečaj tuženika za CHF što ga čini neodređenim i nerazumljivim. Obzirom da su prethodno navedenim odlukama određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, to da tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana tuženikovog stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Tijekom trajanja otplate kredita, kamatna stopa da se od početno ugovorenih 4,20 % više puta povećavala, te da se posljedično tome povećavao i anuitet od početnih 711,42 CHF, od 01.02.2007. iznosila 5,20 %, a anuitet 774,55 CHF, od 12.01.2009. iznosila 6,40 %, a anuitet 847,64 CHF, od 09.12.2009. iznosila 6,40 % a anuitet 846,50 CHF, od 01.10.2010. iznosila 5,99 % a anuitet 823,42 CHF. Na temelju dokumentacije kojom je raspolagala iz ovog kredita tužiteljica je sačinila okvirni izračun razlike iznosa koji joj je tuženik od ugovaranja kredita do konverzije: neosnovano naplatio s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak i iznosa koji bi platila da je plaćanje vršeno po tečaju za CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita, te razlike glavnica, a što da predstavlja ukupni iznos od 17.000,00 €/128.086,50 kn. Tuženik da je tužiteljici neosnovano naplatio i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 350,00 €/2.637,08 kn (0,50 % od iznosa kredita). Slijedom navedenog, obzirom da je zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa osnovom odredaba o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi u zastari, tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valuti švicarski franak, kao i odredbu o naknadi za obradu kredita koje su ništetne od samog početka, koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa vlasništva broj 53764/06 od 16.10.2006. sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika SG-Splitska banka d.d. Split, u dijelu u kojem je u točki 2. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 114.570,00 CHF obračunato prema prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, da se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru vrše u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora za CHF vrijedećeg na dan plaćanja, da korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute ugovora, da su korisnik kredita i sudionici upoznati s mogućom promjenjivošću tečaja valute Ugovora i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK, u točki 10. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita mjesečne anuitete obvezuje plaćati uz valutnu klauzulu po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora za valutu ugovora, odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na valutnu klauzulu.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, točka 5.3. Ugovora o kreditu broj 53764/06 od 16.10.2006. sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika SG-Splitska banka d.d. Split, kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50 % od iznosa kredita. “ Tužiteljica ujedno postavlja i zahtjev za isplatu iznosa 17.350,00 €/130.723,58 kn, sa zakonskim zateznim kamatama, a svojim podneskom od dana 3.listopada 2024.godine tužiteljica uređuje ovu tč.svog tužbenog zahtjeva.

2. U svom odgovoru na tužbu od dana 24.listopada 2024.godine tuženik navodi da se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što tuženik navodi u svom odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snošenje troškova postupka, a za slučaj da sud nađe da je tužbeni zahtjev osnovan ističe i prigovor radi prebijanja. Tužbeni zahtjev da je u cijelosti neosnovan jer tužitelj nema pravne osnove za vođenje ove parnice budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), konvertiran u EUR kredit, slijedom čega da su ugovorne stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor, i to s važenjem ex tunc. Na okolnost postojanja pravnog interesa i eventualno pozivanje tužitelja na odluku Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-2868/18 od 12.02.2019., Vrhovni sud RH da je ovom odlukom zauzeo stav samo glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. Kako tuženik ne predlaže odbacivanje tužbe zbog toga što tužitelj nema pravnog interesa za njeno podnošenje, nego predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužitelj nakon provedene konverzije kredita nema pravnog osnova, pa time niti interesa za vođenje ove parnice, pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izraženo u odluci, posl. broj: Rev-2868/18 od 12.02.2019., da je irelevantno u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj da tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Tuženik upućuje na odredbu čl. 19.a st. 1. alineja 3. ZID ZPK (NN 102/15) koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača: „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu“ denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da je pravno prestao postojati, i to kao da ga nikada nije ni bilo, a da je nastao novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle kao da je takav bio od samog početka. Tuženik navodi da je kod konverzije uvrđena preplata u ukupnom iznosu od 4.286,15 EUR / 32.294,01 kn, koja je u skladu s odredbom čl. 19.c st. 1. t. 5 alineja 1. i 2. ZID ZPK i Sporazumom o korištenju preplate iskorištena dijelom za namirenje 50% budućih obroka kredita, dok je ostatak preplate iskorišten za prijevremeno zatvaranje kredita, te da je utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR. Tuženik navodi, da iako smatra da je s obzirom na sklopljeni sporazum o konverziji bespredmetno raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, opreza radi ističe prigovor zastare i osporava visinu tužbenog zahtjeva, te ističe da nije jasno kojom je metodologijom tužitelj došao do utuženog iznosa. Međutim, ako sud ipak prihvati izvesti po tužitelju predloženi dokaz financijskim vještačenjem, iako ga tuženik drži suvišnim s obzirom na neosnovanost tužbenog zahtjeva zbog provedene konverzije iz svih prethodno navedenih razloga, tuženik navodi što bi točno trebalo utvrditi u izračunati. Opreza radi, za slučaj da sud ignorira sve tuženikove navode potvrđene i od strane Vrhovnog suda RH i odluči ne postupiti u skladu s obvezujućim pravnim shvaćanjima zauzetima u rješenju Vrhovnog suda RH, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., te prihvati tužbeni zahtjev, tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, a po osnovu utvrđene i iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 4.286,15 EUR / 32.294,01 kn, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 15.06.2016. do 31.12.2022. prema stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Prigovor radi prebijanja u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate tuženik ističe zato što osoba koja je isti dug platila dva puta ima pravo zahtijevati povrat, a upravo do dvostrukog plateža da bi dovelo prihvaćanje tužbenog zahtjeva na isplatu u okolnostima tuženikova propuštanja da istakne compensatio per iudicem.

3. Svojim podneskom od dana 11.veljače 2026.godine, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj uređuje i precizira svoj glavni tužbeni zahtjev i postavlja podredni tužbeni zahtjev za slučaj da glavni zahtjev sud ne prihvati. Za navesti je da je tužitelj ovlašten nakon provedenog dokaza vještačenjem na uređenje i preciziranje zahtjeva, tako da sud odlučuje po takvom tužbenom zahtjevu.

4. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i tzv.ulaznoj naknadi, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu vezano za valutnu klauzulu u CHF odnosno valutu CHF i ulaznu naknadu.

5. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva zaključenog između stranaka dana 16.listopada 2006.godine sa svom pripadajućom dokumentacijom; Dodatka br. 1 ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 4.veljače 2016.godine sa svom pripadajućom dokumentacijom; financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc. Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.Split) te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

6. Stranke su popisale parnični trošak.

7. Glavni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan, podredni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je imala potrebu rješenja stambenog problema, zajedno sa svojim suprugom, u to vrijeme da su njihove dvije kćeri bile studentice, a da su bili zaštićeni najmoprimci u jednoj derutnoj nekretnini. Suprug da je radio u trgovačkom društvu Brodosplit, ona da je bila zaposlena u udruzi MI Split i zbog tog statusa njenog tzv. poslodavca, da su bili limitirani sa mogućnostima podizanja stambenog kredita, banka tuženika da je bila banka preko koje je ostvarivala primanja, njena matična banka, da je otišla u poslovnicu i tražila podizanje stambenog kredita, da joj je ponuđen eurski kredit i kredit vezan za valutu švicarski franak, ovaj kredit vezan za švicarski franak da je bio povoljniji od ovog eurskog kredita, manja rata kredita, navodi da joj nije sugerirano baš da podigne ovaj kredit vezano za valutu švicarski franak od strane službenika banke, ali, kako je kredit bio povoljniji, a suprug i ona da su bili limitirani sa sredstvima u pogledu vraćanja kredita, to da se opredijelila za ovaj kredit vezan za valutu švicarski franak, da nije imala nikakvih posebnih pitanja niti nejasnoća, da je bila kod javnog bilježnika i tamo da joj je pročitan tekst ugovora o kreditu, kredit da je dobila, da je taj novac iskorišten za izgradnju manje stambene kuće površine 67 m2 na terenu koji su suprug i ona kupili, da su to sredili za stanovanje i kako se kod njih doselila kćer sa dvoje male djece, ova kuća da je bila pretijesna za sve njih, pa da su je prije nekih 5 godina prodali, kupili staru kuću na adresi [adresa] i tu kuću sredili za stanovanje i da u njoj stanuju. U vrijeme podizanja predmetnog kredita, a i nakon toga, da nije bila vlasnica nekog trgovačkog društva, niti obrta, niti je suprug bio vlasnik trgovačkog društva ili obrta, navodi da se radilo isključivo o kreditu za potrebe obiteljskog stanovanja. Kada se stvorila mogućnost konverzije kredita, a početna rata kredita da je sa 3.800,00 kn mjesečno porasla na maksimalnih 6.200,00 kn mjesečno, da je pristupila konverziji, banka da joj je ponudila izračun konverzije koji je mogla prihvatiti ili odbiti, da je to prihvatila i da jue napravljena konverzija kredita, prilikom konverzije kredita da joj je priznata preplata po kreditu od nekih 30.000,00 kn, da ne zna je li to od strane banke njoj uplaćeno odmah na kredit ili odbijano od nekih rata, da ne zna kako je to tehnički napravljeno. Na posebno pitanje pun. tužitelja, tužiteljica navodi da joj prilikom podizanja kredita službenik banke nije ništa posebno pojašnjavao vezano za valutu švicarski franak, a navodi da je ona znala što znači pojam valutna klauzula. Navodi da nije imala utjecaja na tekst ugovora o kreditu, a da za tim nije imala niti potrebe. Što se tiče tzv. ulazne klauzule odnosno naknade za obradu kredita, navodi da je to banka stavila kao uglavak i da su ona i suprug mislili da to moraju platiti jer u protivnom neće dobiti kredit.

9. Među strankama nije sporno, a to je utvrđeno i pregledom dokumentacije priložene spisu, da je između stranaka dana 16.listopada 2006.godine zaključen Ugovor o kreditu, radi se o namjenskom kreditu za refinanciranje stambenog objekta u Zagrebačkoj banci i za adaptaciju, tuženik je kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 114.570,00 CHF obračunato po prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita; utvrđena je početna kamatna stopa od 4,20 % godišnje, promjenjiva, kredit je odobren na rok otplate od 240 mjeseci. Stranke su dana 4.veljače 2016.godine zaključile Dodatak 1. predmetnog Ugovora o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu sa tuženikovim izračunom konverzije iznosi 50.356,57 EUR na dan 12.veljače 2016.godine.

10. Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa temeljem te ništetne odredbe, te je li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporno je bilo i je li odredba o tzv.ulaznoj naknadi ništetna, o čemu također ovisi tužiteljev zahtjev za isplatu tog iznosa ulazne naknade. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, istaknut je i prigovor zastare potraživanja.

11. Prvenstveno je, po pitanju zahtjeva na utvrđenje odredbi ugovora ništetnima, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o valuti CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na utvrđenje i isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

12. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

13. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

14. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

15. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača, tužitelj je fizička osoba i potrošač, a radi se o namjenskom kreditu radi adaptacije objekta i refinanciranja stambenog kredita kod Zagrebačke banke. Sud drži, temeljem svih izvedenih dokaza, iskaza samog tužitelja, da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Kako predmet ovog postupka nije utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i preplate temeljem te ništetne odredbe, to se sud samo osvrnuo na stav po pitanju ništetnosti i te odredbe.

16. Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je i ovaj zahtjev tužitelja na utvrđenje valjalo prihvatiti kao osnovan i odlučiti kao u izreci ove presude. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

17. Temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi ništetnima predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Predmet konverzije i učinak iste nije se ni bavio ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu.

18. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ovaj sud je stava da predmetni ugovor o kreditu iz 2005.godine može opstati i pored ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke i valutne klauzule u CHF, jer iste nisu bile uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

19. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u CHF i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine, odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije, u ovom slučaju za isplatu preplaćenog s osnova valutne klauzule u CHF.

20. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić. Sudski vještak dala je cjelovito vještvo, potpuni i kvalitetan nalaz i mišljenje, odgovorila je u potpunosti na zadatak vještačenja i nije preostalo nikakvih pitanja na koje vještak nije kvalitetnog odgovorila. Sudski vještak dala je izračun visine potraživanja, izračun razlika zbog promjene tečaja u odnosu na početno ugovoreni za vrijeme otplate kredita vezanog uz valutu CHF do provođenja konverzije, izračun zateznih kamata po svakom ukupnom mjesečnom iznosu koje je tužitelj više platio zbog promjene kamatne stope i tečaja do dana provođenja konverzije, izračun konverzije, izračun konverzije i moguće uspostavljanje ekonomske ravnoteže. Sudski vještak dao je i svoje zaključno mišljenje, te navodi:

„Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljene zadatke.

Ad 1)

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije nije mogao mijenjati tečaj:

1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 11.612,25 EUR,

2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 277,49 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 11.334,76 EUR.

Ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade za obradu kredita iznosi ukupno 354,83 EUR.

Ad 2)

Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije dana 12.02.2016. godine ukupno iznose 3.972,15 EUR.

Ad 3)

Na dan provođenja konverzije, odnosno na dan 12.02.2016. godine je utvrđena glavnica u iznosu 50.356,57 EUR što primjenjivim tečajem na dan 12.02.2016.g. iznosi 387.141,31 kn (tečaj 7,688 kn za 1 EUR). Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 12.02.2016.g. bi prema stvarnom otplatnom planu bila manja za 4.300,31 EUR.

Ukoliko Sud zauzme stav da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u valuti CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, konverzijom i preplatom koju je tuženik priznao po konverziji ne bi došlo do obeštećenja jer je iznos preplate koju je tuženik priznao po konverziji niži od iznosa preplata koje proizlaze iz razlike posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja CHF.

Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te iskazao Sporazumom o korištenju preplate po konverziji višak uplata (preplatu) tužitelja u iznosu 32.294,01 kn, odnosno

4.185,87 EUR.

Pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se za iznosom preplate priznate od tuženika po konverziji umanjuje iznos preplate utvrđene posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja vezanog za valutu CHF, tada bi preostali iznos prethodno utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i tečaja iznosio 7.426,38 EUR (utvrđena preplata prema točki 1 Nalaza u iznosu od 11.612,25 EUR umanjena za iznos preplate priznate u konverziji u iznosu od 4.185,87 EUR).

Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu, za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.“

21. Za ponoviti je da sud prihvaća vještvo sudskog vještaka Ines Lozić u cijelosti, vještvo je stručno, logično i obrazloženo, valjalo je donijeti odluku temeljem stanja u spisu, svih izvedenih dokaza, primjenom vještva vezano za zahtjeve tužitelja i prigovore tuženika.

22. Što se tiče eventualne zastare potraživanja, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

23. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 12.lipnja 2023.godine) neosnovan za isplatu preplaćenog po osnovi promjene tečaja valute CHF te razlike glavnice kod konverzije, dakle, primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova primjene valutne klauzule u CHF, drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 11.612,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 12.veljače 2016.godine do isplate, kako je to tužitelj i zatražio. Za ponoviti je da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije posebno pregovaralo, iste sud smatra nepoštenim jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo. Zakonske zatezne kamate bi tužitelju u biti pripadale od stjecanja svakog pojedinog iznosa preplate s naslova ove ništetne odredbe do isplate, ali je to tužitelj, osnovano, razdvojio na zakonske zatezne kamate na iznos preplate od 11.612,25 EUR od konverzije – 12.veljače 2016.godine do isplate. Sudski vještak je izračunala uglavničene zakonske zatezne kamate na ukupan iznos preplate, zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije dana 12.veljače 2016.godine, u ukupnom iznosu od 3.972,15 EUR. Za navesti je da prema stavu ovog suda, ovaj iznos pripada tužitelju na ime obeštećenja, jer su to uglavničene kamate na glavnicu, koju je sud dosudio tužitelju sa kamatama koje na tu glavnicu teku od konverzije, od 12.veljače 2016.godine pa do isplate. Ovakav zahtjev tužitelja je osnovan, a od ovog iznosa uglavničenih kamata valjalo je zaista odbiti iznos priznate preplate kod konverzije koja prema sudskom vještaku iznosi 4.185,87 EUR, jer je to protuvrijednost iznosa priznate preplate u kunama od 32.294,01 kn, po pravilno iskazanom tečaju vještaka u vrijeme konverzije kredita. Dakle, tužitelju zaista ne pripada pravo na dvostruko stjecanje priznatog iznosa preplate kod konverzije od 4.185,87 EUR, jer bi, da sud dosudi tužitelju i ovaj iznos došlo do stjecanja bez osnove za isti, kako to pravilno navodi tuženik i ističe prigovor radi prebijanja. Ovaj iznos priznate preplate kod konverzije valjalo je oduzeti od iznosa uglavničenih zakonskih zateznih kamata odnosno od iznosa od 3.972,15 EUR, tako da tužitelju ne treba dosuditi uglavničene zakonske zatezne kamate koje bi mu pripadale da mu tuženik nije priznao preplatu kod konverzije, taj iznos od 3.972,15 EUR valjalo je zatvoriti priznatom preplatom od 4.185,87 EUR, pa je razlika u iznosu od 213,72 EUR, koji također ne pripada tužitelju, pa je i taj iznos valjalo oduzeti od iznosa koji inače pripada tužitelju, sud drži da ovaj iznos valja oduzeti od razlike glavnice od 4.300,31 EUR, tako da na ime razlike glavnice valja tužitelju dosuditi iznos od 4.086,59 EUR (4.300,31 EUR – 213,72 EUR). Na ovaj način je iznos priznate preplate kod konverzije od 3.185,87 EUR oduzet od onoga što inače pripada tužitelju na ime punog obeštećenja (uglavničene zakonske zatezne kamate i dio razlike glavnice kod konverzije), tako da je radi svega navedenog odlučeno kao u izreci ove presude.

24. Za navesti je da je sudski vještak Lozić pravilno izračunala i iskaza priznatu preplatu kod konverzije u iznosu od 4.185,87 EUR, tuženik je prigovor radi prebijanja podnio za iznos od 4.286,15 EUR, nepravilno. Dakle, kako je sud umanjio iznos priznate preplate kod konverzije od onoga što tužitelju inače pripada, tako nema stjecanja bez osnove tog iznosa na strani tužitelja i u ovom dijelu nije ni trebalo utvrditi postojanje potraživanja tuženika spram tužitelja (za iznos od 4.185,87 EUR), a za iznos do 4.286,15 EUR također ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja jer je u tom dijelu prigovor radi prebijanja neosnovan. Za navesti je da je ovaj prigovor radi prebijanja vezan za zahtjev tužitelja, pa tuženiku ne pripadaju zakonske zatezne kamate na iznos preplate, taj iznos je sukladno Sporazumu među strankama, tužitelju vraćen naknadno, nakon konverzije, i to u obrocima, a za taj iznos tužitelj nije ni u zakašnjenju spram tuženika.

25. Što se tiče razlike glavnice kod konverzije, tužitelj je zatražio iznos od 4.089,59 EUR, sudski vještak iskazala je da je razlika glavnice kod konverzije u iznosu od 4.300,31 EUR, upravo bi ovaj iznos pripadao tužitelju, međutim, od tog iznosa valjalo je oduzeti iznos od 213,72 EUR (dio priznate preplate kod konverzije, što je već obrazloženo), tako da na ime ostatka razlike glavnice kod konverzije tužitelju pripada iznos od 4.086,59 EUR, a na iznos od 4.089,59 EUR (koliko tužitelj traži), tako da je za iznos od 3,00 EUR ovaj dio zahtjeva tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan. Za navesti je da razlika glavnice temeljem ništetne odredbe pripada tužitelju, a ista je obračunata tek prilikom konverzije kredita. Tužitelj je ovom razlikom glavnice također doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, pa mu je u obvezi i ovu razliku glavnice sa kamatama isplatiti, a iznos koji mu treba platiti je 4.086,59 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 12.veljače 2016.godine do isplate.

26. Na dosuđeni iznos preplate na ime valutne klauzule u CHF, iznos od dosuđenih 11.612,25 EUR, tužitelj je zatražio kamate od konverzije, kamate mu od tada i pripadaju, jer je od uglavničenih kamata do konverzije oduzet dio iznosa priznate preplate kod konverzije i ove uglavničene kamate do konverzije su u biti time naknađene tužitelju. Na te uglavničene kamate tužitelju ne bi pripadale zakonske zatezne kamate, jer bi iste tekle tek od zahtjeva, a tog zahtjeva tužitelja nema. Dakle temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplata do isplate.

27. Dakle, za navesti je da tužitelju konverzijom predmetnom stambenog kredita iz onog sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR obeštećenje u punom opsegu, onako kako to pripada tužitelju kao potrošaču, nije provedeno, naime, tek nakon provedene konverzije tužitelj je doveden u ravnopravan položaj sa tuženikom, što prije nije bio slučaj i tuženik je zaista prema stavu ovog suda u obvezi platiti tužitelju, do konverzije, po zahtjevu tužitelja, preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu valutne klauzule u CHF, sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo, to obeštećenje treba biti, do konverzije istovjetno onom kakvo su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali, a prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa njima se polazilo, sukladno sudskoj praksi i pravomoćnim presuđenjima, pravo od početne kamatne stope iz ugovora o kreditu i početnom tečaju CHF iz tog ugovora, pa tako i ovdje treba biti slučaj. Dakle, na ovo pravo tužitelja po predmetnoj odredbi iz temeljnog ugovora, konverzija nema utjecaja.

28. Što se tiče odredbe ugovora o kreditu o tzv.ulaznoj naknadi, utvrđenje iste ništetnom je tužitelj također zatražio, a zatražio je i isplatu tog iznosa od 354,83 EUR (koji je iskazan u nalazu i mišljenju vještaka Lozić), sa kamatama od 25.listopada 2006.godine (kao datuma kada je tuženik nepripadno stekao ovaj iznos) pa do isplate.

Sud drži utvrđenim da je tužitelju tuženik obračunao i naplatu ovu ulaznu naknadu upravo u zatraženom iznosu, koji je iskazan od strane sudskog vještaka Lozić. Sud drži da je i ova ugovorna odredba ništetna i da temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik treba tužitelju vratiti ono što je od njega primio prilikom prvog korištenja kredita. Naime, o ovoj odredbi tužitelj prilikom zaključenja pravnog posla nije mogao posebno pregovarati, radi se o jednostavno rečeno odredbi koju je tužitelj morao prihvatiti kod zaključenja ovog pravnog posla, novčanom iznosu koji je tuženik jednostrano obračunao i naplatio tužitelju, a ničim, ni tada, a ni tijekom postupka ne dokazuje koje je to izdatke u pogledu ove ulazne naknade imao i što ista u stvarno predstavlja. Profit bilo koje banke vezano za zaključenje bilo kojeg kredita predstavljaju kamate na odobreni iznos, a ulazna naknada u ovom slučaju zaista predstavlja nepošten namet i nepoštenu odredbu o kojoj se nije moglo posebno pregovarati i koja nije opravdana, a ide na teret potrošača, analogno se na ovo primjenjuju citirane odluke u kolektivnom sporu, osim po pitanju početka tijeka zastare vezano za isplatu odnosno vraćanje iznosa plaćene izlazne naknade. Utvrđenje da je ova odredba ništetna i zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati iznos od 354,83 EUR sa kamatama od stjecanja tog iznosa na strani tuženika je osnovan te je valjalo odlučiti kao u izreci ove presude, i po ovom pitanju. Što se tiče prigovora zastare potraživanja, za navesti je da je točan navod tužitelja da u ovom slučaju prigovor zastare nije osnovan, naime, u ovom slučaju ne radi se zastarnim rokovima vezano za kolektivni spor (krediti u valuti CHF), nego valja primijeniti stav Građanskog odjela VSRH-a, sa sjednice održane dana 30.01.2020. godine, dakle, VSRH je zauzeo pravno stajalište kojim je potvrdio stav iz predmeta Rev-x 999/2012-3; dakle, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U ovom slučaju ništetnost predmetne odredbe utvrđena je tek ovom presudom, pa prigovor zastare nije osnovan.

29. Nadalje, što se tiče tzv.negativnih razlika koje je sudski vještak izračunao i iskazao u svom vještvu, za slučaj drugačijeg stava viših sudova, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da ponovno u tom dijelu tuženik nije u ovom postupku postavio protutužbeni zahtjev, prigovor radi prebijanja, ne radi se uopće o razlikama za iste mjesece, jer se tzv.pozitivne razlike i tzv.negativne razlike uzajamno u mjesecu isključuju, nije moguće da u istom mjesecu postoje obje vrste razlika, kako sud raspravlja i odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, vezano i za iznos i za mjesece preplate po zahtjevu, a takvog zahtjeva tuženika na ime negativnih razlika nema i nije postavljen, to od mjesečnih iznosa u kojima postoji pretplata tužitelja spram tuženika, zaista ne treba odbijati negativne razlike, bez zahtjeva tuženika i za mjesece za koje tužbeni zahtjev uopće nije postavljen. Tuženik nema status potrošača, treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, bitno je da tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenoj i valjanoj ugovornoj odredbi, nikako ništetnoj ugovornoj odredbi, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovorne odredbe koju tuženik za sebe drži poštenom i valjanom. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost predmetne odredbe, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetna ugovorna odredba za tuženika predstavlja valjanu odredbu, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od tužitelja kao potrošača, dakle, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama, nije trebalo ni tzv. pozitivne razlike umanjiti kod dosuđenja tužitelju za ove tzv.negativne razlike.

30. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.3. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je priznao tužitelju cjelokupan trošak koji je imao i koji je bio potreban za vođenje postupka budući isti nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu nastali posebni troškovi. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podnesaka od 23.proisnca 2024.godine i 11.veljače 2026.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 13.ožujka 2025.goidne, 24.rujna 2025.goidne i 23.veljače 2026.godine; za svaku radnju po 250 bodova; što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje iznos od 3.000,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 750,00 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 675,00 EUR; tako da je konačno tuženik obvezan na ime naknade cjelokupnog troška potrebno za vođenje postupka isplatiti tužitelju iznos od 4.425,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa ovaj trošak pristojbi neće ni imati, a isti ga nije ni zatražio.

U Splitu, 13. ožujka 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika