Poslovni broj: UsI-5096/2025-13

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Željki Babarović, uz sudjelovanje Andreje Fortunić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ČK, državljanina Ruske federacije, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Martina Grgec, odvjetnica u Zagrebu, Bukovačka cesta 51, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878 radi međunarodne zaštite, nakon održane usmene rasprave zaključene istog dana 13. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I) Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanjem rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Klasa: UP/I-216- 03/23-06/35609, Urbroj: 511-01-212-25-15 od 30. listopada 2025. godine. II) Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III) Nalaže se tuženiku da isplati odvjetnici Martini Grgec iz Zagreba, Bukovačka cesta 51, pružateljici pravne pomoći, za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR, za pristup na ročište 09. veljače 2026. godine - iznos od 500,00 EUR, za pristup na ročište 09. ožujka 2026. godine - iznos od 500,00 EUR plus 25% PDV – 375,00 EUR – sveukupno 1.875,00 EUR u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

IV) Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška besplatne pravne pomoći u preostalom iznosu od 625,00 EUR.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Klasa: UP/I-216-03/23- 06/35609, Urbroj: 511-01-212-25-15 od 30. listopada 2025. godine pod točkom I) odbačen je zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj kojeg je podnio ČK, rođen **.**.2003. u mjestu Ačhoj-Martan, Ruska Federacija, državljanin Ruske Federacije i pod točkom II) je određeno da je u roku od 15 dana od dana izvršnosti tog rješenja, isti dužan napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a.

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost tuženikove radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede postupovnih pravila, a uslijed čega i pogrešne primjene materijalnog prava. Okolnosti njegova pritvaranja ukazuju na uobičajeno kazneno postupanje države, te da dostavljenim vojnim pozivima nije dokazao da bi bio poslan na ratište u Ukrajinu nego da je bio pozvan na redovno ispunjavanje zakonske obveze služenja vojnog roka u skladu s propisima Ruske Federacije, te da nije naveo niti dokazao da bi u slučaju odbijanja vojne obveze ili bijega iz vojske bio podvrgnut nerazmjerno teškoj kazni zbog osnova azila niti da bi kazna bila primijenjena selektivno upravo zbog tih osobina, da nije dokazao da će biti mobiliziran te da nema opravdani strah od pokretanja kaznenog postupka zbog odbijanja mobilizacije. Ukratko navodi da iako je dobio pozive za služenje vojnog roka, a ne za mobilizaciju bi to u konačnici zapravo značilo isto jer se redovni vojni obveznici šalju u rat na način da su ročnici nakon kratkog vremena služenja vojnog roka odnosno nakon vrlo kratke obuke redovito slani na front u Ukrajini i/ili u ruske pogranične na kojima se također odvijaju ratni sukobi i/ili u/na ruske vojne objekte (ratne brodove i sl.) koji sudjeluju u tom ratu, pa tako služenje redovnog vojnog roka predstavlja prvi korak za daljnju mobilizaciju za rat u Ukrajini, što je redovito korišteno te se ne može odbiti, a također postoji i učestala prisila na potpisivanje „dobrovoljnog” odlaska u rat u Ukrajini, pogotovo Č, posebice onih koji su ranije osuđivani i/ili im prijeti ili se vodi kazneni postupak.

Tužitelj je mlada muška osoba čečenskog podrijetla, sada u dobi od 22 godine, a 2023. godine u vrijeme napuštanja zemlje podrijetla – Čečenija, Ruska Federacija, imao je svega 19 godina.

Zahtjev za međunarodnu zaštitu u RH temelji na:

- etničkim razlozima povezanim s ranijim kažnjavanjem u zemlji podrijetla zbog sudjelovanja u događaju dok je bio maloljetnik i mučenju tijekom pritvora koji je od uhićenja do osude trajao 1 godinu i 4 mjeseca, te

- u vezi s nejavljanjem i izbjegavanjem vojne službe u koju je dva puta pozvan zbog čega mu prijeti slanje u rat i novo kažnjavanje.

U dokaz navedenog saslušan je tijekom upravnog spora, priložio je - izvornike dva vojna poziva iz 2023. te

- izvornik poziva za rujan 2023. radi ispitivanja kao okrivljenika zbog djela iz čl. 328 st. 1 Kaznenog zakona Ruske Federacije

- ovjerenu presliku ranije osuđujuće presude iz Ruske Federacije

Ništa od navedenih materijalnih dokaza nije u cijelosti prevedeno tijekom upravnog postupka, na štetu tužitelja.

Tužitelj je u zemlji podrijetla bio zatvorski kažnjen zbog događaja iz 2021. godine kada je imao 17 godina (dakle kao maloljetnik). Predmetni događaj tužitelj je opisao da je hodao centrom Saratova s prijateljima s kojima je razgovarao na čečenskom jeziku, što se neuniformiranim djelatnicima organa vlasti nije svidjelo pa su ih počeli tući, od čega su se tužitelj i prijatelji branili, ne znajući da se radi o službenim osobama. Zbog navedenog događaja su svi pritvoreni i potom osuđeni na zatvorske kazne. Tužitelj je osuđen na 1 godinu i 9 mjeseci, u koju kaznu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru tako da se 1 dan pritvora računa kao 1,5 dan zatvorske kazne). Tužitelj je također izjavio da su ga u pritvoru (koji je trajao od uhićenja do donošenja presude, odnosno 1 godinu i 4 mjeseca) tukli, te da se u u Rusiji nije mogao i ne može nikome obratiti za pomoć. Zbog pritvora tužitelj nije završio stručno srednje obrazovanje (koledž), nego je završio ukupno samo 9 razreda školovanja, iako je do tada bio uzoran student. U vezi toga tužitelj je suglasno iskazivao na zahtjevu i zapisniku tijekom upravnog postupka, kao dokaz je priložio ovjerenu presliku presude, naveo da mu je bio slomljen zub i primio je udarce po tijelu.

Tužitelj je tijekom upravnog postupka naveo da razloge zašto ne želi ići u vojnu službu, pri čemu nije upitan da detaljnije obrazloži navedene razloge niti mu je ukazano da bi ih trebao pojasniti.

Obzirom da se tužitelj nije odazvao pozivima za vojnu službu niti prijavio novu (stvarnu) adresu, pozvan je kao optuženik po čl. 328 st. 1 KZ RF, kojem se također nije odazvao. Time ne samo da je time prekršio ruske zakone u pogledu obveze javljanja vojnim vlastima, nego je pokazao političkih neposluh i neslaganje sa službenom politikom čečenskih i ruskih vlasti. Navedeno ga u slučaju povratka u Čečeniju odnosno Rusiju stavlja u fokus sigurnosnih službi Čečenske Republike kao i druge povratnike-odbijene tražitelje azila iz EU u Čečeniju, koju su nakon povratka uhićeni i izgubio im se svaki trag (kao što se navodi u članku Deutsche Welle*:

Tužitelj ispunjava uvjete za odobrenje međunarodne zaštite prema čl. 20.-27. ZMPZ i čl. 29. ZMPZ, posebice uz razloge iz čl. 23. st. 5 ZMPZ, što je dokazao vjerodostojnim dokazima uz objašnjenja, u skladu s onim što je upitan. Naime, postoji nemogućnost zaštite od proganjanja u zemlji podrijetla (čl. 26 ZMPZ) i unutarnjeg preseljenja (čl. 27 ZMPZ)

- u konkretnom slučaju, zbog individualnih okolnosti i stanja u zemlji podrijetla, riječ o proganjanju upravo od strane državne (ruske) i republičke (čečenske) vlasti pa tužitelj ne može od vlasti tražiti zaštitu, dakle radi se o za tužitelja neučinkovitom pravnom sustavu za otkrivanje, progon i kažnjavanje djela koja čine proganjanje, odnosno o nemogućnosti pristupa tužitelja takvoj zaštiti, a koja zaštita bi bila efikasna i trajna

Obzirom da su državna tijela progonitelji, ne postoji mogućnost sigurnog unutarnjeg preseljenja niti efikasne zaštite, te postoji pretpostavka nemogućnosti zaštite. Također, u konkretnom slučaju, kod tužitelja ne postoje nikakvi razlozi isključenja od azila iz čl. 30 niti čl. 31 ZMPZ niti su oni utvrđeni u osporenom rješenju. U spisu upravnog postupka također nema negativnog mišljenja SOA-e niti utvrđenih zapreka za pozitivno rješavanje zahtjeva, a navedena agencija bi takvo mišljenje i podatke dostavila, na zahtjev tuženika ili na vlastitu inicijativu po službenoj dužnosti, kada bi postojali ikakvi razlozi za negativno mišljenje. Tužitelj tijekom boravka u RH ponašao u skladu sa zakonima i pravilima kućnog reda Prihvatilišta. Sa ĆK je tijekom boravka u RH sklopio brak po islamskoj tradiciji te kroz nekoliko mjeseci očekuju svoje zajedničko dijete. GK zakonito boravi u [adresa] kao tražiteljica međunarodne zaštite.

Osporavanom odlukom posebno se postupa protivno obvezama RH koje proistječu iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokolima br. 1,4, 6 i 7 (Nar.nov.-Međun.ug. br. 6/99 – proč.tekst) (u nastavku teksta: EKLJP) kojima se posebno se štiti pravo na život (čl. 2), zabranjuje se mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje (čl. 3) koja zabrana je apsolutne prirode te se ne može ograničiti niti prema čl. 15 st. 2 EKLJP. Istom konvencijom također se štiti pravo na slobodu i sigurnost (čl.5), zakonit sudski postupak i pravo na pošteno suđenje (čl. 6), pravo na poštivanje privatnog života (čl. 8) te zabranu diskriminacije na bilo kojoj osnovi (čl. 14). U primjeni EKLJP države ugovornice moraju voditi računima o standardima tumačenja pojmova iz te konvencije sukladno presudama Europskog suda za ljudska prava.

Slijedom iznesenog, predlaže da Naslovni sud provede postupak održavanjem usmene rasprave te da nakon toga donese presudu kojom se poništava osporavano rješenje.

3.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tužba neosnovana u cijelosti. Nadalje, tužitelj nije dokazao da bi bio mobiliziran niti da postoji opravdan i individualiziran strah od kaznenog progona koji bi dosezao prag za odobravanje međunarodne zaštite po članku 20. ili članku 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Općeniti navodi o ratnim djelovanjima i političkoj situaciji u zemlji podrijetla ne mogu zamijeniti individualiziranu procjenu rizika, koja je u konkretnom slučaju provedena i pravilno ocijenjena. Navodi tužitelja o propustima u utvrđivanju stanja u zemlji podrijetla također su neosnovani. Tuženik je u skladu s člankom 28. stavkom 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti uzeo u obzir relevantne, dostupne i aktualne informacije o zemlji podrijetla te ih je pravilno povezao s individualnim okolnostima tužitelja.

Molimo da se u slučaju žalbe postupi sukladno članku 51. stavku 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, kao lex specialis kojim je propisano da žalba na prvostupanjskom odluku Upravnog suda ne odgađa izvršenje rješenja. Takvo rješenje zauzeo je i Visoki upravni sud u presudi Usž-4354/19-3 od kolovoza 2020. godine.

Tuženik smatra da je tužba neosnovana te predlaže Upravnom sudu potvrditi rješenje ovog Ministarstva, odnosno odbiti tužbu iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja i odgovora na tužbu.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Sud je dana 09. veljače 2026. godine i 09. ožujka 2026. godine održao usmene rasprave u prisutnosti tužitelja osobno, opunomoćenice tužitelja, opunomoćenice tuženika i sudskog tumača za ruski jezik, te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/2024.).

Na raspravi dana 09. veljače 2026. godine je proveden dokaz saslušanjem tužitelja te je isti na poseban upit opunomoćenice tužitelja kako i zašto je napustio Rusku Federacije odgovorio da zato jer nije htio ići u rat.

Na poseban upit opunomoćenice tužitelja a zašto nije htio u ići u rat i koji naveo je da zato što Rusija nastupa kao zemlja agresor koja napada Ukrajinu i to nije njegov rat. U tom ratu je Rusija agresor kao što je bila agresor i prema Čečeniji. U tom ratu su bili ubijeni mnogi njegovi prijatelji rođaci.

Na poseban upit opunomoćenice tužitelja zašto misli da bi bio poslan u rat u Ukrajinu naveo je da zato što je njegov brat bio pozvan na službu u vojsku i čim je stigao u službu u vojsku i odmah je poslan u rat, a drugi slučaj je brat od majke i isto se dogodilo i zato ne želi ići u vojsku jer zna da će završiti u ratu.

Na poseban upit opunomoćenice tužitelja da li su te osobe koje je spomenuo ranije služile vojni rok naveo je da njegov brat nije služio vojni rok a brat od majke je služio, koliko mu se čini.

Na poseban upit opunomoćenice tužitelja da li je brat išao u rat dobrovoljno odgovorio je da ne.

Na poseban upit opunomoćenice tužitelja što smatra da bi se dogodilo da je ostao u zemlji podrijetla naveo je da ono što on zna da bi se dogodilo da nakon mjesec, dva u vojsci nakon što bi naučio rukovati sa oružjem poslali bi ga u rat. On ne želi sudjelovati u tom ratu.

Na poseban upit opunomoćenice tužitelja da li se tome mogao tamo protiviti navodi da je on mogao izraditi protest, žalbu, to bi napravio, a ne bi imao takav život kao sada, kao izbjeglica sa svoje 22 godine, te živi u Prihvatnom centru Porin u vrlo lošim uvjetima što si ne bi izabrao da ga nije nevolja natjerala.

Na poseban upit opunomoćenice tužitelja što bi se dogodilo u slučaju povratka naveo je da bi poslali ga u rat, što nikako ne želi.

Na poseban upit opunomoćenika tuženika kada je došao u Hrvatsku naveo je da je to bilo 9.9.2023. otišao je u Tursku gdje je proveo jedan dan, nakon toga je išao u Bosnu i tamo je proveo jedan dan nakon toga je došao u Hrvatsku.

Na poseban upit opunomoćenika tuženika na koji način je primio poziv za vojsku navodi da nije sam zaprimio pozive već su mu ljudi dostavili a prebivalište mu je u [adresa], a on je živo u [adresa] te su mu ljudi donijeli pozive. Na poseban upit opunomoćenika tuženika kako je ishodio putnu ispravu, a poziv je primio u travnju 2023. a u lipnju je ishodio putnu ispravu kako je to uspio unatoč administrativnom ograničenju navodi da mu se posrećilo da se u toj zemlji ne prati niti jedan zakon, isto tako da se u toj zemlji mogao izraditi protest protiv odlaska u rat on bi to napravio i tamo ostao raditi, te kako sustav ne funkcionira to je moguće da je uspio izraditi putovnicu. Zbog neprovođenja zakona od strane vlasti ja sam se uspio da tako kažem prošvercati bez administrativne zabrane i legalno izaći iz zemlje. Kupio je avionsku kartu i kad su ga ispitivali na granici rekao je da se vraća i tamo nitko nije primijetio da on mora ići u vojsku. Nije bio pod sumnjom, kad je prolazio sa torbom pozvao ga je službenik i on je prišao pultu i on je rekao da će se vratiti jer ima povratnu kartu i mislim da nije gledao u kompjuter.

Na poseban upit opunomoćenika tuženika kako poziv za vojnu službu koji se vodi na dva načina kroz sustav elektronski ili strojno pisani a njegov je pisan rukom, punomoćnik tužitelja protivio se takvom pitanju.

Na raspravi dana 9. ožujka 2026. g. je opunomoćenik tuženika je naveo kako je utvrđeno da je tužitelj dobio prvi poziv za služenje vojnog roka od 10.4.2023. g., drugi poziv za služenje vojnog roka od 10.07.2023. g. i to nisu bili pozivi za mobilizaciju, u međuvremenu je 26.07.2023. g. ishodio putovnicu s kojom je legalno i bez problema napustio zemlju podrijetla. U Čečeniji je obvezan vojni rok kao i na području Rusije na rok od godine dana, u pravilu se na front ne šalju vojni obveznici, već dobrovoljci i vojni ugovornici.

Opunomoćenik tužitelja je naveo da u podnescima tužitelja tijekom spora je tužitelj dokazao da je u Rusiji, a posebice u Čečeniji od kuda je tužitelj je pojačana praksa novačenja odmah po dolasku u vojni ured čak i ako poziv glasi na specifičnu namjenu radi provjere dokumenata i sl. te da postoje česte situacije gdje se takve osobe odmah šalje u vojnu službu. Postoji široko raširena praksa slanja novaka u zone oružanih sukoba primjerice u Kurskoj oblasti što je na teritoriju Ruske federacije, ali je zona oružanih sukoba. Postoji raširena praksa prijetnja i prisila na potpisivanje "dobrovoljnog" ugovora o vojnoj službi čak i od prvog dana vojne službe a legalno je takve osobe po vojnim zakonima slati u vojne jedinice za jedan do tri mjeseca od primanja u vojni rok. To vrijedi za cijelu Rusku federaciji s time da je u Čečeniji situacija puno gora, obzirom da iz izvješća proizlazi da tamo postoje još jači pritisci za dobrovoljni odlazak u vojsku te da su tome posebno izložene osobe koje su ranije već kažnjavanje ili koje se sumnjiči za neko kazneno djelo. Tužitelj je i ranije osuđivan i u postupku osumnjičen za kazneno djelo iz čl. 328. St. 1. Kaznenog zakona Ruske federacije za izbjegavanje primanja vojnoj poziva a koje djelo postoji upravo u odnosu za izbjegavanje javljanja u vojnu službu, vojni rok te nije potrebno za to djelo da se poziv odnosi za mobilizaciju. O tome je tužitelj priložio dokaze dva vojna poziva i jedan poziv Okružnog ureda MUP-a Ačkhoj-Martanskog okruga iz rujna 2023. uz prijetnju uhićenja ukoliko se ne odazove tom pozivu te uz propisanu kaznu i do dvije godine zatvora.

6. Uvidom u osporavano rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Klasa: UP/I-216-03/23- 06/35609, Urbroj: 511-01-212-25-15 od 30. listopada 2025. godine Sud je utvrdio da je istim pod točkom I) odbačen zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj kojeg je podnio ČK, rođen **.**.2003. godine u mjestu Ačhoj- Martan, Ruska Federacija, državljanin Ruske Federacije i pod točkom II) je određeno da je u roku od 15 dana od dana izvršnosti tog rješenja, isti dužan napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a, s obrazloženjem kako tražitelj navodi kako je zemlju podrijetla napustio jer ga je bilo strah mobilizacije. Navodi kako mu je ciljana zemlja bila Francuska te da je prvi put u Hrvatsku ušao 2023. godine s drugim Ć. Rusiju je napustio zrakoplovom, služeći se vlastitom putnom ispravom. U zatvoru je bio 2021. godine te je pušten na zimu 2022. Navodi kako je bio zatvoren jer je s prijateljima šetao po centru grada u Saratovskoj oblasti pri tome razgovarajući na čečenskom. Navodi kako se to nije svidjelo organima vlasti te da su ih počeli tući a oni su se branili. Budući da nisu bili u uniformama nisu znali da su djelatnici organa vlasti. Zbog tučnjave s njima osudili su ih na godinu dana i četiri mjeseca.

U priručniku Azil. Temeljni propisi UNHCR-a navedeno je: „Proganjanje se mora razlikovati od uobičajenog kažnjavanja zbog kršenja zakona. Osobe koje bježe od kaznenog proganjanja ili kažnjavanja za kaznena djela obično nisu izbjeglice. Treba istaknuti da je izbjeglica žrtva - ili potencijalna žrtva - nepravde, a ne bjegunac od pravde.“

Može se zaključiti kako je razlog tražiteljevog zatvaranja bio rezultat kaznenog postupanja zbog fizičkog sukoba s pripadnicima organa vlasti, a ne posljedica proganjanja na temelju neke od osnova koje bi opravdale odobravanje međunarodne zaštite. Smatra se vjerodostojnim da je tražitelj bio u zatvoru te se ti dokazi uvažavaju, međutim okolnosti njegova pritvaranja ukazuju na uobičajeno kazneno postupanje države, a ne na proganjanje zbog političkog mišljenja, etničke pripadnosti ili neke druge osnove, zbog čega ne ispunjava uvjete za odobravanje međunarodne zaštite.

Tražitelj navodi daje imao problema zbog nacionalne pripadnosti te daje to jedan od razloga za traženje međunarodne zaštite. Međutim, i sam je rekao kako se školovao i radio. Kada je dobio poziv na vojni rok. nije ga odslužio jer je bio u školi. Također, zemlju podrijetla je napustio služeći se vlastitom putnom ispravom koja mu je izdana 2023. godine, odnosno nakon što je odslužio zatvorsku kaznu. Navedene okolnosti upućuju na to daje u zemlji podrijetla uživao sva prava i slobode kao i ostali državljani Ruske Federacije, bez ograničenja koja bi proizlazila iz njegove nacionalne pripadnosti.

Tražitelj je zahtjevu priložio dva poziva za služenje vojnog roka. Međutim, valja razlikovati poziv na služenje vojnog roka i poziv na mobilizaciju. Tražitelj dostavljenim pozivima nije dokazao da bi bio poslan na ratište u Ukrajinu, već je dokazao daje bio pozvan na redovno ispunjavanje zakonske obveze služenja vojnog roka u skladu s propisima Ruske Federacije.

Također, u Priručniku Ureda visokog povjerenika UNHCR-a o postupku i uvjetima za utvrđivanje statusa izbjeglica prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolu iz 1967. godine o statusu izbjeglica, navodi se da osoba nije izbjeglica ako je njezin jedini razlog za bijeg iz vojske ili izbjegavanje mobilizacije njegova odbojnost prema vojnoj službi ili strah od borbe. Također, osoba koja izbjegava mobilizaciju može se smatrati izbjeglicom ukoliko je moguće utvrditi da bi za vojno kazneno djelo mogla trpjeti nerazmjerno tešku kaznu zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja. Isto bi vrijedilo i u slučaju ako se pokaže daje njezin osnovani strah od proganjanja utemeljen na gore spomenutim razlozima i bez obzira na kažnjavanje zbog bijega iz vojske. Na temelju izjava tražitelja proizlazi da je jedini razlog napuštanja zemlje bio izbjegavanje moguće mobilizacije, odnosno neželjena vojna obveza, pri čemu je sam potvrdio da nije imao konkretnih problema s državnim i vojnim vlastima, da nije bio mobiliziran, niti daje ni na koji način surađivao s vojskom u zemlji podrijetla. Rusku Federaciju je napustio legalno, služeći se vlastitom putnom ispravom te mu pri tome nitko nije pravio probleme. Tražitelj nije naveo niti dokazao da bi, u slučaju odbijanja vojne obveze ili bijega iz vojske, bio podvrgnut nerazmjerno teškoj kazni zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, niti da bi kazna bila primijenjena selektivno upravo zbog tih osobina. Nije predočio nikakve činjenice koje bi upućivale na to da u njegovom slučaju postoji osnovani strah od progona u smislu navedenih razloga, neovisno o kažnjavanju zbog vojne obveze.

Tražitelj je naveo da će se zbog izbjegavanja mobilizacije protiv njega pokrenuti kazneni postupak, međutim nije dostavio dokumente koji to potvrđuju. Na pitanje kako zna da će se pokrenuti postupak protiv njega navodi kako su mu rođaci rekli. Upitan je zna li nekoga u Rusiji protiv koga je pokrenut postupak jer je izbjegavao mobilizaciju, navodi da ne zna. Glava 33 Kaznenog zakona Ruske Federacije nosi naziv „Kaznena djela protiv vojne službe“ , međutim on se odnosi isključivo na kaznena djela protiv vojne službe koja mogu počiniti vojna lica te se stoga ne primjenjuje na civile koji izbjegavaju mobilizaciju. „Odredbe sadržane u Kaznenom zakona Ruske Federacije ne mogu se primjenjivati na osobe koje izbjegavaju mobilizaciju. Prema članku 328 ne postoji sudska niti istražna praksa u slučajevima ponovljenog neodazivanja u regrutni ured tijekom razdoblja mobilizacije/44 Stoga se ocjenjuje da tražitelj neće biti mobiliziran te da nema opravdani strah od pokretanja kaznenog postupka zbog izbjegavanja mobilizacije.

Također, prilikom podnošenja zahtjeva tražitelj je naveo da trenutno nema dokumenata jer mu je u Francuskoj ukradena torba s dokumentima. Međutim, prilikom saslušanja prilaže vlastitu putnu ispravu, što upućuje na oprečnost njegovih iskaza i može se smatrati osobitostima koje umanjuju vjerodostojnost njegovih navoda.

Procjena budućeg rizika

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje kao i s obzirom na prihvaćene materijalne činjenice u provedenom postupku, nije utvrđeno daje tražitelj prethodno bio izložen proganjanju, niti je utvrđeno da postoji razuman stupanj vjerojatnosti da će povratkom u zemlju podrijetla biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde.

Zahtjev za međunarodnu zaštitu nije osnovan.

Na temelju procjene budućeg rizika, analize informacija o zemlji podrijetla i izjava tražitelja koje su ocijenjene vjerodostojnima, nije utvrđeno postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, odnosno zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja.

Zaključuje se da nema dokaza da su tražiteljev život i sloboda bili u opasnosti od proganjanja u zemlji podrijetla zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, odnosno da bi mu život i sloboda bili u opasnosti od proganjanja u slučaju povratka.

Utvrđujući osobne okolnosti nisu pronađeni razlozi koji bi ukazivali da će se tražitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti s prijetnjom smrtne kazne ili smaknućem, mučenjem, nečovječnim ili ponižavajućim postupanjem ili kažnjavanjem te ozbiljnom individualnom prijetnjom zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

U procjeni općeg stanja utvrđeno je da na području Čečenije gdje je tražitelj živio ne postoji sigurnosni rizik za civilno stanovništvo. Iz tog je razloga utvrđeno da povratkom u zemlju podrijetla tražitelju ne prijeti opasnost od trpljenja ozbiljne nepravde u smislu proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

7. Sukladno članku 20. navedenog Zakona, azil će se priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

8. Sukladno članku 21. stavku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, supsidijarna zaštita, priznat će se tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. navedenog Zakona, ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da če se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

9. Sukladno članku 21. stavku 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

Utvrđujući postoji li stvaran rizik da će stranac povratkom u zemlju podrijetla biti izložen ozbiljnoj nepravdi, treba razmotriti opće stanje u toj zemlji, kao i konkretne okolnosti u kojima se stranka nalazi.

10. Prema ocjeni suda, osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, jer je tuženik pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nema ključnih elemenata u smislu djela proganjanja, progonitelja i razloga proganjanja koji bi ukazivali na postojanje osnovanog straha od proganjanja zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, zbog kojeg se ne može ili ne želi staviti pod zaštitu svoje zemlje. Nadalje, tuženik je pravilno zaključio da tužitelj u iskazima danim pred tuženikom nije uložio istinski napor da uvjerljivo objasni svoju situaciju i probleme, te da dokazima potkrijepi svoj zahtjev, u kojem slučaju bi tek mogla doći u obzir primjena blagodati sumnje iz članka 29. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Tuženik je obrazložio razloge zbog kojih je na temelju slobodne ocjene dokaza zaključeno da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje međunarodne zaštite ili supsidijarne zaštite, te naveo razloge zbog kojih je utvrdio da za tužitelja povratkom u zemlju podrijetla ne bi došlo do stvarnog rizika da će tražitelj međunarodne zaštite biti izložen ozbiljnoj nepravdi. Nadalje, i sud ocjenjuje vrlo kontradiktornima i nedosljednima iskaze tužitelja dane pred tuženikom, kao i pred ovim Sudom, oko razloga zbog kojih je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, razloge napuštanja Ruske federacije (kao zemlje podrijetla) odnosno isti su ocijenjeni nerelevantnima, a to i iz razloga što je Sud utvrdio da u konkretnom slučaju nema ključnih elemenata u smislu djela proganjanja, progonitelja i razloga proganjanja koji bi ukazivali na postojanje osnovanog straha od proganjanja zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, zbog kojeg se ne može ili ne želi staviti pod zaštitu svoje zemlje. Uz to, za tužitelja nije utvrđeno postojanje predvidivog, stvarnog i osobnog rizika od mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja u zemlji podrijetla. Razlozi koje navodi tužitelj: da bi otišavši na služenje vojnog roka, što je zakonska obveza, zapravo bio put za njegovo slanje u rat u Ukrajinu, što kako utemeljeno navodi tuženik tužitelj nije dokazao, odnosno da bi bio mobiliziran kao i da postoji opravdan i individualiziran strah od kaznenog progona koji bi dosezao prag za odobravanje međunarodne zaštite po članku 20. ili članku 21. Republika Hrvatska ne može davati bilo kome, tko zahtjev za međunarodnu zaštitu temelji zapravo na izbjegavanju izvršenja svoje zakonske obveze. To bi bila negacija i zadiranje Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Ovo osobito što niti jedna zemlja pa tako i Republika Hrvatska se ne može miješati niti negirati važeće zakonodavstvo druge suverene države pa i slijedom toga ne može niti davati međunarodnu zaštitu državljanima te zemlje koji izbjegavaju izvršenje svojih obveza po tom zakonodavstvu . Također, pravilno navodi tuženik da općeniti navodi o ratnim djelovanjima i političkoj situaciji u zemlji podrijetla ne mogu zamijeniti individualiziranu procjenu rizika, koja je u konkretnom slučaju provedena i pravilno ocijenjena. Stoga je pravilno i zakonito iz utvrđenog činjeničnog stanja u upravnom postupku ocijenjeno kako proizlazi da tužitelj ne ispunjava uvjete za odobrenje međunarodne zaštite sukladno članku 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti pa je zato i u skladu sa zakonom njegov zahtjev odbijen.

11. Slijedom iznesenog, sud je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

12. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći Sud nalazi kako je odredbom članka 9. stavak 2. Pravilnika propisano da se trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, (u daljnjem tekstu: Tarifa), umanjen za 50% te uvećan za porez na dodanu vrijednost.

13. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći opunomoćenici tužitelja, a koja se nalazi na listi pružatelja pravne pomoći tuženika, priznat je trošak na temelju odredbe članka 11. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku azila, a vezano uz trošak sastava tužbe u neprocjenjivim predmetima od 500,00 EUR (Tbr. 27.t.1.), zastupanje na ročištu 09. veljače 2026. godine od 500,00 EUR (Tbr. 27.t.2.) i zastupanje na ročištu 09. ožujka 2026. godine od 500,00 EUR (Tbr. 27.t.2.) pa je stoga priznato u trošak tužitelju, a sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023.) umanjenoj za 50% sukladno navedenoj točci Pravilnika, plus 25% iznosa PDV-a - 375,00 EUR, što onda sveukupno iznosi 1.875,00 EUR. Stoga je zahtjev tužitelja za naknadu troška besplatne pravne pomoći u preostalom iznosu od 625,00 EUR odbijen.

U Zagrebu, 13. veljače 2026.

Sutkinja:

Željka Babarović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

Dna:

1. Odvjetnica Martina Grgec, [adresa] Zagreb, Bukovačka cesta 51,

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu 10000 Zagreb, Ilica 335,

3. U spis