Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1259/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, po sutkinji Anđeli Bošković Rajković, u pravnoj stvari tužitelja DA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Josip Poparić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlic & Poparić j.t.d. Zagreb, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, koga zastupa punomoćnik Ivan Glamuzina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5374/2021-17 od 12. svibnja 2023., 13. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava kao osnovana pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5374/2021-17 od 12. svibnja 2023.

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod toč. I., pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka do iznosa od 567,80 Eura i pod toč. IV. izreke.

b) preinačava u pobijanom dijelu pod toč. II. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka preko iznosa od 567,80 Eura do 598,90 Eura, te se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka od 31,10 Eura odbija kao neosnovan.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

" I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju DA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 269,13 eur1 / 2.027,76 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,69 eur / 5,22 kn od 27. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,03 eur / 7,79 kn od 23. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 6,42 eur / 48,37 kn od 16. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 5,19 eur / 39,11 kn od 05. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 7,59 eur / 57,16 kn od 12. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 28,33 eur / 213,47 kn od 04. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 24,06 eur / 181,29 kn od 18. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 37,11 eur / 279,59 kn od 29. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 32,60 eur / 245,62 kn od 30. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 25,35 eur / 190,99 kn od 30. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 40,65 eur / 306,26 kn od 18. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 60,11 eur / 452,89 kn od 16. siječnja 2011. godine do isplate, i to za razdoblje od 27. ožujka 2009. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna, te od 1.01.2023. godine do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju DA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 598,90 eur / 4.512,41 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12. svibnja 2023. godine do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV. Odbija zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan."

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik pobijajući presudu pod toč. I., II. i III. izreke presude, iako sadržajno žalbu podnosi protiv točke I., II. i odluke o trošku pod toč. IV. izreke zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) s prijedlogom da se žalba prihvati, preinači prvostupanjska presuda i odbije tužbeni zahtjev a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz dosudu troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke, postupak koji je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj je sud utvrdio da prvostupanjski sud prilikom donošenja presude nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Presuda prvostupanjskog suda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati na koje se ukazuje u izjavljenoj žalbi, tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7. Prvostupanjski je sud na utvrđene činjenice relevantne za rješenje među strankama nastalog spora dijelom pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer je obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o [broj kredita] valjalo primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO/91) a ne Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj:35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje ZOO/05). No, kako oba zakona jednako uređuju spornu materiju, to je i primjenom odredaba ZOO/91 valjalo donijeti jednaku odluku.

8. Kako u konkretnom slučaju tužitelj potražuje isplatu iznosa od 375,31 Eur (u vrijeme podnošenja tužbe 2.827,84 kn) riječ je o sporu male vrijednosti (čl. 458. st. 1. ZPP) pa se žalba ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 467. st. 2. ZPP). Slijedom prethodnog kako tuženik žalbu podnosi i zbog žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 2. ZPP ti žalbeni navodi nisu razmatrani.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 375,31 Eura na ime stjecanja bez osnove koji predstavlja iznos više plaćenih iznosa na ime ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o [broj kredita] kojeg su 3. prosinca 2004. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, kojim je tužitelju odobren kredit u valuti CHF (čl. 1.) i kojim je u čl. 7. ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose.

10. Prvostupanjski je sud u provedenom dokaznom postupku utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je 3. prosinca 2004. zaključen Ugovor o kreditu br. 029-50-2578414 između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora,

- da je tim Ugovorom tuženik odobrio tužitelju potrošački kredit u iznosu od 27.924,27 CHF (čl. 1. Ugovora o kreditu),

- da se tužitelj obvezao otplatiti kredit u 72 mjesečna anuiteta od po 460,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora o kreditu),

- da je tužitelj u tom ugovornom odnosu potrošač,

- da je kredit u cijelosti otplaćen,

- da su odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništave jer je ništavost tih ugovornih odredbi utvrđena u postupku kolektivne zaštite,

- da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu suprotna odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03; dalje: ZZP/03) i kao takva ništava (čl. 87. ZZP/03),

- da je tužitelj za vrijeme otplate kredita na temelju ugovorene valutne klauzule

CHF platio više 269,13 Eur,

- da u odnosu na tužiteljev zahtjev za isplatu nije nastupila zastara.

10. Obzirom na sadržaj odredbe čl. 467. st. 2. ZPP prema kojoj nije dopušteno pobijati od strane prvostupanjskog suda utvrđeno činjenično stanje, o žalbenim navodima tuženika valja odlučiti na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku.

11. Prvostupanjski je sud pobijanom presudom prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 269,13 Eura s pripadajućim kamatama na više plaćene iznose, dok je dopunskom presudom poslovni broj P-5374/2021-26 od 18. travnja 2025. odbio dio zahtjeva za isplatu iznosa od 106,19 Eura. Prvostupanjski je sud o valjanosti odredbe čl. 7. Ugovora o [broj kredita] odlučio kao o prethodnom pitanju te zaključio da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu ništava na temelju čl. 87. ZZP/03, pa na temelju ništave ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 269,13 Eura s pripadajućim kamatama na pojedine iznose od dana njihova plaćanja. Kako je tužitelj prvotno podnio tužbu sa zahtjevom za isplatu iznosa od 375,31 Eur, a nakon provedenog vještačenja djelomično povukao tužbu za iznos od 106,19 Eura, kojem se povlačenju tuženik protivio, dopunskom presudom poslovni broj P-5374/2021-26 od 18. travnja 2025. odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 106,19 Eura s pripadajućim kamatama.

12. Neosnovano tuženik ističe da bi mu bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje i obrazloženu sudsku odluku, jer suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije zanemario dokazne prijedloge tuženika. Naprotiv, iz spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio dokazni prijedlog tuženika, proveo dokaz saslušanjem tužitelja, u dokaznom postupku pročitao materijalnu dokumentaciju u spisu, te riješio da se daljnji dokazi neće provoditi. Pravilno se prvostupanjski sud odbijajući dokazni prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika pozvao na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. Nadalje, tuženik je predložio provesti dokaz saslušanjem djelatnika, osobnog bankara od kojeg je dokaznog prijedloga odustao, pa opravdano taj dokaz nije proveden. Prema čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica te je pravilno prvostupanjski sud riješio ne provoditi daljnje dokaze nakon saslušanja tužitelja i provedenog vještačenja te pravilno obrazložio koje dokaze nije proveo i razloge za takvo postupanje. Stoga, nije povrijeđeno tuženikovo pravo zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Međunarodni ugovori, „Narodne novine“ br.18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).

13. Prvostupanjska presuda nije arbitrarna niti je prvostupanjski sud povrijedio odredbu čl. 338. st. 4. ZPP jer su valjano izneseni zahtjevi stranaka, među strankama nesporne i sporne činjenice, navedeno je koji su dokazi provedeni radi utvrđivanja spornih činjenica, kao i razlozi neprovođenja daljnjih dokaza. Osim toga, prvostupanjski sud je naznačio koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o tužbenom zahtjevu.

14. Neosnovano tuženik smatra da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula jasna, lako razumljiva i uočljiva, pa ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja. Odlučujući o pitanju ništavosti te ugovorne odredbe, prvostupanjski sud je ispravno cijenio odredbu ništavom, pozivajući se pri tome na temelju čl. 502. c ZPP na stavove izražene u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Navedenim je presudama utvrđeno da je i tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu 029-50-2578414 povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je u ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da tužitelj nije mogao predvidjeti posljedice sklapanja ugovora vezanog uz valutu CHF, a što ukazuje da je tužitelj bio prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim tim na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze. Navedeno je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao ni rizike koje nosi ugovaranje takve ugovorne odredbe. Dakle, tuženik jest u postupku nastojao dokazati da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu te je radi utvrđenja te činjenice predložio provesti dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka, svog zaposlenika. No, tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svog zaposlenika pa prvostupanjski sud pravilno zaključuje da pojedinačnog pregovaranja o spornoj odredbi nije bilo, kao i da tužitelj ni na koji način nije upozoren na ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

15. Neodlučni su navodi tuženika da je tužitelj mogao birati zaduženje uz valutnu klauzulu CHF ili EUR jer je isto proizlazilo iz promotivnih uvjeta tuženika u vrijeme kada je zaključen sporni ugovor, jer je upravo iz tužiteljeva iskaza utvrđeno da nije bilo omogućeno raspravljati o odredbama ugovora. Činjenica da je tuženik imao u ponudi i kredite u drugim valutama, ne znači da su isti bili prezentirani i ponuđeni tužitelju, pa iznošenjem takvih zaključaka u žalbi tuženik nameće zaključke suprotne prvostupanjskoj presudi, koji se ne mogu osnovano prihvatiti, niti dovesti u pitanje pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda.

16. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbe ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 029-50-2578414. Odredbama čl. 81. i 82. ZZP/03 propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a prema čl. 87. st.1. ZZP/03 nepoštena odredba ugovora je ništava.

17. Opravdano je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 269,13 Eura, što predstavlja više plaćene iznose tijekom otplatnog razdoblja uzimajući u obzir samo razdoblja kada je tečaj CHF bio viši od onoga na dan isplate kredita tužitelju. Tuženik nije tijekom postupka istaknuo prigovor radi prebijanja, niti postavio protutužbeni zahtjev na ime isplate za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onoga na dan isplate kredita tužitelju (tzv. negativne razlike) da bi prvostupanjski sud o istome uopće mogao odlučivati. Takvo stajalište izraženo je i u odluci Vrhovnog suda broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

18. Točan je navod tuženika da stranke nisu ugovorile kunski kredit no, jedino se primjenom tečaja važećeg na dan isplate kredita tužitelju mogu otkloniti posljedice nepoštene i ništave odredbe o valutnoj klauzulu iz čl. 7. Ugovora o kreditu.

19. Opširnim žalbenim navodima o nepostojanju neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog ugovorene valutne klauzule tuženik osporava od strane prvostupanjskog suda utvrđeno činjenično stanje koje ne može s uspjehom isticati. No, i pored toga, navode usmjerene na dio nalaza i mišljenja vještaka o manje plaćenim iznosima od 866,81 Eura tuženik nije isticao tijekom prvostupanjskog postupka, pa nedopušteno isto prvi puta iznosi u žalbi (čl. 352. st. 1. ZPP).

20. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud cijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare. Naime, ako je ništavost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite (pravno shvaćanje sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022.), pa kako je tužba je podnesena 23. lipnja 2021. dok je sudska odluka kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (presuda Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10) to nije protekao zastarni rok iz čl. 371. ZOO/91 niti je nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

21. Osnovna posljedica ništavosti ugovora, sukladno čl. 104. ZOO/91 je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju.

22. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju priznao i kamate na svaki pojedini iznos od dana stjecanja. Prema odredba čl. 214. ZOO/91 kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nepošteno ugovorena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

23. U konačnici, činjenica da je predmetni kredit u cijelosti ispunjen nije od utjecaja na tužiteljevo pravo isticanja ništavosti. U skladu s čl. 110. ZOO/91 pravo na isticanje ništavosti se ne gasi a okolnost da je ugovor prestao ispunjenjem nije od utjecaja jer se i nakon ispunjenja stranka može pozivati na ništavost. Takvo je stajalište izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Pri tome, ne može se govoriti da je zabrana bila manjeg značaja da bi se primijenila odredba čl. 107. st. 2. ZOO/91, upravo iz razloga što je posljedica ništavosti dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača.

24. No, prema stavu ovog suda pogrešno je prvostupanjski sud odluku o trošku donio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP, već je valjalo u konkretnom slučaju primijeniti odredbu čl. 154. st. 5. ZPP. Tužitelj je podnio tužbu sa zahtjevom za isplatu iznosa od 375,32 Eura (tada 2.827,84 kn). Pobijanom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 269,13 Eura, dok je dopunskom presudom odbijen dio zahtjeva za isplatu iznosa od 106,19 Eura. Tužitelj je dakle, uzimajući u obzir i raspravljanje o osnovanosti i visini postavljenog zahtjeva uspio u cijelosti s osnovom (100%) dok je u odnosu na visinu uspio sa 72 %, pa je njegov ukupan uspjeh u postupku 86%, a tuženikov 14 %. Stoga, je pravilno bilo primijeniti odredbu čl. 154. st. 5. ZPP prema kojoj sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. K tome, i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 iznosi shvaćanje da čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da im se protivi nacionalno pravo koje dopušta da potrošač u postupku za ostvarivanje svojih prava snosi dio postupovnih troškova ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti. Stoga, neovisno o tuženikovom djelomičnom uspjehu u sporu (14 %) prema stavu ovog suda tuženik je dužan u cijelosti naknaditi troškove postupka tužitelju.

25. Pri tome, pravilno je prvostupanjski sud primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 ; dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske presude i vrijednost boda propisanu Tbr.50 (tada 15,00 kn) jer je odredbom Tbr. 48/3 Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

26. Neosnovano tuženik smatra kako tužitelju nije bilo potrebno priznati trošak pristupa ročištu za objavu presude jer je takav trošak opravdan i nužan, a u konkretnom je slučaju i pravilno odmjeren (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 832/22-2 od 22. ožujka 2023.

27. No, osnovano tuženik ukazuje da nije bilo opravdano priznati tužitelju trošak za sastav podneska od 24. lipnja 2021. ni 9. veljače 2022. jer je uz te podneske tužitelj dostavio dokaze o uplati sudske pristojbe i predujma za troškove vještačenja, pa prema stavu ovog suda navedeni podnesci nisu bili nužni za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP. Kako je za sastav tih podnesaka prvostupanjski sud priznao trošak od 31,10 Eura (tada 234,38 kn) odnosno 6,25 bodova uvećano za vrijednost boda i pripadajući PDV, to je žalba tuženika u tom dijelu cijenjena osnovanom. Obzirom na navedeno, valjalo je preko iznosa od 567,80 Eura do iznosa od 598,90 Eura preinačiti odluku o trošku (toč. II. izreke) i odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 31,10 Eura, na način kako je navedeno pod točkom I. b izreke ove presude.

28. Tuženiku nije priznat trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu, jer je sa žalbom uspio u neznatnom dijelu u odnosu na trošak, čime nije promijenjen uspjeh stranaka u postupku (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP).

29. U nepobijanom dijelu pod toč. III. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

30. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP i čl.373. toč. 3. ZPP.

Osijek, 13. ožujka 2026.

Sutkinja

Anđela Bošković Rajković