Poslovni broj: P-1084/2023-27
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Aleksandra Raach, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženice Privredne banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 11. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Aleksandre Raach, odvjetnice iz Zagreba i punomoćnice tuženika Andreje Šeša, odvjetnice iz Zagreba, 13. ožujka 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa] da tužitelju VC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 5.224,83 EUR (slovima: pet tisuća dvjesto dvadeset četiri eura i osamdeset tri centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.965,46 eura (slovima: dvije tisuće devetsto šezdeset pet eura i četrdeset šest centi) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju VC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.516,50 eura (slovima: tisuću petsto šesnaest eura i pedeset centi) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 13. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.
V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je 27. lipnja 2006. sklopio s tuženikom ugovor o kreditu broj: 9011596880, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 53.670,96 CHF obračunatom po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja (dalje u tekstu: ugovor o kreditu). Tužitelj navodi da je člankom 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja za CHF. Tužitelj navodi da su navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Tužitelj navodi da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. 6. 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. 7. 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. do 31.12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Tužitelj navodi da su u navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. 4. 2015. Tužitelj nadalje navodi da su rubriciranim presudama sudovi utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelj navodi da je dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. Na temelju takvih utvrđenja, tužitelj navodi, da su sudovi utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. U istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž- 6632/17 od 14. 6. 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj:
P-1401/12 od 4.7.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31. 12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07.,75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da je navedenim sudskim odlukama utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Tužitelj navodi da su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj navodi da su sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013.), rubricirane presude obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Tužitelj navodi da isto nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj navodi da je 16. 12. 2015. s tuženikom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015.). Tužitelj navodi kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka. Tužitelj navodi da provedena konverzija i sklapanje Dodatka ne utječe na navedeno pravo potrošača te se poziva na stajalište VSRH u: odluci broj Rev 2868/2018 od 12.02.2019., odluci broj Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. te na odluku Suda EU broj C-118/17 Dunai c/a Erste bank Hungary i broj C-452/18 Ibercaja Banco SA od 9. 7. 2020. Tužitelj navodi da je tuženik je, tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka. Stoga tužitelj ističe da je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku: tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije kunske obveze na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita – ukupno iznos od 6.679,78 EUR / 50.329,25 HRK sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate koji iznos potražuje tužbom. Pored navedenog tužitelj navodi da je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula. Tužitelj uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15.) tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice u iznosu od 2.786,23 EUR/21.260,91 HRK, a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije. S obzirom na navedeno, tužitelj navodi da tuženik tužitelju nije uspostavio restituciju gornje više obračunatog iznosa, pa nakon oduzimanja navedenih iznosa, konačni iznos preplate iznosi 1.510,51 EUR/11.380,94 HRK sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. 9. 2015. do isplate. Pored glavničnog iznosa preplate s osnove ništetnosti valutne klauzule CHF opisane te iznosa zakonskih zateznih kamata na preplaćene glavnične iznose koje teku od dana konverzije do danas, tužitelj, kao jedan glavnični iznos potražuje i iznos zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose do dana konverzije 30.9.2015., pri čemu isti potražuje uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dana podnošenja ove tužbe. Tužitelj navodi da se sukladno čl. 31., st. 2. Zakona o obveznim odnosima, na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Tužitelj navodi da ima pravo na „uglavničeni“ iznos zateznih kamata obračunatih na svaki pojedini preplaćeni iznos glavnice do dana konverzije 30.9.2015., zahtijevati daljnji iznos zakonskih zateznih kamata od dana podnošenja ove tužbe. Opisani „uglavničeni“ iznos zateznih kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos do dana konverzije, tužitelj potražuje opreza radi, a to zbog nejasnog (i još uvijek neslužbenog) stava zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda 13. i 20. prosinca 2022. godine iz kojeg proizlazi kako potrošači imaju pravo na isplatu zateznih kamata na više plaćene iznose glavnice računajući od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije: Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Tužitelj smatra da citiranim stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda ni na koji način nije razriješeno pitanje prava tužitelja na povrat više plaćenih glavničnih iznosa preplate uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, a koje iznose tužitelj potražuje točkom 1. tužbenog zahtjeva, obzirom da isto nije izrijekom isključeno u tekstu shvaćanja. Tužitelj navodi da takvo pravo na glavnicu preplate shvaćanjem VSRH niti može biti isključeno obzirom bi isto bilo u direktnoj suprotnosti s ranijim shvaćanjima istoga suda te gore citiranim shvaćanjima Suda EU. Tužitelj navodi da provedbom konverzije glavnica utužene preplate (plaćeni iznosi spram dužni iznosi prema početnom tečaju CHF) nije podmirena. Stoga tužitelj tužbeni zahtjev pod točkom II., kojim izdvojeno potražuje opisane zatezne kamate do dana konverzije, postavlja isključivo ekonomičnosti i opreza radi, a kako bi navedeno u cijelosti kao glavnični iznos moglo biti prihvaćeno u slučaju da sudska praksa u budućnosti zauzme stav kako tužiteljima doista pripadaju samo iznosi zateznih kamata na pojedinačne preplaćene iznose do dana konverzije. Ukoliko u konačnici bude zauzeto stajalište da tužitelju pripadaju i glavnični iznosi, tada tužitelj smatra da mu pripadaju i navedeni iznosi zakonskih zateznih kamata uglavničeni u točki II. tužbenog zahtjeva.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe u dijelu u kojem su isti protivni s navodima iz odgovora na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz podmirenje troškova postupka tuženiku, a za slučaj da sud nađe da je tužbeni zahtjev osnovan tuženik ističe i prigovor radi prebijanja. Tuženik navodi da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.6.2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: 1401/12 od 4.7.2013., te kojima je utvrđeno da je, između ostalog i ovdje tuženik, povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, u ovom pravnom sporu bespredmetno. Tuženik navodi da je promjenjivost kamatne stope u ovom predmetu vezano uz kretanje šestomjesečnog CHFLIBOR-a, a koje kretanje je jasno navedeno i objašnjeno u točki 4. Ugovora o kreditu. Tuženik ističe kako tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF, na koji se tužitelj poziva, konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik navodi da je navedenom intervencijom, postignut cilj konverzije valute, a to je uspostavljanje ravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana. Tuženik navodi da tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, pritom ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Tuženik se poziva na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, prema kojem je tužitelj sukladno odredbi članka 19.e st. 5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom sklopio Dodatak Ugovora o kreditu. Tuženik navodi da je navedena konverzija provedena sukladno propisanim zakonskim odredbama članka 19.c ZID ZPK/15. kojima je na jasan i precizan način propisano kako će se konverzija provoditi. Tuženik navodi da je u skladu s navedenom odredbom, došlo do promjene valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, a izmijenjena je i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Tuženik navodi da je cilj navedene konverzije bio da se položaj potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Time je postignut učinak da se potrošač nalazi u situaciji kao da konkretnih odredbi koje su u kolektivnom sporu utvrđene nepoštenima nije nikada ni bilo, već je odnos između stranaka ex tunc reguliran novom samostalnom osnovom, koja je u potpunosti zamijenila raniju osnovu. Tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Gos-1/2019 koji kaže kako sklopljeni dodaci ugovorima o kreditu predstavljaju „novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Tuženik dodatno upućuje na odredbu članka 19. a st. 1. ZID ZPK/15. koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu...“. Obzirom da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke (jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama), tuženik tvrdi da tužitelj nema pravnog osnova za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK/15. konvertiran u eurski kredit. Tuženik navodi da je tužitelj, sukladno prethodno navedenim zakonskim odredbama, mogao ili prihvatiti ponuđenu konverziju i sklopiti dodatak koji predstavlja novu pravnu osnovu ili jednostavno ne prihvatiti ponuđenu konverziju i zadržati stari važeći kredit vezan uz CHF i nastaviti otplatu kredita sukladno starim važećim ugovornim uvjetima (i potom, u konačnici, tražiti sudsku zaštitu i restituciju u sudskom postupku u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope i valutne klauzule). Tuženik navodi da navedeno proizlazi iz odredbe čl. 19.e st. 6. ZID ZPK te navoda iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.: Gos- 1/19 od 4. 3. 2020.: „ ... prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.” S druge strane, sukladno odredbama čl. 26.a ZID ZPK, tuženik navodi da je bio obvezan ponuditi korisniku kredita sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s korisnikom kredita bio je dužan sklopiti ugovor. Tuženik navodi da upravo stoga što korisnik kredita nije morao, nego se mogao, slobodnom voljom odlučiti na sklapanje dodatka ugovoru kojim je konverzija kredita provedena sukladno propisanim zakonskim odredbama, prava i obveze se moraju prosuđivati isključivo u odnosu na sklopljeni Dodatak ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je postupak koji je prethodio sklapanju Dodatka ugovora o kreditu proveo u skladu s odredbama ZID ZPK/15. te da je sklapanjem tog dodatka konverzija kredita provedena u skladu sa Zakonom na način da je dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz članka 19.b po kojem je položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik navodi kako je tužitelj prije sklapanja Dodatka ugovora o kreditu bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti jer je tuženik predočio korisniku kredita/tužitelju sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se ugovor o kreditu konvertirati. Tuženik navodi da je izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji kalkulator uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije sukladno čl. 19.c ZID ZPK/15. te ga je učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, pa tako i tužitelju, a kojem kalkulatoru je svaki potrošač mogao pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, sve sukladno odredbi čl. 19.d ZID ZPK/15., kojom je propisan postupak informiranja potrošača prije konačnog prihvaćanja konverzije ugovora o kreditu. Tuženik navodi da su se tako sklopljenim Dodatkom ugovora, stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu s odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.) koju obvezu tužitelj ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te je potpisivanjem Dodatka tužitelj izrazio svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu. Tuženik se poziva na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., kojim nije prihvaćen prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15. na temelju kojeg Zakona je sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. Tuženik navodi da je presudom u Parnici Potrošač utvrđeno da se smatraju ništetnima odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz CHF. Tuženik navodi da su korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF koji su sklapali sporazume o konverziji navedenom konverzijom dospjeli u poziciju onih korisnika kredita koji su od prvog dana imali sklopljene ugovore o kreditu u valuti EUR, slijedom čega se utvrđenja iz parnice Potrošač na takve korisnike kredita više ne mogu primijeniti. Nakon donošenja rješenja Vrhovnog suda, posl.br. Gos-1/2019 tuženik navodi da nema nikakve dvojbe da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK/15. pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Stoga tuženik tvrdi da sporazum o konverziji, bez obzira u kojoj formi je sklopljen, „predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Tuženik se poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda zauzeto u presudi Rev- 1172/18 od 19. 3. 2019. Tuženik navodi kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-2868/18 od 12. 2. 2019. zauzeo samo svoje stajalište glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužitelj nakon konverzije kredita provedene s tužiteljem nema pravnog osnova. Tuženik zaključno ističe i neprimjenjivost odluke Suda EU broj C-118/17 JC c/a Erste bank Hungary. Naime, Vrhovni sud RH u rješenju Gos - 1/2019 naglašava da su potrošači, u primjeni ZID ZPK/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime Vrhovni sud pravi razliku između presude u predmetu Suda EU broj C-118/17 JC protiv Erste Bank Hungary, jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. U prilog navedenom govori i presuda Županijskog suda u Splitu, posl.br. Gž-1487/2022 od 6. listopada 2022. (točka 13. obrazloženja). Tuženik navodi da je potrebno razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) od pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedine, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu pravnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom slučaju se radi o konkretnom pravnom odnosu s konkretnom osobom te specifičnim okolnostima koji variraju od slučaja do slučaja. Tuženik navodi da nije životno logično da se, primjera radi, diplomirani ekonomist s iskustvom rada u financijskom sektoru ili pravnik, kao korisnici kredita koji svojim sadržajem, CHF valutnom klauzulom i jednostrano promjenjivom kamatnom stopom, poziva na utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda te na nerazumljivost navedenih odredbi. Iako je riječ o potrošaču, čija se prosječnost tek treba utvrditi, tuženik ističe da svakako nije riječ o osobi u potpunosti lišenoj bilo kakvih saznanja o rizicima promjena tečaja. Tuženik navodi da je Hrvatska narodna banka u više navrata - objavom na svojim stranicama i javnim istupima čelnih ljudi – upozoravala da krediti s valutnom klauzulom u švicarskom franku predstavljaju zaduživanje povećanog rizika, zbog indeksiranosti uz stranu valutu na čije kretanje na svjetskim burzama Hrvatska narodna banka ne može utjecati, i koja, za razliku od eura, nije ključan parametar u vođenju naše tečajne politike. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu između tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u Parnici Potrošač u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3. 10. 2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Tuženik, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tuženik navodi da je od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR i rastao i padao (od 2003. do 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010., dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. 12. 2008. koje tužitelj navodi u tužbi. Tuženik navodi da daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Tuženik navodi da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik navodi da je prema ZOO-u dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Slijedom toga, tuženik ističe kako u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Tuženik navodi da je potpisom (i solemnizacijom) Ugovora o kreditu, tužitelj u točki 12.9. izjavio da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te je potvrdio da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Tuženik navodi da je kod instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a, da obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla te od tada počinje teći zastara. Tuženik se poziva na presudu VSRH Rev-183/2011-2 prema kojem shvaćanju su, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 27. 6. 2006., potraživanja iz tužbe obuhvaćena zastarom, budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik navodi da sukladno čl. 186. st. 3. ZPP-a sud nije vezan pravnom osnovom kako ju odredi tužitelj. Stoga, ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja koju bi sud mogao zauzeti, tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i s osnove naknade štete gdje je primjenjiv zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Tuženik tvrdi da iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je ugovor o kreditu sklopljen dana 27.6.2006., tuženik ističe da je i subjektivni i objektivni rok protekao. Tuženik se poziva na i presudu Županijskog suda u Varaždinu, posl.br. Gž-244/2019 od 14. 6. 2023. Tuženik ističe prigovor radi prebijanja u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate zato što osoba koja je isti dug platila dva puta ima pravo zahtijevati povrat. Tuženik navodi da tužitelj podnosi ovu tužbu usprkos nagodbi sui generis tužitelja i tuženika koja je proizvela sve prethodno razložene pravne učinke, odnosno usprkos činjenici da je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija i na temelju kojeg je tužitelju već utvrđena pretplata. Tuženik navodi da je pravno i logički neodrživo da tužitelj (korisnik kredita) zadrži isplaćeno na temelju Dodatka o konverziji (nagodbe sui generis) uz supostojanje prava istoga da na temelju eventualne presude kojom se prihvaća tužbeni zahtjev primi određeni iznos novca po istom tom osnovu. Tuženik navodi da donošenje presude kojom se prihvaća tužbeni zahtjev dovodi do otpadanja pravne osnove po kojoj je tužitelj (korisnik kredita) stekao iznos koji je priznat tužitelju prilikom izračuna konverzije, pa zato tuženik ističe prigovor radi prebijanja. Tuženik potražuje iznos pretplate od 2.785,73 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče za razdoblje od 1.10.2015. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe te se tuženik poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04, 5. ožujka 2004.). Slijedom naprijed navedenoga tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od donošenja presude pa sve do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva tuženik predlaže da sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi članka 338. st. 3. ZPP-a.
3. Nakon provedenog dopunskog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 17. studenog 2025. precizirao tužbeni zahtjev tako da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije i manje plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja, potražuje preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. u iznosu od 5.224,83 eura.
4. Budući da smanjenje tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP) ne predstavlja preinaku tužbu već djelomično povlačenje tužbe, za to je, prema odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a nužan pristanak tuženika koji se je upustio u raspravljanje. Kako se tuženik izričito protivio djelomičnom povlačenju tužbe, u ovoj je parnici potrebno odlučiti o tužbenom zahtjevu u granicama kako je postavljen u tužbi.
5. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu broj: 9011596880 od 27. lipnja 2006. (list 14-20, 188-193 spisa), dopise tuženika (list 21-22 spisa), izvršio je uvid u izvadak računa po kreditu broj: 9011596880 za 2006. godinu (list 23 spisa), izvadak otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015. po ugovoru o kreditu broj: 9011596880 (list 24 i 162 spisa), izvršio je uvid u otplatni plan predmetnog kredita s vidljivim promjenama kamatnih stopa (list 26-29 i 198-201 spisa), početni otplatni plan (list 30-33 i 194-197 spisa), plan otplate (list 34-38, 202-203 spisa), obavijest korisnika kredita o prihvatu izračuna konverzije (list 145 spisa), informacije o kretanju tečaja (list 146 spisa), konverziju kredita po ugovoru o kreditu broj 9011596880 s izračunom konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. (list 148-161 spisa), prijedloga dodatka ugovoru o kreditu broj: 9011596880 (list 164-170 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 8. lipnja 2023. (list 180-183 spisa), pročitao je Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011596880 (list 184-187 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. SC iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 8. travnja 2025. (list 215-221 spisa), dopunsko financijsko vještačenje po istom vještaku od 2. studenoga 2025. (list 252-253 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.
6. Tuženik je na pripremnom ročištu od 21. siječnja 2025. odustao od provođenja dokaza saslušanjem svjedoka, osobnog bankara.
7. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
8. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
9. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:
- da su stranke 27. lipnja 2006. sklopile ugovor o kreditu, broj: 9011596880, kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 53.670,96 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), a kredit je odobren za kupnju stana koji se nalazi u Zagrebu, na adresi [adresa] (čl. 2. ugovora),
- da je člankom 7. ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje na rok od 149 jednakih mjesečnih anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavi dio ugovora,
- da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu broj 9011596880 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), a na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita (list 184-187 spisa),
- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15.,
- da preplata tužitelja prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 20.584,55 kn.
10. Sporno je:
- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,
- ima li tužitelj svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,
- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te
- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.
11. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
12. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
13. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema 2. točki, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.
14. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je zaključio ugovor o kreditu radi kupnje stana, kojeg je koristio za osobne potrebe. Navedeni ugovor sklopio je uz valutu CHF. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogao predvidjeti da bi se rata kredita tijekom otplate mogla udvostručiti, što se tijekom otplate kredita dogodilo. Kasnije je sklopio dodatak ugovoru o kreditu, kojim je konvertirao kredit u euro, a isto je učinio jer se nakon sklapanja dodatka ugovoru o kreditu mjesečna rata kredita snizila. U banci ga prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu upozorili na rizike vezane uz valutu CHF. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta niti je bio član trgovačkog društva. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio je u braku, njegova supruga je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila član trgovačkog društva, međutim sjedište trgovačkog društva nije bilo na adresi stana koji je kupljen sredstvima koja su mu odobrena ugovorom o kreditu. Sredstvima ugovora o kreditu kupio je stan koji se nalazi na adresi [adresa], u [adresa]. Ugovor o kreditu mogao je zaključiti samo uz valutu CHF. U banci mu nisu ponudili sklapanje ugovora o kreditu uz neku drugu valutu. Pročitao je ugovor o kreditu, razumio je pojam valutne klauzule. Valuta CHF predstavljena mu je kao najpovoljnija valuta, smatrao je da je valuta CHF stabilna i da se neće mijenjati tijekom otplate kredita. Kontaktirao je banku nakon što je tečaj CHF porastao iz razloga jer je mjesečna rata kredita porasla, međutim u banci su mu odgovorili da se tečaj više neće mijenjati te je nastavio otplaćivati kredit. Dodatak ugovoru o kreditu zaključio je iz razloga da se rata snizi. Banka je pripremila ugovor o kreditu i dodatak ugovoru o kreditu, pri čemu nije mogao utjecati na sadržaj pojedinih odredaba naprijed navedenih ugovora.
15. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
16. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.
17. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22 i 114/22., dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.
18. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 2. određena je „kupnja stana“, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.
19. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, kao prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a, utvrđuje da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
20. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
21. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.
22. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.
23. Naime, sklapanje dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.
24. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi ZID ZPK/15. je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2006. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od devet godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
25. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.
26. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., JC protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
27. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.
28. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu V protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
29. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“
30. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
31. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
32. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.
33. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.
34. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.
35. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. SC od 8. travnja 2025. (list 215-221 spisa) sud je utvrdio da je kredit isplaćen 12. srpnja 2006., s kojim danom je srednji tečaj Hrvatske narodne banke za valutu CHF iznosio 4,630506 kn za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos kredita 53.670,96 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 248.523,70 kn. Prema Izračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015., učinak konverzije bio je, između ostaloga, preplata od 2.697,11 EUR, odnosno 20.584,55 kn. Uvidom u stvarni otplatni plan s promjenama kamatnih stopa, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita do obračunskog dana konverzije (30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjana. Za odgovaranje na postavljene zadatke sudski vještak je u nalazu dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita te je iskazao razlike u visini obveza tužitelja po osnovi promjene tečaja (stupac 'k'), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). Ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. kolovoza 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.249,18 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1' Tabele 1 iz nalaza (samo pozitivni iznosi), zatezne kamate obračunane na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do obračunskog datuma konverzije (30. rujna 2015.), iznose ukupno 1.957,18 EUR. Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. kolovoza 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.121,95 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1' Tabele 1 iz nalaza (svi iznosi), zatezne kamate obračunane na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do obračunskog datuma konverzije (30. rujna 2015.), iznose ukupno 1.834,93 EUR.
36. Tužitelj nije imao prigovor na nalaz i mišljenje vještaka.
37. Tuženik u podnesku od 8. svibnja 2025. prigovora nalazu i mišljenju vještaka te ističe da sudski vještak u svom nalazu nije uzeo u obzir efekte provedene konverzije. Tuženik ističe kako je nužno uzeti u obzir posljedice provedene konverzije, a ne nalaz i mišljenje postaviti kao da je riječ o nekonvertiranom kreditu. Pri tome, tuženik utvrđuje kako je vještak u svom nalazu samo konstatirao da je izračun preplate u visini od 2.697,11 EUR, dok navedeno nije doveo u korelaciju s iznosima koje je utvrdio u svom mišljenju. Dodatno, tuženik ističe da navedeni iznos nije u skladu s ukupnim iznosom preplate koji je tužitelju priznat sukladno odredbi članka petog Dodatka ugovora o kreditu broj 9011596880 prema kojem je tužitelju priznata preplata u ukupnom iznosu od 2.785,73 EUR.
38. Povodom prigovora tuženika na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. SC iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 8. travnja 2025. sud je izvršio dopunsko financijsko vještačenje.
39. Iz dopunskog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. SC od 2. studenog 2025., (list 252-253 spisa) sud je utvrdio da u odnosu na prigovor tuženika u dijelu u kojem tuženik prigovara iznosu kojeg je vještak naveo kao priznatu preplatu u konverziji, te tuženik ističe kako se radilo o iznosu od 2.785,73 eura, sudski vještak navodi kako se radilo o iznosu preplate za razdoblje do 30. rujna 2015., kao i dodatno za prijelazno razdoblje od 1. listopada 2015. do sklapanja Dodatka (o konverziji), no kako se izračuni u nalazu i mišljenju vještaka rade do zaključno 30. rujna 2015., ispravno je uzeti onu preplatu koja je utvrđena za razdoblje do tog datuma koja iznosi 20.584,55 kn. Nakon obračuna zateznih kamata i uračunavanja efekata konverzije (preplate) u skladu s pravilima uračunavanja propisanima Zakonom o obveznim odnosima, ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada s danom 30. rujna 2015. preostaje potraživanje u iznosu od 5.474,33 eura, koje se u cijelosti odnosilo na dospjelo nepodmireno glavno potraživanje. Ako se promatraju i više i manje plaćeni iznosi, tada s danom 30. rujna 2015. preostaje potraživanje u iznosu od 5.224,83 eura, koje se u cijelosti odnosi na dospjelo nepodmireno glavno potraživanje.
40.Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik u podnesku od 9. prosinca 2025. istaknuo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, međutim ostao je kod prigovora po kojoj je osnovi izračun napravljen.
41. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim, sudski vještak argumentirano je i jasno odgovorio na sve primjedbe i prigovore tuženika, dok je u odnosu na pravna pitanja ovaj sud svoj stav obrazložio u ovom obrazloženju te je sukladno tome i određen zadatak vještačenja.
42. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene tečaja.
43. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ih prihvaća u cijelosti.
44. Tužitelj je podneskom od 17. studenog 2025., precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i to prema varijanti ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni).
45. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene valute.
46. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (27. lipnja 2006.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.
47. Prema tome, na temelju naprijed citiranih zakonskih odredbi, utvrđeno je da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje razliku preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Sud je utvrdio da preplata tužitelja na ime valute iznosi 5.224,83 eura (u cijelosti se odnosi na dospjeli nenaplaćeni glavni dug, list 253 spisa), budući se od više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule u iznosu od 46.125,76 kn i zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije u iznosu od 13.825,27 kn, oduzima iznos preplate utvrđene konverzijom u iznosu od 20.584,55 kn (čl. 3. Dodatka ugovoru o kreditu, list 185 spisa). Sukladno navedenom, točkom I. izreke usvojen je tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), čime je ujedno usvojen prigovor prijeboja kojeg je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu, pri čemu je sud uzeo preplatu u iznosu od 20.584,55 kn koja je utvrđena na dan 30. rujna 2015., a ne iznos preplate od 2.785,73 eura, koji se odnosio za prijelazno razdoblje od 1. listopada 2015. do sklapanja dodatka o konverziji. Točkom II. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.965,46 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (za koji iznos je tužitelj povukao tužbu (smanjio tužbeni zahtjev), a tuženik nije pristao na povlačenje tužbe) budući da, s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka, za taj dio nije utvrđena razlika koju bi tužitelj prepatio po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.
48. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima pravo na zateznu kamatu koja teče na iznos glavnice u iznosu od 5.224,83 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli od 1. listopada 2015., a kako je to navedeno pod točkom I. izreke presude.
49. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.
50. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.
51. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.
52. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici.
53. O troškovima tuženika uzrokovanim delegacijom predmeta bit će odlučeno posebnim rješenjem.
54. Sa zahtjevima za isplatu tužitelj je uspio s 63,79 %, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužitelj je uspio u cijelosti pa tako prosječni uspjeh tužitelja u parnici ukupno iznosi 81,90 %, a tuženikov 18,10 %. Sukladno tome, tužitelju je priznato 63,80% (81,90%-18,10%) troškova zastupanja potrebnih za vođenje parnice, a zahtjev tuženika za naknadu troškova je odbijen u cijelosti. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. u iznosu od 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 21. siječnja 2025., 2. listopada 2025. i 11. veljače 2026. u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji (Tbr. 9. toč. 1.), za sastav podnesaka od 17. siječnja 2025., 22. rujna 2025. i 17. studenog 2025., u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji (Tbr. 8. t. 1.), što zajedno iznosi 700 bodova odnosno 1.400,00 eura. Navedeni troškovi priznati su mu razmjerno uspjehu od 63,80 %, odnosno u iznosu od 893,20 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 223,30 eura. Tužitelju je priznat trošak za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tuženiku je naloženo da tužitelju na ime naknade troškova ukupno plati 1.516,50 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.
55. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.
U Krapini 13. ožujka 2026.
S u d a c:
Barbara Čuček
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.
DOSTAVITI:
1. Aleksandra Raach, odvjetnica iz Zagreba, Jurja Dalmatinca 6, putem e-Oglasne ploče
2. Andreja Šeša, odvjetnica iz Zagreba, Fra Filipa Grabovca 13, putem e-Oglasne ploče
