Republika Hrvatska
Općinski sud u Makarskoj
Makarska, Kralja Petra Krešimira IV br. 2
P-1296/2024-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Makarskoj, po sucu Angeli Koštro kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DĆ, [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupanog po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d., Slavonska avenija broj 6, Zagreb, (OIB: 14036333877), zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 04. ožujka 2026. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Bojana Žarnića, odvjetnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 13. ožujka 2026. godine
p r e s u d i o j e
I/ Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:
1.“ Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5.4. Ugovora o kreditu br. 246-53078514 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su tužitelj DĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Adidiko Bank d.d,, Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kao kreditor zaključili dana 14. 04. 2016. godine, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbija se od iznosa kredita jednokratna naknada na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 900,00 kn“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.
2. „ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju DĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 119,45 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. travnja 2016. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 30. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dana 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dana 01. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana. „
II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 526,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. ožujka 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinancira ja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.
O b r a z l o ž e n j e
Tužitelj DĆ je podnio tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d., radi utvrđenja i isplate, dana 03. prosinca 2024. godine, u kojoj navodi da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio dana 14. travnja 2016. godine Ugovor o kreditu broj 246- 53078514 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na iznos od 49.500,00 eura, a kredit je odobren za refinanciranje ranijeg ugovora o stambenom kreditu. Navodi da je ugovorom o kreditu tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od kunske protuvrijednosti 49.500,00 eura obračunato prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj ističe da se obvezao navedeni iznos kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen spomenutim ugovorom, te navodi da su ugovorne strane čl. 5.4 ugovorile naknadu na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 900,00 kn (120,03 eura, a prema uređenom tužbenom zahtjevu iznos od 119,45 eura). Navodi da je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača, a koji da je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe, tužitelj ističe da je odredbom čl. 295. ZOO-a propisano da opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe stavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani , bilo da su sadržani u tipskom ugovoru, bilo da se ugovor na njih poziva, a obvezuju ugovorne strane. Tužitelj navodi da je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu na snazi bio ZZP/07 koji odredbom čl. 96. st.1. propisuje da se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača, a st. 2. je propisano da se o pojedinoj ugovornoj odredni nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca dok je čl. 102. ZZP-a propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Tužitelj ističe da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane prednika tuženika, koji korisnik može potpisati ili ne odnosno po principu „uzmi ili ostavi“. Navedeni ugovor sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita se obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kredita u iznosu do 900,00 kn, ali u navedenom ugovoru da nije navedeno od čega se sastoji spomenuta naknada niti zašto je određena baš u određenom iznosu. Tužitelj ističe da potrošač kao fizička osoba nije sklopila navedeni ugovor o kreditu u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da isti nema dovoljno znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i razumljiva za razliku od prednika tuženika koji je sklapanja navedenog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Nadalje, tužitelj navodi kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da navedeni ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te da stranke o spornim odredbama nisu pojedinačno pregovarale, a tome da ide u prilog i okolnost što je tuženik sebi na dispoziciju ostavio slobodu određivanja visine naknade bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Navodi da u odnosu na potraživanje tužitelja nije nastupila zastara jer da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 2. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odlike kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odgovoru na tužbu tuženik osporava navode tužbe, osporava činjenične navode tužbe, te osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ujedno ističe i prigovor zastare. Navodi da je predmetni kredit otplaćen u siječnju 2019 godine. Navodi da je u čl. 5 ugovora o kreditu jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita odbijaju jednokratno troškovi u iznosu od 900,00 kn, pa da je stoga činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Ističe da bi se pitanje određenosti moglo postavili ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pri tome nije naveden paušalan iznos koji se plaća na ime te naknade pa da stoga onog trenutka kada je iznos naknade kvantificiran da argument neodređenosti otpada. Navodi da je čl. 1022 st. 2. ZOO-a propisano da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, a troškovi obrade kredita da su uvjeti davanja kredita, a da se predmetna naknada izrijekom navodi u čl. 3 Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Nadalje, ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS), a efektivna kamatna stopa je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita uključujući naknade, osiguranja, depozit i ostale povezane troškove kredita. Tuženik ističe da je sukladno čl. 173 Zakona o bankama propisano da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita, a tu obvezu da je tuženik ispunio. Nadalje, tuženik ističe da je odredba čl. 5 Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Nadalje, ističe da prema stavu Suda Europske unije ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. Ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja da je ona valjana i proizvodi sve pravne učinke. Suprotan stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima da bi odveo do nesagledivih ekonomskih posljedica. Navodi da je tuženik jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom jer ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja koji se mogu samostalno ugovoriti, a kako da je i učinjeno u čl. 5 predmetnog ugovora o kreditu. Ističe da je najbolja praksa kreditnih institucija da operativne troškove (troškove osoblja, regulatorne troškove, materijalne troškove, poštarine i slično , podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Ističe da je naknada za obradu troškova kredita standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Nadalje, ističe da tužitelj nije iznio niti jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja
U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u pregled prometa za klijenta (list 7-10), specifikaciju isplate kredita (list 11), specifikaciju uplata (list 12-13), izveo dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke (list 112-113), te izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 246-53078514 (list 119-124).
Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako cjelokupnog tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je sklopio predmetni ugovor o kreditu 2016. godine i da se radilo o refinanciranju postojećeg stambenog kredita u istoj banci. Utvrđeno je da je tužitelj raniji ugovor o stambenom kreditu zaključio sa Addiko bank, rabije Hipo banka i za taj prvi kredit da je bila ugovorena kamatna stopa nešto više od 6 %. Kako je banka u međuvremenu poboljšala uvjete vezano za kamatu da su tužitelja nazvali iz banke i ponudili sklapanje ovog ugovora za kamatnu u stopu od 4,9 % otprilike. Tužitelj da je na to pristao jer je to bila povoljna ponuda. Prije samog sklapanja ugovora o kreditu da je od službenika banke dobio već pripremljeni obrazac ugovora o kreditu kojeg da je tužitelj pročitao, a u svemu tome da je najbitnija stavka bila ona vezano za smanjenu kamatnu stopu. Tužitelj da je pročitao tekst pripremljenog ugovora o kreditu i vidio odredbu o ulaznoj naknadi, te pitao službenika banke što je to, a da je službenik banke na to rekao da je to nekakva ulazna naknada i da je to uobičajeno i da tako mora biti zbog čega da je tužitelj potpisao taj ugovor. Nakon toga da je išao u bilježnika na solemnizaciju ugovora o kreditu. Iz iskaza je utvrđeno da tužitelj nije od službenika banke prije potpisivanija ugovora o kreditu saznao za iznos ulazne naknade nego je taj iznos vidio čitajući tekst ugovoru o kreditu i taj iznos je bio nekih 900,00 kn otprilike.
Iskazu saslušanog tužitelja ovaj sud je poklonio vjeru obzirom smatra da je isti iskazivao životno, logično, te u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu. Među parničnim strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu dana 14. travnja 2016 godine broj 246- 53078514 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na iznos od 49.500,00 eura a koji kredit je odobren za refinanciranje ranijeg ugovora o kreditu.
Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom čl. 5. 4. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita tzv. „ulazna naknada“ u visini od 900,00 kn od iznosa kredita, kao i činjenica da je prilikom isplate kredita tuženik naplatio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 900,00 kn (119,45 eura) koji iznos je razvidan iz priložene specifikacije isplate kredita (list 11).
Naprotiv, sporno je pitanje je li odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, a sporan je i tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81 st. 1 i st. 2, Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 70/07- dalje ZZP)propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87 st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi čl. 84 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s time da i odredbom čl. 4 Direktive st. 2. 93/13 EEZ od 05.travnja 1993 godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene
Naime, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze odnosno kako bi mogao sagledati koliki će iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi čl. 295 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22-udaljnjem tekstu ZOO) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“ jer se u takvim ugovorima ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.
Sud je analizirajući odredbu čl. 5 predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu u visini od 900,00 kn od iznosa kredita, stava da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni odnosno „glavni predmet ugovora“ što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.
Obzirom da pri ocjeni o tome je li neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora. Naime, Sud Europske unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020 godine utvrdio da je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena2 u smislu odredbe čl. 4. st. 2 Direktive 93/13 EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se stoga naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog i bez kojih to ne bi bio taj ugovor za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera koji ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe svakako se ubraja i odredba o naknadi za obradu kredita i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu iako ulaze u ukupne troškove kredita za potrošače.
Isto tako u presudi broj C-259/19 od 16. srpnja 2020 godine Sud EU je utvrdio da je čl. 3 stavak 2 1 Direktive 93/123 EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
Nadalje, u presudi broj C-84/19, C-229/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020 godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbama čl. 4. st. 2 Direktive EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kada je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud. Stoga analizirajući provedene dokaze ovaj sud je utvrdio da je odredba čl. 5.4. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 900,00 kn od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno čl. 87 st. 1 ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući u vidu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njen sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Naime, za pitanje je li ugovorna odredba pa tako i odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade već prvenstveno činjenica da je ta ulazna naknada o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi lili ostavi“, a ujedno je ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.
Naprotiv, ne samo da je ugovorenom tzv. ulaznom naknadom nisu pokriveni , plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita obzirom da svi troškovi odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala i slično, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, te tužitelju nije jasno niti nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi tzv. ulazna naknada i što se tom naknadom zaista plaća. Naime, ukoliko bi se iz tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se ujedno pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o kreditima, kao i sama obrada kredita, a što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta.
Nadalje, činjenica da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužitelju kao potrošaču bila jasna i razumljiva jer je javni bilježnik, koji prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužitelju „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, odnosno nije mogao prikazati strukturu troškova koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik. Ujedno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade s time da su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ( Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetu ugovornu odredbu o naknadi za kredit o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja.
Nadalje, bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 03/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje i iskustvo pojedinog potrošača, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kao kreditora, koji se primjenjuju na kredite koji se sklapaju, pa stoga svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi Europskog suda za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači, koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, obzirom da su plaćanja učinjena temeljem nepoštenih ugovorenih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem,
U odnosu na prigovor zastare potraživanja koji je tuženik isticao tijekom postupka ovaj sud je utvrdio da je isti neosnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog dojela Vrhovnog suda Rh od 30 siječnja 3020 godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovara, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba čl. 5.4. predmetnog ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, a sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, ovaj sud ej utvrdio da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Osim toga treba naglasiti sa tužitelj u svakom slučaju ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi s time da se sukladno odredbi čl. 328 ZOO- a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
Imajući u vidu da je tuženik na prethodno opisani način povrijedio interes i prava tužitelja jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita tzv. ulazna naknada i to u visini od 900,00 kn od iznosa kredita o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je stoga ta odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zaslonsku zakonsku kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.
Na ročištu dana 21. listopada 2025. godine tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev pod točkom II na način da sada potražuje isplatu iznosa od 119,45 eura, a koji iznos je naveo tuženik u svom podnesku 10. listopada 2025. godine kao onaj koji je naplaćen na ime ulazne naknade prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te se stoga navedeno uređenje tužbenog zahtjeva ne može smatrati povlačenjem obzirom je tužitelj samo uskladio tužbeni zahtjev, a navedena razlika je nastala isključivo zbog razlike računanja tečaja.
Obzirom da tuženik nije sporio visinu uređenog tužbenog zahtjeva, a imajući u vidu sve prethodno navedeno ovaj sud je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan, te tužitelju dosudio na ime plaćene ulazne naknade za obradu kredita iznos od 119,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. travnja 2016. godine do isplate.
Slijedom navedenog, a temeljem odredbe čl. 325 st. 1. ZPP-a u svezi d odredbom čl. 81 st. 1 i st. 2 ZZP-a, čl. 84 ZZP-a , odredbom čl. 87 st. 1 ZZP-a odredbom čl. 2, 4 st.2 i čl. 5 Direktive Vijeća 93/13EEZ, odredbom čl. 295 ZOO-a, čl. 323 st. 1. ZOO-a i čl. 1115 ZOO-a ovaj sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba čl. 5.4. predmetnog ugovora o kreditu od 14. travnja 2016. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je ugovorena obveza plaćanja tzv. ulazne naknade u visini od 900,00 kn (119,45 eura) od iznosa kredita.
Tužitelju je dosuđen parnični trošak sukladno čl. 154, st. 1. ZPP-a imajući u pri tome u vidu vrijednost predmeta spora i važeću odvjetničku tarifu i to trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura prema Tbr. 7. toč.1., za sastav podnesaka od 25. travnja 2025. godine, dana 21. svibnja 2025. godine i dana 09. siječnja 2026. godine, svaka radnja po 50,00 eura prema Tbr. 8. toč.1., za zastupanje na ročištima dana 03. lipnja 2024. godine, dana 21. listopada 2025. godine, dana 03. prosinca 2025. godine i dana 04. ožujka 2026. godine, svaka radnja po 50,00 eura prema Tbr. 9. toč.1., koji iznosi uvećani za 25 % PDV-a iznose 400,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i presudu u iznosu od 13,27 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama što čini ukupan trošak tužitelja u iznosu od 526,54 eura.
Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05)53/96., 29/99., 173/03. i 88/05) počevši od dana dospijeća tj. svakog pojedinog iznosa do isplate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05).
Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO- a u svezi s čl. 30. Ovršnog zakona (narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14). Tuženiku nije dosuđen zatraženi parnični trošak obzirom je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, a sve sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.
Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
Makarska, 13. ožujka 2026. godine
Sudac
Angela Koštro
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude (članak 348 ZPP-a).
Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (članak 335 ZPP-a).
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
3. u spis
