Poslovni broj: UsI-53/2026-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Željki Babarović, uz sudjelovanje Andreje Fortunić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja NAMK, državljanina Arapske Republike Egipta, kojeg zastupa opunomoćenik Bermin Meškić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Davora Zbiljskog 26, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, radi naknadnog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, nakon održane usmene rasprave zaključene istog dana, 13. ožujka 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I) Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu Klasa: UP/I-216- 03/25-06/11372, Urbroj: 511-01-212-25-6 od 19. prosinca 2025. godine. V) Odbija se zahtjev tužitelja da se navedenom kao pružatelju besplatne pravne pomoći, odjetniku NA isplati iznos od 4.000,00 EUR za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu Klasa: UP/I-216-03/25- 06/11372, Urbroj: 511-01-212-25-6 od 19. prosinca 2025. godine odbačen je kao nedopušten naknadni zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, kojeg je podnio NAMK, rođen **.**.1998. godine u mjestu Dakahliya, država Arapska Republika Egipat, državljanin Arapske Republike Egipat.

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost tuženikovog rješenja budući da je isto doneseno uz bitne povrede postupka, pogrešnu primjenu materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Tvrdi da tuženo tijelo nije utvrdilo sve odlučne činjenice relevantne za dopuštenost i osnovanost naknadnog zahtjeva, niti je iste pravilno vrednovalo u svjetlu važećih domaćih i međunarodnih standarda zaštite tražitelja međunarodne zaštite. Pobijano rješenje nezakonito je jer je doneseno protivno načelu materijalne istine iz članka 8. ZUP-a, kao i načelu slobodne i savjesne ocjene dokaza iz članka 9. ZUP-a. Tuženo tijelo je selektivno i formalistički pristupilo ocjeni navoda i dokaza tužitelja, bez stvarnog ispitivanja njihove vjerodostojnosti u kontekstu okolnosti u zemlji podrijetla i osobne situacije tužitelja.

Ključna nova činjenica i novi dokaz u ovoj upravnoj stvari jest pisana izjava svjedoka UAMK od 2. prosinca 2025. godine, osobe koja potječe iz istog mjesta (N, UA) kao i tužitelj, te koja ima neposredna saznanja o relevantnim događajima koji su doveli do bijega tužitelja iz Egipta. Iz navedenog svjedočanstva proizlazi da je tužitelj bio u izvanbračnoj vezi s djevojkom koja je zatrudnjela, da njezina obitelj nije odobravala navedenu vezu, te da je otac djevojke fizički zlostavljao istu tijekom trudnoće, uslijed čega je djevojka zadobila teške tjelesne ozljede i preminula. Nadalje, svjedok potvrđuje da je i sam tužitelj bio fizički napadnut od strane članova obitelji djevojke te da mu je izravno zaprijećeno ubojstvom u slučaju povratka u Egipat. Svjedok dodatno potvrđuje da je tužitelj, upravo zbog navedenih prijetnji i realne opasnosti po život, 2023. godine bio prisiljen napustiti Egipat i pobjeći u Republiku Hrvatsku. Izjava svjedoka korespondira s ranijim iskazima tužitelja danim u upravnom postupku, te uklanja sve dvojbe oko vjerodostojnosti njegovih navoda. Riječ je o novoj, relevantnoj činjenici i dokazu koji tužitelj objektivno nije mogao ranije priložiti, a koji je od odlučnog značaja za ocjenu dopuštenosti i osnovanosti naknadnog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, sukladno članku 47. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, kao i sudskoj praksi Upravnog suda i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Neosnovan je zaključak tuženika da se radi o privatnoj ispravi bez dokazne vrijednosti. Upravo suprotno, u postupcima međunarodne zaštite, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, dokazni standardi su fleksibilniji, a teret dokazivanja dijeli se između tražitelja i tijela koje odlučuje. Tuženo tijelo je bilo dužno navedenu izjavu vrednovati u kontekstu ukupnih okolnosti slučaja, provesti dodatne provjere te, po potrebi, saslušati svjedoka, što u konkretnom slučaju nije učinjeno, čime je povrijeđeno načelo materijalne istine i obveza aktivne uloge tijela u postupku. Neosnovan je zaključak tuženika da se radi o privatnoj ispravi bez dokazne vrijednosti. Upravo suprotno, u postupcima međunarodne zaštite, u skladu s praksom UNHCR-a i sudskom praksom, dokazni standardi su fleksibilniji, a teret dokazivanja dijeli se između tražitelja i tijela koje odlučuje. Tuženo tijelo je propustilo primijeniti kriterije vrednovanja osnovanog straha, osobito u dijelu koji se odnosi na događaje koji su zadesili bliske osobe tražitelja. Tužitelj je opravdano naveo da je njegov strah od progona osnovan, budući da ubojstva iz časti u Egiptu predstavljaju realnu i ozbiljnu prijetnju životu, a država ne osigurava učinkovitu zaštitu od takvih oblika nasilja. Tuženo tijelo nije utvrdilo sposobnost države podrijetla da pruži zaštitu tužitelju, niti je analiziralo dostupne međunarodne izvore i smjernice Europske unije, kako to nalaže Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Zaključak tuženog tijela da tužitelj nije iznio nove relevantne činjenice očito je pogrešan, budući da su nove okolnosti nastale nakon pravomoćnog okončanja prethodnog postupka, odnosno tužitelj ih iz opravdanih razloga nije mogao ranije iznijeti. Pobijano rješenje ujedno predstavlja tešku povredu načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (non-refoulement) iz članka 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, kao i članka 33. Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine. Naime, iz dostavljene izjave svjedoka UAMK izrijekom proizlazi da je tužitelju u Egiptu izrečena izravna prijetnja ubojstvom od strane obitelji pokojne djevojke, te da ista obitelj već ima dokazanu sposobnost izvršenja smrtonosnog nasilja. Time je individualni rizik za tužitelja konkretan, osoban i neposredan. Tuženo tijelo u pobijanom rješenju potpuno zanemaruje činjenicu da u slučaju povratka tužitelja postoji realna opasnost od progona i ozbiljne nepravde od strane nedržavnih aktera, pri čemu država Egipat ne osigurava učinkovitu zaštitu, što je dostatna osnova za primjenu načela non- refoulement, neovisno o formalnoj kvalifikaciji djela ili postojanju sudskih presuda u zemlji podrijetla. Posebno se ističe da je tuženo tijelo u pobijanom rješenju pogrešno i proizvoljno problematiziralo razliku u načinu smrti djevojke, navodeći da je tužitelj u ranijem postupku spominjao trovanje, dok svjedok navodi fizičko nasilje i premlaćivanje. Takvo postupanje tuženog tijela predstavlja pogrešnu primjenu standarda vjerodostojnosti u postupcima međunarodne zaštite. U azilnom pravu odlučna nije medicinska preciznost uzroka smrti treće osobe, već postojanje uzročno- posljedične veze između nasilja obitelji, smrti djevojke i izravnih prijetnji tužitelju. Različiti opisi mehanizma smrti ne dovode u pitanje bitnu činjenicu da je djevojka smrtno stradala kao posljedica nasilja obitelji zbog odnosa s tužiteljem, niti dovode u pitanje vjerodostojnost navoda o prijetnjama tužitelju. Upravo suprotno, u kontekstu autoritarnih društava, ubojstava iz časti i nedostatka službenih istraga, ovakva odstupanja su očekivana i potvrđuju realnost situacije, a ne njezinu nevjerodostojnost. Tuženo tijelo je bilo dužno cjelovito sagledati iskaze, umjesto da izoliranim detaljem o načinu smrti pokuša diskreditirati cjelokupnu činjeničnu osnovu zahtjeva. Slijedom svega navedenoga, pobijano rješenje ne može se ispitati na zakonit način, niti su razlozi odbacivanja naknadnog zahtjeva jasni, potpuni i uvjerljivi, zbog čega isto ne može opstati u pravnom poretku. Tužitelj smatra da je u konkretnom slučaju ispunjena zakonska osnova za dopuštenost i razmatranje naknadnog zahtjeva za međunarodnu zaštitu te da je tuženik bio dužan provesti meritornu ocjenu zahtjeva, a ne ga odbaciti iz formalnih razloga. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, nove relevantne dokaze, te očite povrede materijalnog i postupovnog prava od strane tuženika, u konkretnom slučaju više ne postoje razlozi za vraćanje predmeta na ponovni postupak. Naime, činjenična osnova je u cijelosti razjašnjena: izjava svjedoka UAMK vjerodostojno potvrđuje ključne navode tužitelja o nasilju, smrti djevojke i izravnim prijetnjama po njegov život, a tuženik nije osporio postojanje individualnog rizika, već se ograničio na formalističko osporavanje detalja koji nisu odlučni za primjenu prava. U takvoj procesnoj situaciji, vraćanje predmeta tuženiku predstavljalo bi nepotrebno odugovlačenje postupka i dodatno izlaganje tužitelja pravnoj nesigurnosti, suprotno načelu učinkovitosti sudske zaštite iz članka 19. Ustava Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, ispunjeni su svi zakonski uvjeti iz članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti za priznanje prava na azil, kao i uvjeti za primjenu načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (non-refoulement). Stoga tužitelj predlaže da Naslovni sud, temeljem članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, sam riješi upravnu stvar i prizna tužitelju status azilanta, bez vraćanja predmeta na ponovni postupak.

Predlaže sudu da poništi osporavano rješenje u predmetnom upravnom sporu.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da kako je tužba neosnovana u cijelosti. Tužitelj u tužbi navodi da istu podnosi zbog toga što je rješenje nerazumljivo i nepotpuno, da je povrijeđen Zakon o upravnom postupku, pogrešno primijenjeno materijalno pravo te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Tuženik odbija kao netočne ove navode tužitelja, s obzirom da je tijekom cijelog postupka nastojao utvrditi stvarne i istinite činjenice te pravo stanje stvari i tijekom cijelog postupka je prikupljao i razmatrao sve relevantne činjenice. Tuženik je također u konkretnom predmetu izveo i ocijenio sve potrebne dokaze, potpuno i točno utvrdio činjenično stanje te postupak povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu okončao sukladno materijalnim i procesnim odredbama’ Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, uz dosljedno poštivanje osnovnih načela navedenog Zakona.

Suprotno navodima tužitelja, tuženik je u postupku pravilno utvrdio da tužitelj nije iznio nove relevantne činjenice niti nove dokaze u smislu članka 47. stavka 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, koji bi opravdavali dopuštenost naknadnog zahtjeva. Naime, okolnosti na koje se tužitelj poziva u naknadnom zahtjevu, odnos s djevojkom u zemlji podrijetla, neslaganje njezine obitelji s navedenom vezom te prijetnje koje je dobivao, u bitnome su sadržajno već iznesene i razmatrane u prethodnom postupku međunarodne zaštite, zbog čega se ne mogu smatrati novim činjenicama. Pisana izjava UAMK od 2. prosinca 2025. godine, na koju se tužitelj poziva kao na ključni novi dokaz, ne predstavlja novi relevantni dokaz koji bi mogao bitno utjecati na odluku o međunarodnoj zaštiti. Uvidom u informacijski sustav ovog Ministarstva autor priložene izjave u Republici Hrvatskoj boravi od 2022. godine, temeljem dozvole za boravak i rad. Riječ je o izjavi koja nije potkrijepljena nikakvim objektivnim ili provjerljivim dokazima, niti sadrži nove okolnosti koje bi bile odlučne za dopuštenost naknadnog zahtjeva. Sama činjenica da je izjava pribavljena nakon okončanja prethodnog postupka ne znači automatski da se radi o novoj relevantnoj činjenici, osobito kada se njome samo ponavljaju raniji navodi tužitelja.

U konkretnoj situaciji zahtjev za međunarodnu zaštitu je podnesen kako bi se odgodilo ili otežalo izvršenje odluke o povratku u zemlju podrijetla nakon što je tužitelju presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj UsI-2490/25-05 od 24.11.2025. godine odbijen tužbeni zahtjev.

Zahtjev opunomoćenika za naknadu troškova spora nije osnovan budući da je tužitelj sam odabrao opunomoćenika koji ga zastupa, a koji tada nije bio U pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku međunarodne zaštite, sukladno odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite.

Mole da se u slučaju žalbe postupi sukladno članku 51. stavku 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, kao lex specialis kojim je propisano da žalba na prvostupanjskom odluku Upravnog suda ne odgađa izvršenje rješenja. Takvo rješenje zauzeo je i Visoki upravni sud u presudi Usž-43 54/19-3 od kolovoza 2020. godine.

Tuženik smatra da je tužba neosnovana te predlaže Upravnom sudu potvrditi rješenje ovog Ministarstva, odnosno odbiti tužbu iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja i odgovora na tužbu.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Sud je dana 09. ožujka 2026. g. održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, tužitelja osobno, opunomoćenika tuženika, te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/2024.).

Na raspravi je proveden dokaz saslušanjem tužitelja te je isti Na poseban upit suda s obzirom da je podnio novi zahtjev za međunarodnu zaštitu što je novo u novom zahtjevu naveo je kako postoji mogućnost da bi ga mogli ubiti u Egiptu. Na poseban upit suda da li je prijavio policiji prijetnje za ubojstvo u Egiptu naveo je da nije jer to ne bi ništa riješilo jer bi ga obitelj njegove bivše djevojke srela na cesti i ubila i zbog toga je došao u Hrvatsku i tu traži međunarodnu zaštitu. Na poseban upit suda da je spominjao svjedoka navodi da je to njegov prijatelj u Hrvatskoj koji je kao i on iz istog mjesta u Egiptu i čuo je sve te prijetnje odnosno bio je neposredni je svjedok.

Na poseban upit suda gdje je sastavljena izjava njegova prijatelja naveo je da je sastavljena kod javnog bilježnika.

Na poseban upit opunomoćenika tužitelja da li je osobno bio napadnut od obitelji svoje bivše djevojke, naveo je da su ga jednom napali i da je on trčao da bi se spasio jer su oni krenuli fizički prema njemu.

Na poseban upit opunomoćenika tužitelja zašto je smatrao da je jedini način da se spasi otići izvan Egipta, a ne negdje drugdje u Egiptut naveo je da nema sigurnosti bilo gdje drugdje unutar Egipta jer bi obitelj njegove djevojke saznala gdje je, pronašla ga i ubila.

Na poseban upit opunomoćenika tužitelja da li su prijetnje se nastavile i nakon što je napustio Egipat njemu i njegovoj obitelji naveo je kako nije dobio nikakve prijetnje nakon što je napustio Egipat.

Na poseban upit opunomoćenika tužitelja zašto izjava od njegova prijatelja nije dostavljena u prvom zahtjevu za međunarodnu zaštitu naveo je da ga odvjetnik nije savjetovao da treba nešto takvo dostaviti.

Na poseban upit opunomoćenika tužitelja da se sada vrati u Egipat što bi se dogodilo, naveo je da bi ga odmah ubili.

Na poseban upit opunomoćenika tužitelja što se može dogoditi ako konzumiraju vezu, a nisu u braku naveo je da ubijaju djevojku a potom njezina dečka. Na poseban upit opunomoćenika tužitelja da je u prvom postupku naveo da mu je djevojka umrla od trovanja a kasnije od fizičkog nasilja i što je zapravo točno, naveo je da je prvi put čuo da je otrovana, a da mu je kasnije njegov prijatelj rekao da je bila pretučena od svoje vlastite obitelji od čega je preminula.

Na poseban upit suda zašto je prvo mislio da je otrovana naveo je da je rekao što je čuo od ostalih.

Na poseban upit suda da li postoji mogućnost da se sama otrovala naveo je da ne zna, zadnje što zna da su je pretukli i da je od toga preminula.

Na upit opunomoćenika tuženika da li je član neke političke stranke naveo je da nije.

Na upit opunomoćenika tuženika da li je putem društvenih mreža javno istupao kritizirajući tradicijski način života naveo je da nije.

Na upit opunomoćenika tuženika da li je prijatelj koji je dao izjavu o nesretnom događaju odnosno ubojstvu njegove djevojke tada bio u Egiptu odgovorio je da nije, da se isto dogodilo u 7. mj. 2023. god., na što opunomoćenik. tuženika odgovara da na temelju radne dozvole u Hrvatskoj je bio od 2022. godine što znači da 2023. god. nije bio u Egiptu osim ako je bio na godišnjem odmoru.

Na upit opunomoćenika tuženika da li mogao slobodno putovati u Egiptu naveo je da se može kretati ali se boji da će oni saznati gdje je.

Na upit opunomoćenika tuženika da je došao u 8. mj. 2023. i zašto tada nije zatražio međunarodnu zaštitu odgovorio je da je tada tu bio na temelju radne dozvole koja mu je sada istekla te sada traži međunarodnu zaštitu kako bi mogao ostati ovdje živjeti i raditi.

6. Razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.

7. Uvidom u osporavano rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu Klasa: UP/I-216-03/25- 06/11372, Urbroj: 511-01-212-25-6 od 19. prosinca 2025. godine Sud je utvrdio da je istim odbačen kao nedopušten naknadni zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, kojeg je podnio NAMK, rođen **.**.1998. godine u mjestu Dakahliya, država Arapska Republika Egipat, državljanin Arapske Republike Egipat, s obrazloženjem kako s obzirom da se dopuštenost naknadnog zahtjeva ocjenjuje na temelju sadržanih činjenica i dokaza u njegovom obrazloženju, a u vezi s već iznesenim činjenicama i dokazima u prijašnjem postupku, izvršenje uvid u spis predmeta Ministarstva unutarnjih poslova, Klasa:

UP/I-216-03/25- 06/2220. U navedenom spisu se nalazi prethodni zahtjev tražitelja od 23.4.2025. godine pri čemu je isti u bitnome naveo daje zemlju podrijetla napustio 2023. godine kako bi došao u Hrvatsku raditi preko radne dozvole. Kao razloge napuštanja zemlje navodi kako je bio u vezi s djevojkom. Njeni roditelji su saznali za to te su ju ubili da operu sramotu sa svog imena. Naveo je i kako nije tražio zaštitu državnih ili nekih drugih tijela jer od toga nema koristi jer ni roditelji njegove djevojke nisu bili kažnjeni za ubojstvo svoje kćeri.

U redovnom postupku, temeljem članka 38. stavak 1. točka 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, tražitelju je rješenjem ovog Ministarstva od 24.6.2022. godine odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj kojeg je podnio 23.4.2022. godine. Navedeno rješenje postalo je izvršno 27.11.2025. godine uručenjem presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj Usl- 2490/25-5 od 24.11.2025. godine kojim je odbijem tužbeni zahtjev tražitelja.

Što se novih okolnosti tražitelja tiče, uvidom u informacijski sustav ovog Ministarstva, utvrđeno je daje izjavu dala osoba koja boravi u [adresa] na temelju dozvole boravka. On navodi da poznaje da poznaje tražitelja iz mjesta Daklayija, pri čemu izjavljuje da je svjedočila fizičkom nasilju nad tražiteljem i njegovom djevojkom. Međutim, navedena izjava ne može se smatrati vjerodostojnim niti relevantnim dokazom. Naime, izjava predstavlja privatnu ispravu, sačinjenu izvan službenog postupka, bez mogućnosti neposredne provjere okolnosti pod kojima su navodi dani, bez mogućnosti ispitivanja svjedoka te bez ikakve potvrde nadležnih tijela zemlje podrijetla ili drugih neovisnih izvora. Sama činjenica daje izjava ovjerena kod javnog bilježnika ne daje joj svojstvo javne isprave, već isključivo potvrđuje identitet potpisnika i činjenicu da je izjava dana, a ne i istinitost njezina sadržaja. Dodatno, izjava svjedoka ne sadrži precizne, vremenski i prostorno određene podatke, niti je potkrijepljena bilo kakvim drugim dokazima (medicinskom dokumentacijom, policijskim zapisnicima, sudskim odlukama ili izvješćima relevantnih međunarodnih organizacija), zbog čega ostaje na razini neprovjerljivih i općenitih tvrdnji. Osim navedenog, utvrđeno je da je sadržaj dostavljene izjave svjedoka u bitnoj suprotnosti s ranijim navodima samog tražitelja iz prethodnog zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Naime, tražitelj je u zahtjevu od 23. travnja 2025. godine izričito naveo da je njegova djevojka usmrćena trovanjem, dok svjedok u dostavljenoj izjavi navodi da je svjedočio fizičkom nasilju, odnosno premlaćivanju tražitelja i njegove djevojke. Iste navode o trovanju tražitelj je potvrdio i na saslušanju 12. lipnja 2025. godine. Navedena proturječnost odnosi se na ključnu okolnost slučaja, odnosno na način navodnog nasilja i smrti djevojke te ozbiljno dovodi u pitanje vjerodostojnost i dosljednost iznesenih tvrdnji.

Slijedom navedenog, u postupku je nedvojbeno utvrđeno da je tražitelj međunarodne zaštite, nakon izvršne odluke kojom je njegov prijašnji zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen, podnio nedopušteni naknadni zahtjev u kojemu nije iznio nove i relevantne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite. Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, ovo Ministarstvo je temeljem članka 43. stavka 2., u svezi članka 47. stavka 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti riješilo kao u izreci rješenja.

8. Odredbom članka 47. stavka 1. točke 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da naknadni zahtjev podnosi državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva nakon izvršne odluke kojom je prijašnji zahtjev odbijen sukladno članku 38. ovoga Zakona.

9. Stavkom 2. navedenog članka Zakona propisano je da se obrazloženje naknadnog zahtjeva predaje u Prihvatilištu neposredno u pisanom obliku ili usmeno na zapisnik ako je osoba nepismena. Ministarstvo odlučuje o naknadnom zahtjevu najkasnije u roku od 15 dana od dana njegovog zaprimanja.

10. Stavkom 3. navedenog članka Zakona propisano je da naknadni zahtjev mora biti razumljiv i sadržavati bitne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje tražitelj iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite.

11. Stavkom 4. navedenog članka Zakona propisano je da se dopuštenost naknadnog zahtjeva ocjenjuje na temelju sadržanih činjenica i dokaza, a u vezi s već upotrijebljenim činjenicama i dokazima u prijašnjem postupku.

12. Stavkom 5. navedenog članka Zakona propisano je da ako se utvrdi da je naknadni zahtjev dopušten, ponovno će se odlučivati o osnovanosti zahtjeva, a prijašnja odluka će se ukinuti.

13. Stavkom 6. navedenog članka Zakona propisano je da će se naknadni zahtjev odbaciti ako se utvrdi da je nedopušten sukladno stavcima 3. i 4. ovoga članka.

14. Odredbom članka 43. stavak 2. navedenog Zakona propisano je da Ministarstvo donosi odluku kojom odbacuje naknadni zahtjev ako se ocijeni da je nedopušten sukladno članku 47. stavku 6. ovoga Zakona.

15. Odredbom članka čl. 35. st. 8. t. 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da se saslušanje se može izostaviti kad se ocjenjuje dopuštenost naknadnog zahtjeva sukladno članku 47. ovoga Zakona.

16. Prema ocjeni suda, iz stanja spisa proizlazi da tužitelj u naknadnom zahtjevu, a niti u tužbi zaista nije iznio bitne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje tražitelj iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite, pa je tuženik pravilno i zakonito zaključio da naknadni zahtjev tražitelja nije dopušten. Tuženik je valjano i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je tužiteljev naknadni zahtjev za međunarodnu zaštitu odbačen kao nedopušten, a to zato jer ne sadržava nove relevantne činjenice i dokaze koje bi bile od utjecaja na ispunjavanje uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite, te naveo razloge zbog kojih je utvrdio da za tužitelja povratkom u zemlju podrijetla ne bi došlo do stvarnog rizika da će tražitelj međunarodne zaštite biti izložen proganjanju.

Naime, u upravnom postupku je utvrđeno, a u upravnom sporu nije dokazano drugačije odnosno nije osporeno da je uvidom u informacijski sustav Ministarstva unutarnjih poslova utvrđeno je da je izjavu, na kojoj tužitelj temelji naknadni zahtjev, dala osoba koja boravi u [adresa] na temelju dozvole boravka. On navodi da poznaje tražitelja iz mjesta Daklayija, pri čemu izjavljuje da je svjedočila fizičkom nasilju nad tražiteljem i njegovom djevojkom. Međutim, navedena izjava ne može se smatrati vjerodostojnim niti relevantnim dokazom. Naime, osnovano obrazlaže dalje tuženik, da ta izjava predstavlja privatnu ispravu, sačinjenu izvan službenog postupka, bez mogućnosti neposredne provjere okolnosti pod kojima su navodi dani, bez mogućnosti ispitivanja svjedoka te bez ikakve potvrde nadležnih tijela zemlje podrijetla ili drugih neovisnih izvora. A sama činjenica da je izjava ovjerena kod javnog bilježnika, ponovo ispravno zaključuje tuženik, ne daje joj svojstvo javne isprave, već isključivo potvrđuje identitet potpisnika i činjenicu da je izjava dana, a ne i istinitost njezina sadržaja. Dodatno, izjava svjedoka ne sadrži precizne, vremenski i prostorno određene podatke, niti je potkrijepljena bilo kakvim drugim dokazima (medicinskom dokumentacijom, policijskim zapisnicima, sudskim odlukama ili izvješćima relevantnih međunarodnih organizacija), zbog čega ostaje na razini neprovjerljivih i općenitih tvrdnji. Osim navedenog, utvrđeno je da je sadržaj dostavljene izjave svjedoka u bitnoj suprotnosti s ranijim navodima samog tražitelja iz prethodnog zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Naime, tražitelj je u zahtjevu od 23. travnja 2025. godine izričito naveo da je njegova djevojka usmrćena trovanjem, dok svjedok u dostavljenoj izjavi navodi da je svjedočio fizičkom nasilju, odnosno premlaćivanju tražitelja i njegove djevojke. Iste navode o trovanju tražitelj je potvrdio i na saslušanju 12. lipnja 2025. godine. Navedena proturječnost odnosi se na ključnu okolnost slučaja, odnosno na način navodnog nasilja i smrti djevojke te dovodi u pitanje vjerodostojnost i dosljednost iznesenih tvrdnji. Slijedom navedenog, potpuno ispravno zaključuje tuženik, u postupku je nedvojbeno utvrđeno da je tražitelj međunarodne zaštite, nakon izvršne odluke kojom je njegov prijašnji zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen, podnio nedopušteni naknadni zahtjev u kojemu nije iznio nove i relevantne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite. Ovakvo obrazloženje i sud u cijelosti prihvaća i stoga je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

17. Zahtjev opunomoćenika tužitelja za naknadu troškova spora je odbijen kao neosnovan budući da je tužitelj sam odabrao opunomoćenika koji ga zastupa, a koji nije na Listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku međunarodne zaštite, sukladno odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite.

U Zagrebu, 13. ožujka 2026.

Sutkinja:

Željka Babarović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. i čl. 70. ZUS-a).

Dna:

1. Odvjetnik Bermin Meškić, [adresa] Zagreb, Ulica Davora Zbiljskog 26,

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis