Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-73/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Stokrp, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UC iz Republike Bosne i Hercegovine, Velika Kladuša, Ponikve bb, koga zastupa punomoćnica Slađana Čanković, odvjetnica u Zagrebu, protiv 1. tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, 2. tužene Republike Slovenije i 3. tužene Republike Bosne i Hercegovine, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu, poslovni broj Pn- 66/2024-10 od 21. studenog 2025., dana 13. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu, poslovni broj Pn-66/2024-10 od 21. studenog 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu, poslovni broj Pn-66/2024-10 od 21. studenog 2025., pod točkom I. izreke u odnosu na tuženu Republiku Sloveniju i tuženu Republiku Bosnu i Hercegovinu, taj sud se oglasio nenadležnim, te je odbacio tužbu. Pod točkom II. izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom to rješenje pobija tužitelj. Žalbu ulaže zbog svih žalbenih razloga normiranih odredbom iz članka 353. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP). U žalbi ističe u bitnome kako su tužene Republika Slovenija i Republika Bosna i Hercegovina zajedno s Republikom Hrvatskom suparničari u ovome predmetu, jer su odgovorni za nastalu štetu. Ističe da je šteta nastala na području Republike Slovenije, da je on državljanin Republike Bosne i Hercegovine, da je za suđenje u vrijeme nastanka štete bio nadležan sud u Zagrebu, slijedom čega se sve tri tužene države mogu smatrati suparničarima u predmetu. Upućuje da je stradao u prosincu 1990., na služenju vojnog roka u Ljubljani, u tadašnjoj Vojnoj pošti 2690/3, da se u skladu s odredbama tadašnjeg Zakona o službi u oružanim snagama JNA obratio sa zahtjevom za naknadu štete vojnom pravobraniteljstvu prema sjedištu komande (a u vrijeme štetnog događaja Republika Hrvatska i Republika Slovenija pripadale su tadašnjoj Petoj armijskoj oblasti sa sjedištem u [adresa]). Ističe da postupak koji je pokrenuo pred tadašnjim vojnim pravobranilaštvom nikad nije pravomoćno okončan, već je prekinut uslijed ratnih zbivanja, upućuje na odredbu članka 61. stavak 1. Zakona o parničnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, prema kojem je u sporovima iz odnosa vojnih jedinica bio isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi sjedište komande vojne jedinice. Upućuje i na odredbu iz članka 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju odgovara bivša SFRJ, kojom je propisano da se najbliža veza s konkretnom štetom utvrđuje razboritim i pravičnim prosuđivanjem svih okolnosti konkretnog slučaja, a poveznice na temelju kojih se može dokazivati najbliža veza s konkretnom štetom su državljanstvo, prebivalište, trajno boravište, mjesto štetne radnje i nastalih posljedica, kao i način uzrokovanja štete. Ističe da mu je uslijed pogrešne primjene materijalnog prava i to upravo Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju odgovara bivša SFRJ povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Predlaže žalbu usvojiti, preinačiti prvostupanjsko rješenje, te u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev, podredno predlaže pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne i nematerijalne štete koju je prema navodima tužbe pretrpio u štetnom događaju 28. prosinca 1990., kada je pri služenju redovnog vojnog roka u Ljubljani, kao pripadnik VP 2690/3, teško tjelesno ozlijeđen.

4. U predmetu nema spora da je tužitelj nastradao kao vojnik za vrijeme služenja redovnog vojnog roka u tadašnjoj JNA, u Ljubljani, te da je u štetnom događaju zadobio niz teških tjelesnih ozljeda, čije su posljedice teške i trajne (potpuni gubitak radne sposobnosti, te posve narušen zdravstveni status).

5. Tijekom prvostupanjskog postupka i sada u žalbenoj fazi prijeporno je postojanje jurisdikcije suda Republike Hrvatske u odnosu na tužene Republiku Sloveniju i Republiku Bosnu i Hercegovinu.

6. Ispitujući zakonitost pobijanog rješenja povodom žalbe tužitelja, u okviru žalbenih navoda tužitelja, a i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijano rješenje nije doneseno uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog propisa.

7. U ovom predmetu radi se o sporu s međunarodnim elementom, a u vrijeme podnošenja tužbe na snazi je bila odredba iz članka 27. ZPP-a koja je normirala da je sud u Republici Hrvatskoj nadležan za suđenje kada je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorima.

8. Nadležnost suda Republike Hrvatske u stvarima s međunarodnim elementom bila je određena Zakonom o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim okolnostima (Narodne novine broj 53/1991. – dalje: ZRS).

9. Odredbom iz članka 53. stavak 1. ZRS-a normirano je kako u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu nadležnost Republike Hrvatske postoji ako ta nadležnost postoji prema odredbama iz članka 46., te članka 50. do članka 52. tog Zakona ili ako je šteta nastala na teritoriju Republike Hrvatske.

10. Kako šteta neprijeporno nije nastala na području Republike Hrvatske, to je nadležnost trebalo ocjenjivati prema odredbama iz članka 46., te članka 50. do 52. ZRS-a.

11. Prema odredbi iz članka 46. ZRS-a nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako tuženik ima prebivalište odnosno sjedište u [adresa], ako tuženik nema prebivalište u [adresa] nadležnost suda postoji samo ako tuženik ima boravište u [adresa], a ako u parnici ima više tuženika sa svojom materijalnih suparničari nadležnost suda Republike Hrvatske postoji i kada jedan od tuženika ima prebivalište odnosno sjedište u [adresa].

12. Nadalje, prema odredbi iz članka 52. ZPP-a, za suđenje u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, osim suda općemjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem području je štetna radnja počinjena ili sud na čijem području je nastupila štetna posljedica. Prema stavku 2. ovog članka, ako je šteta nastala zbog smrti ili tjelesne ozljede nadležan je, pored suda iz stavka 1. istog članka, i sud na čijem području tužitelj ima prebivalište ili boravište.

13. Obzirom na citirane odredbe pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako u odnosu na tuženu Republiku Sloveniju i Republiku Bosnu i Hercegovinu nije ispunjena niti jedna od zakonskih pretpostavki citiranih odredaba ZRS-a.

14. U odnosu na odredbu iz članka 27. i članka 52. ZPP -a pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako ne postoji nadležnost suda u Republici Hrvatskoj za suđenje u ovome predmetu. Tužitelj je kao tužene označio dvije suverene države, Republiku Sloveniju kao državu na čijem je teritoriju nastala šteta i Republiku Bosnu i Hercegovinu čiji je državljanin, pa je i po stajalištu ovog drugostupanjskog suda pravilan zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju njegove jurisdikcije.

15. U odnosu na žalbene navode kojim tužitelj upućuje na Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju odgovara bivša SFRJ (Narodne novine broj 117/2003.) ponovno valja navesti da tim Zakonom nije određena odgovornost Republike Slovenije i Republike Bosne i Hercegovine. Osim toga, o nepostojanju odgovornosti Republike Hrvatske već je odlučeno pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda broj Pn-25/2023 od 16. svibnja 2023., tako da žalbeni razlozi tužitelja koji se odnose na odgovornost Republike Hrvatske nisu ni razmatrani.

16. Ipak, valja još posebno napomenuti da se tužene Republika Slovenija i Republika Bosna i Hercegovina ne mogu smatrati materijalnim suparničarima iz članka 196. stavak 1. točka 1. i 2. ZPP-a, obzirom po stajalištu ovog suda nisu glede predmeta spora u pravnoj zajednici, niti se njihove obveze i prava zasnivaju na bitno istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.

17. Slijedom iznesenog, neosnovano tužitelj osporava pravilnost odluke u dijelu pod točkom I. izreke.

18. I po stajalištu ovog drugostupanjskog suda nije bilo mjesta obvezivanju tužitelja za naknadu prouzročenog parničnog troška Republici Hrvatskoj. Iako je tužitelj u odnosu na Republiku Hrvatsku izgubio parnicu, te bi obzirom na određenja iz članka 154. stavak 1. ZPP-a bio u obvezi nadoknaditi joj prouzročeni parnični trošak, to bi i po stajalištu ovog suda za tužitelja predstavljalo prekomjerni teret (prvostupanjski sud pravilno upućuje na stavove Europskog suda iz odluka Klaus protiv [adresa] i U i N protiv Republike Hrvatske).

19. Slijedom svega iznešenog valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu te potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje na temelju odredbe iz članka 368. stavak 1. u vezi s odredbom iz članka 381. ZPP-a.

20. Tužitelj nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka (članak 166. ZPP-a).

U Karlovcu 13. ožujka 2026.

Sudac

Vesna Stokrp