Poslovni broj: Us I-2872/2024-8
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Lijić, u upravnom sporu tužitelja LUH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi utvrđivanja statusa obveznika poreza na dodanu vrijednost, nakon javne rasprave zaključene 12. veljače 2026. u odsutnosti uredno pozvanih stranaka, objavljene 13. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-410-19/24-01/35, Urbroj: 513-04-24-2 od 24. listopada 2024.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-410-19/24-01/35, Urbroj: 513-04- 24-2 od 24. listopada 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostave Split, Klasa: UP/I-410-19/24-02/18, Urbroj: 513-07-17-01/24-01 od 8. siječnja 2024., kojim je utvrđeno kako je tužitelj po sili zakona postao obveznik poreza na dodanu vrijednost od 1. studenoga 2021. te se s danom donošenja istog rješenja upisuje u registar obveznika poreza na dodanu vrijednosti.
2. Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, u bitnom navodi kako je u 2021. bio obrtnik u Republici Sloveniji i Republici Hrvatskoj, te primitke od isporuka obrta registriranog u [adresa] primio iznos od 27.980,00 eura, a primitke od isporuka obrta registriranog u [adresa] primio iznos od 12.000,00 eura, dakle ukupno 39.980,00 eura, a ne 40.980,00 eura koliko je tuženik utvrdio. Tvrdi kako članak 91. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisuje isporuke manje od 300.000,00 kuna, a ne 39.816,84 eura kako tvrdi tuženik. Prigovara kako tuženik nezakonito zbraja isporuke hrvatskog i slovenskog poreznog obveznika te se poziva na članka 90. Zakona koja propisuje da se "poreznim obveznikom smatra …osoba s prebivalištem ili uobičajenim boravištem u tuzemstvu". Ističe kako " LUH s.p.-računalno programiranje" ima sjedište u [adresa], i slovenski je porezni obveznik, pa se njegove isporuke iz članka 90. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, neovisno o činjenici da su naplaćene na hrvatski žiro račun. Smatra kako tuženik pogrešno tumači članak 90. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Tvrdi kako je cilj njegove žalbe bilo dokazati da se dio priliva u iznosu od 12.000,00 eura na njegov hrvatski žiro račun odnosi na usluge koje je obavio slovenski, a ne hrvatski porezni obveznik. Tvrdi kako je slovenski porezni obveznik " LUH s.p. -računalno programiranje" izvršio usluge i naplatio ih na svoj hrvatski žiro račun, jer ni u jednoj drugoj zemlji nema i nije imao žiro račun, jer slovenski propisi ne nalažu slovenski žiro račun. Tvrdi kako je obveznik poreza na dohodak i dostavio je godišnju prijavu poreza na dohodak. Istaknuo je prigovor zastare. Tužbenim zahtjevom traži poništenje rješenja tuženika.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod drugostupanjskog rješenja, iz razloga navedenih u njegovom obrazloženju.
Predlaže Sudu odbiti tužbu kao neosnovanu.
4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je u dokazne svrhe pregledao sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.
5. U sporu je održana rasprava 12. veljače 2026., čime je dana mogućnost strankama da se sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.
6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 4. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je porezno tijelo na temelju podataka iz službenih evidencija kojima raspolaže, uvidom u podatke o ostvarenom prometu po žiro računima tužitelja i knjizi prometa, utvrdilo kako je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja do 31. listopada 2021. obavio isporuke dobara ili usluga iz članka 90. stavka 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost u iznosu od 40.980,00 eura, slijedom čega je po sili zakona postao obveznik poreza na dodanu vrijednost od 1. studenoga 2021.
8. Tuženo tijelo je utvrdilo kako u isporuke koje se uključuju u vrijednost isporuka dobara i usluga za obvezan upis u registar obveznika, osim tuzemnih, u prag ulaze i isporuke dobara u drugu zemlju članicu EU-a.
9. Odredbom članka 6. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine broj: 73/13. - 39/22.) propisano je da »Porezni obveznik« u smislu ovoga Zakona je svaka osoba koja samostalno obavlja bilo koju gospodarsku djelatnost bez obzira na svrhu i rezultat obavljanja te djelatnosti. Stavkom 2. istog članka propisano je da »Gospodarska djelatnost« u smislu stavka 1. ovoga članka je svaka djelatnost proizvođača, trgovaca ili osoba koje obavljaju usluge, uključujući rudarske i poljoprivredne djelatnosti te djelatnosti slobodnih zanimanja. Gospodarskom djelatnošću smatra se i iskorištavanje materijalne ili nematerijalne imovine u svrhu trajnog ostvarivanja prihoda.
10. Odredbom članka 90. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da »Malim poreznim obveznikom« u smislu ovoga Zakona smatra se pravna osoba sa sjedištem, stalnom poslovnom jedinicom, odnosno fizička osoba s prebivalištem ili uobičajenim boravištem u tuzemstvu, čija vrijednost isporuka dobara ili obavljenih usluga u prethodnoj ili tekućoj kalendarskoj godini nije bila veća od 300.000,00 kuna. Stavkom 5. istog članka propisano je da vrijednost isporuka dobara i usluga, u smislu stavka 1. ovoga članka, bez PDV-a, obuhvaća: a) vrijednost isporuka dobara ili usluga koje su oporezive, b) vrijednost isporuka oslobođenih PDV- a iz članaka 45., 46., 47., 48. i 49. ovoga Zakona, c) vrijednost isporuka nekretnina i transakcija iz članka 40. stavka 1. točaka a) do g) ovoga Zakona, osim ako su te transakcije pomoćne. Stavkom 6. istog članka propisano je da isporuka materijalnih i nematerijalnih gospodarskih dobara poreznog obveznika ne uzima se u obzir pri obračunavanju vrijednosti isporuka iz stavka 1. ovoga članka.
11. Odredbom članka 186. stavka 3. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine broj: 79/13. - 41/22, dalje u tekstu Pravilnika) propisano je da o činjenici da je u prethodnoj ili tekućoj kalendarskoj godini obavio isporuke iz članka 90. stavka 5. Zakona u iznosu većem od 300.000,00 kuna i time postao obvezan upisati se u registar obveznika PDV-a, porezni obveznik iz stavka 1. ovoga članka obavještava nadležnu ispostavu Porezne uprave prema svome sjedištu odnosno prebivalištu ili uobičajenom boravištu podnošenjem Zahtjeva za registriranje za potrebe PDV-a radi upisa u registar obveznika PDV-a najkasnije do 15. siječnja tekuće godine odnosno do 15-og dana u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem je obavio isporuke iz članka 90. stavka 5. Zakona u iznosu većem od 300.000,00 kuna. Stavkom 4. istog članka propisano je da poreznog obveznika iz stavka 1. ovoga članka koji ne podnese Zahtjev za registriranje za potrebe PDV-a radi upisa u registar obveznika PDV-a u roku iz stavka 3. ovoga članka, nadležna ispostava Porezne uprave upisuje u registar obveznika PDV-a po službenoj dužnosti s tekućim danom o čemu donosi rješenje, a žalba ne odgađa izvršenje rješenja. Nadležna ispostava Porezne uprave po službenoj dužnosti u registar obveznika PDV-a upisuje i stečajnu masu ili likvidacijski masu koja je ostala iza društva u stečaju odnosno likvidaciji koje je bilo upisano u registar obveznika PDV-a s danom upisa u sudski registar o čemu donosi rješenje, a žalba ne odgađa izvršenje rješenja.
12. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenih rješenja, Sud cijeni kako navodima iz tužbe pravilnost u upravnom postupku utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje kao niti primjena materijalnog prava.
13. Prema stajalištu ovog Suda, obzirom kako iz žiro računa tužitelja priloženih spisu predmeta proizlazi kako je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja do 31. listopada 2021. obavio isporuke dobara ili usluga iz članka 90. stavka 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost u iznosu većem od 300.000,00 kuna, pravilno je porezno tijelo utvrdilo kako je tužitelj, u skladu sa citiranim odredbama članka 6. stavka 1. i 2. Zakona i članka 186. stavka 4. Pravilnika, po sili zakona postao obveznik poreza na dodanu vrijednost. Pri tome, Sud smatra potrebnim navesti kako osnovano tužitelj u tužbi ukazuje na odredbu članka 90. stavka 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine broj: 73/13. - 39/22.), odnosno Zakona koji je bio na snazi 2021. i koji je trebalo primijeniti, dok se porezno tijelo poziva na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine broj: 113/22) kojim je u članku 16. propisano da se u članku 90. stavku 1. riječi: »300.000,00 kuna« zamjenjuju se riječima: »39.816,84 eura«, međutim, navedeno u konačnici ne utječe na zakonitost utvrđene obveze, obzirom kako je prema izvodima žiro računa, tužitelj obavio isporuke dobara ili usluga u vrijednosti većoj od 300.000,00 kuna.
14. Prigovar kako tuženik nezakonito zbraja isporuke hrvatskog i slovenskog poreznog obveznika nije osnovan iz razloga što iz utvrđenja poreznog tijela proizlazi kako su predmetne isporuke uplaćene na hrvatski žiro račun tužitelja, što tužitelj i sam potvrđuje u tužbi, slijedom čega podliježu oporezivanju sukladno pozitivnim propisima RH.
15. Prigovor tužitelja kako je u konkretnom slučaju nastupila zastara prava na utvrđenje obveze, nije osnovan.
16. U smislu odredbe članka 108. stavka 1. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 144/22, dalje u tekstu OPZ-a) pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Stavkom 2. istog članka propisano je da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza. Nastanak porezne obveze propisan je posebnim poreznim zakonima.
17. U skladu sa navedenim, kako je predmet ovog postupka utvrđenje statusa obveznika poreza na dodanu vrijednost za 2021., za koju obvezu je zastara prava poreznog tijela na utvrđenje počela teći nakon isteka te godine, odnosno 01. siječnja 2022., slijedom čega proizlazi kako u konkretnom slučaju nije protekao šestogodišnji zastari rok iz odredbe članka 108. stavka 1. OPZ-a, računajući od početka tijeka roka zastare od 1. siječnja 2022. do donošenja prvostupanjskog rješenja (8. siječnja 2024.), odnosno drugostupanjskog rješenja (24. listopada 2024.).
18. Imajući u vidu navedeno, Sud ocjenjuje osporeno rješenje zakonitim, te se prigovori tužitelja otklanjaju kao neosnovani.
19. Slijedom navedenoga, prema ocjeni Suda osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude.
U Splitu, 13. ožujka 2026.
S U T K I N J A
Nela Mešin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sud Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana dostave presude (članak 131. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).
DNA:
1. Tužitelju LUH, [adresa],
2. Tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1
3. U spis,
4. Kalendar 30 dana.
